Zaboravio sam reći da mi se prethodni dan cimer odselio u drugu sobu, ne znam je li to zbog mene ili iz nekog drugog razloga. :D Sad sam sâm u trokrevetnom dormitoriju.
Polazak je u 7.15 ispred hostela udaljenog desetak minuta od moga smještaja, a naš vozač i vodič je Tim, sredovječni tip s karakterističnim australski zafrkantskim pristupom, srednjedugom prosijedom kosom i opaljen suncem. Baš je Julia istaknula kako Australci u prosjeku izgledaju starije od Europljana iste dobi, budući da im pretjerana izloženost suncu, naročito uslijed ozonske rupe, poprilično šteti koži. Možda zato toliko vole Vegemite – B vitamini iz kvasca im barem donekle ublažavaju štetu. Iako bi im za kožu trebao i E vitamin… Tim je dobro potkovan u pogledu informacija koje nam daje i dozira ih u više poglavlja, koja rasteže kroz čitav dan – od povijesti Australije i lokalnih Aboridžina iz naroda Kulin, preko toga kako su se Europljani obreli u Australiji i ustanovili ovdašnje kolonije, kako je otkriven Bassov prolaz i kartografirane južne obale Australije, pa sve do izgradnje Great Ocean Roada. Uslijed požarâ koji i dalje haraju istočnim dijelom ceste, zaobišli smo taj dio autocestom kroz unutrašnjost, krenuvši razgledavati atrakcije redoslijedom obrnutim od onoga koji je uobičajen. Prva stanica je sklonište za životinje Serendip, osnovano 1959. prvenstveno radi očuvanja ptica koje obitavaju u močvarnim staništima ravnica zapadne Victorie. Sklonište je u međuvremenu obuhvatilo i razne vrste sisavaca, a uz spasilačku sve je više počela prevladavati edukacijska dimenzija. Budući da se ovdje zadržavamo kojih 40-ak minuta, odabrat ćemo kraću šetnju kroz park, koji u rano tmurno jutro svejedno obiluje aktivnošću, iznad glava nam kriješte jata papiga koja se također ovdje gnijezde. Inače, posebno je neobično u Australiji vidjeti papige po gradskim ulicama i parkovima, onako kao što biste kod nas vidjeli vrapce ili golubove, tako nije neobično da na ulici pored vas krešteći prhne neka plavo-zelena papiga. Ili kakadu.
Tim nam je pripremio i doručak, čaj/kavu uz pomoć vode iz termosice, te prigrize u obliku keksa i vlastitih peciva izrađenih od lisnatog tijesta sa sirom i Vegemiteom. S time da se Vegemite uopće ne osjeti. Navodno u tome i jest trik, mora ga se namazati jako tanko, što je poprilično teško, jer je dosta krut. Očito je i mazanje Vegemitea nešto što se uči cijeli život.
Nastavljamo kroz žitna polja i pašnjake koji Victoriji daju izgled sličan pejzažu u Engleskoj. Posve nespojivo s krajolicima kojih se sjećam iz prvog tjedna svojega puta po Australiji. Po pašnjacima se okupljaju brojna stada krava, nešto manje ima ovaca, čini mi se da su glavna ovčarska područja sjevernije i zapadnije. Uz kraću pauzu za fiziološke potrebe i rani ručak u gradiću Colacu, stižemo iza podneva do 12 apostola, glavne atrakcije na Great Ocean Roadu.
