Budući da je jutro osvanulo vrlo slično prethodnom danu, nisam ni komplicirao s dodatnim pokušajima razgledavanja, već sam se spakirao i uputio prema mjestu gdje sam doručkovao prethodni dan, a koje je odmah pored oamaruske autobusne stanice. Jedna od prednosti novozelandske arhitekture, barem modernijih zgrada, jest da vrlo često kuće imaju uvučena prizemlja, tako da pločnik zapravo prolazi kroz natkriveni prostor. To sam viđao u Rotorui, Taupu, sad i ovdje…nadam se da će tako izgraditi i one nove zgrade u Christchurchu, da ima barem neke koristi od zatiranja stare arhitekture.
Autobus dolazi po voznom redu, vožnja do Dunedina traje oko dva sata, opet kroz spektakularne pejzaže, no kako i opet sjedim uz prolaz, a i vrijeme je depresivno, ne fotografiram, jer smatram da bi mi slike bile presumorne. Radije pišem. U Dunedinu me autobus ostavlja kojih 20-ak minuta hoda od moga hostela, imam se prilike prošetati i vidjeti na što liči ovaj grad. Prilično je hladan – temperatura je trenutno 12°, a navečer će se spustiti i na 9°. Po ostalim stvarima koje vidim, grad je jako lijep i ponosi se svojim škotskim nasljeđem. Izgovor imena grada je ponešto neintuitivan – kad bi ime bilo englesko, bilo bi [d'Śnedjn], no škotskog je porijekla, pa je prvi vokal u, a i naglasak je na drugom slogu: [dŠn'edjn]. Ime je zapravo isto kao i škotski keltski naziv Edinburgha (Dun Eideann), pri čemu je dun keltska riječ za grad, koju često nalazimo u toponimima (npr. dočetak –don u imenima poput Swindon i London, zatim početni element u Dumfries ili Dumbarton, a tu su i stara keltska imena diljem Europe, poput antičkog naziva Krškog Neviodunum, ili Beograda Singidunum). Grad je organiziran oko središnjeg trga koji se zove Octagon, jer je točno takvog oblika, a oko njega se koncentrično pruža nekoliko ulica (naravno, prekinutih četirma glavnim ulicama koje se zrakasto pružaju sa središnjeg trga). Moj je hostel u jednoj od tih ulica, izgleda čisto i uredno, jedino je problem što ima samo jednu kupaonicu na čitav hostel (s dva tuša i dva zahoda za muškarce, pretpostavljam da je isto i za žene), a kapacitet je po mojoj procjeni tridesetak ljudi. Hostel ima i prekrasnu mačku, s onim uzorkom krzna koji se naziva kornjačevinom, a koja suvereno vlada društvenom prostorijom hostela, šetajući po recepcijskom pultu, izležavajući se po kaučevima i slično. Ne da se baš maziti.
Nekih sat vremena provodim u razgovoru s jednim od cimera, nekim Šveđaninom imenom Oscar, koji je inače na working holiday vizi u Australiji, a sada je uzeo četiri tjedna odmora i putuje po Južnom otoku Novog Zelanda. Inače je iz Linköpinga (začudio se kad sam mu rekao da znam gdje je to), živi sad u Sydneyu, a na svoj put Južnim otokom je krenuo iz Christchurcha, gdje je također bio u istom hostelu kao i ja, samo kaže da se razbolio i da je 4 dana praktički samo ležao u krevetu. Tješim ga time da nije puno propustio ne vidjevši Christchurch. Sada će biti u Dunedinu koja 2-3 dana, zatim ide dalje putem sličnim mojemu – Invercargill, Queenstown…možda se još i sretnemo na putu (uz naravno ova tri dana koja ću provesti ovdje), u Invercargillu, koliko vidim, postoji smo jedan hostel, dakle svi bekpekeri su tamo. Malo sam mu pričao svoje doživljaje i dojmove s dosadašnjeg putovanja, iskustva…i ja se ponekad osjećam kao pokvarena ploča kada prepričavam iste stvari različitim ljudima…nekada zaboravim jesam li nekomu već nešto ispričao (imao sam taj slučaj s Ivanom u Christchurchu, nisam se više sjećao što sam mu sve ispričao u Aucklandu) – a kako ja baš ne volim ponavljati stvari (barem ne u jako kratkim vremenskim ciklusima), mislim da će mi biti poseban izazov kako ću nakon ovog puta držati izlaganja o njemu na više mjesta, jer ću se morati potruditi da svako bude jedinstveno. :D Srećom, s obzirom na broj anegdota, to i ne bi trebalo biti toliko teško, forma je takva