Zlatonosna polja Victorie

utorak , 05.01.2016.

Posljednji dan u Melbourneu odlučio sam iskoristiti za posjet jednom od gradova u središnjoj Victoriji vezanih uz rudnike zlata koji su omogućili nastanak i razvoj ove kolonije (i kasnije savezne države). Dvojba je bila da li Bendigo ili Ballarat. Medo mi je preporučio Ballarat, budući da se tamo nalazi obnovljeni rudnik koji služi kao muzej, pa tako zorno prikazuje nekadašnji rudarski život. No potom sam doznao za postojanje sličnog takvog rudnika i u Bendigu, a kako isti ima i povijesni tramvaj, te zanimljivu viktorijansku arhitekturu (a i veći je grad), odlučio sam se ipak za njega. Postojala je doduše i šansa da odem u oba grada, ali to bi zahtijevalo dosta rani polazak iz Melbournea i podosta jurnjave. A kako mi je još u petak Petar poslao poruku da se nađemo jedan dan dok sam još u Melbourneu, pa smo se okvirno dogovorili za ponedjeljak, nisam se htio prekasno vratiti. Do Bendiga s melburnskog kolodvora Southern Cross voze vlakovi, svakih sat vremena. Ja sam pikirao vlak u 10.15, do Bendiga treba oko 2 sata, tamo sam iza podneva i imam vremena do pola 6, kada mi ide vlak za natrag, tako da se mogu naći s Petrom oko 8, možda i ranije.
Uputivši se međutim na tramvajsku stanicu linije koja me vozi direktno na Southern Cross utvrđujem da su u tijeku neki radovi, te da linija ne vozi. Zamjenjuje ju bus, koji stoji u susjednoj ulici i ide svakih 10 minuta. Dolazim na spomenutu stanicu busa i počinjem čekati. Doista, za manje od 10 minuta se i pojavljuje bus, ali taj iz nekog razloga ne uzima putnike nego odlazi prazan. Očekujem da će se svaki čas pojaviti drugi bus, ali taj drugi dolazi po svom voznom redu, 10 minuta kasnije. Sada je već naknap, vlak mi polazi za 15 minuta, a još nisam ni kupio kartu. Bus ni ne vozi do kolodvora, nego jedan blok prije njega, a dotamo mu treba malo više od 10 minuta. Izlazim iz busa 3 minute prije polaska vlaka. Nažalost, to je neizvedivo, morat ću čekati vlak u 11.15, što mi ostavlja samo 4 sata za razgled svega što sam želio vidjeti u Bendigu. Valjda će biti dovoljno… Na blagajni doznajem da mi je Myki kartica dovoljna za put do Bendiga, iako ću na nju morati učitati kojih 40-ak dolara, tako da svejedno još imam bavljenje na blagajni. Ujedno doznajem i da ću dio puta morati ići autobusom, očito su neki radovi u tijeku. Očekivano, dok pristignem na autobusni terminal (koji je odmah pored željezničkoga), autobus od 10.15 već je otišao. Ubit ću sat vremena internetom i sendvičem u Subwayu, a idući se autobus pojavljuje debelo prije predviđenog roka polaska, dapače, čak i kreće koju minutu ranije. Srećom sam ovoga puta ja u njemu. Autobusom idemo do Gisbornea, mjesta kojih 30-ak km sjeverozapadno od Melbournea, gdje ćemo presjesti na vlak. Unatoč brzini vlaka i ne pretjeranoj udaljenosti na karti, svejedno treba skoro 2 sata od Melbournea do Bendiga. Na nevelikom bendiškom kolodvoru promatram kartu grada, atrakcije, ne čini se to osobito velikim i zahtjevnim gradom za prehodati, atrakcije su uglavnom smještene centralno, za sve ostalo tu je Mast…tramvaj.
