Great southern land

nedjelja , 03.01.2016.

Anyone will tell you it's a prisoner island, hidden in the summer for a million years…
Australija je po mnogo čemu specifična. Kada se geološki raspala Gondwana, ostali su se kontinenti, osim Antarktike, uglavnom približili, čak je i Indija, izvorno dio Gondwane, otplovila na sjever i udarila u Aziju. No Australija je ostala izolirana milijunima godina, zaboravljena od gotovo svih, osim jedne skupine ljudi koja se ovamo doselila pred kojih 40-50 tisuća godina. Ta je izoliranost pomogla preživljavanju tobolčara i jednootvora, koje su drugdje uglavnom istisnuli placentalni sisavci (s izuzetkom nekih tobolčara koji su preživjeli u Južnoj i Srednjoj Americi, pa se čak, poput oposuma, uspjeli proširiti i na južni dio Sjeverne Amerike). Jedini placentalni sisavci u Australiji dugo su vremena bili samo dingo i čovjek, prije nego je potonji uveo još njih i tako izazvao višestruke pogrome. I Australija (točnije, Sahul, kontinent koji su činili Australija, Nova Gvineja i okolni otoci) je pomalo plovila na sjever, tako se pomalo sušeći i postajući sve negostoljubljivijim mjestom za život. Kako je Australija bila na sredini svoje tektonske ploče, potresi i vulkanizam pomalo su zamrli, kontinent je postao ravan i nizak, s izuzetkom omanjih uzvisina u unutrašnjosti i tek jednim istaknutim gorjem duž istočne obale.
S vremenom bi netko prošao pored Australije, ali zadržavanje je uvijek bilo kratko. Bugijski su trgovci sa Sulawesija znali za postojanje Australije, trgujući s lokalnim stanovništvom uz obalu, nabavljajući trpove. Tko zna, možda upravo drastično različita kultura naroda Tiwi ima nekakve veze s time da su bili izloženi većem utjecaju strane kulture Bugija. Kada su Nizozemci osvojili Indoneziju, i do njih su doprle priče o zemlji koja se nalazi južno od Timora. Europljani su dugo vremena tražili zagonetnu Terru Australis, Južnu zemlju (prema riječi auster, koja znači „južni vjetar“ – Šemsa Suljaković et Auster), među njima i Marko Polo, koji međutim nije dospio dalje od Sumatre (ako je dospio i tamo). Europska je logika bila poprilično sumanuta – budući da na sjevernom dijelu zemljine ploče (još smo u tom vremenu) postoji jako puno kopna, mora postojati nekakvo veliko južno kopno koje služi kao protuteža. No kada su Nizozemci i ugledali to južno kopno, nisu puno učinili, osim što su ga nazvali Nova Holandija (ne Nizozemska, nego baš Holandija, pokrajina u Nizozemskoj). Očito im njegova negostoljubivost nije izgledala atraktivnom za osnivanje kolonija, pa ju čak nisu ni službeno proglasili posjedom nizozemske krune. Prvi ga je 1606. ugledao Willem Janszoon i iskrcao se na poluotoku York, u sjevernom Queenslandu, na najsjevernijoj točki australskog kopna. Bilo je to prvo službeno iskrcavanje Europljana u Australiji. Zanimljivo je da je već 90-ak godina ranije Magellan prošao kroz Pacifik i doplovio do Azije, ali učinio je to sjevernijom rutom, kroz Mikroneziju do Filipina. Tko zna kako bi svijet izgledao da je išao južnije. Prvo ga ne bi ubili na Filipinima, a drugo, možda bi Španjolci proglasili Australiju posjedom španjolske krune. Iako bi ju po svoj prilici izgubili u Španjolsko-američkom ratu, kao i Filipine i Kubu. Kad smo kod Španjolaca, Janszoon naime nije shvatio da je posrijedi novi kontinent, on je mislio da je riječ o produžetku Nove Gvineje, budući da nije išao dovoljno na istok da uoči prolaz između Australije i Nove Gvineje. 