Tipka „a“ i društvo su definitivno crkli. Stoga ću vjerojatno biti prisiljen pisati manje, iako to ovisi i o količini događaja u danu. Jučerašnji je srećom bio relativno siromašan.
Canberra se probudila u sunčanom, ali vjetrovitom jutru, onom što bi se nazvalo „zdravim vremenom“. Kartu sam odlučio kupiti na kolodvoru, tako da krećem iz hostela odmah po odjavi. Iza ugla je autobusna stanica, upravo mi bježi jedan bus, nema veze, imam skoro dva sata do polaska vlaka, idući dolazi za 11 minuta. Sjedam na klupicu na stanici, razmišljam kako mi ovo vjetrovito vrijeme sve više priziva potrebu za dugim rukavima i nogavicama, a to znači lakši ruksak. Na Novom će Zelandu toga biti još više, tamo stalno puše, pogotovo na Južnom otoku. Priprema mi je to za zimu u koju se vraćam…
Drugi autobus koji mi treba samo je prošišao. Nevjerojatno, ovo je civilizirana zemlja, očekivao bih da ovdje vozači obraćaju pažnju na putnike, a tip koji sjedi na stanici s dva ruksaka poprilično izgledno čeka tvoj bus, ako ti voziš pored željezničkog kolodvora. U Indoneziji se to ne bi moglo dogoditi, tamo bi se zaustavili čak i da uopće ne čekam bus. E sad, kako naći tu finu razliku između „svaki bus staje čim te vozač ugleda“ i „bus ne staje dok mu eksplicitno ne mahneš“? Mislim da gudači to zovu „sweet spot“. Treći je napokon stao, čekao sam ga u busiji, vidio ga već s 200 metara udaljenosti i učinio se vidljivim. Pomoglo je što je tu bila i još jedna cura s torbom na kotačiće, a to je valjda lakše primijetiti. Do kolodvora treba desetak minuta vožnje, sama zgrada je poprilično neugledna prizemnica, nešto što biste očekivali u Alice Springsu, ali ne i u prijestolnici. Ali s obzirom da je Canberra zadnja stanica na pokrajnjoj pruzi koja se odvaja od magistrale Sydney-Melbourne… Čak ni kanberski aerodrom nema međunarodne letove, jedan od rijetkih glavnih gradova koji su takva slijepa crijeva. Naravno, ne postoji ni kolodvorska restauracija, nema ničega ni uokolo kolodvora, morat ću za doručak uzeti neke kekse iz samoposlužnog aparata i kavu. Dok čekam da dođe moj vlak iz Sydneya (jer je to taj jedan jedini – dođe iz Sydneya i ide natrag, i tako triput dnevno) u jednom času iza mene na klupu sjedaju jedna ženska od 44 godine (rekla je to kasnije – ne bih mogao sâm procijeniti) i tip od, po mojoj procjeni, osamdesetak. Iako ona govori s jakim engleskim naglaskom, nesumnjivo je kojim jezikom govori – hrvatskim. On govori kao da je jučer stigao negdje iz Dalmacije. Sjede točno iza mene, tako da i nehotice čujem dijelove razgovora. Ništa pretjerano zanimljivo, govore nešto o međusobnim obiteljskim odnosima. Ona je kasnije s nekim razgovarala na telefon i referirala se na njega kao na „unclea“, no kako je to gotovo pa generički termin, tko bi ga znao u kojem su stvarno odnosu. On je pak govorio kako namjerava izdati neku knjigu memoarskog tipa, spominjao kako je radio na osnivanju hrvatskog društva u Woolongongu (gradu nedaleko Sydneya), ali da su ga opstruirali ostali iz hrvatske zajednice… Ne mogu procijeniti je li tip normalni iseljenik ili ustaša. Mislio sam mu se možda javiti u vlaku, ako budemo sjedili blizu, ali on je na kraju završio u drugom vagonu.
