Jedna razlika između Hrvatske i Australije koju mi je ispričao Medo tiče se cijena benzina. Osim što su različite, i to premoćno u korist Australije (izuzev nekih benzinskih pumpi po Outbacku, gdje tankaju klokani), cijene su u Australiji u neprekidnoj korekciji, praktički iz sata u sat. Kod nas Ina diže i spušta cijene u utorak u ponoć (ne znam kako je s privatnicima), u Australiji možete različito platiti benzin ako ga kupite dok idete na posao ili se s njega vraćate. Usto se još sve firme međusobno špijuniraju, pa ako jedan diže, diže i drugi i obratno.
Baš sam razmišljao kako je problem zemalja poput Australije, u kojima sve fercera, taj da nemam s čime popuniti određeni broj redaka u dnevnom zapisu. Indonezija je bila naporna, ali se stalno nešto događalo, stalno neki zapleti, pojave od kojih ti stane pamet, situacije u kojima se moraš navikavati na bizarnosti. Ne žalim za Indonezijom, sačuvaj Bože, samo mi izgleda da ova šetnja Australijom, pogotovo ovim dijelovima gdje su Aboridžini potamanjeni, izgleda pomalo kao da opisujem svoju zagrebačku svakodnevicu. OK, u Zagrebu pijem manje cidera. Moj je dan ovoga puta započeo kraćom šetnjom po Glebe Point Roadu, ulici s etničkim restoranima koju sam dosada vidio samo noću. Danju je simpatična ulica šarenih kuća, no kako je bila nedjelja, a uglavnom vodi prema stambenim četvrtima, vratio sam se bliže središtu događanja, Parramatta Roadu, gdje se nalazi i ulaz u kampus Sydneyskog sveučilišta, najstarije visokoškolske obrazovne ustanove na australskom tlu. Osnovano 1850., danas ima oko 53 000 studenata i proglašeno je za 27. najbolje sveučilište na svijetu. Ujedno je 14. sveučilište na svijetu po lakoći zapošljavanja, a dalo je i pet nobelovaca. Njegov je kampus proglašen jednim od deset najljepših u svijetu, a nalazi se odmah pored Victoria Parka, preko puta moga hostela. Glavna zgrada sagrađena je kao kombinacija zgrada sveučilištâ u Cambridgeu i Oxfordu, naravno od pješčenjaka – naime, kao što u Americi najstarija i najprestižnija sveučilišta nose naziv Ivy League, zbog činjenice da su im glavne zgrade obično obrasle bršljanom, tako se šest najprestižnijih sveučilišta u Australiji (Sydney, Melbourne, Adelaide, Tasmania, Queensland, Western Australia) nazivaju Sandstone universities. Postoje još i Redbrick universities i Gumtree/Verdant universities – ovi potonji nisu sagrađeni od eukaliptusa, nego su im kampusi često smješteni u bujnom zelenilu (zato verdant, uostalom) koje između ostaloga uključuje i eukaliptuse. Sydneysko sveučilište, osim obrazovnih ustanova, sadrži i nekoliko muzeja, među njima i Macleay Museum, najstariji prirodoslovni muzej u Australiji. Zanimljivost je da je na sydneyskom sveučilištu 12 godina predavao i Janis Varufakis, grčki ekonomist i političar (dotični posjeduje i australsko državljanstvo).
Nastavljam kroz kampus, koji je, budući da je nedjelja usred ljetnih praznika, poprilično mrtav. Upućujem se u Newtown, kvart u kojem sam bio dan ranije, tražeći onaj gruzijski restoran. Kako rekoh, to je ispao debakl, ali u Newtownu također ima dosta zgodnih restorančića, a kako je već oko 2 popodne, mogao bih nešto meznuti prije nego što krenem u centar i na Sydney Tower. Bit će to valjušci u jednoj kineskoj aščinici, a potom se prebacujem u obližnji Cider Yard, gdje je ponuda dotičnog pića malo bogatija nego u uobičajenim pubovima, gdje uglavnom nude irski Magners i Bulmers, australski 5 Seeds, a ponegdje čak i Sommersby. Općenito, smatram da je šteta da je kod nas to piće još uvijek poprilično marginalizirano, jabuka barem imamo, stvarno je šteta da u Zagrebu kvalitetni cider morate platiti po tridesetak kuna za pola litre, dok je piva upola toliko. No kako je krenuo val craft pivarstva među Hrvatima, možda nekomu konačno sine da se od jabuka ne mora raditi samo ocat i štrudl ili pita, već da ih se može pretvoriti u ukusno blagoalkoholno piće. Nije ni u Australiji jeftin – pintu Mercury hard cidera platio sam 11 dolara, a inače košta 8-9. A kad se sjetim kako sam se zgražao kad sam prvi put čuo da u Norveškoj pola litre pive košta 60 kn, dok ovdje bez treptaja plaćam po 45. Jake valute i mali apoeni su vrag. Nešto košta 3 dolara? Sića. Onda shvatiš da je to 15 kn. Večera od 20 dolara je jeftina, iako je obično riječ o jednom artiklu i cugi. U Zagrebu za 100 kn mogu pošteno krkati (npr. u Maximillianu – ali stvarno mi ne plaćaju za reklamu :D ).