Great Ocean Road naziv je za 243 km dugu obalnu cestu u južnoj Victoriji koja se pruža od Torquaya do Allansforda, prolazeći pored spektakularnih oblika nastalih abrazijom i erozijom mora i vjetra na lokalne vapnenačke i pješčenjačke stijene. U zaleđu ceste nalaze se visoki klifovi (s kojih su u prošlosti bili česti odroni kamenja, a ni sada baš nisu najsigurniji), ali i brojne prašume eukaliptusa i paprati. Idejni začetnik izgradnje ceste bio je Howard Hitchcock, nekadašnji načelnik Geelonga, koji je boraveći u Kaliforniji bio oduševljen tamošnjom obalnom cestom, te je pomislio kako bi se takvo što dalo napraviti u Victoriji, čija je obala isto poprilično spektakularna, a ujedno bi to bilo od koristi i za lokalna obalna mjesta koja su dotada bila uglavnom dostupna morem ili eventualno cestama iz zaleđa. Kako je to bilo u vrijeme nakon završetka Prvog svjetskog rata u kojem je, kako sam već rekao, sudjelovala skoro desetina Australaca, od kojih su mnogi nakon rata ostali bez posla, izgradnja ceste bila je prilika da se tim ljudima pronađe kakav-takav posao. Budući da država Victoria nije imala dovoljno novca za financiranje čitavog projekta, Hitchcock je sâm darovao 3000 funti za geodetske radove, a ujedno je i kroz fond za donacije i zajmove uspio skupiti 81 000 funti. Plan je bio da se na cesti postave naplatne kućice, a kada se investicija otplati, cesta bi bila poklonjena državi Victoriji i cestarina ukinuta (tako se to radi, a ne da početna investicija bude argument za vremenski neograničeno ubiranje profita). Gradnja je započela u rujnu 1919., a na njoj je bilo angažirano oko 3000 bivših vojnika, koji su radili u osmosatnim smjenama tijekom radnih dana i četiri sata subotom. Plaća je bila 10 šilinga i 6 penija po danu. Spavalo se u šatorima. Gradilo se pomoću krampova, lopata, tački i eksploziva, uz tek manju pomoć strojeva. Naravno, gradnja je ubrala svoj danak u nekoliko ljudskih života, pogotovo na stjenovitim dionicama duž istočnoga dijela ceste. Motivaciju su radnici nalazili u tome što je cesta proglašena spomen obilježjem za sve njihove izginule suborce u Prvom svjetskom ratu. Brinulo se i za opuštanje radnika, tako da su u kampovima postojali gramofoni, društvene igre, novine… No najveća, neplanirana prilika za opuštanje pojavila se kada se 1924. na obali nasukao parobrod Casino, s 500 bačvi pive i 120 gajbi žestice. Tovar je pao u ruke radnika koji se nisu trijeznili dva tjedna. Prvi dio ceste otvoren je 1922., uz naplatu od 2 šilinga za automobile i 10 šilinga za kola s više od dva konja. Cesta je bila uska, širine dovoljne tek za jedno vozilo, s vrlo malo mjesta za mimoilaženje. Trebalo je još 10 godina da se cesta posve dovrši, što nažalost Hitchcock nije dočekao, umro je tri mjeseca ranije. No unatoč ne pregustom prometu, bile su potrebne samo 4 godine da cesta otplati troškove izgradnje, te je 2. listopada 1936. izvršena svečana primopredaja ceste državi Victoriji, kojom su prilikom uklonjene i naplatne kućice. Tijekom idućih osam desetljeća cesta je proširivana, ali često i bila pod napadom prirodnih sila koje su ju pokušavale uništiti – odronâ kamenja, klizištâ, urušavanjâ dijelova ceste, pa i požarâ, koji doduše nisu uništavali cestu, ali su ju svakako činili nesigurnom za putnike. Isprva je cestom putovao tko je morao, no već 60-ih godina postala je turističkom atrakcijom, pogotovo u dijelu oko Port Campbella, gdje se nalaze najspektakularnije formacije.
