Nedaleko moga hostela postoje čak dva servisa u kojima bih teoretski mogao popraviti tablet, ili barem utvrditi što mu je. Dobro, jedan od njih je zapravo prodavaonica koja prodaje Asusove laptope i tablete, ali bi oni mogli imati i servis. Ono na što ja sumnjam kao uzrok kvara jest jedan mrav koji mi je negdje u Indoneziji, ne sjećam se više gdje, ušetao u laptop kroz USB utičnicu. Možda je on napravio ršum negdje unutra, možda je samo ispustio mravlju kiselinu koja je oštetila kontakte, možda sam ja samo naivan. Ali činjenica je da su mi riknule tipke koje su najbliže tom otvoru. Prvi servis (prodavaonica) je zatvoren do ponedjeljka, to lijepo piše na vratima, drugi radi od 10, iz čega logično slijedi da će u 10.15 na vratima još biti rešetke i da unutra neće biti žive duše. Toliko o mogućnosti popravka. Nastavljam dalje s redovnim planovima, zbog relativno oblačnog jutra odustao sam danas od Sydney Towera, za sutra najavljuju sunčano pa ću tada. Vraćam se u hostel i pišem, potom oko pola 2 odlazim u jedan restoran, kafić zapravo, za koji sam preko neta pronašao da servira gruzijsku hranu. Dugo ju nisam jeo, uželio sam je se. To je relativno blizu moga hostela, par stanica autobusom, kvart izgleda baš kao Camden ili dio nekog manjeg britanskog grada. Sydney općenito više liči na engleske gradove nego Melbourne.
U restoranu (više?) nemaju gruzijsku hranu. To jest to mjesto, ali u pitanju je obični bistro koji servira doručke, brze prigrize i kavu. Imaju ponešto egzotike – etiopski burger od crvene leće, npr. – ali ja sam se uželio hačapurija i hinkalija. Ništa, Etiopija it is. I još kruh od banane sa slatkim vrhnjem, bananama, jagodama i medom. Sasvim dovoljno. Krećem nazad prema centru, danas sam naumio malo krstariti sydneyskom lukom. Dok se vozim vlakom prema centru sine mi da bih mogao stati na stanici Museum, koja je inače sačuvana u izvornom stanju iz doba izgradnje toga željezničkog sustava, za što bih rekao da su 1920-e ili 30-e. Čak su i reklame na stanici ili ostavljene iz tog doba, ili, za one gospodarske subjekte koji posluju skroz otada, napravljene u retro-stilu, uz podsjećanje na tradiciju.
Stižem na Circular Quay, gdje je terminal brodova koji plove lukom, bilo na zapad, u dubinu kopna, bilo na istok, prema izlazu iz luke. Moje me današnje putovanje vodi na Manly, lokalitet smješten praktički na samom ulazu u sydneysku luku, gdje se nalaze tri poluotoka, nazvani North, Middle i South Head, a Manly je na strani gdje je North Head, tamo se u rane dane kolonizacije nalazila karantena za useljenike. Plovidba traje oko pola sata, i osim što nudi spektakularne vidike uobičajenih sumnjivaca sydneyske luke, dodatno osnažuje poveznice s Istanbulom i plovidbom Bosporom. Ili to samo mene pere nostalgija? Ako sve bude u redu, početkom rujna bih trebao ići na neku konferenciju u Tbilisi, tako da ću dobiti i dozu gruzijske hrane i dozu Istanbula (jer je tako najlakše doći do Tbilisija, avionom preko Istanbula). Frapantno je da mi je taj datum trenutno bliže nego moj prošli boravak u Istanbulu, tijekom ovoga putovanja.
