Za zadnji dan u Aucklandu (barem što se prvog navrata tiče) imao sam nekoliko mogućnosti, mogao sam otići u zoološki vrt, u srednje daleku okolicu, možda čak i na poluotok Coromandel ili u Bay of Islands, ali kako rekoh, putovanje je kao švedski stol, ne možeš odabrati sve i uvijek se osjećaš blesavo kada ti netko kaže „ali šteta je da nisi vidio još i to“, jer ti je žao odbiti preporuku, ali jednostavno ju vremenski, ili financijski, ili iz tko zna kojega razloga ne možeš prihvatiti. I onda si čak pomalo i ljut na tu osobu što ti stavlja bube u uho i podsjeća te da postoji još mnogo stvari vrijednih gledanja, a ti pomišljaš jesi li donio ispravne odluke da vidiš to što vidiš. I tako sam se ja odlučio za izlet na Waiheke, otok u zaljevu Hauraki, omiljeno vikend izletište Aucklanđana, od kojih mnogi tamo imaju i vikendice. Otok je poprilično velik (ima 92 km2) i treći je najnapučeniji na Novom Zelandu (nakon dvaju glavnih). Usto se u zadnje vrijeme počeo pojavljivati na raznim popisima najpoželjnijih svjetskih destinacija. Razlog je njegova mediteranska klima uslijed koje na otoku uspijevaju vinova loza i masline (proizvodi se najpoznatije novozelandsko djevičansko maslinovo ulje), a tu su i plaže koje mame mnoge turiste na kupanje u moru koje je mnogo čišće od onoga na plažama pored samoga grada.
Do Waihekea iz centra grada vozi hidrogliser koji vas za malo više od pola sata prebaci do 17,5 km udaljena otoka. S hidroglisera se otvaraju brojni spektakularni vidici grada i luke, pa kasnije okolnih obala i otokâ, sve dok naposljetku ne uplovite u luku Matiatia na zapadnoj glavi Waihekea. Onaj komu se stvarno žuri može umjesto brodom ići i helikopterom, postoje redovni letovi između grada i otoka. Po dolasku na otok dočekuju vas autobusi koji vas razvoze dalje, imate i organizirane vinske ture uz degustacije… Ja sam se ukrcao u autobus broj 1, koji me na kraju odveo skroz do plaže Onetangi, otprilike na sredini sjeverne obale otoka. Nisam ponio opremu za kupanje, nekako si mislim da novozelandsko more nije meni ugodne temperature, a ono što sam ugazio u plićak mi je to i potvrdilo – temperatura je slična Jadranu. Prvo sam se instalirao u obližnji restoran, gdje sam pisao, čekajući da žega popusti (na otok sam došao oko pola 3, u Onetangi oko 3 – ujutro sam malo dulje spavao :D ). Trebalo je oko sat vremena da se pojavi konobar (najozbiljnije – ima ih valjda 5 u ne prevelikom restoranu, ali meni nitko nije navratio, onda sam čisto iz kurioziteta htio vidjeti hoću li moći sjediti ovdje 2 sata, a da me nitko ne oslovi), a kad sam naručio pizzu, za jezivo skupih 25 dolara (jer se plaća lokacija, naravno), dobio sam malu. Doista, što se hrane tiče, Novi Zeland i Australija nisu neka sreća – hrana po restoranima je skupa, a i izbor je uglavnom amerikanski stil, uz ponešto etničke hrane azijskih naroda. Australija još kako-tako, po većim gradovima ima raznih etničkih restorana, na Novom Zelandu vas uglavnom očekuje fish 'n' chips, hamburgeri, pizza i razne pržotine.
Nakon što sam završio s ručkom i tekstom bio sam spreman za obilazak otoka – zato sam uostalom i kupio autobusni pokaz za cijeli dan, uključen u cijenu karte za brod – ali tada sam shvatio da po voznom redu idući bus s moje stanice polazi tek za sat vremena. Iako zadnji brod za Auckland ide oko ponoći, ipak ne bih htio provesti čitavu večer na otoku, tim više jer će iza 9 pasti mrak, pa umjesto da dreždim sat vremena čekajući na idući bus, krećem pješice po dužotočnoj cesti prema 11 km udaljenoj Matiatiji. Trebat će mi dakle kojih 2,5 sata. Da sam došao ranije, mogao sam izvidjeti i istok otoka, ovako ću se samo vratiti na polazno mjesto, usput uživajući u prekrasnim pejzažima.