Vlak do Sydneya vozi oko 4 sata, sporije od busa, ali je udobniji, ima mjesta za prošetati se, nije prepun, priroda kojom prolazi je lijepa, iako tmurno vrijeme tomu ne doprinosi. Pruga vodi visoravnima i pašnjacima, isprekidanima šumama četinjača. Prelazak u urbanu aglomeraciju Sydneya je relativno nagao, a po izlasku iz vlaka utvrđujem da i u Sydneyu puše. Izgleda da je s neizdrživom vrućinom definitivno gotovo, Coober Pedy je bio zadnja epizoda. Izlazim i pješice se upućujem do oko kilometar i pol udaljenog hostela. Usput promatram vrevu Sydneya, koji mi još i više od Melbournea liči na London. Čak su i imena lokaliteta londonska: Hyde Park, Regent Street, imaju čak i Speaker's Corner…pokoje ime je i njujorško (Broadway). Iako, po ovome što vidim, Melbourne mi ipak ima dvije prednosti: više drvoreda i tramvaje. Ali čini mi se da će mi i Sydney leći kao grad.
U hostelu mi se prilikom prijave ponavlja ista situacija kao i iz Canberre, kad sam htio platiti karticom – ne prima transakciju. Pada mi na pamet što bi moglo biti – u Australiji sam dosta plaćao karticom, a tu je i ona karta za avion Dili-Darwin. Ukratko, čini se da sam probio svoj mjesečni limit na kartici, koji iznosi 8000 kn. Provjeravam, točno je to na stvari, imam još 200 kn fore do 21. siječnja, bit će dovoljno za možda još pokoju rezervaciju preko Hostelworlda, ali kartu za Novi Zeland morat ću kupiti drugim putem. Soba u hostelu je osmokrevetni dormitorij, 4 kreveta na kat ugurana u sobu u koju bi realno stala dva, zajedno s ormarićima. Blagodati kapitalizma. Ako hoćeš jeftino spavati u Sydneyu, spavat ćeš u kutiji sardina, u štakornjaku, među žoharima, u predgrađu, pod mostom… No ovaj je hostel barem relativno čist i uredan, osim što su cimeri razbacali stvari posvuda. Čini mi se da je to još jedan od hostela u kojima ljudi žive, u Australiji je to konstanta. I ima užasno puno Nijemaca koji to rade. Je li to puki avanturizam, skupljanje životnog iskustva, ili oni stvarno traže radna mjesta zato što u Njemačkoj nema posla za njih? Zar smo dotle došli? Inače, postoji ta posebna kategorija nazvana working holiday visa, koja ljudima između 18 i 31 godine starosti omogućava boravak do godinu dana u Australiji uz rad ili učenje. Važno je samo da nemate dijete koje uzdržavate. Slično postoji i za Novi Zeland i Kanadu, ne znam kako je za druge zemlje. Službeno je opravdanje da je to za „poticanje kulturalne razmjene“, iako mi se čini da je to pomalo kao „osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa“, uz ponešto bolju plaću. Eto, ja sam prestar, ali ako je nekomu zanimljivo, neka se raspita.
Uglavnom, platit ću jednu noć i polog za ključ, pa onda otići do bankomata. Ostavljam stvari u sobi, gotovo da mi treba žlica za cipele da uguram ruksak među krevete, osjećam se kao na groblju Santa Cruz u Diliju, naravno da su i svi priključci za struju zauzeti, jer su on rađeni za sobu dok je tamo bio normalan broj kreveta (ovo je ranije bio neki obični hotel)…ovo će biti zanimljivih 5 noći. Ali vidim da je u ponedjeljak pub kviz, da se barem malo raspištoljim prije nego odem na jugoistok.
