Budim se u 15 do 7, no dok se razbudim, obavim kupaonicu i pakiranje, zaključujem da od doručka, tj. palačinki, neće biti ništa. Do trajektnog mi terminala pješice treba kojih 40-ak minuta, a vrata se zatvaraju 45 minuta prije polaska (koji je u 9). Jutro je naravno vjetrovito, iako sunčano. Prtljagu kao na aerodromu ostavljamo zasebno, vidjet ćemo ju tek na izlasku s broda. Repina je poprilična, nikad ne bih rekao da toliko ljudi putuje amo-tamo brodom, prije bih rekao da lete. No ima dosta onih koji su s vozilima, pa turista… Brod je ogroman, trajekte takve veličine dosad sam viđao samo u Skandinaviji. Iznutra je uređen prilično luksuzno, ima čak i kino za one kojima se ne da gledati van ili su to već vidjeli više puta, imaju i animatora-mađioničara koji izvodi program za djecu… Vrijeme nije baš za pretjerano boraviti na palubi, naime činjenica da u Wellingtonu uvijek puše dolazi od njegova smještaja uz Cookov prolaz. A mi sada preplovljavamo taj prolaz, što znači da nemamo nikakvog zaklona i izloženi smo fijuku vjetra kroz jedan od najopasnijih morskih prolaza na svijetu.
Iako mu je maorsko ime Raukawa Moana, Europljani prolaz zovu po Jamesu Cooku koji je prvi kroz njega prošao 1770. Prvi ga je od Europljana ugledao još Abel Tasman 1642., ali je mislio da je riječ tek o zaljevu. Prolaz je na najužem mjestu širok 22 km, a osim vjetrova, opasnosti i nepredvidljivosti pridonose i morske struje koje se kreću između Tihog oceana i Tasmanova mora. Naime, dva mora imaju gotovo posve suprotne faze plime i oseke, tako da ta struja teče kroz tjesnac, u idealnom slučaju 6 sati u jednom, pa 6 sati u drugom smjeru. No uvjeti nisu idealni, pa ta razdoblja traju dulje, a dodatno stvari kompliciraju razni grebeni i vodotoci koji utječu u prolaz, te stvaraju manje struje i vrtloge. Na sredini prolaza razlika plime i oseke gotovo da i ne postoji. Postojali su planovi o izgradnji elektrane koja bi koristila plimni val za pokretanje turbina, ali zasad još ništa od realizacije. Budući da kroz njega prolazi selidbena ruta kitova, tijekom 19. je stoljeća ovdje nastalo nekoliko kitolovnih uporišta, najviše na području Marlborough Soundsa, spleta zaljeva i tjesnaca na krajnjem sjeveroistoku Južnog otoka. Na obalama Cookova prolaza postavljen je i prvi svjetionik na Novom Zelandu. Prosječna dubina prolaza je 128 metara, što znači da je za vrijeme posljednjeg ledenog doba bio na suhom. Po dnu tjesnaca položeno je nekoliko električnih i telekomunikacijskih kablova koji spajaju dva otoka. U prošlosti se u tjesnacu dogodilo nekoliko brodoloma, a posljednji s tragičnim posljedicama bilo je nasukavanje i prevrtanje međuotočkog trajekta Wahine (da, brod se zvao jednostavno „Žena“ :D ) burnog jesenskog dana 10. travnja 1968., kada su udari vjetra dosezali i 250 km/h. Poginulo je 53 ljudi. Unatoč zastrašujućoj reputaciji, maorske legende pričaju o ljudima koji su preplivali prolaz. Prvo moderno preplivavanje dogodilo se 1962., a otada je prolaz preplivalo 65 ljudi, neki i više puta. Najmlađa osoba bio je 11-godišnji Aditya Raut, indijski plivač dugoprugaš. Najstarija