12 apostola o kojima je ovdje riječ naziv je za 50-ak metara visoke vapnenačke stupove nedaleko obale, kojih uopće nema 12 (nije ih nikad ni bilo – bilo ih je 9, sada ih je 8,5, jedan se urušio 3. srpnja 2005.), a nekad su imali mnogo prozaičnije i turistički neprivlačnije ime – Krmača i praščići. Onda ih je netko prozvao Apostolima, a kako je istih bilo 12… Nastali su erozijom, brzinom od oko 2 cm godišnje – prvo nastane spilja, pa se ona proširi, pa ostane samo stjenoviti luk, koji se također uruši i potom ostanu stupovi. Na kraju i njih pojede more. Tako se polako južna obala Australije smanjuje. Oko 2 km istočnije od Apostola, nalaze se tzv. Gibsonove stepenice, koje mi nećemo obići, ali ćemo zato obići klisuru (zapravo uvalu koja je od mora otvorena uskim prolazom) Loch Ard, nazvanu po kliperu koji se nasukao na obližnjem otoku Muttonbird (to je „krmača“) 1. lipnja 1878., putujući iz Engleske u Melbourne. Svi putnici i posada su se utopili, spasio se samo 15-godišnji Tom Pearce, mali od palube, i Eva Carmichael, 17-godišnja Irkinja, putnica na brodu. Točnije, i nju je spasio Pearce. Uspjeli su doplivati do rečene uvale, gdje je Pearce požurio potražiti pomoć. Danas se na toj lokaciji nalazi i groblje u kojem su pokopani utopljenici, a kada je 2009. došlo do urušavanja luka koji je spajao dva vapnenačka stupa, novonastali su stupovi nazvani Tom i Eva. Nedaleko je i Razorback, ogromna izolirana gromada strmih i oštrih rubova. Čitava se ta obala naziva Shipwreck Coast, s obzirom da su u prošlosti mnogi brodovi ovdje doživjeli brodolom, a razlog je bio što je čitav potez obale bez svjetionika. Pretpostavljam da je razlog nestabilan rub klifova na kojem bi bilo teško izgraditi svjetionik, a da ne dođe do urušavanja.
Ovo je dio na kojem se okuplja najviše turista, pa tako različiti vozači smišljaju kojekakve taktike kako bi izbjegli gužvu i došli dovoljno rano ili dovoljno kasno. Ali s obzirom na ukupni broj turista koji pohode ovo područje, gužvu je nemoguće izbjeći. Kao ni manijake sa selfie štapovima. A bogme ni muhe. Unatoč snažnom vjetru, muha ima u gomilama. Možda manje nego uokolo Ulurua i u kanjonu Kings, ali ipak dovoljno da morate lamatati rukama. Uokolo su brojni pašnjaci s kravama, a to ih privlači. Osim zujanja muha, zuje i elise helikoptera, za dodatnih 100$ možete otići na panoramski let iznad mora, kako biste promotrili obalu iz tog rakursa. To je možda s aspekta brzog pregleda i najpraktičnije, jer možete vidjeti Gibsonove stepenice, a i Londonski lűk (nekadašnji Londonski most, ali dio koji ga je spajao s obalom se urušio – uostalom, London Bridge is falling down), koji mi također nismo stigli vidjeti, i to zato što je Tim procijenio da bi nam se više isplatilo napraviti zaobilazak u jednu šumu punu koala, nego još voziti do Londonskoga luka i nazad.
Great Ocean Road je mjesto na koje se najviše isplati ići vlastitim prijevozom i vlastitim tempom, po mogućnosti izvan vremena u kojem na najatraktivnije lokacije nasrću turisti, a pravi šmekeri smatraju da za proći čitavom dužinom ceste treba oko tjedan dana. Mi smo se još zaustavili na nekoliko vidikovaca uz obalu (pejzaži u unutrašnjosti u međuvremenu su više počeli ličiti na Škotsku – polja i livade zamijenili su brdski pašnjaci), potom se doista uputivši u rečenu šumu s koalama. Kako je dan bio prilično vjetrovit, dosta koala je spavalo stisnuto u rašljama gdje se grane odvajaju od debla (mislim, koale i inače spavaju većinu vremena), no to nam je barem omogućavalo da ih bolje poslikamo nego kad se kreću. Tim nam je inače ispričao još nekoliko zanimljivih prirodoslovnih stvari – između ostalog nam je pokazao eukaliptusovo lišće i karakteristični ljuti omamljujući miris njegova ulja koji se osjeti kada se list protrlja, uz zaključak „nije čudo da koale stalno spavaju, pa od