Bendigo (naglasak je na prvom slogu, iako sam ja mislio da je Bend'igo) je, s oko 146 000 stanovnika, treći najveći grad u Victoriji, nakon Melbournea i Geelonga. Početci su mu u malenoj farmi ovaca koja je 1850-ih otkrićem zlata postala bogat gradić, s raskošnom arhitekturom, ponekad i premonumentalnom za grad te veličine (recimo, katedrala je mislim čak veća od melburnske). Zlato se isprva ispiralo iz rijeka, da bi se potom krenulo kopati podzemna nalazišta, gdje je zlato bilo pomiješano s kvarcom. Ukupno je od 1851. u Bendigu pronađeno 777 tona zlata, čime je to bilo najveće zlatno nalazište u Australiji u 19. st., sve do otkrića novih rudnika u Zapadnoj Australiji, oko Kalgoorlieja. Početkom 20. st. Bendigo je zatvaranjem većine rudnika počeo stagnirati, ali preporod je nastupio nakon Drugog svjetskog rata, a broj stanovnika odonda samo raste. Bendigo je danas i značajan financijski centar, s vlastitom burzom i bankom. Do 1891. nosio je ime Sandhurst, tada je nazvan prema rječici koja protječe gradom. A rječica je pak dobila ime po lokalnom pastiru čiji je nadimak bio Bendigo, po poznatom 19-stoljetnom boksaču Williamu Thompsonu koji je nosio isti nadimak. 1862. u Bendigo je stigla željeznica, a grad nikada nije privredno ovisio samo o rudnicima zlata, već je razvio bogatu industriju: prerada vune, mlinovi, talionice, kožare, kamenolomi, drvna industrija, industrija hrane i eukaliptusova ulja… Mnogi novi doseljenici u grad bili su Kinezi, koji su inače tijekom doseljavanja imali popriličnih problema, budući da je država Victoria naplaćivala porez kineskim brodovima s doseljenicima koji su pristajali u njene luke (koncept „Bijele Australije“, jel). Stoga su kineski kapetani pristajali u Južnoj Australiji, odakle bi onda novi doseljenici kretali na put do Bendiga, i to uglavnom pješke. Trajalo je i po nekoliko tjedana.
Arhitektonski je pečat tadašnjem Bendigu dao William Charles Vahland, arhitekt porijeklom iz Njemačke, koji je razvio karakteristični stil kuće s verandom ukrašenom metalnom „čipkom“, koja je ubrzo postala popularna diljem Victorie. Vahland je i autor Aleksandrine fontane na Charing Crossu, glavnom gradskom križanju, te još 80-ak zgrada po gradu. Vahlandova je ambicija bila stvoriti „Beč juga“, te je s tim ciljem pozvao mnoge europske obrtnike da se dosele u grad. Kinezi, iako su isprva također došli kao rudari, ubrzo su se počeli baviti onim što najbolje znaju – trgovinom. Potkraj 19. st. grad je dobio i tramvaj, isprva akumulatorski, pa parni, sve dok konačno 1903. nije proradio električni tramvaj sa strujom iz gornjeg voda. Danas postoji još samo jedna linija tramvaja, te se i ona eksploatira u turističke svrhe.
Posljednji rudnik zlata zatvoren je 1954., te je grad otada čist i poprilično ugodan za život, što dokazuje njegov ubrzani rast stanovništva. Krajevi oko Bendiga poznato su vinogorje, gdje se uzgaja shiraz. Inače, zlata još uvijek ima, vjerojatno jednako toliko koliko je dosad izvađeno, no razlozi zatvaranja rudnikâ i diverzificiranja ekonomije bili su sve veća dubina rudnika (pojedini i do 900 metara), kao i prodiranje podzemnih voda u rudničke tunele. Čitav Bendigo premrežen je podzemnim hodnicima, te se kaže da je moguće prehodati s jednoga na drugi kraj grada ne izlazeći na površinu. Grad ima i nekoliko omanjih kineskih četvrti, a u jednoj od njih se nalazi i Muzej zlatnog zmaja, koji sadrži i lutku Sun Loonga, najduljeg svjetskog kineskog carskog zmaja, dugačkog preko 100 metara. Od dvaju gradskih kazališta, jedno je bivši masonski hram, a drugo je bivši zatvor.