Sjedam na bus i napokon krećem obići Sydney Tower. Ovoga puta rade svi liftovi (ukupno tri), te za 26 dolara dobivam ulaznicu koja osim vožnje na toranj uključuje i promociju filma u 4D tehnici. Kakvog filma, ne znam. Saznat ću. Cura na blagajni je ljubazna i susretljiva do granice iritantnosti, kad me vidjela reagirala je kao da joj je došao rođak kojeg nije vidjela 5 godina. Nije da previše gotivim naše nadrkane uslužne djelatnike sa „samo si mi još ti falio“ gardom, ali ni ovakva hinjena pretjerana ljubaznost mi nije draga, upravo zato što je – hinjena. Lijepo je vidjeti nasmijano srdačno lice, ali smanji malo doživljaj, zaboga. Poslujemo, ne trebaš se ponašati kao groupie pred rock zvijezdom. Potom stajem u red koji vodi prvo na projekciju filma pa onda u lift. Dok čekam u redu (jedna od mojih najvećih frustracija) iza mene je neka indijska obitelj s klincem od kojih dvije godine u kolicima, koji ne zna komunicirati ako ne urla (moja druga najveća frustracija). Ja doista ne znam što je s tim roditeljima, ali pojava je masovna – čini mi se da nijedno dijete više ne zna izraziti frustraciju nego tako da urlicima para uši svih oko sebe. I sad, ja još razumijem da dijete ne poznaje granice i da to radi gotovo nagonski, ali izostanak reakcije roditelja, koji mu ni ne pokušavaju ukazati da je takvo ponašanje neprihvatljivo, to je ono što zabrinjava. Da su odmah kod prvog urlika roditelji zauzeli čvrst stav „OK je izražavati frustraciju, ali nije OK derati se, naročito kad smo vani“, toga ne bi bilo, ili bi do ove dobi već nestalo. Ja inače nisam malograđanin u smislu toga da smatram da se u javnosti treba pokazivati idila, da se ljudi ne smiju svađati pred drugima, ali dijete koje urla je neugodno za slušati. Deranje i pičkaranje mi ne smeta – ili ću se isključiti ili uključiti (u korist strane za koju smatram da ima bolje argumente). Urlik koji para bubnjiće mi naprotiv itekako smeta. Toliko da sam u stanju postati agresivan prema takvom djetetu. Jer, unatoč svom razumijevanju, to dijete je ipak neodgojeno derište. I agresivno je prema mojim bubnjićima.
Film je najobičnije konceptualističko izdrkavanje. 4D znači da i ja, koji imam astigmatizam i nikad ne vidim jedrilicu koju prate galebovi u onom bućkurišu koji zovu 3D slika, nego buljim ko blesav i onda odustanem, moram staviti one kartonske naočale, jer je u protivnome slika mutna. Ali to da će kakadu iz filma prolepršati pored mene i još mi usput ostavit bijeli flek na ramenu, to moje oči ne mogu vidjeti. Film je više-manje nekakav niz spektakularnih zračnih švenkova iznad Sydneya, par kadrova tornja, zatim prikaz velike bijele psine u akvariju…traje 5 minuta i čitav film je poprilično skupa psina (velika, ali ne i bijela) zbog koje ulaznice vjerojatno toliko koštaju. A onda napokon cijela buljumenta (među njima i moj kreštavi prijatelj) kreće prema liftovima. Pored kojih je prvo ženska s fotoaparatom koja bi vas fotkala pred zelenim kadrom (znam da se ne zove tako nego bluscreen, ali zvuči mi smiješno) i onda vam skupo proda tu fotku nakon što vas u Photoshopu natefteri pred neki atraktivni prizor sydneyskog skylinea (nebnice?). U liftu se vozim s indijskom obitelji. A lift je trokutasta oblika i klaustrofobičan. Pomislim si kako je mali u ozbiljnoj životnoj opasnosti ako samo zucne, ali srećom tih 44 sekunde uzašašća protječe u grobnoj tišini (no pun intended). Potom izlazimo na ostakljenu razglednu terasu.
