Grad kojeg nema

srijeda , 27.01.2016.

Iz sobe sam izašao oko podneva, preventivno obukavši duge rukave, s obzirom da mi pogled kroz prozor nije baš obećavao osobito toplo vrijeme. Kad sam izašao, shvatio sam da sam trebao obući i duge hlače. Temperatura je bila nekih 16-17°, uz poprilično snažan vjetar i cmoljeću kišu. Dosadno jesensko vrijeme. Dobrodošao na Južni otok. Jučer je doduše bio sunčan dan, ali koliko vidim, to bi ovdje mogla biti iznimka. Danas ću pokušati izdržati u kratkim hlačama, ali ako ostane ovako, mislim da je vrijeme da se počnem lagano aklimatizirati na vrijeme kakvo me čeka po povratku. Barem bi lanene duge hlače, kakve sam nosio po Iranu i Pakistanu, trebale biti dobre za početak. Upućujem se prema centru grada već poznatom rutom kojom sam prošao jučer u suprotnom smjeru. Još jednom provjeravam je li to doista centar grada, i sada nema dvojbe, ono što tražim upravo su te prazne parcele, ruševine i gradilišta. Urbani centar Christchurcha kakvog bismo očekivali nestao je prije 5 godina.
S oko 382 000 stanovnika, Christchurch (maorski Ltautahi) treći je najveći grad Novog Zelanda i najveći na Južnom otoku. Leži u regiji nazvanoj Canterbury, sjeverno od vulkanskog poluotoka Banks, pomalo u unutrašnjosti (iako se sada već raširio do obale). Ime grada predložio je John Robert Godley, utemeljitelj kolonije u Canterburyu, koji je pohađao oksfordski koledž Christ Church. Zanimljivo je da je grad dobio ime i prije nego je osnovan, tj. to je bilo dogovoreno ime za budući glavni grad Canterburya na sjednici Canterburyjskog društva 1848. Osnovan je 1850., a 1856. je dobio status grada, kao prva naseobina s tim statusom na Novom Zelandu. Rijeka Avon, na kojoj leži, nije dobila ime po onom engleskom Avonu, već po njegovom škotskom imenjaku, budući da su braća Deans, prvi naseljenici na ovom području, bili Škoti iz Ayrshirea, kuda prolazi rijeka Avon. Christchurch je inače poznat po iznimno visokoj kvaliteti pitke vode, koja se dovlači iz planina, premda je na mahove – naročito u vrijeme potresa – voda bila nesigurna za piće. Christchurch je samo jedan od 4 grada u svijetu koji su građeni po planu pravokutnog centra sa središnjim trgom, s vanjske strane uokvirenog pojasom parkova, i to najmlađi od njih; preostala tri su Philadelphia, Savannah i Adelaide. Također je jedan od rijetkih gradova koji imaju svoj antipodni grad – u slučaju Christchurcha to je A Coruńa u španjolskoj Galiciji. Grad je bio poznat po mnogim neogotičkim zdanjima, te je imao snažan engleski štih. U studenom 1947. u robnoj kući Ballantynes dogodio se požar u kojem je život izgubila 41 osoba. To je do danas najsmrtonosniji požar u novozelandskoj povijesti. No ništa nije moglo biti gore od onoga što je grad zadesilo početkom drugoga desetljeća 21. stoljeća. 4. rujna 2010. u 4:35 ujutro Christchurch je pogodio potres jačine 7,1 stupnjeva po Richteru, s epicentrom 40 km zapadno od grada. Potres je trajao 40 sekundi i unatoč materijalnoj šteti, nije odnio nijedan život (ako se ne računa jedna osoba koja je doživjela srčani udar i umrla). Međutim, velik je broj zgrada u samom centru bio oštećen, neke i nepopravljivo. Budući da su bile pod zaštitom, bilo je bunjenja zašto ih se ruši, umjesto da ih se pokušava konsolidirati. I taman kako je grad započeo obnovu nakon potresa, 22. veljače 2011. u 12:51 dogodio se novi potres, ovoga puta jačine od 6,3 stupnja po Richteru. Iako slabije magnitude, njegov je epicentar bio mnogo bliže gradu, te su posljedice bila tragičnije: učinak potresa bio je IX stupnjeva Mercallijeve ljestvice, što je najsnažniji takav potres zabilježen u povijesti u urbanom okruženju (potresi u Agadiru 1960. i Ciudad de Méxicu 1985. nisu