Drugo jezero

Pitanje iz Kviskoteke: „Prva zemlja u svijetu u kojoj su žene dobile pravo glasa ima puno ovaca, gejzira i – Dalmatinaca. To je?“ O ovcama nemam puno za pisati (a ovlaš sam se dotaknuo druge vunonosne stoke), o Dallies (kako ih ovdje zovu) nekom drugom prilikom, a ovoga sam se puta uputio u regiju gdje se vulkanizam Novog Zelanda osjeća na najjače. Središnji dio Sjevernog otoka mjesto je gdje Zemljina unutrašnjost izlazi na vidjelo, i u geološkom je smislu to najmlađi dio ove države – još sredinom 19. stoljeća ovdašnji je krajolik izgledao bitno drugačije. Upravo je zato to ljepota s ograničenim rokom trajanja, neprestano u izmjeni. Uzdam se u njenu konstantnost barem idućih nekoliko dana, dok ju ne dokumentiram…
Bokserice nisam našao ni na dnevnom svjetlu, očito će se netko drugi kočoperiti s klokanom na gaćama (a baš bi to moglo imati kojekakvih zgodnih implikacija…), ni na recepciji nema nikoga, cedulja kaže da se vraćaju za 5 minuta, ali pitanje otkad stoji, a ja nemam vremena za gubiti 5 minuta da bih provjeravao, ostavljam im ključ i odlazim, već je 15 do 9, bus mi polazi u pola 10, ali trebam biti na kolodvoru 15 minuta ranije. A dotamo mi još treba 20 minuta. Hodajući se pozdravljam s Aucklandom, vratit ću se još u njega za skoro mjesec dana. Tako ću se isto u dva navrata obreti i u Wellingtonu i Christchurchu. I u Sydneyu. I u Bangkoku, samo što tamo neću moći napustiti tranzitnu zonu aerodroma. Doista, povratak kući – zapravo, već kretanje nazad iz Invercargilla – bit će kao neko ubrzano prematanje putne trake, kao ono kad ti život proleti pred očima prije smrti…iako se nadam da će se meni traka ovoga puta još puno, puno puta vrtjeti, u uređivanju tekstova za knjigu, na predavanjima i prepričavanjima dogodovština u neformalnom društvu, itd. Sjećam se kako sam, kada sam kao mlađi i još u strahu od letenja (iz čega je i potekla cijela ideja ovoga putovanja „bez aviona“) razmišljao „A kada dođem na Novi Zeland i razgledam ga, mogu se vratiti avionom, nakon toga će mi pothvata biti svejedno, tada mogu i mirno umrijeti“. Ali sada bih to ipak malo produžio, kao što je Sizif pokušao zeznuti Smrt koja je došla po njega. Ma o čemu ja pričam? Kakvo umiranje, koji mi je vrag? 19. veljače u pola 8 ujutro, inšallah, slijećem na Pleso. Tko me želi dočekati, dobro je došao. :)
Autobus je na kolodvoru, moje je ime na popisu, iznutra je bus kao i oni Greyhoundovi, ima i wi-fi, jedino što je dupkom popunjen. Kraj mene sjedi neka mlađa Maorka, koja je u nekoliko navrata tijekom vožnje razgovarala na telefon, naravno na engleskom. Iako je maorski službeni jezik, te je teoretski ravnopravan engleskome u svim kontekstima, postoji čak i jednojezični televizijski kanal isključivo na maorskom, postoje čak i škole za „uranjanje u maorski“ (kako se to zove, iako u prijevodu zvuči blesavo – M
ori immersion schools), svega 4% Novozelanđana – odnosno, oko četvrtine maorskog stanovništva – sposobno je komunicirati na maorskom na svakodnevnoj bazi, dok samo 9% Maora posjeduje stvarnu tečnost i potpunu jezičnu kompetenciju. Usto, dojma sam da je maorski izgovor engleskoga još netransparentniji od uobičajenog novozelandskog izgovora. Novozelandski engleski je doživio pomak vokalskog trokuta, pa je tako već spomenuto kratko srednje i (fonetski zapisivano kao [j]) pomaknuto unatrag, tako da live zvuči kao luve; e je pak pomaknuto uvis i postalo zatvorenije, pa riječ left u izgovoru zvuči kao lift; dok je otvoreno e (fonetski zapisivano kao [ć]) postalo obično e (pa su bad i bed homonimi). A Maori još uglavnom imaju neke svoje dodatne osobine u izgovoru, koje ne mogu jasno definirati, ali čuo sam da mi zvuče totalno nerazumljivo. Inače, maorski, kao i većina polinezijskih jezika, ima prilično siromašan glasovni inventar – 5 vokala, s razlikovnom kategorijom duljine, te još 10 konsonanata. Ostale glasove zamjenjuju onima koji njima zvuče najbliže. Tako imena mjeseci u godini, ako su posuđena iz engleskoga, zvuče: H
nuere, Ppuere, M
ehe, perira…i tako dalje, jasni su vam razmjeri prilagodbe.