Dignut ću još 500 dolara, vjerojatno će mi ostati, ali mislim da ću preko Sydneya letjeti natrag, pa neka se nađe. Potom obrok u njemačkom restoranu, plata kobasica za 24 dolara. Eh, veselim se zagrebačkom Maximillianu, veće porcije i manja cijena. Ovaj je restoran dvosmisleno nazvan Essen, bilo po gradu, bilo po riječi koja znači jednostavno „jelo“. Ali ono čemu se veselim u Sydneyu, to je prilika da naletim na neki polinezijski restoran, ta mi je kuhinja još poprilično neistražena. Bit će toga i po Novom Zelandu.
Prva stvar za obaviti danas, u zalazak sunca – vidjeti dvije ikonične građevine koje obilježavaju Sydney. Srećom su u istom kadru, samo što moram otići do jednog od rtova pored sydneyske luke. Za to mi treba bus, a za vožnju busom mi treba Opal kartica, slična londonskom Oyster Cardu – vrijednosna kartica na koju učitaš iznos i onda se pri svakom ulasku i izlasku prijaviš, a što više putuješ iznos koji se skida je sve manji, tj. postoji dnevni maksimum nakon kojega se voziš besplatno. Silazim u Cityju, koji poprilično liči na New York, šuma nebodera koji čak i nisu toliko ružni kao inače. :D Upućujem se kroz Botanički vrt do Mrs. Macquarie Chair, stijene koju su 1810. zatvorenici isklesali u obliku klupe kako bi na njoj sjedila gđa Elizabeth Macquarie, supruga tadašnjeg guvernera Novog Južnog Walesa. No moj cilj nije sama stijena, već dvije stvari koje nisu ni postojale u vrijeme dok je dotična na ovoj stijeni promatrala brodove koji su doplovljavali iz Velike Britanije, a na koje se odavde pruža jedan od najboljih pogleda u Sydneyu. Prva je znamenitost Harbour Bridge, građen od 1923-1932., jedan od najprepoznatljivijih svjetskih mostova. Sydneyci ga zovu jednostavno Most, a šaljivi mu je nadimak Vješalica za kapute, zbog karakterističnog oblika. Riječ je o šestom najduljem lučnom mostu na svijetu (a ujedno je i lučki most :D ), te najvišem mostu s čeličnim lukom, 134 metra od vrha do površine vode. Drži ga inače 6 milijuna zakovica, a težak je 52 800 tona. Sa svake se strane nalaze po dva betonska pilona prekrivena granitom. Zanimljivo je da piloni nemaju nikakvu strukturalnu ulogu u stabilizaciji mosta, osim vizualne, a dodani su kako bi se umirilo javnost koja je izražavala bojazan zbog vizualne krhkosti mosta. U tu je svrhu iskopano 18 000 mł granita koji su prevezeni iz kamenoloma na jugu Novog Južnog Walesa trima specijalno sagrađenim brodovima. Sve samo da javnosti srce bude na mjestu. Danas je u jednom pilonu vidikovac, u drugom centar za nadgledavanje prometa, a u preostala dva odvodni dimnjaci za ventilaciju ispušnih plinova iz tunela koji prolazi ispod luke. O stabilnosti mosta najbolje govori to što je testiran opterećenjem od čak 96 parnih lokomotiva poredanih duž njega. Na otvaranju mosta okupilo se između 300 000 i milijun ljudi, a dogodio se i manji incident, kada je premijer Novog Južnog Walesa trebao prerezati vrpcu pojavio se tip na konju u vojnoj uniformi koji je sabljom presjekao vrpcu i otvorio most uime naroda Novog Južnog Walesa. Ispostavilo se da je riječ o jednom od pripadnika desničarske skupine Nova garda, koja je bila nezadovoljna zato što nitko od predstavnika kraljevske obitelji nije pozvan na otvaranje. Vrpcu su nabrzinu popravili i ponovno prerezali. Most je inače nazvan Čeličnim plućima, budući da je obdržao ekonomiju tijekom razdoblja Velike depresije. Postoje inače i posebne penjačke ture uzduž lukova mosta, a čitav prelazak, zajedno s pripremama traje 3,5 sata. Most ima 8 cestovnih traka, 2 željezničke pruge, jednu biciklističku i jednu pješačku stazu.