Moja me šetnja vodi ravno na Charing Cross, odakle ću glavnom ulicom, nazvanom razgovorno Pall Mall, prošetati pored impresivnih građevina magistratskog suda, gradske vijećnice, spomenika vojnicima i vojnog muzeja, te hotela Shamrock. Tom ulicom prolazi i danas jedina linija tramvaja, na kojoj voze različita stara kola prikupljena iz više australskih i svjetskih gradova. Pruga je dvosmjerna, s mimoilaznicama, položena sredinom ceste, što, zajedno s okolnom arhitekturom, podsjeća na neki panonski grad početkom 20. st. S druge se strane ceste nalazi Rosalind Park, veliki gradski park u kojem je veliki školski kompleks također izgrađen u viktorijanskom stilu, moderna zgrada Umjetničke galerije, te vidikovac napravljen od nekadašnjeg rudarskog tornja. Vidikovac je inače zeznut za fotografiranje s njega, budući da je razgledna platforma ograđena metalnom ogradom koja onemogućava potencijalne samoubojice, ali „okna“ u toj mrežastoj ogradi su poredana dovoljno gusto da vam ulaze u kadar, osim ako doslovce ne prislonite objektiv na jedno od njih. Nakon što sam bacio pogled odozgo na grad spuštam se ponovno na Charing Cross, gdje zastajem da pogledam vozni red tramvaja. Dvojba je da li da se prvo provezem tramvajem ili prvo odem u rudnik Central Deborah. Zapravo, tramvaj i vozi do rudnika. Ali dolazi tek za 20-ak minuta… I u tom času ga ugledam kako dolazi s druge strane, iz smjera rudnika. Mogu se i tako provozati, ionako linija nije previše duga, a budući da ga zovu „Talking Tramway“, jasno je da usput slušate i priče o povijesti Bendiga. Budući da je riječ o turističkom muzejskom tramvaju, karta košta 17,5 dolara (i ne vrijedi Myki :D ), na što me kondukter čak dobrohotno i upozorio. Kondukter i vozač su odjeveni u starinske uniforme, tramvaj je iznutra također pomno restauriran, jedino je moderan zvučnik iz kojega se oglašava snimljeni glas vodiča koji nam pojašnjava pojedine građevine pored kojih prolazimo, priča anegdote i sl. Jedino što to radi tonom koji zvuči uzrujano, poprilično se dere.
Kako sam rekao, prvi tramvaj u Bendigu bio je električni akumulatorski tramvaj koji je vozio samo tri mjeseca 1890., jer su akumulatori često rikavali, pa su tramvaj morali šlepati. Potom je 1892. uveden parni tramvaj koji je vozio idućih 9 godina. No njegovo šištanje plašilo je konje i stoku, a osim toga je zahtijevao i velike količine vode, koja je u Australiji uvijek rijedak resurs. Napokon je 1903. uveden električni tramvaj s gornjim vodom, koji je bio glavno prijevozno sredstvo Bendižana do kraja Drugog svjetskog rata i masovnije automobilizacije. Vodič nam priča anegdote o tome kako bi se konjske potkove znale okliznuti kada bi konji prelazili preko tračnica, kako bi kotači zaprežnih kola znali upasti u žlijebove na tračnicama, te kako je postojao neki pas koji je volio spavati na tračnicama. Da stvar bude gora, bio je gluh, tako da bi vozač svaki puta morao zaustaviti tramvaj, sići i potapšati ga da se probudi i makne. Nakon što su građani prešli na automobile, sve ih se manje vozilo tramvajem i on je postao nerentabilan. Poslije duge agonije, bendiški je tramvaj ukinut u travnju 1972. No odmah je pokrenuta akcija građana koji su tramvaj smatrali jednim od simbola grada, sa željom da tramvaj u Bendigu opstane makar kao turistička atrakcija. I to se zaista dogodilo, već u rujnu iste godine tramvaj se vratio na tračnice, ali ne kao svakodnevno prijevozno sredstvo, već samo kao prinova u turističkoj ponudi Bendiga, na probni rok od dvije godine. Pokazao se kao pun pogodak i otada vozi redovito. Slično Melbourneu, i u Bendigu su uveli restoranski tramvaj. U nekoliko je navrata vršeno ispitivanje isplativosti ponovnog uvođenja tramvaja u redovni promet, ali svaki puta je podrška bila premala. Za tako malu tramvajsku mrežu, Bendigo ima začudno velik vozni park tramvajskih kola, raspoređen u dvije remize. Jedna od tih remiza obnovljena je početkom ovog desetljeća. Mi ćemo zakratko skrenuti u remizu i ondje se zadržati 20-ak minuta prije polaska dalje. Možemo razgledati stara vozila, neka su u stadiju obnove, pa nije moguće približiti im se…ali to je dobar primjer kako uz odgovarajući entuzijazam i razumijevanje vlasti čak i nešto ekonomski neisplativo može postati atrakcija. Vidi se da se trude pružiti kvalitetnu uslugu, postoje kombinirane karte za tramvaj i određene muzeje, za tramvaj i rudnik (eh, da sam znao), karta vrijedi dva dana i donosi neke dodatne pogodnosti (nažalost, ja sam tu samo danas)… Naravno, postoji i Anzacov spomen tramvaj, prilikom vožnje kojim vam pričaju o utjecaju Prvog svjetskog rata na Bendigo. U Australiji ne možete uteći Anzacu i sjećanjima na njega. Nakon remize nastavljamo još dalje, pored jezera Weeroona (svojedobno su htjeli prugu produžiti oko jezera, ali lokalno se stanovništvo bunilo), sve do završne stanice pored kineskoga hrama, nazvanoga Joss House. Taj je stari engleski naziv za kineske hramove navodno nastao iskrivljavanjem od dios, španjolske riječi za boga. Vraćamo se potom nazad prema centru te nastavljamo napokon prema rudniku, prošavši usput i pored impresivne rimokatoličke katedrale (anglikanska je mnogo manja) Presvetog srca, koja se počela graditi 1897., ali je dovršena tek 1977., izgradnjom zvonika na čijem je vrhu 7 metara visok i 3 tone težak križ. I napokon dolazimo do rudnika Central Deborah.