Waiheke znači „curkajuća voda“. To je pomalo ironičan naziv, budući da na otoku baš nema puno izvora pitke vode (iako ima ponešto manjih vodotoka), a glavnina vodoopskrbe doista dolazi od „curkajuće vode“ – naime, od kišnice. Stoga u ljetnim mjesecima, kada se kiša prorijedi, znade biti problema s vodom. Na otoku živi oko 8400 ljudi (ne računajući vikendaše), te je to najgušće naseljen novozelandski otok. Većina stanovnika živi na zapadnoj strani, na istoku su uglavnom vinogradi i privatne farme. Otok je poznat po svojim vinskim festivalima i vinskim cestama. Troškovi života su veći nego na kopnu, čak i u odnosu na skupi Auckland. Unatoč tomu, otok je omiljeno mjesto za život umirovljenikâ i različitih kreativaca, a njegovi krajolici, po onome što sam vidio tijekom tih 2,5 sata šetnje, doista su inspirativni. Po svojoj prirodi, otok podsjeća na neke dijelove Hrvatske, u unutrašnjosti čak pomalo i na Gorski kotar, s proplancima i šumama crnogorice. Od životinja sam viđao krave, ovce, ali i – ljame. Morat ću pomnije istražiti, ali već sam na nekoliko mjesta vidio plišane figurice ljama, tako da me ne bi čudilo da je na Novi Zeland uvezena populacija andskih ljama kako bi se obogatila industrija vune (doista, kasnije sam našao podatak da su još u 19. stoljeću po prvi puta na Novi Zeland uvezene ljame i alpake, ali da je masovniji uvoz bio sredinom 1980-ih, iz Čilea). Osim ljama, još je jedna životinja izvor krzna kojim se na Novom Zelandu obogaćuje vuna – četkastorepi oposum, životinja unesena iz Australije, koja se zbog nedostatka prirodnih neprijatelja namnožila po novozelandskim šumama i sada je štetočina. Stoga ih se trudi na sve načine držati pod kontrolom, a jedan od njih je i odstrel radi krzna. Drugi je naravno trovanje nekakvim pesticidom, a postoji i politička stranka kojoj je jedini cilj zabraniti upotrebu tih pesticida (uvijek su me fascinirale stranke kojima se čitav program vrti oko jedne stvari – npr. reforme javne uprave i slično).
Otok je dosta brežuljkast (iako najviša točka nije osobito visoka – samo 231 metar), što daje vrlo slikovite pejzaže, s brojnim vinogradima i maslinicima na padinama, dok su plaže gotovo sve pješčane. Na istoku se otoka mogu vidjeti i ostatci ratnih bunkera i topovske bitnice, postavljenih ovdje za zaštitu od Japanaca u Drugom svjetskom ratu. Naselja na otoku dosta su razbacana, ne postoji striktna podjela na naseljeno i nenaseljeno područje, tek po nekoliko stotina metara razmaka među pojedinim objektima. Prošao sam i pored muzeja Waihekea, u to vrijeme već zatvorenog, ali koji osim glavne zgrade obuhvaća i selo od „tradicionalnih“ kuća, koje se svode na nekoliko klasičnih kućica sagrađenih od drvenih dasaka, kakve se uobičajeno viđaju po predgrađima američkih, australskih i novozelandskih gradova. Ne znam što je sve točno prikazano u muzeju, našao sam podatak da se bave prikazom procesa obrade vune i sličnih tradicionalnih obrta, ali, kako rekoh, bio je zatvoren. Prošao sam potom i pored „hrama neslužbene novozelandske religije“, igrališta za ragbi. Ragbi je važan dio novozelandske kulture, neslužbeni nacionalni sport koji igraju jednako i Europljani, koliko i Maori. Novozelandska nacionalna reprezentacija, poznata i kao All Blacks, zbog dresova crne boje sa siluetom grane srebrne paprati, aktualni je svjetski prvak i prva reprezentacija u povijesti koja je uspjela obraniti naslov. U zemlji djeluje preko 500 klubova, s oko 140 000 registriranih igrača, što znači da u prosjeku svaki 32. Novozelanđanin igra ragbi. All Blacks su poznati po haki, maorskom plesu koji plešu prije svake utakmice. Iako se haka obično smatra ratničkim plesom, to nije točno, može biti riječ o plesu dobrodošlice, odavanja počasti (haka se znade izvoditi i na sprovodima), pokazivanja trijumfa i slično. Inače, crna boja dresova je simbolična – simbolizira žaljenje zbog poraza njihovih protivnika. :D Od imena All Blacks izvedeni su razni drugi nadimci novozelandskih sportskih reprezentacija: All Whites (nogomet), Tall Blacks (košarka), Black Caps (kriket), Ice Blacks (hokej na ledu), Black Sticks (hokej na travi)… Ženske reprezentacije u svom imenu obično imaju ferns („paprati“).