da je nemoguće prepričati deset mjeseci puta u nekih sat i pol izlaganja, zajedno s pitanjima publike, tako da ću vjerojatno ponavljati samo najopćenitije stvari. Jedina konstanta će naravno biti pljuvanje po Indonežanima. :D Ujedno je to i mig potencijalnim organizatorima i zainteresiranoj publici (ali prvo organizatorima, jer publiku ne mogu zvati na nešto što nije organizirano). A još kad se sjetim kako će me sada frendovi razvlačiti na sve strane…prvih nekoliko tjedana u Zagrebu bit će vrlo intenzivni, gotovo kao da sam i dalje na putu. A to je uostalom i bolje od kolotečine, zar ne? Taman kad mine taj interes, doći će mi želja za nekim novim, kraćim putovanjem…
Nakon što je Oscar otišao, ja sam još dovršio svoj zapis, potom još neke obaveze i taman kad se Oscar vratio, ja sam bio spreman za polazak u grad. Vrijeme me doista izaziva, stvarno postaje dovoljno hladno za jaknu, ali ne želim to raditi, zato što se nadam da će još biti toplih dana, a to bi značilo novo prepakiranje ruksaka…kako se putovanje približava kraju sve sam ljeniji. Iako bi mi ruksak bio lakši za nositi, ali sada to i više nije toliko neizdrživo, nije vruće. A i ruksak mi je nažalost lakši bez vreće…
Dunedin je u petak popodne prilično pust. Nisam načisto je li to konstanta Novog Zelanda ili ja jednostavno biram krive gradove (vjerojatno jest konstanta, jer nigdje, čak ni u Aucklandu, nisam u popodnevnim satima doživio gužvu – kao da nakon što se ljudi vrate kućama s posla više nitko ne izlazi; osim toga, kako bih mogao birati krive gradove kada sam bio u najvećim gradovima u državi, teško da su Invercargill ili Nelson življi od Aucklanda i Wellingtona). Možda neke veze s time ima i vjetar, koji propuhuje do kosti, uz već ionako nisku temperaturu. Zapravo je ovo neugodnije od one simulacije antarktičke oluje. Ali tamo sam barem imao njihovu jaknu… Prošetao sam se do željezničke stanice, koja nažalost danas više nije u funkciji za daljinski promet. 2002. ukinut je The Southerner, vlak koji je spajao Christchurch i Invercargill, na taj način čineći Invercargill najjužnijim putničkim kolodvorom na svijetu. Dunedinski kolodvor svojedobno je bio najprometniji u zemlji, no kako su se postupno ukidali prigradski vlakovi i pobočne linije, The Southerner je ostao jedini putnički vlak koji je opsluživao ovu impresivnu viktorijansku zgradu. Unatoč protestima javnosti, Novozelandske su željeznice odlučile ukinuti i njega, smatrajući da je neprofitabilan (pa svrha putničkog željezničkog prometa nije profit, nego usluga! – zapravo, svrha svake ekonomske djelatnosti bi trebala biti prvenstveno usluga, a ne profit. Profit se u željeznici ostvaruje teretnim prometom, te je nužno samo da ga bude dovoljno da se putnički i teretni promet mogu održavati na pozitivnoj nuli.), a sada postoje ideje o njegovoj obnovi, makar na dionici između Dunedina i Invercargilla, no KiwiRail kaže kako ga to ne zanima i kako bi se time eventualno mogli baviti privatni operateri. Trenutno su jedini vlakovi na ovoj stanici (osim teretnih) turistički vlakovi koji pripadaju firmi Dunedin Railways, u vlasništvu lokalne samouprave, a koji voze na dionici od Dunedina do Middlemarcha, kroz spektakularan krajolik preko brojnih vijadukata i tunela. Meni se taj izlet ne uklapa u trenutne planove, a kako ionako idem na TranzAlpine Express, mislim da je to atraktivnije. Inače, The Southerner je specifičan po još jednoj stvari, a to je da je on posljednji redovni putnički vlak na Novom Zelandu koji su vukle parnjače. Parnjače su se redovno u drugim državama iz prometa povlačile prvo na glavnim linijama, a tek na kraju s lokalnih pruga, no na Novom su Zelandu parnjače do svoga kraja vukle jedan od najvažnijih vlakova u zemlji. Jedna od njih danas je i izložena ispred kolodvora, no kako se nalazi u staklenom kavezu, teško ju je fotografirati budući da staklo stvara odbljesak.