Do Rotorue treba oko 4 sata vožnje. Ja sam uglavnom pisao, iako su nakon izlaska iz Aucklanda krajolici postali stvarno prelijepi. Opet ono zdravo zelenilo. Ima tu ponešto od Engleske, ali ovo su ipak vulkanska brda, tako da su strmija i viša. A tek kad dođem na Južni otok, gdje će početi prava divljina, ovo je ipak još dosta napučeno područje… Zastali smo zakratko u Hamiltonu, gradu u koji ću svratiti na povratku, postoji ovdje jedan razvijeni sustav spilja, s posebnim bioluminiscentnim crvima koji žive u njima, a malo dalje od grada nalazi se i filmski set naselja Hobbiton, izgrađen za potrebe snimanja filmova iz serijala Gospodar prstenova i Hobbit, koji je danas turistička atrakcija. Kako ću doznati, tamo se može doći i izletima iz Rotorue, koja je čak bliža od Hamiltona. No nekako bi me više zanimalo vidjeti stvarne čudesne pejzaže prirode Novog Zelanda, nego konstruirane rupe u zemlji s vratima (u koje se ni ne može ući, budući da se to koristilo samo za eksterijere, interijeri su se snimali u studiju u Wellingtonu). Ako mi ostane vremena, možda, ali nije mi među prioritetima.
Bus me ostavlja u centru Rotorue, koja je u biti planski sagrađen grad i ima sličnu atmosferu kao i Alice Springs. U oba sam grada došao kad je bila nedjelja, tako da su izgledali još mrtvije nego inače. Upućujem se do hostela, koji je dvije ulice dalje, na recepciji je tip koji bi mogao biti Maor, kasnije će ga odmijeniti cura koja je definitivno Maorka, to joj se nepogrešivo vidi na faci. Rotorua je središte maorske kulture na Novom Zelandu, 37,5% stanovnika su Maori. Ova druga cura se inače baš ne zna našminkati i rezultat je prilično neugodan. Naime, Maori imaju blago kose oči (jer u konačnici, kao i svi malajo-polinezijski narodi, potječu iz jugoistočne Azije), a cura je usto malo jače građe i ima široko lice, te onda još stavi svijetlu (zlatnu) šminku na donji rub kapka, valjda da istakne trepavice. Ukratko, lice joj izgleda kao da ima Downov sindrom.
Hostel je čist i uredan, dormitorij u kojem odsjedam im 6 kreveta, od kojih su na trima neki Nijemci. Nakon što sam se pofriškao krećem u razgled. Današnje ću popodne posvetiti gradu, taman mi je tih nekoliko sati (još uz ručak u irskom pubu, nekakvu akciju pive i pastirske pite za 15 dolara, te cheesecake od Bailey'sa) dovoljno za obići sve što se može vidjeti u gradu (ili, bolje rečeno, njegovoj najbližoj okolici, jer se u gradu ne može vidjeti gotovo ništa). Sutra ću se pak posvetiti geotermalnim čudesima okolice grada, kao i maorskoj kulturi.