4 mjeseca kasnije Luis Váez de Torres otkrio je prolaz koji odvaja Australiju od Nove Gvineje, danas prozvan po njemu. On pak nije vidio australsko kopno. Tako su Nizozemci na svojim kartama prikazivali Australiju kao dio Nove Gvineje, a Španjolci nisu imali ništa južnije od Nove Gvineje. Prvi Britanac koji se ovdje iskrcao bio je William Dampier, u dva navrata, 1688. i 1699. Ali ni on nije ništa poduzimao, osim što je Aboridžine opisao kao primitivne i nakazne, smatrajući ih „najjadnijima od svih ljudi“, nesposobnima za ikakav napredniji život. Nizozemci su također nastavili nailaziti na zapadne obale Australije budući da su u svojim plovidbama do Batavije koristili Južnu struju Indijskog oceana, koja bi ih katkada odnijela predaleko na istok. Usput su kartografirali obalu. Abel Tasman je 1642. otkrio otok koji će se kasnije prozvati po njemu, iako ga je on nazvao Van Diemenovom zemljom, po tadašnjem glavnom guverneru Istočne Indije. No iz nekog čudnog razloga, nitko se nije iskrcavao. Dok su u Americi 20 godina nakon što je Kolumbo ugledao San Salvador već nicali prvi europski gradovi, Australiju nitko nije dirao 200-tinjak godina. Sve dok se u te vode nije zaputio James Cook. On je otkrio mnoge otoke južnog Pacifika, oplovio Novi Zeland, a tek nakon toga doplovio je do obala Australije. 1770. proplovio je uz istočnu obalu kontinenta (koja dotada gotovo uopće nije vidjela „akcije“, što se tiče Europljana), te dotično područje proglasio britanskim posjedom, nazvavši ga Novi Wales. Kasnije će dopuniti ime, budući da je novo područje bilo na južnoj polutci, te ga nazvati Novi Južni Wales. Cook se 29. travnja 1770. iskrcao u zaljevu koji je prozvao Botany Bay, po svom suputniku, botaničaru Josephu Banksu. No Britanci se i opet neće baviti tim područjem sve dok nakon gubitka američkih kolonija u Američkom ratu za nezavisnost ne budu prisiljeni potražiti nova područja za smještaj robijaša, budući da su britanski zatvori bili puni. I tako je 1787. poslana tzv. Prva flota, brodovlje pod zapovjedništvom Arthura Philipa, kojemu je zadatak bio ustanoviti kažnjeničku koloniju u Botany Bayu. No zbog nedostatka pitke vode, prva je kolonija uspostavljena u susjednom Port Jacksonu, 26. siječnja 1788., na datum koji se odonda slavi kao Dan Australije (iako ima i onih koji se ne slažu s tim imenom i nazivaju ga Danom invazije). Bio je to početak Sydneya, najstarijeg europskog naselja u Australiji. 12 dana kasnije Novi Južni Wales je i službeno proglašen kolonijom. Useljavanje kažnjenika se nastavilo, a 1803. osnivaju se naselja i na Van Diemenovoj zemlji (prije svega Hobart), za koju je do prije nekoliko godina smatrano da je dio australskog kopna, budući da još nitko nije plovio kroz Bassov prolaz. Prvo oplovljavanje kontinenta dogodit će se 1802., u izvedbi Matthewa Flindersa. 1824. kontinent je i službeno prozvan Australijom, a 1825. Van Diemenova je zemlja proglašena zasebnom kolonijom i prekrštena u Tasmaniju. Godinu dana kasnije Britanci će položiti pravo i na Koloniju rijeke Swan, preteču današnje Zapadne Australije. Ostatak 19. st. zapravo je pomalo sjeckanje Novog Južnog Walesa i stvaranje današnjih političkih jedinica: 1836. Južna Australija, 1844. Novi Zeland (i on je bio dio Novog Južnog Walesa), 1851. Victoria, 1859. Queensland. 