Rudnik nudi 4 vrste tura: površinsku turu, u kojoj možete obilaziti postrojenja na površini, popeti se na most kojim su se vagoneti izvučene rudače prevozili do separatora, otići u Muzej zlata, koji objašnjava tehnike kojima se kopalo zlato, geološku osnovicu ovdašnjih naslaga, izlaže opremu rudarâ, daje presjek čitavog rudnika… Ta je tura otvorena i vremenski neograničena. Tura „Iskustvo rudnika“ odvija se pod stručnim vodstvom, a spušta vas na drugu razinu pod zemljom, na dubinu od 61 metra. Traje 75 minuta. Tura „Podzemna avantura“ traje 2,5 sata i idete na 85 metara, na treću razinu. Najdulja i najdublja je tura „Devet nivoa tame“, gdje tijekom 3,5 sata odlazite na devetu razinu, duboku 228 metra. Naravno, što je tura dublja, to je skuplja. „Devet nivoa tame“, košta mislim 200-tinjak australskih dolara, oko 1000 kn. Rudnik inače ima ukupno 17 razina, s tim da se zadnja nalazi na dubini od 411 metara. Ja ću međutim otići na „Iskustvo rudnika“, ima jedna tura u pola 4, to je taman za 10-ak minuta. No žena na blagajni mi kaže da ne, da to što piše nije točno, da je zadnja tura ušla u 3. Mogu doći sutra. Ne mogu. Onda mogu jedino obići površinske objekte. Kakva šteta i pogrešna procjena. Da nisam išao na tramvaj, stigao bih u rudnik, ali bih vjerojatno propustio tramvaj, jer on isto vozi taman do završetka zadnje ture u rudniku. A za odvesti se tih nekoliko stanica do remize bila bi mi ludost platiti 17,5 dolara. Za mene kao railfana, drago mi je da sam se provezao tramvajem. No smatram da bi mi veći doživljaj – i atraktivnije za putopis – bilo da sam otišao u rudnik. Osim ako je unutra zabranjeno fotografiranje, onda mi je svejedno, jer ću ionako ovdje napisati ponešto o rudniku. (Mogao sam doduše doći i ranijim vlakom i sve stići, ali to stvarno nije moja krivica.)
Central Deborah posljednji je aktivni rudnik zlata u Bendigu, a radio je od 1939. do 1954. Iz njega je tijekom toga razdoblja izvađeno 929 kg zlata (tijekom 103 godine rudarenja zlata uokolo Bendiga djelovalo je ukupno oko 5600 registriranih rudnika). Brojka možda na prvi pogled izgleda mala, ali na ulazu stoji zapanjujuća tvrdnja – u svijetu se samo u jednom satu proizvede više čelika nego što je iskopano zlata u čitavoj povijesti. U rudniku Central Deborah u njegovu je radnom vijeku radilo sveukupno 375 ljudi, a dogodio se samo jedan smrtni slučaj.