Dunedinom i okolicom ću se detaljnije pozabaviti u preostala dva dana ovdje (bus za Invercargill mi ide u nedjelju u 5 popodne), sada ću se samo nabrzinu uputiti na večeru, i to u turski restoran Paasha (baš tako, s dva a), na jedan Adana kebap, čisto da se malo podsjetim kako je dobra turska kuhinja. Kada izađem iz restorana, pola je 10 navečer, a još je dan. A nisam toliko daleko na jugu, otprilike sam kao u Hrvatskoj, a tamo sunce u ovo doba godine (naravno, +6 mjeseci) zalazi barem pola sata ranije. Doduše, ima to i neke veze s time da recimo Hrvatska leži točno na 15. meridijanu (a svakih 15 stupnjeva geografske dužine je jedan sat razlike u kretanju sunca), dok ovaj dio Novog Zelanda leži na 170. meridijanu istočne zemljopisne dužine, a vrijeme mu se ravna po 180. meridijanu (+12 u odnosu na UTC), pa je ovdje vrijeme zalaska sunca kao otprilike u Lyonu u srpnju (dakle, dok u Hrvatskoj zalazi oko 9, u Lyonu zalazi oko 9.40, jer je on u istoj vremenskoj zoni kao Hrvatska, ali 10 stupnjeva zapadnije). Budući da je prohladno, vratit ću se u hostel, uploadati slike, te potom na spavanac.
A kako ne bih prerano završio, sada ću još ukratko nešto ispričati o već spominjanoj temi Hrvatâ na Novom Zelandu. I to onih koji ovdje stvarno žive već generacijama, ne ovima na working holiday vizi. Prvi Hrvati na Novom Zelandu pojavljuju se već među pionirima 1850-ih godina (prvim Hrvatom na Novom Zelandu smatra se Pavao Sebastijan Lupis 1858. godine), no prvo značajnije doseljavanje započinje 1890-ih nakon već poznate krize vinogradarstva u Dalmaciji, uzrokovane nepovoljnim ugovorom o uvozu vina iz Italije, te kasnije filokserom. Dok su se ovi raniji useljenici čak i vraćali nakon nekoliko godina provedenih na Novom Zelandu (navodno ih se čak 60% vratilo), ovi kasniji su došli da ostanu. Kako je u to vrijeme Dalmacija bila neovisna krunska zemlja Austro-Ugarske, mnogi od njih zvali su se jednostavno Dalmatincima, neki su se zvali i Hrvatima, a Novozelanđani su ih zvali Austrijancima, budući da su dolazili iz Austrije. U početku ih se gledalo s podozrivošću, jer su dolazili iz zemlje koja je bila neprijateljska u Prvom svjetskom ratu, a zamjerali su im i što zarađeni novac šalju kući, što su bučni, itd., itd. Njihovo vino u početku su zvali Dally plonk („Dalmoški kiseliš“) i trebalo je dosta vremena da steknu reputaciju vrijednih radnika i počnu uživati ugled koji danas imaju u novozelandskom društvu. Medo je spomenuo kako su ga, kad je spomenuo da je iz Hrvatske, Novozelanđani odmah počeli gledati s većim poštovanjem. Za razliku od Anglosaksonaca, Maori su vrlo spremno prihvatili Dalmatince, davši im ime Tarara – „oni koji brzo pričaju“. Štoviše, sklopljeni su i neki maorsko-dalmatinski brakovi, te je tako nastala i čitava miješana etnička skupina nazvana upravo Tarare. Čak su navodno neki Maori naučili svirati tamburice i plesati kola. Isprva su se Dalmatinci bavili smolarstvom, tj. vađenjem smole drveta kauri, koja je imala ulogu u proizvodnji sredstava za poliranje drva. Kada im je to otežano zakonima koji su pravo smolarenja davali isključivo podanicima britanske krune, prešli su na vinarstvo, te su, kako smo vidjeli u muzeju Te Papa, neke od najpoznatijih novozelandskih vinarskih obitelji porijeklom iz Dalmacije, poput Babicha (zanimljivo je da se prezivaju kao jedna od najpoznatijih hrvatskih sorta vina – doduše, to je ipak jedno od najčešćih prezimena u Hrvatskoj), Selaka, Yukicha, Nobila i Delegata. Neki su se bavili i ribarstvom – recimo ribarska industrija Talley u svom imenu nosi nadimak osnivača, Ivana Talijancicha.