1848. obustavljeno je useljavanje kažnjenika u Novi Južni Wales, čime je završeno kažnjeničko razdoblje australske povijesti. Šest je kolonija postupno dobilo svoje vlade, sa sve većim ovlastima, te su međusobno dobro i prisno surađivale (uz određeni izuzetak Zapadne Australije, koja je oduvijek imala zaseban identitet i na kraju je nevoljko pristala i na udruživanje), što je formalizirano stvaranjem Australskog Saveza (Commonwealth of Australia) 1. siječnja 1901. Iako je kroz 20. st. politički odnos između Velike Britanije i Australije bio sve slabiji, te je danas praktički samo stvar da je britanski monarh poglavar Australije, Australci su u oba svjetska rata bili spremni pružiti pomoć Britancima u borbi za njihove imperijalističke ciljeve, pa je tako u Prvom svjetskom ratu služilo čak 450 000 australskih dobrovoljaca (od 5 milijuna stanovnika). Nakon Drugog svjetskog rata i pogotovo britanskog debakla na Dalekom istoku (pad Singapura), Australija se sve više veže i uz SAD, stvarajući ANZUS pakt (iz kojega se Novi Zeland kasnije povukao, pa je danas to AUS pakt), ali i opet djelujući u interesu imperijalizma, sudjelujući u okupaciji Iraka i Afganistana. Sve do 1970-ih Australija je otvoreno provodila politiku Bijele Australije, ograničavajući useljavanje iz azijskih i afričkih zemalja, ujedno šikanirajući Aboridžine, o čemu sam već pisao. Još je 1869. u Victoriji donesen orvelovski nazvan Akt o zaštiti Aboridžina, kojim je vladina služba za zaštitu Aboridžina dobila pravo odlučivanja o pitanjima boravišta, zaposlenja i čak i vjenčanja za Aboridžine. Ujedno je započet program uklanjanja aboridžinske djece iz njihovih obitelji i davanja na usvajanje u bjelačke obitelji, pod izlikom pružanja boljih uvjeta života (što i nije bilo sasvim netočno – bijelci su nesumnjivo imali bolje uvjete života od Aboridžina, ali to se onda trebalo rješavati poboljšanjem uvjetâ života za Aboridžine, a ne oduzimanjem djece). Bio je to početak tzv. Ukradene generacije (iako bi zapravo trebalo govoriti u množini, jer je ta praksa diljem Australije potrajala preko stotinjak godina).
Današnja Australija je jedina država koja obuhvaća čitav kontinent, površine 7 692 024 km2 što ju čini šestom najvećom državom svijeta (samo su Rusija, Kanada, Kina, SAD i Brazil veći). Procjenjuje se da danas ima oko 24 milijuna stanovnika, a s gustoćom od 2,8 ljudi po km2, to je treća najrjeđe naseljena neovisna država na svijetu (iza Mongolije i Namibije – tu je još i Zapadna Sahara, ali njen je status upitan). Većina stanovništva koncentrirana je na istočnoj obali i na jugoistoku, s izuzetkom aglomeracije Pertha, koji je drugi najizoliraniji milijunski grad na svijetu (nakon Aucklanda). Najviši je vrh Mt. Koscziuszko, visok 2 228 metara (ako ne računamo nekoliko viših vrhova na vanjskim teritorijima), najdulja rijeka Murray, dugačka 2 375 km, najveće jezero (i najdublja depresija) Eyre s 9 500 km2 i -15 metara. Najveći je grad Sydney, zatim Melbourne, Brisbane, Perth i Adelaide. Australija je federalna država koju tvori 5 saveznih država (Novi Južni Wales, Victoria, Queensland, Južna Australija, Zapadna Australija i Tasmanija), 3 teritorija (Sjeverni teritorij, Teritorij glavnog grada i tzv. Teritorij Jervis Baya, koji je zapravo bio stvoren kao eksklava Teritorija glavnog grada, kako bi Canberra imala pristup