imali epicentar u gradu). Ovoga je puta bilo žrtava, i to njih čak 185, najvećim dijelom u zgradi CTV-a (Canterburyjske televizije), koja se posve urušila, a potom ju je još zahvatio požar. Ukupno su poginuli bili državljani čak 20 zemalja, među njima i jedna osoba iz Srbije. Zgrade nagrižene potresom skoro pola godine ranije sada su se urušile, povećavajući tako materijalnu štetu. Srušio se i zvonik anglikanske katedrale, već oštećen ranijim potresom. Grad je osim materijalne štete i žrtava doživio i odseljavanje oko 10 000 stanovnika, čime je Christchurch, koji je nedugo prije toga prestigao Wellington i postao drugi najveći grad Novog Zelanda, opet potonuo na treće mjesto. Ukupno je u gradu oštećeno 100 000 stambenih zgrada, od toga je 10 000 zahtijevalo rušenje. Ekonomisti su predviđali da je materijalna šteta tolika da bi novozelandskoj ekonomiji moglo trebati i 50 do 100 godina da se oporavi. Zbog izvanrednog stanja koje je proglašeno u čitavoj državi otkazan je i planirani popis stanovništva, koji se ovdje inače provodi svakih 5 godina. Kao da to nije bilo dovoljno, 13. lipnja 2011. u 14:20 grad je pogodio i treći potres, magnitude 6,3 po Richteru, dodavši još 6 milijardi novozelandskih dolara na već postojeću štetu od 40 milijardi. U to je vrijeme već polovica zgrada u centru bila oštećena ili srušena, dočim je nakon ovog potresa još 100 zgrada završilo na tom popisu. I premda nevolje obično dolaze u skupinama po tri, 23. prosinca 2011. udario je još jedan potres, magnitude od 6,2 stupnja. Ukupno se u razdoblju od 22. veljače 2011. do 15. siječnja 2012. na području Christchurcha dogodio 31 potres jači od 5 stupnjeva Richtera, dok je između 4. rujna 2010. i 3. rujna 2014. regiju potreslo 4 558 potresa jačih od 3 stupnja Richtera. Kada to shvatite, onda vam je jasno zašto Christchurch otprije 6 godina više ne postoji. Ukupno je u centru grada srušeno 1240 zgrada. Mnoge od njih bile su na listi zaštićene novozelandske baštine, i premda se slažem da ih je trebalo srušiti ako su bile oštećene, trebalo ih je isto tako obnoviti. No koliko vidim, mnoge od njih neće biti obnavljane, već će umjesto toga na njihovom mjestu niknuti neke druge zgrade. Christchurch tako postaje tabula rasa za arhitekte i građevinare, koji će novostvorene slobodne površine iskoristiti za svoja modernistička izdrkavanja. Nazovite me konzervativnim ili malograđaninom, ali smatram da, ako se nakon Drugog svjetskog rata moglo centar Varšave obnoviti jednako vjerno kao što je bio i nekada, čak pronalazeći uzorke kocaka na cesti koji su nekada postojali (nažalost, ni ta obnova nije cjelovita, jer širi centar nije obnovljen, umjesto toga tamo je onaj agorafobični trg sa staljinističkom zgradom Palače kulture i znanosti), onda je isto tako moguće vjerno rekonstruirati Christchurch kakav je bio prije potresa, vjerojatno uz isti trošak kao i za podizanje novih zgrada. Umjesto toga, eventualno će se obnoviti neke starije zgrade koje nisu nepopravljive, možda će negdje biti zadržana stara fasada na novoj zgradi, ali uglavnom će lijepe neogotičke fasade biti zamijenjene dosadnim ravnim plohama od stakla i čelika, bez imalo duha i ornamentiranja. Da, ne volim modernu arhitekturu, čast izuzetcima poput Le Corbusiera, Franka Lloyda Wrighta, pa i Utzonove sydneyske Opere… Meni to sve izgleda poprilično isto – bila to zagrebačka kockica, Svjetski trgovački centar, Toranj Montparnasse… Premda neki turistički gurui već nazivaju novi Christchurch jednom od najcool novih svjetskih destinacija, ja radije biram onaj stari, neogotički Christchurch. Koji nisam nikad vidio, ali vjerujem da je bio ljepši od ovoga sada (to sigurno), a i od onoga što će ovdje tek nastati.