Na sredini plovnoga puta u luci nalazi se Fort Denison, tvrđava na otočiću koji je nekada služio kao stratište za kriminalce u ranim danima Sydneya. Nakon što su 1839. dva američka ratna broda pod okriljem noći uplovila u sydneysku luku i kružila oko otoka, Britanci su se zabrinuli i shvatili da Sydney nije dovoljno dobro branjen. Stoga je odlučeno da se na otoku, tada nazvanom Pinchgut Island, sagradi obrambena tvrđava. Izgradnja je počela 1841., ali nije dovršena. Nastavljena je 1855., zbog straha od ruske odmazde tijekom Krimskog rata (ma tko bi bio toliko lud da plovi do Australije samo radi osvete?). Tvrđava je dovršena 1857. i nazvana po Sir Williamu Thomasu Denisonu, tadašnjem guverneru Novog Južnog Walesa. No već kad je izgrađena, bila je zastarjela, s obzirom na razvitak topništva. Danas je u tvrđavi muzej, restoran (ovdje se obično održavaju pirovi i poslovni ručkovi), a svaki dan u 1 popodne s tvrđave puca top (i oni dakle imaju taj običaj).
Stižemo do Manlyja, četvrti smještene sjeverno od samog ulaza u luku. Pristanište je s lučke strane, ali naselje ima i obalu na vanjskoj, oceanskoj strani, točnije u jednom tamošnjem zaljevu gdje je i plaža. Ime lokalitetu dao je sam Arthur Philip, koji je ovdje susreo neke Aboridžine koji su na njega ostavili dojam svojim „muškim“ ponašanjem. Štoviše, uslijed nesuglasica, jedan ga je čak ubo kopljem u rame. 1850-ih Manly se počeo razvijati kao utočište za odmor od gradske vreve, sa sloganom „sedam milja od Sydneya i tisuću milja od briga“. To je značilo izgradnju uobičajene infrastrukture karakteristične za sva takva kupališna mjesta po svijetu, obalne šetnice i mola za šetnju, zabavišta, kupališnog paviljona, brodskog pristaništa… Šetalište uz obalu zasađeno je tzv. norfolškim borovima, vrstom stabla izgledom sličnom četinjačama, ali koja zapravo pripada porodici Araucaria, endemičnoj za Australiju, Oceaniju i mali dio Južne Amerike. Manly je inače danas jedan od najskupljih dijelova Sydneya s obzirom na vrijednost stambenog prostora. U Manlyju sam najveći dio vremena proveo odmah pred zgradom pristaništa, promatrajući kako ljudi pokušavaju izvesti nešto što bi im donijelo 50 dolara. Naime, tamo je neki frajer postavio ljestve od dva lanca, međusobno spojene gumenim pritkama, koje su na vrhu i dnu pričvršćene onim okretnim kukama, po jednom na svakoj strani, tako da se ljestve bez problema mogu okretati oko svoje osi. Cilj je popeti se po njima (ima nekih 8 pritaka) i rukom dotaknuti sliku novčanice od 50 dolara na vrhu, te tada dobijete istu kao nagradu. Ljestve su inače položene ukoso, tako da se, ako izgubite ravnotežu, okrenu i vi završite na donjoj strani, leđima okrenuti tlu, te se to računa kao pad. Stvar je da se svaki poremećaj ravnoteže prenosi kao val i ako napravite i malu grešku na višim će pritkama to biti neoprostivo. Dok sam ja bio tamo, a bio sam kojih 40-ak minuta, nitko se nije uspio popeti. Osim samog tipa koji vodi čitav posao i naplaćuje 3 dolara pokušaj. On je nekoliko puta demonstrirao kako se penje, caka je u dijagonalnom raspoređivanju težine, lijeva ruka i desna noga, s tim da se noga mora izbaciti iskrenutog koljena prema van…razmišljao sam da li da se okušam (ja inače nisam baš neko oličenje spretnosti), imao sam čak i ideju taktike, pokušati držati uporište nogu uvijek u sredini pritke, čime sam doduše ranjiv na nestabilnost izazvanu rukama, ali više težine je na nogama, one obično remete ravnotežu), ali sam primijetio još jednu stvar. Naime, kad god bi se netko drugi penjao, tip mu je u početku držao ljestve, da ih stabilizira. Onda bi ih oko sredine pustio, da mu svojim rukama ne smeta u