osoba je Pam Dickson s 55 godina. Jedna od legendi Cookovog prolaza i okolnih voda je i Pelorus Jack, Rissov dupin koji je od 1888. do 1912. vodio brodove kroz opasni prolaz French Pass, na ruti od Nelsona do Wellingtona. Rissovi dupini inače nisu uobičajeni oko Novog Zelanda, u povijesti su ovdje viđeni svega 12 puta. Prvi spomen Pelorus Jacka bio je njegov susret sa škunom Brindie, čija ga je posada htjela ubiti. Srećom ih je kapetanova žena uspjela od toga odgovoriti, te je potom dupin uspješno proveo brod kroz opasan tjesnac, pun podvodnih stijena. Tijekom 24 godine, nijedan brod koji je Pelorus Jack vodio nije se nikad nasukao. Često bi mornari znali čekati pred prolazom dok se ne bi pojavio. Nakon što je 1904. na njega pucano iz puške s broda Penguin, Pelorus Jack je zaštićen zakonom – prva individualna životinja u povijesti s kojom je to bio slučaj. Loša karma je sustigla Penguin – brod je 1909. potonuo u Cookovu tjesnacu, odnijevši u smrt 75 ljudi, što je najveća pomorska katastrofa Novog Zelanda u 20. stoljeću. Nije mi jasno što nekomu mora biti u glavi da ide pucati u nedužno i dobroćudno biće koje ti želi pomoći… I naravno da je strašno to što se kasnije dogodilo s Penguinom, budući da tadašnji putnici nisu imali veze s incidentom od 5 godina ranije, bila je to jednostavno tragedija, a riječ je samo o neugodnoj slučajnosti. Pelorus Jack prestao se pojavljivati 1912., te premda su neki mislili da je ubijen, vjerojatno je umro prirodnom smrću, budući da su drugi fizički znakovi ukazivali da je riječ o staroj životinji. Od 1989. Pelorus Jack se nalazi na amblemu Interislander Ferryja, jedne od dviju kompanija koje organiziraju trajektni prijevoz preko Cookova tjesnaca (s njima sam i ja išao).
Plovidba preko tjesnaca traje 3,5 sata i brod se uglavnom kreće u smjeru sjeverozapada (logično, ako ideš sa Sjevernog na Južni otok, tada treba ići na sjeverozapad :D ), da bi potom ušao u splet kanala Marlborough Soundsa i kroz impresivne i divlje pejzaže doplovio do luke Pictona, glavnih ulaznih vrata Muijeve piroge (kako nazivaju Južni otok – Te Waka-a-Mui; zanimljivo je da se riječ waka danas koristi za bilo koje prijevozno sredstvo, bio to autobus, automobil, pa čak i zrakoplov). Ovdje moramo pokupiti prtljagu (ovoga puta nema neugodnih iznenađenja), te se potom ukrcati na bus za Christchurch (barem ja, ima i buseva za druge pravce) koji će mene prebaciti do 2 sata udaljene Kaikoure. Jedna stvar koju sam zaboravio navesti jest da u Intercity autobusima, čija mreža pokriva čitav Novi Zeland i čiji pokaz sam i ja uzeo za čitav boravak ovdje (Intercity je ime kompanije, ne tipa autobusa) vozači također znaju služiti kao vodiči, pa vam često dok voze iznose određene generalije o krajevima kuda prolazite, čak i ako ste lokalac. Zgodno i poučno, ja tomu uvijek dajem palac gore, bilo bi zgodno kada bi naši vozači tako…ma, nema veze. Da biste mogli pričati takve stvari morate ih i sami znati. Naši vozači ne znaju na skali pronaći nijednu drugu radiostanicu osim Narodnog radija, kamoli da vam ispričaju nešto o Tulovim gredama, npr.