Druga građevina koja nepogrešivo predstavlja Sydney, a nalazi se ispod mosta, jest zgrada Sydneyske opere. Građena od 1959. do 1973. prema projektu danskog arhitekta Jřrna Utzona, postala je jednim od simbola Australije. Od 2007. nalazi se na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. Iako se zove operom, to je zapravo sjedište opere, baleta, kazališnog udruženja i simfonijskog orkestra. Godišnje ju posjeti oko 8 milijuna ljudi. Gradnja opere bila je trnovita. Prema anegdoti, Utzonov je nacrt isprva odbačen, a spasio ga je čuveni finski arhitekt Eero Saarinen. Proces izgradnje je kasnio zbog raznih tehničkih poteškoća, poput poplavljivanja gradilišta, nedovršenih Utzonovih planova, ali i zbog tipične neusklađenosti arhitekta i građevinara, kada nešto možda lijepo estetski izgleda, ali je tehnički teško izvedivo. Ovoga je puta to bio krov. Utzon je i inače imao reputaciju arhitekta koji pobjeđuje na natječajima, ali mu se projekti nikad ne izgrade. Problem je bio i novac, zbog kašnjenja projekta nova liberalna vlada Novog Južnog Walesa prestala je financirati izgradnju, te je nakon niza sukoba između Utzona i Davisa Hughesa, ministra javnih radova, i duga od oko 100 000 dolara uslijed čega Utzon više nije mogao plaćati ni svoje zaposlenike, Utzon napustio projekt 1966. Više se nikad u životu nije vratio u Australiju. Konačna je izvedba različita od Utzonovih planova, iako je nakon pomirenja 1990-ih Utzon sudjelovao u nekim planovima za obnovu i buduće održavanje zgrade. Umro je 2008. i jedan je od samo dvojice arhitekata koji su za svoga života doživjeli da im rad bude proglašen svjetskom baštinom (nemojte me pitati koji je drugi).
Suton lagano pada, a ja se upućujem prema hostelu. Moram što prije srediti aviokartu za Auckland u utorak. Najjeftinija je ona s Jetstarom, Qantasovom niskotarifnom ispostavom, ali kada se doda dodatak za moju mrcinu od prtljage, ispada mnogo više. Jeftinije mi je onda letjeti izravno s Qantasom, imam uračunatih 30 kg prtljage, letim u relativno normalno vrijeme, dobijem i obrok (ipak su to 3 sata leta), garanciju da se neću srušiti… No sada me zeza hostelski internet. Prije je normalno radio, sada se ne želi spojiti, ali samo na tabletu, mobitel normalno radi. Pitam tipa na recepciji, on kaže da on nema problema, da je vjerojatno do mog tableta. Krasno. Kao što tijelo pred kraj života počne posve otkazivati, tako i ovdje tablet pred kraj puta rikava na sve strane. Odlazim do obližnjeg puba, nadajući se da će barem oni imati wi-fi, tako da uz cider vidim je li do tableta ili ipak do mreže, no oni nemaju wi-fi. Rezerviram kartu preko mobitela, sad plaćanje. Kreditna kartica ništa, debitna kartica, nemaju Maestro. Probam s Visom Electron, iako se bojim da od toga ništa, to ne radi u Australiji, morat ću izgleda u Qantasov ured…prolazi! OK, karta je osigurana, 12. siječnja stižem na Novi Zeland, ali što s tabletom? Po povratku u hostel normalno radi, spaja se na mrežu, stabilan je… Tko će ga znati. Barem mogu uploadati fotke. Odoh spavati, sutra krećem s prvim od tri dana obilaska, ako uspijem doprijeti do kreveta…
Post je objavljen 08.01.2016. u 02:26 sati.