traženju uporišta. Kada se sâm penjao, nitko mu nije držao ljestve. Pomislio sam naravno, što ako, poput šibicara, on kontrolira situaciju, tj. može, pridržavajući ljestve, dodati malo ljuljanja, dovoljno da penjač izgubi ravnotežu? Postojao je samo jedan način da saznam, da se oprostim od 3 dolara. Nisam. Umjesto toga prošetao sam se do plaže u na vanjskoj strani, kako bih konačno došao u priliku da ugazim u Pacifik. Plaža je smještena u slikovitom širokom zaljevu, valovi su ogromni, pravi oceanski, ljudi surfaju (prvi puta u životu vidim taj prizor uživo), a ja ću samo umočiti stopala u najplićem plićaku. Dovoljno da protrnem od jeze. U plićaku, gdje je uvijek najtoplije, voda po mojoj procjeni ne prelazi 20 stupnjeva. Bojim se da me Pacifik neće vidjeti što se kupanja tiče, što znači da je zadnje kupanje bilo ono gacanje po plićaku pored Maumerea. Doduše, oko Aucklanda bi na istočnoj strani more još možda i moglo biti donekle toplo, to mi je potvrdio Medo, ali Medo se na more naučio u Karlobagu, koliko je on objektivan? Sama plaža u Manlyju je lijepa, dugačka i pješčana, imaju čak i tipa s detektorom metala koji prolazi i skuplja metalne predmete u pijesku, uglavnom limenke, kako bi plaža bila čista. No kako rekoh, more je hladno, svojski vas se trudi izbaciti na obalu, a ima i neugodnih podvodnih struja.
Vraćam se u pristanište i plovim natrag do centra grada. Već je predvečerje, ali svejedno još stignem otíći u Darling Harbour, nekadašnji lučki bazen zapadno od centra, koji je kasnije bio ranžirni kolodvor, a onda je krajem 1980-ih ostao pust. Tijekom priprema za Olimpijske igre čitavo je područje uređeno i pretvoreno u šetalište s nizom zabavnih i kulturnih sadržaja. Tu se nalazi marina, IMAX kino (s najvećim ekranom na svijetu), nekoliko muzeja (između ostalog Pomorski muzej i sydneyska ispostava Madamme Tussaudsa), konferencijski centar, akvarij, mnoštvo restorana, a čitavu luku nadvisuje most Pyrmont, nekada glavni cestovni ulaz u centar grada sa zapada, a danas otvoren samo pješacima i biciklistima. Inače, Darling Harbour bi trebao postati i mjesto Globe Streeta, australazijsko-pacifičkog ekvivalenta Wall Streetu. Nadajmo se da će kapitalizam propasti prije toga. :D
Upućujem se prema svom hostelu u smjeru jugozapada, kroz dijelove Darling Harboura koji još trebaju biti izgrađeni, ostalo je tu još dosta posla. Tu se nalazi i plivački centar nazvan po legendarnom australskom plivaču Ianu Thorpeu, rođenom Sydneycu, koji je upravo pred domaćom publikom 2000. ostvario svoj najveći uspjeh, tri olimpijska zlata (s tri svjetska rekorda) i dva srebra. Imao je nepunih 18 godina. Kuriozitet u vezi Thorpea je da je bio u Svjetskom trgovačkom centru u jutarnjim satima 11. rujna 2001., ali se vratio u hotel jer je zaboravio fotoaparat. Zato je i dalje živ, sada u Kristovim godinama.
Večerat ću u Glebeu, tj. Glebe Point Roadu, jednoj od najpoznatijih ulica s etničkim restoranima u Sydneyu, a ovoga je puta na red došla i libanonska kuhinja, mislim prvi puta nakon Beograda. U pitanju je bila neka janjetina u sosu od jogurta sa začinima, te riža s rezancima kao prilog. Večer sam završio s Hot100, pretposljednjim na ovom putu, uz ne pretjerano dobar rezultat – naime, ovaj je bio posvećen gotovo isključivo događajima iz 2015., a kako sam ja aktualnosti uglavnom pratio usput, ako bih vidio nečije komentare na Facebooku i slično, tu sam imao dosta rupa. Premda, 55 bodova od 100 nije ni malo, taman onako gaussovski…
Relativno kratak dan, sutra ću nadam se vidjeti više, a vjerujem da će mi i vrijeme biti milostivo, da se popnem na Sydney Tower…
Post je objavljen 10.01.2016. u 02:21 sati.