moru – slično npr. njemačkom Bremerhavenu – ali danas ima zaseban status), te 7 vanjskih teritorija (Australski antarktički teritorij, Otočje Ashmore i Cartier, Božićni otok, Otočje Cocos (Keeling), Otoci u Koraljnom moru, Otoci Heard i McDonald i Otok Norfolk). Zanimljivo je da Australija – ne računajući Australski antarktički teritorij – polaže pravo na veću ekskluzivnu pomorsku zonu nego što iznosi ukupna površina države (preko 8 milijuna km2). Unatoč tomu što ima zastupljene i prašume i džunglu i planinske pašnjake, većina Australije je ipak suha i neplodna (Australija je kontinent s najmanjim udjelom obradive zemlje). Žitnica države jest njezin jugoistok, područje Victorie i krajnji jugoistok Južne Australije. Australija je osobito bogata rudnim bogatstvima, a diljem kontinenta je zabilježeno nekoliko zlatnih groznica, od kojih su najpoznatije ona u Victoriji 1850-ih i ona u Kalgoorlieju 1890-ih. Velika bogatstva, rijetka naseljenost i geografska udaljenost od svjetskih kriznih žarišta ono je što Australiji omogućuje stabilnu i naprednu ekonomiju. Australija ima drugu najvišu prosječnu stopu osobnog bogatstva u svijetu, no ima i jednu od najviših cijena nekretnina u svijetu, a nivo duga kućanstava je također visok. Zanimljivo je da Australija nema službeni jezik – engleski je de facto službeni, ali nigdje nije eksplicitno definiran. Oko 81% stanovništva kod kuće govori samo engleski. Od drugih jezika najviše je govornika mandarinskog, talijanskog, arapskog, kantonskog, grčkog i vijetnamskog. Od preko 250 domorodačkih jezika, manje od 20 se danas upotrebljava u svakodnevnoj komunikaciji svih generacija. Još 110 ih se govori, ali govore ih isključivo starci.
Nego…što je bilo s mojim danom? Pa zapravo ništa osobito – osim što sam otkrio indijski restoran u kojem za 6,5 dolara postoji aranžman „jedi koliko možeš“ (ali meni je jedna porcija bila dovoljna), uglavnom sam se šetao i uživao, bez ikakvih posebnih ciljeva. S jedne strane, Melbourne je stvarno dušu dao za takvo što, ima mnoštvo uličnih izvođača, neki su zabavni, a ima i stand up komičara u proboju čije fore nisu nimalo smiješne. Ne da mi se obilaziti muzeje, u Australiji je to pogotovo skup sport. Budući da sam produžio boravak u Melbourneu do utorka, odlučio sam se ipak sutra otići na Great Ocean Road, uplatio sam jednodnevni aranžman za nemalih 125$, tura polazi ujutro u 7 i trebali bismo biti natrag do 9. Inače, zbog požara u Victoriji dio ceste je zatvoren, ali do glavnih se atrakcija može, jer su požari na istočnom kraju, malo zapadnije od Geelonga.
Jedina koliko-toliko incidentna situacija (koja se srećom riješila) dogodila se kad sam odlučio skoknuti do 7 Elevena preko puta hostela po nešto za popiti. Uzeo sam samo novčanik, odmah se vraćam. I obavim ja tako svoje, vraćam se u hostel, kad shvatim da ne mogu otvoriti karticom vrata hostela. Naime, onaj mamlaz koji je morao 29x3 množiti na kalkulator zaboravio mi je produžiti karticu za 3 dana. Srećom, recepcija je još bila zaposjednuta (inače preko noći mislim da nema nikoga), i to onim istim mamlazom, koji mi je produljio karticu. Ali je i dalje ostao mamlaz, što ću utvrditi kada me isto iznenađenje dočeka idući dan. Srećom sam taj drugi puta naletio na normalnijeg recepcionara koji mi je uprogramirao još ta dva dodatna dana.
Idem spavati, dižem se rano, moja nedjelja je radna…