Južni je otok mnogo slabije naseljen od Sjevernoga, pogotovo u zapadnom dijelu, gdje se nalazi gorje Južnih Alpa. Krajolici su dramatičniji, atmosfera Britanskih otoka je mnogo intenzivnija. Iznenađujuće je da je upravo regija Marlborough, u sjeveroistočnom kutu Južnog otoka, šibana vjetrovima i kišom, najproduktivnija vinorodna regija u zemlji. Dakle, ne sjever oko Aucklanda, ne Waiheke (iako i tamo ima vinogorja, naravno), nego baš ovdje. Pa i ono vino koje je Ante u Aucklandu donio bilo je iz Marlborougha – i to upravo sauvignon blanc za koji sommelieri diljem svijeta smatraju da je najbolji sauvignon blanc na svijetu. Nakon Blenheima izbijamo na istočnu obalu i vozimo se cestom koja prolazi uskim obalnim pojasom, širokim taman za cestu i prugu, dok se iza toga proteže pojas planina. Vozač nas upozorava na koloniju tuljana koja obitava na stijenama ispod ceste, iako su smeđom bojom stopljeni s kamenjem na kojem se izležavaju, svejedno ih uspijevam vidjeti i fotografirati. Riječ je o novozelandskim krznenim tuljanima, vrsti koja je u prošlosti također bila žrtvom ljudskog divljanja, te tako svedeni na svega 10% negdašnje populacije. Naime, čitava istočna obala Južnog otoka mjesto je brojnih krvavih pirova u kojima su Europljani masovno lovili kitove i tuljane. Dok su Maori također iskorištavali te životinje, oni kitove uglavnom nisu lovili, već bi ubijali one koji su se nasukali, što su smatrali darom Tangaroe, boga mora. No populacijski pogrom dogodio se tijekom druge polovice 19. st. Kaikoura, mjesto koje je moje današnje odredište, izrasla je na kostima kitova – i doslovce i u prenesenom značenju. Kitovi su bili temelj ekonomije, ali su kitove kosti ležale posvuda, pa se i danas koriste kao dekorativni materijal (u spomen-parku poginulim vojnicima, smještenom na obali, postoji svojevrsni prolaz uokviren lukovima od kitovih kostiju – danas su zbog dotrajalosti mnoge od njih pojačane betonom), a u nekim su kućama i dio konstrukcije.
Oko 3.20 stižemo u Kaikouru. Neveliko je to mjesto (ima manje od 2000 stanovnika), ali je jako razvučeno. Proteže se duž poluotoka koji se zario u more odmičući se tako od one skučene obale, a od moga hostela do vrha poluotoka ima oko 3,5 km hoda. Srećom do samog hostela ne treba puno, on je točno preko puta autobusne stanice, a ima zanimljivo ime Fish Tank Lodge, pojačano i akvarijem sa zlatnim ribicama koji stoji na recepciji. Ne znam kako se to uklapa u činjenicu da hotel ima i prekrasnog crnog mačka. Soba koju dobivam je četverokrevetni dorm u kojem sam sâm. Prvi puta nakon Melbournea da imam čitavu sobu za sebe, paše mi malo samoće i privatnosti. Mogao bih naravno platiti i ovdje privatnu sobu, ali to bi me previše koštalo. Napokon ću dobiti priliku da u miru i uz dovoljno mjesta presložim stvari u ruksaku, iako nakon svakog tog preslagivanja i komprimiranja zapravo imam još manje mjesta nego ranije. Ujedno u inspekciji utvrđujem da sam kao i uvijek ponio neke komade odjeće koji mi uopće nisu zatrebali na ovom putu (a teško da će mi zatrebati u preostala tri i pol tjedna), kolikogod se trudio biti racionalan prilikom pakiranja. Utvrđujem i ono što sam slutio – naravno da mi ovi na aerodromu nisu spakirali vreću u torbu, zašto bi to itko radio (to mi je inače onaj Etiopljanin u Aucklandu predložio kao mogućnost). O vreći inače nema nikakvih novosti, kontaktirao sam i Qantas, rekli su da će mi odgovoriti u roku od 15 dana. Bravo momci, volim kad ste brzi…
Puno maorsko ime mjesta je Te Ahi KaikMura a tama ki te Rangi, što bi trebalo biti „Vatra KaikMure i djece Neba“ ili takvo što, a ime KaikMura dolazi od kai „hrana“ ili „jesti“, ovisno o tome je li glagol ili imenica, i kMura „jastog“. I doista, ovo je mjesto na kojem se može jesti jastoge, tj. Kaikoura je poznata po morskoj hrani. Nekada naselje kitolovaca, danas se kitove ovdje može loviti samo fotoaparatom – s vrha poluotoka navodno je moguće vidjeti ulješure, grbave kitove, dupine, a tu se naravno također nalazi jedna kolonija tuljana. Ja sam uspio vidjeti samo potonje – ne znam jesu li za ove prve bili pogrešni vremenski uvjeti (dosta je puhalo), doba dana, doba godine, loš horoskop, ili tko zna koji drugi razlog, tek – od ulješura nisam vidio ništa. A realno, što možete i vidjeti od kita? Samo rep ako zaranja, te eventualno mlaz vode koji izbacuje kroz dišni otvor. Čitavog ga možete vidjeti samo ako se nasuče. Ili ako ronite oko njega, što nije baš preporučljivo s obzirom na njegove gabarite.