Službeno maorsko ime grada je Te Rotorua-nui-a-Kahumatamomoe, tj. „Drugo najveće jezero Kahumatamomoea“ (Kahumatamomoe je bio jedan od ranih maorskih istraživača Novog Zelanda), a leži na obali istoimenog jezera (premda se ukupno oko Rotorue nalazi čak 17 jezera). Europljani su ponešto skratili izvorno ime, pa europska verzija jednostavno znači „Drugo jezero“. Grad ima oko 57 000 stanovnika i smatra se svojevrsnom prijestolnicom aktivnog turizma na Novom Zelandu. Osnovan je 1883., kao kupališno mjesto, s obzirom na to da su se dotada već pročule priče o sumpornim izvorima u ovom području. 1893. do grada je stigla i željeznica, što je pomoglo njegovom razvitku. Poznata kao Sumporni grad, Rotten-rua (aluzija na pokvarena jaja po kojima smrdi zbog sumpornih isparavanja), ali i Roto-Vegas (da li zbog strelovite preobrazbe iz selendre u grad ili nečeg drugog, ne znam), i dalje je u biti ostala uspavani mirni provincijski gradić, kakvih nalazimo u velikom broju po Australiji ili SAD-u. Iz Rotorue je inače onaj Sam, Novozelanđanin koji je frend od Ting i kojeg sam preko nje i upoznao onda u Bangkoku, ali više nisam ništa čuo o njemu, tko zna je li došao u Mongoliju i tamo se nastanio?
Uz rub jezera nalazi se veliki park, nazvan Government Gardens, u kojem se već vide lokalne geotermalne pojave, osjeća se smrad sumpornih isparavanja, čuje se grgoljenje termalne vode… Sama je obala jezera ograđena, budući da je ovdje površina zemlje vrlo tanka i lako možete propasti u neku od podzemnih šupljina ispunjenih kipućom vodom ili otrovnim plinovima. Rotoruanski su termalni izvori prethodili gradu, postoje priče o Maorima ali i prvim europskim useljenicima koji su se kupanjem u tim smrdljivim lokvama izliječili od raznih boleština. Danas postoji kupališna infrastruktura, nekad ste si jednostavno sami iskopali rupu u zemlji i brčkali se u njoj. Ako zanemarite smrad sumpora, priroda je prekrasna, naročito kada se udaljite iz zaljeva u najjužnijem dijelu jezera, gdje je voda zelenkastobijela, i izgleda prilično prljavo (i zove se Sulphur Bay, što objašnjava neke stvari). Mnogi ovuda džogiraju, iako mi nije jasno zašto to rade u tom smradu. Uz obalu se nalazi i igralište za golf, brojne kolonije ptica nastanjuju obale jezera (galebovi, crni labudovi, divlje patke i guske…), po njemu se možete voziti i razglednim brodom, ili ga nadletjeti panoramskim letovima… Probao sam temperaturu vode, očekujući toplinu, ali zapravo je obično hladno jezero. Prave termalne izvore ću obići sutra.
Kao što sam rekao, tih mi je nekoliko sati popodnevne šetnje bilo dovoljno za vidjeti grad Rotoruu, sutra ću se posvetiti okolici. Navečer sam se još malo prošetao u potrazi za nečim što je otvoreno, pronašavši jedan pub u kojem su mi konačno, po prvi puta otkako sam u Australiji i Novom Zelandu (te tek drugi puta na putovanju – nakon Dalata, naime) poslužili pavlovu. Spomenuo sam da se oko pavlove – voćne torte od bezea sa šlagom – spore Australija i Novi Zeland, budući da je ista napravljena za turneju ruske balerine Ane Pavlove po tim dvjema zemljama 1920., a navodno joj je prvi puta poslužena u Wellingtonu, iako Australci tvrde da je autor recepta bio Australac. Pomalo je to kao svojatanje Nikole Tesle, nema neku praktičnu svrhu osim ponosa što je nešto „ naše“. Štoviše, ova rotoruanska pavlova je bila lošija od dalatske, a Novozelanđani se kunu da nema do domaće. Morat ću se ipak aktivnije usredotočiti na Couchsurfing, možda me netko počasti…
Prvi sutrašnji izlet počinje u 9.15, trebali bismo se vratiti do 3.45, potom u 4.15 imam večernji, kulturni program. Predstoji mi naporan dan, pa odoh na počinak…