Prva postaja u obilasku je stara katedrala, ChristChurch Cathedral, građena između 1864. i 1904. Danas bez srušenog zvonika, te s oštećenim ulaznim zidom koji se, ironično, urušio pod težinom skele koja je stavljena kako bi stabilizirala rozetu nakon potresa u veljači 2011., ali je gurala zid prema unutra, što je u idućem potresu bilo kobno. Danas ju cinično zovu „najvećim golubinjakom na svijetu“. Biskupija ju je namjeravala srušiti, ali zbog masovnih protesta su zasad odustali od toga te ne znaju što će s njom. Cathedral Square na kojem se nalazi nekoć je bio središte urbanog života grada, danas je okružen s nekoliko praznih parcela i još nekoliko zgrada koje tek treba srušiti. Na trgu je postavljena izložba o viziji novoga Christchurcha, kao i o onome što se dosada napravilo u stabilizaciji infrastrukture. Nastavljam prema pješačkom centru grada, ulici Cashel, kojom je nedugo prije potresa provučena linija tramvaja. Naime, Christchurch danas ima tramvaj na kružnoj turističkoj liniji, no on nema više transportnu ulogu. Mreža je prije potresa trebala biti proširena u dvije faze, prva je faza započeta, pa potom morala biti suspendirana zbog potresa, da bi ju ipak djelomično pustili u promet prošloga ljeta. Još je ostao jedan mali dio za završiti. Druga faza je trenutno na neodređenom čekanju, iako se od nje nije odustalo. U ulici Cashel postavljen je svojevrsni šoping centar nazvan Re:START, smješten u nizovima kontejnera, s raznim kafićima, restoranima, štandovima s hranom…i nekoliko bankomata. Ovdje na bankomatu BNZ uspijevam dobiti izvješće o stanju računa, ali ne mogu podići novac. Na susjednom bankomatu međutim uspijevam – ali maksimum je 800 dolara. Izgleda da ću morati dignuti još jednom prije nego napustim Novi Zeland…
Šetnja ulicama Christchurcha uglavnom je depresivna. Zvukovi koji se čuju uglavnom su zvukovi gradnje: nabijanje po metalnim konstrukcijama, rad strojeva, okretanje kranova… Dolazim do „Kartonske katedrale“, zamjenske anglikanske katedrale koju je projektirao Shigeru Ban, poznati japanski arhitekt specijaliziran za privremene građevine u uvjetima prirodnih katastrofa. Sagrađena je na mjestu crkve Sv. Ivana Krstitelja, koja je, ironično, bila prva crkva u Christchurchu sagrađena od trajnih materijala, a također je srušena nakon potresa. Crkva prima 700 ljudi, a krov joj je sagrađen od drveno-čelične konstrukcije, na kojoj leži 96 tuljaca od kartona (naravno, impregniranih) od kojih svaki teži 500 kg. Zidove čini 8 kontejnera. Izvorno su i zidovi trebali biti od kartona, ali domaći proizvođači nisu mogli proizvesti dovoljno snažan karton, a bila je odluka da ga se ne uvozi (odgovorna država štiti svoju industriju). Osim kao crkva, građevina služi i kao konferencijska i koncertna dvorana. Na parceli iza crkve nalazi se konceptualni spomenik od 185 praznih stolaca, koji simbolizira 185 žrtava potresa. Stolci su raznih vrsta, fotelje, vrtni, barski, dječji za hranjenje, čak i invalidska kolica…svi obojani u bijelo. Ideja je da prolaznici mogu sjesti na neki od njih i kontemplirati ili jednostavno odati počast.