Popodne mi je proteklo u šetnji do vrha poluotoka i natrag, uz fotografiranje mjesta koje je poprilično mrtvo, iako je sredina ljeta i trebala bi biti top sezona. Osjećao sam se kao čuvar plaže u zimskom periodu. Vrijeme jesensko, na cesti gotovo nikoga, u moru također, puše snažan sjeverac… Na vrhu poluotoka je parkiralište i tamo sam mogao vidjeti tri tuljana (ili prije bih rekao tuljanice, s obzirom na ono što sam pročitao o fenotipskim razlikama spolova) kako se izležavaju, dva u obližnjem šašu, a jednoga na samoj pješačkoj stazi. Iako izgledaju lijeno i sporo, tuljani su divlje životinje koje ne dopuštaju preveliko približavanje, a u slučaju da se osjete ugroženima mogu vrlo lako napasti i pritom zadati snažan ugriz koji se znade zagnojiti. Stoga se preporučuje držati barem deset metara razmaka. Inače ova vrsta tuljana je poznata po tome da roni dulje i dublje od bilo koje druge vrste tuljana – do 380 metara, ostajući pod vodom i do 15 minuta. U povratku u mjesto zastajem u jednom restoranu, te se odlučujem za jednu mješavinu morskih plodova – školjaka, rakova, liganja, ribljeg mesa – s tjesteninom. Uz to cider od crvene naranče s kardamomom. I biskvit od datulja (ovdje to zovu pudding iako je kruto) sa sladoledom i šlagom. Na večeru čekam dobrih 50-ak minuta, jer je navodno kuhinja bila zauzeta poslovima. Iako ja baš ne vidim preveliku gužvu na terasi. A koliko treba da se pripremi takvo jelo, 15-ak minuta maksimalno. I kada konačno dođe, nije neka sreća, mršava porcija, neočišćeni škampi… Mogao sam i bolje odabrati.
Večer – uobičajena za dilidžane. Upload slika i odluka da sutra ujutro odem u Christchurch ranijim busom. Nema smisla da se ustanem rano ujutro i da klipšem opet do vrha poluotoka, a sumnjam da ću ovdje lako vidjeti kitove s obale, ionako se sve ture za njihovo gledanje, kako ću kasnije doznati, obavljaju brodom ili avionom (što reklamiraju kao Wings over whales). Bolje da umjesto toga iskoristim popodne u Christchurchu, to je ipak dovoljno velik grad da se nađe aktivnosti za navečer. A i Ivan i Mario bi trebali biti tamo… Naravno, mogućnost da se bolje naspavam također ne treba isključiti. Kao i da imam sve utičnice u dormu samo za sebe. Od čega nema puno koristi, budući da imam samo jedan adapter. A taj je stvarno velik…
Post je objavljen 25.01.2016. u 05:10 sati.