Naposljetku sam stigao na brod u 8 za natrag, u protivnome bih morao čekati onaj u 9.30. Svaki ima svojih prednosti, ovaj raniji mi je omogućio fotkanje zalaska sunca nad Aucklandom, onaj kasniji bi mi omogućio bilježenje noćne panorame. Možda nisam iskoristio Waiheke koliko sam mogao, ali opet, opremu za kupanje nisam ponio, a obilaženje vinarija je preskup sport (iako postoje ture za stotinjak dolara – što je za novozelandske pojmove relativno jeftino). Jedno od vina, sauvignon blanc, sam igrom slučaja probao te večeri u hostelu. Naime, nakon što sam se vratio i prebacio slike na internet, otišao sam još u jednu obližnju pivnicu, riješio dvije pive i jedan tanjur s mini-samosama, a potom se vratio u hostel u nakani da što bolje iskoristim noć prije sutrašnjeg puta. No naletio sam na Ivana, koji me pozvao da im se pridružim na druženju na požarnim stepenicama, gdje sam upoznao još jednog Hrvata, Antu s Korčule, koji ovdje radi, ali ne na working holiday vizi, već je dobio radnu vizu na dvije godine. On je inače prehrambeni biotehničar, tako nešto, te ovdje radi nešto u vinarskoj industriji, pa tako dobiva dosta tih vina na testiranje, a višak mu ostane za osobnu konzumaciju. I sada je donio nekoliko boca, pa sam si natočio jednu čašu sauvignona. Što se tiče ostale dvojice, Mario će već u ponedjeljak krenuti u Christchurch, Ivan će još ovaj tjedan biti u Aucklandu, ja bih pak u Christchurch isto trebao stići početkom idućeg tjedna, sve ovisi koliko ću još ostati u pojedinima od preostala 4 mjesta na Sjevernom otoku. Na kraju sam legao iza 3, a dižem se u 8, kako bih se u miru spakirao. Dok sam neke stvari već navečer smještao u prtljagu, primijetio sam da su mi nestale bokserice koje mi je Qantas dao zajedno s majicom. Možda su slučajno pale s ruba kreveta, pa ih je onaj drugi tip (onaj koji je zatvarao prozor, a jutros se pokupio) spakirao, možda ih je odnijela čistačica, možda ih je netko popalio – ali zašto bi itko uzeo bokserice? OK, jest da su kul jer imaju na sebi logo Qantasa, ali ipak… Baš je zaredalo sad s tim nestajanjem stvari, dobro, za bokserice se nisam vezao, nisam ih ni obukao, no svejedno mi nije drago. Još jedna čudna stvar – večer prije u sobu nam je došla neka cura, ostavila stvari, zauzela jedan krevet i otišla. Tu noć nije spavala u sobi. Pojavila se opet ujutro, prepakirala neke stvari, opet nešto stavila na krevet (ovoga puta drugi) – i opet nekamo nestala, te je navečer opet nije bilo u sobi. Stvarno kao kolodvor… Ante inače ne živi u našem hostelu, ali je obično praksa da redovni posjetitelji (unatoč zabrani ulaska istih u hotel navečer) tako ulete u neku sobu gdje ima slobodni krevet, pa tamo skvotiraju jedan od njih. Tako sam mu spomenuo da sigurno imamo jedan slobodan krevet u sobi, te se on ove noći uvalio u njega. Eto, i to je došlo kraju, 5 noći u Aucklandu koje su započele poprilično frustrirajuće, još se uvijek nadam da će ovi na aerodromu nešto skemijati za vreću. Ono što je pomalo tužno jest da će sljedeći put kad vidim Auckland to biti na samom kraju… S jedne mi se strane ide u Hrvatsku, s druge strane to znači da putovanje neminovno dolazi svom kraju, a ipak je to 10,5 mjeseci svakodnevnog druženja, preko pola svijeta. Pomalo obiteljska atmosfera na stranici (uz Muppete koji podbadaju :D ). No, nema predaje, do leta natrag je još 31 dan…
Post je objavljen 17.01.2016. u 02:58 sati.