toga si stalno polupijan“, ispričao kako je osobno svjedočio padu koale s drveta (bila je malo ošamućena, ali se potom ustala i otišla), te kako se jednom nekim tipovima na kampiranju dogodilo da im je usred noći koala pala na šator. Inače, prema zakonu države Victorie, ovdje je zabranjeno držati koalu (ne držati kao kućnog ljubimca, nego fizički držati, kao ono u parku Cleland), upravo zbog njihovih pandži i pomalo prijeke ćudi. Onda se nadovezao s time kako u Australiji postoji preporuka (nije zakonska, više moralna obaveza) da, ako autom udarite ženku neke životinje (najčešće su to ipak klokani, oni su totalni idioti u prometu), provjerite nije li slučajno u tobolcu nosila mladunče. Majci vrlo često neće biti pomoći, ali mladunca se može othraniti, postoje posebni volonteri koji brinu o njima, za što Tim kaže da je teška muka, jer mali klokani sišu višekratno, ali u malim količinama. A kako su uglavnom noćne životinje, to znači poprilično neprospavanu noć. Usto je formula koja se daje klokanima užasno skupa, oko 20 dolara dnevno. I onda nastavlja priču kako je on svojedobno također živio na nekoj farmi i tako mu je jedne noći pokucao frend koji je udario ženku vombata i donio mladunče, također ženku. Tim je nazvao jednog od volontera, ali on je rekao da stvarno nema prostora za još jednu životinju (obično su ti volonteri po jedan u svakoj općini, što u unutrašnjosti Australije nije dovoljno), i može li ju Tim nekako pričuvati. I kaže „Tako smo idućih 18 mjeseci živjeli s Chloe.“ Vombate je nemoguće pripitomiti, to su tvrdoglave i agresivne životinje koje jedu kad hoće, vrše nuždu gdje hoće, kada krenu grepsti po vratima možete ih otvoriti ili će se nastaviti zalijetati u njih dok ih ne razvale…morali su ju držati izvan kuće, ali to je bilo teško. U nekoliko su ju navrata odvozili u divljinu i ostavljali ju tamo. No uvijek bi se nakon nekoliko dana vratila, prekrivena blatom, krpeljima, ozljedama… Sve dok konačno nakon godinu i pol nije ostala. On se nada da je dobro, no postoji naravno i ona druga mogućnost – da se nije vratila jer joj se nešto dogodilo.
Zaustavljamo se potom u lokalnoj kišnoj šumi, koja se razlikuje od tropskih šuma – ovakve se šume nalaze na jugu Victorie i u Tasmaniji. Čine ih uglavnom eukaliptusi (u Australiji ih zovu gum tree, budući da kad se zarežu luče gusti sok, sličan kaučuku; ima ih preko 700 vrsta), koji su inače drveće koje dosiže najvišu visinu (do 135 metara, malo viši od sekvoja – iako su sekvoje mnogo deblje), te paprati, i to paprati visoke desetak metara, zbog čega čitave šume imaju prapovijesni izgled (naime, i eukaliptusi u vrućim danima stvaraju posebnu izmaglicu od terpenoidnih para koja još dodatno doprinosi tom dojmu). Zanimljiva je stvar da eukaliptusi otpuštaju tvari koje priječe rast drugih biljaka uokolo, ne znam jesu li paprati na to otporne, ali dobro surađuju. Eukaliptusi i paprati reagiraju gotovo suprotno na požare. Dok su paprati pune vode i vrlo teško gore, eukaliptusovo ulje je vrlo zapaljivo, te drvo koje zahvati vatra jednostavno eksplodira. To je jedan od faktora katastrofalnih šumskih požara u Australiji.
Tim nam je pokazao mjesta gdje su koale praktički pobrstile čitavu šumu eukaliptusa, nakon čega se drveće jednostavno preda, nema više snage boriti se sa štetočinama, i onda umre – a to znači i pomor koala, zbog njihove visokospecijalizirane dijete. Inače, spomenuo sam kako je eukaliptusovo lišće otrovno, te da koale imaju dugo slijepo crijevo u kojem lišće fermentira dok ne postane probavljivo. Mladunčad koala nema samostalnu mogućnost razgradnje tih toksina, nego odgovarajuće crijevne bakterije mora dobiti od majke. Kako? Kroz feces. Majka luči poseban kašasti izmet koji mladunci onda konzumiraju, dolazeći tako do prijeko potrebnih pomagala za konzumaciju eukaliptusova lišća.