Nakon obilaska Kartonske katedrale vraćam se u centar i sjedam na tramvaj. Slično kao i u Bendigu, vozni park krajstčerčskog tramvaja (zanimljivo je da Novozelanđani ime grada izgovaraju gotovo kao „Krašić“ :D ) skupljen je s raznih strana, pa je gotovo svako vozilo jedinstveno. Mene su dopala kola iz Invercargilla, grada koji je do 1954. imao najjužniji tramvaj na svijetu. Danas je to upravo Christchurch, premda, ako uzmemo u obzir samo tramvaje za redovni prijevoz putnika, onda je to Melbourne. Vozač je ujedno i vodič, tj. nema snimljenog zapisa već on jednostavno priča i ukazuje na pojedine građevine. Čitava vožnja traje možda oko sat vremena, prvo se skreće obići novoproduženi dio, koji još nije ni dovršen, potom se mijenja smjer i vraća na glavni krug kroz centar, koji ide sve do muzeja i botaničkog vrta. Osim razglednog tramvaja, postoji i tramvaj-restoran, no isti je definitivno izvan mog cjenovnog razreda, kao uostalom i u Melbourneu. To ću koristiti ako jednom u Zagrebu odluče napraviti, bile su neke ideje o preuređenju nekog od starih njemačkih tramvaja, povučenih iz prometa pred kojih 6-7 godina, ali znate kakav je ZET…
Napravivši krug tramvajem, ja sam u biti vidio sve što danas u Christchurchu vrijedi vidjeti, a da me zanima, čak i više od toga. Sutra ću još obići jedan tematski park, da ga tako nazovemo, ali otom potom. Vraćam se pješice prema hostelu, ručat ću u pivnici, večerati u vijetnamskom restoranu još oko kilometar dalje u predgrađu (i podsjetiti se kako je to kada u azijskim restoranima naručiš juhu, čak su mi i ovdje donijeli zdjelu za valjda 5 osoba), navečer se spustila i malo ozbiljnija kiša… Tužno je to što se dogodilo Christchurchu, no ono što isto tako zaprepašćuje jest da skoro 5 godina nakon najgoreg potresa i 4 godine nakon smirivanja tla grad još uvijek izgleda kao da je potres bio pred koji mjesec. Druga stvar je bamska citadela, koja je sagrađena od krhkog i sipkog materijala, no ovo je moderan grad u razvijenoj zemlji, odaziv za međunarodnu pomoć je bio velik, nije da se stvari nisu mogle brže odvijati. Doduše, kao što je rekao jedan komentator, zemlje poput Turske ili Irana ne mare toliko za raznorazna birokratska pravila kada stvari treba počistiti ili obnoviti, ovdje se moraju riješiti kojekakvi certifikati o sigurnosti, pa natječaji, sve mora biti transparentno, rokovi žalbe…i zato grad još uvijek izgleda ovako. Možda je čak i bolje da nisam nikad vidio stari Christchurch, tada bih bio još deprimiraniji, znajući da je odlučeno da se većina tih zgrada neće obnavljati. Ovako, ako ikada ponovno dođem, stvari će biti samo bolje. Mislim, doći ću ponovno za desetak dana, ali sumnjam da će dotada biti nekih značajnijih promjena. :D