Sydney Tower je dovršen 1981. i visok je 309 metara (ali se razgledna terasa nalazi na 265 metara). Drugi je to najviši toranj na južnoj polutci, samo je aucklandski Sky Tower viši, ali ima 50 metara nižu razglednu terasu. Kružna konstrukcija na vrhu tornja ima 4 kata – na prvom je okretni restoran, na drugom samoposlužni restoran, na trećem sala za društvene događaje (najviša na južnoj polutci), a na četvrtom rečena razgledna terasa. Kako se čitava konstrukcija suzuje prema donjem kraju, možete stati na podest uz sâm prozor i gledati ravno ispod sebe u ambis. Oni kojima to nije dovoljno od 2005. mogu ići i na Skywalk, posebnu staklenu kružnu terasu koja se nalazi na krovu kružne konstrukcije i pruža se preko njenog ruba, tako da možete stajati na staklu iznad ponora. Skywalk se dodatno plaća i morate imati posebnu odjeću (jer puše nenormalno, pa da vas ne propuše) i obuću (jer puše nenormalno, pa da vas ne otpuše). Slično Eiffelovom tornju, na razglednoj su terasi označene u pojedinim smjerovima udaljenosti do relevantnih gradskih znamenitosti ili svjetskih gradova. Tako doznajem da sam od Madrida udaljen svega 17 000 km, a i obližnji Auckland mi je na preko 2000 km. Da, ipak od Sydneya imam još tri sata leta, Novi Zeland je STVARNO daleko. A zamislite si da još idem na Tuvalu – to je još kojih 2 sata leta od Aucklanda do Suve, a onda ne znam koliko još plovidbe od Suve do Tuvalua, mislim dan-dva. Ali jednog bih dana želio otići posjetiti tu treću najmanju suverenu državu na svijetu, prije nego ju globalno zagrijavanje zauvijek gurne pod vode Pacifika. Dugujem to svim onim natjecateljima iz Tog se nitko nije sjetio koji su zaboravili gađati tu gotovo uvijek sigurnu nulu. :D
Inače, do vrha tornja se je moguće popeti i stepenicama, njih 1504, a svake godine postoji i trkačka utrka uz stepenice, čiji pobjednici u muškoj i ženskoj konkurenciji dobivaju kvalifikaciju za istu takvu utrku po stepenicama Empire State Buildinga. Ja iskreno moram priznati da sam očekivao više. Problem je u smještaju tornja. Naime, pogled prema središnjoj luci, onoj kod Circular Quaya, sakrivaju drugi poslovni neboderi, tako da se jedino vidi most, a i on djelomično, Opera je prenisko i prezabarikadirana zidom čelika i stakla. Vidi se lijepo ulazni dio zaljeva, tamo prema Manlyju, Hyde Park i okolne građevine, a neboderi zakrivaju čak i Queen Victoria Building, atraktivni retro-šoping centar s impozantnom kupolom, gradsku vijećnicu i anglikansku katedralu. Dan je bio vedar i sunčan, ali u daljini se nužno u takvim uvjetima pojavi ona izmaglica koja muti daljnje vidike.