U našem je programu bio obećan „ručak“, koji je zapravo umjesto toga bio večera, a to je bila pizza za van koju smo unaprijed naručili iz ponude jedne pizzerije u Apollo Bayu (ja sam uzeo napolitanu), i to još mala pizza. Usput je Tim spomenuo da postoji neka obližnja sladoledarnica koja proizvodi i sladoled s okusom Vegemitea, za koji je on pretpostavljao da je odvratan, a na kraju ga je ugodno iznenadio – no kad smo došli na rečeno mjesto, ja sam posve smetnuo s uma taj ugostiteljski objekt. A ne sumnjate valjda da bih propustio priliku da vidim kako slano-kiselo-umami namaz od ostataka kvasca funkcionira kao sirovina za sladoled? :D Nakon što smo preuzeli pizze, Tim nas je odvezao na plažu Marengo, odmah pored Apollo Baya, koja bi možda u neki sunčani dan trebala biti privlačna, no sada je vrijeme tmurno, puše tako da imate osjećaj da će vas otpuhati u Novu Gvineju, a more je uskiptjelo valovima koji se lome preko niskoga grebena pred obalom. Nakon večere krećemo prema Melbourneu. Predviđeni je povratak bio oko 9, sada Tim kaže da će biti oko 10. Vozimo se obalnom cestom prema dijelu gdje je cesta blokirana zbog požara, te bismo tamo trebali skrenuti u unutrašnjost. Ali na tom mjestu nema nikakve blokade, pa Tim pomalo začuđeno nastavlja ravno, razmišljajući jesu li u međuvremenu pustili promet. Nakon 10-ak ćemo kilometara utvrditi da nisu, nego je cesta djelomično otvorena samo za lokalno stanovništvo, a onda je netko od njih uklonio barijeru. Sada smo dakle bezveze vozili čitavu tu dionicu, moramo se vratiti, što u konačnici pomiče povratak skoro na 11 sati. Ali smo barem vidjeli još jedan dio Great Ocean Roada, onaj gdje cesta doista visi nad samim morem (u zapadnijim dijelovima ide malo kroz unutrašnjost, odakle se onda odvajaju prilazi do atrakcija na samoj obali). Štoviše, kad se sad sjetim nekih reklama za automobile, gdje su snimane neke jurnjave po takvoj cesti koja visi nad morem, onda je to možda bilo snimljeno ovdje. Premda takvih cesta ima i na ligurskoj obali, na Korzici…
Kako pada mrak, pomalo zamire i atmosfera u minibusu, Tim na kraju nije ispričao završno poglavlje, ono o osnutku Melbournea, ali to sam ja ionako već spomenuo, možda bi Tim mogao to tek dopuniti pokojom zanimljivošću. U Melbourne stižemo doista oko 11, već sam u jučerašnjem nastavku natuknuo da me na ulaznim vratima opet dočekalo neugodno iznenađenje u vidu pištanja, srećom je recepcija i opet imala jednog tipa koji mi je sada sredio karticu. Odlučio sam da u utorak definitivno krećem, neka vrag nosi i trivia night, osjećam zov ceste iako mi se Melbourne sviđa i mogao bih ovdje boraviti i dulje vrijeme. Ali treba finiširati Australiju. Sutra još malo viktorijske provincije, pa onda na sjeveroistok. Melbourne će sada neko vrijeme biti najjužnija točka, dok ne dođem do Napiera na Novom Zelandu. Odnosno, pogrešno, najjužnija je točka bio jedan vidikovac na Great Ocean Roadu, kod mjesta Glenaire (da, to je u onom „škotskom“ pejzažu – čak je i ime škotsko). Svejedno, i to je sjevernije od Napiera. A Napier će ujedno biti i najistočnija točka moga puta. I tamo živi Hamish Jamieson, kojemu još moram napisati košaricu…
Post je objavljen 04.01.2016. u 10:54 sati.