Zlato se u okolici Bendiga prvo vadilo ispiranjem iz riječnog pijeska, no kada je to presušilo, uslijedilo je kopanje u bogate naslage kvarca ispresijecanog zlatnim žilama. Kvarc bi se izvlačio na površinu, drobio se u sitni pijesak, koji bi se potom prosijavao i dodavala mu se živa, koja na sebe veže zlato. Takav bi se amalgam potom stavljao u posebnu centrifugu gdje bi se iz njega izdvajalo zlato. Naravno, s obzirom na negativan utjecaj žive na ljudsko zdravlje, ni rad u ovom rudniku nije bio mnogo manje nezdrav od rada u rudniku ugljena. U sklopu pogona separacije nalaze se bazenčići u kojima se i sami možete okušati u ispiranju zlata, za što sam ja uvijek mislio da se radi pomoću nekakvih sita, ali ispada da se radi pomoću običnih plastičnih posuda sličnih tanjurima, iz kojih vrlo strpljivo morate prosijavati praktički zrnce po zrnce. Previše minuciozan posao za mene. Navodno ako nađete koje zrnce zlata možete ga zadržati, čak vam na ulazu uz brošuru daju i malu plastičnu vrećicu, kao da je to puka formalnost, svaki posjetitelj ima vremena prosijavati pijesak satima. Ili ima ludu sreću. Trebalo bi prosijavati kroz ovčje runo, tako su to radili u kavkaskim krajevima, gušće je, bolje filtrira, a tako je uostalom nastala i legenda o zlatnom runu.
Svaki je rudar prije presvlačenja u svoju svakodnevnu odjeću trebao istu dati na detaljnu kontrolu, kako slučajno neki grumen zlata ne bi „zalutao“ i tako bio neprimjetno iznesen. Odjeću je u ovom rudniku pregledavao tip koji je bio punac vlasnika rudnika, tako da mu se nije bilo uputno zamjeriti. Premda, detaljno pretresanje nečijih hlača i gaća isto baš nije neki osobito privlačan posao…
Završavam s obilaskom rudnika, pred nosom mi bježi tramvaj, otpješačit ću do centra, to je ionako samo jedna stanica. Usput bih negdje nešto nabrzinu i pojeo, imam još oko sat vremena do polaska vlaka. No to je lakše reći nego učiniti. Iz nekog razloga svi restorani u Bendigu (izuzev uobičajenih fast foodova) rade dvokratno, s time da im popodnevna smjena počinje u pola 6. Nakon još malo lutanja korzom i osvještavanja da me ovaj grad po urbanizmu i ritmu života stvarno podsjeća na neko vojvođansko ili mađarsko mjesto (ili je to samo nostalgija?), napokon pronalazim neki restoran s rezancima, u stilu našeg Woka by Matija. Uzimam pad thai i još neke pržene bananice, dok ovaj to napravi već se približilo i 5 sati, morat ću to ubaciti u sebe što prije ako želim uloviti vlak. Dovršavam pola pad thaija i desert, drugu polovicu uzimam sa sobom iako ne znam hoće li mi pasati kad se ohladi (piletina im je već i sad žlundrava), jurim na kolodvor, lovim vlak i šaljem Petru poruku da sam nakon pola 8 u gradu. U međuvremenu su se oblaci koji su se skupljali cijelo popodne otvorili, ponovno me prati kiša. Petar kaže da ima neku obavezu izvan grada i da neće stići. To mi čak i odgovara – iako mi je žao da nećemo još malo prodivaniti, dobro će mi doći večer da poobavljam neke poslove, javim se Hamishu i kažem da odustajem, rezerviram smještaj u Canberri, pojedem pad thai (ipak) i iskapim dva cidera u pubu. Budući da ujutro odlazim prije otvaranja recepcije, objasnili su mi kako ću se odjaviti (zapravo samo ubacim ključ kroz otvor za poštu na vratima, vratili su mi polog već danas), posteljinu samo skinem i ostavim u sobi (inače se nosi na recepciju), i to je to.
Šest dana u Melbourneu je došlo kraju. Zapravo je to drugi najdulji kontinuirani boravak u nekom gradu (u Phnom Penhu sam bio 6 dana, ali 3+3, u Melbourneu sam proveo čak dvije godine :D ), i mogu reći da je ovo grad u kojeg bih se rado vratio. Bila je čak i kombinacija da letim preko njega natrag (ima mogućnost Auckland-Melbourne-Doha-Zagreb), ali nekako mi se baš ne leti preko tih trusnih područja, pogotovo u svjetlu recentnih događaja između Irana i Saudijske Arabije, a i razmak između dvaju letova u Dohi je samo 50 minuta, malo mi je to naknap, pa ću izgleda letjeti Auckland-Sydney-Bangkok-Beč-Zagreb. Ali doonda imam još mjesec i pol, sada je došlo vrijeme da pogledam što mi nudi glavni grad Australije…