Spuštam se na razinu tla, odlazim do središnje željezničke stanice, gdje ću uskočiti u tramvaj, tj. laku gradsku željeznicu, koja će me transportirati u zapadni širi centar grada, točnije u kvart Leichhardt u kojem, što se vidi i iz imena, žive – Talijani (naravno, za one koji nisu skužili, ovo je bio sarkazam). Tipičan je to kvart obiteljskih kuća, uglavnom prizemnica, s brojnim pizzerijama, trattoriama i inim ugostiteljskim objektima koji se uklapaju u kvart (npr. suši barovi, indijski vegetarijanski restorani…), a tu su i agencije koje izdaju avionske karte za Alitaliu i nude turističke aranžmane putovanja po Italiji (što pretpostavljam nije za lokalno stanovništvo, oni vjerojatno imaju gdje odsjesti kad putuju u Italiju i sumnjam da idu tamo turistički – kakve Cinque Terre, kakvi bakrači, emigranti su većinom Sicilijanci i drugi južnjaci). Za razliku od kineskih četvrti, koje redovito imaju ona ulazna zmajska vrata, u Maloj Italiji toga nema. A baš su mogli staviti jednu repliku Titova slavoluka… Ima doduše jedna zgrada koja liči na rimski hram, nazvana Italian Forum, za koju ne znam je li šoping centar ili sjedište političke stranke (možda poznaju Furia Radina). Ostatak kvarta je prilično prosječan. Ja sam se ovamo zaputio jesti (nikad ne biste pogodili) :D . Naime, oni su me arancini od neki dan toliko iznervirali da sam poželio probati prave, velike. A toga bi nadam se trebalo biti u Maloj Italiji. Činjenica da je nedjelja popodne ne ide mi na ruku, neki su ugostiteljski objekti zatvoreni, mnogi su ograničeni na pizzu. Srećom, imam mobitel, pa ću se prokonzultirati s njime, a potom doznat da trebam lokal maštovito nazvan Bar Italia, u kojem ne samo da dobivam arancine, nego i cannole, također sicilijanske kolače u obliku cjevčica, ali uobličenih onako da kvadratnom komadu tijesta podvinete nasuprotne kutove, tako da iz profila izgleda trokutasto, a unutar te cijevi stavite ricottu (svježi južnotalijanski sir, sličan skuti) obogaćenu šećerom, limunovom koricom i boktepitaj čime još, te onda to sve ispečete. Jako su ukusni, tim više jer mene tako zapečena ricotta podsjeća na šaum, a šampite su nam većini guilty pleasure. Ili ako ne šampite, a ono barem Super Dickmans. Ono što mi je posebno smiješno jest da se kompletno osoblje u restoranu, iako su svi Talijani, razgovara međusobno na engleskome, ali engleskome s toliko tipičnim talijanskim naglaskom. Dakle nije da su zaboravili talijanski i postali monolingvalni, jednostavno su pokondireni. Ili misle da su tako transparentni pred gostima (pada mi na pamet scena iz Seinfelda s Elaine i korejskim manikerkama).
Nakon obroka se vraćam u hostel, stavljam prati novu turu rublja, nema ga puno, ali želim doći na Novi Zeland bez prljavog rublja (neću, jer sam oprao samo bijelo). Program pranja traje samo 40-ak minuta, opet miriši na katastrofu, jer nigdje ne vidim regulator temperature. Ali dobro, u Australiji se više ne znojim toliko, niti su uvjeti toliko prljavi, u Indoneziji sam bio sretan ako sam dva dana za redom mogao nositi istu majicu. Stavljam ga potom u sušilicu, taj program pak traje sat vremena (dulje suši nego pere, tko je tu lud?), a ja planiram dok se to suši skoknuti na jednu pivicu u obližnji pub (onaj bez wi-fija i s mikroarancinima), ali već u pola 10 mi kažu da zatvaraju. Nedjelja navečer. Bezveze. Moram nekako zadovoljiti oralnu fiksaciju, liquor storeovi su zatvoreni, da kupim neki sokić… Ma, kupit ću još jedan pileći hamburger i to je to. Sutra se dižem rano, idem u Plave planine, gledao sam za smještaj u Aucklandu, poslao opći zahtjev preko Couchsurfinga, ništa. Cijene hostela su slične onima u Australiji. Vidjet ću još sutra što će biti… Ja još uvijek ne mogu vjerovati da ću za 40-ak sati biti na Novom Zelandu! To je kao kad maratonac već vidi ulazna vrata stadiona, a meni će doista moj krug po Novom Zelandu biti kao onaj završni krug koji maratonci trče po stadionskoj stazi. Ne počasni, Topaloviću.
Noćca!
Post je objavljen 11.01.2016. u 08:56 sati.