Kada je nastala Jugoslavija, mnogi su novozelandski Dalmatinci prihvatili taj identitet nasuprot austrijskomu, no sljedeći val doseljenika, koji je došao tijekom međuratnih godina, bio je manje sklon tom imenu, budući da su vidjeli na što liči karađorđevićevska Jugoslavija. Oni su se izjašnjavali ili kao Hrvati ili kao Dalmatinci. Također, novozelandske su vlasti ograničile kvotu na maksimalno 3500 Jugoslavena, nakon kojih je bilo dopušteno još samo spajanje obitelji. No u to je vrijeme procvjetao i biznis s „instant mladenkama“ – ono što su danas „ruske nevjeste“, to su tada bile Dalmatinke koje su se udavale za Novozelanđane samo na osnovi fotografija. Onda je došao Drugi svjetski rat i prodaja Dalmacije od strane Pavelića Italiji. Doseljenici iz toga doba pak često nisu željeli da ih se zove Hrvatima jer su to povezivali s Pavelićem, ustašama i izdajom. Nakon rata neki su se novozelandski Dalmatinci odazvali Titovom pozivu da pomognu u izgradnji zemlje. No kako su govorili engleski, bili su sumnjivi kao špijuni, te ih je ispitivala tajna policija. Mnogi su se zbog tih neugodnih iskustava kasnije vratili na Novi Zeland. Od 50-ih godina počinje dolaziti i dosta iseljenika iz drugih krajeva Jugoslavije, te jugoslavensko ime opet postaje najpopularnije, pa se tako društvo iseljenika u Aucklandu u to vrijeme zvalo Jugoslavenski klub. No mnogim iseljenicima u to vrijeme, koji su bježali iz Jugoslavije iz političkih razloga, to nije bilo milo, kao što im nije bio jasan ni ponos koji su rani doseljenici osjećali zbog svog južnoslavenskog nasljeđa, budući da su oni tu državu drugačije doživljavali. Nakon raspada Jugoslavije vraća se dalmatinsko ime klubu, a ukupno je tih godina u zemlju ušlo preko 4500 izbjeglica s područja Jugoslavije.
Dalmatinci na Novom Zelandu žive uglavnom u Aucklandu i u području Northlanda, budući da se to područje podudara s područjem rasta kaurija, čiju su smolu vadili. U gradu Kaitiji, na krajnjem sjeveru, na ulazu u mjesto stoji trojezični natpis „Haere mai/Dobrodošli/Welcome“. Maleni broj ih živi u Canterburyju i provinciji Southland, na krajnjem jugu Južnog otoka, gdje su nekoć tražili zlato. Nekadašnji pogrdni termin Dally danas je postao hipokoristik uz koji se vezuju pozitivna iskustva – marljivost, poštenje, spremnost na pomoć… Prema popisu stanovništva 2013. relativno mali broj ljudi – samo 2673 – se izjasnio kao Hrvati ili Dalmatinci, no računa se da oko 100 000 ljudi na Novom Zelandu ima barem jednim dijelom hrvatsko porijeklo. Svakako najpoznatija danas u svijetu jest Ela-Marija Lani Yelich-O'Connor, poznatija kao Lorde, mlada kantautorica rođena 1996. (otac joj je Irac, majka Hrvatica), a treba spomenuti i ragbijaša Franu Boticu, jednog od rijetkih igrača koji su igrali u obje varijante ragbija (rugby union i rugby league), kao i Lauralee Martinovich, Miss Novog Zelanda i prvu pratilju Miss svijeta 1997.
To je to.
Post je objavljen 30.01.2016. u 09:23 sati.