Kako rekoh, Auckland leži na prevlaci, i to između luke Waitemata, dijela zaljeva Hauraki, koji pripada Tihom oceanu, te luke Manukau, koja je zaljev Tasmanovog mora (koje je tehnički također dio Tihog oceana, ali nema veze). Prevlaka je najuža na istočnom i zapadnom kraju, gdje su dvije vodene površine udaljene 1,5-2 km. Prevlaka je posuta s nekoliko vulkanskih stožaca, među kojima se osobito ističu Maungawhau/Mount Eden (najviša točka na prevlaci), te Maungakiekie/One Tree Hill, malo istočnije. Poprijeko prevlake vodi 16 km duga pješačka staza, obilježena ne pretjerano čestim i ne pretjerano uočljivim oznakama, koju sam ja odlučio prijeći biciklom. Za hod se računa da je potrebno koja 4 sata, meni je za vožnju trebalo oko 3 sata, zato što sam na nekim mjestima gurao bicikl, jer je bilo prestrmo, a morao sam ga čak i nositi po stepenicama i prebacivati preko ograde u visini pojasa (što je bilo osobito zanimljivo, jer sam usto imao i ruksak i fotoaparat, koji su mi naravno otežavali posao, srećom je bicikl vrlo lagane konstrukcije).
Ovoga puta sam odlučio krenuti rano i osvanuo u iznajmljivačnici već u cik zore, u pola 12. Prije toga sam izlazeći iz hostela zavirio u sobu pored recepcije, vreća se nije pojavila, a šef (onaj Etiopljanin) mi je rekao da često, ako nema prtljažne markice na nekom od predmeta koji otpadnu, oni to jednostavno bace ili nekamo zature. Mislim, to je nešto što bih očekivao u Pakistanu, ali ne i na Novom Zelandu, gdje je tu svetost privatnog vlasništva? To bi čak trebalo biti utuživo. Svejedno, pričekat ću još, a pokušat ću kontaktirati i Qantas.
Najam bicikla ovoga je puta 30$, jučer je bio 20$ za 2,5 sata. Bolji cost benefit. Sjedam na prilično neudobno sjedalo (ispočetka nije, no do kraja vožnje ću već pošteno osjećati stražnjicu) i odvozim se do luke, gdje je početna stanica ture. Prve tri stanice nalazim relativno lagano, ali na trećoj više nema stupa s oznakom kamo dalje, pa se moram snalaziti preko internetske stranice. Ukupno sam u četiri navrata krivo skrenuo, ali bih se na kraju uvijek izvukao zahvaljujući karti. Doista bih očekivao da su te oznake malo transparentnije… Staza vodi uglavnom kroz stambene četvrti obiteljskih kuća, iz kojih se može vidjeti da je Auckland miran grad za obiteljski život, ali pomalo dosadan. Ne znam, čudno je to – što sam stariji, sve me više privlači život u gradovima srednje veličine, i to mi ne bi smetalo, ali faktor geografske izolacije (odnosno, njenog nedostatka) je ono što po mom mišljenju daje presudnu prednost Europi čak i pred Australijom, a kamoli pred Novim Zelandom. Dok sam bio u Australiji, osjećao sam tu atomiziranost, po kojoj do prvog većeg susjednog grada najbrže dođeš za kojih 2 sata leta, ali u Australiji barem imaš relativnu prostornost, ako poželiš, možeš se voziti satima, razgledavati taj Lebensraum. Novi Zeland je čitav velik kao Victoria. Ali nije da je zbog toga klaustrofobičan, koliko zbog toga da ti do prve susjedne države treba 3 sata leta. Tako je i u Australiji – da bi uopće došao do Indonezije iz najnapučenijeg dijela države, jugoistoka, treba ti kojih 5-6 sati leta. U Europi, za manje od toga stigneš iz Zagreba na Island avionom (OK, možda i ne, jer moraš presjedati), a ako sjedneš u auto, možeš danas komotno i do Venecije. U tom pogledu kulturnog i etničkog šarenila, Europa je nenadmašna. Svakako, postoje krajevi gdje ima sličnosti, npr. u Indiji, ali prometna infrastruktura to otežava. Dakle, da živim na Novom Zelandu ili u Australiji, to bi mi jako nedostajalo, ta mogućnost da sjednem u vlak i za tri sata od Zagreba mogu sići u Sloveniji, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini… Za nas koje, kako Hrvoje Ivančić kaže, korijenje, koje nam noge počnu puštati ako smo predugo negdje, škaklja po tabanima i tjera nas na pokret, Australija i Novi Zeland su jako nezgodno smještene zemlje.
Na svom pedaliranju prvo prolazim kroz Auckland Domain, najveći i najstariji park u gradu, stvoren 1840-ih, također u jednom od vulkanskih kratera. Danas se u njemu nalazi aucklandski botanički vrt, ali i Aucklandski ratni muzej, koji unatoč svom imenu nije samo ratni, već opći muzej, s odličnom zbirkom primjeraka maorske materijalne kulture, prirodoslovnom i umjetničkom zbirkom. 1940., za stogodišnjicu Novog Zelanda, planirana je izgradnja velike aleje kroz park, Centennial Drivea, ali se to nije nikad realiziralo zbog rata. 1913. u parku je održana i Svjetska izložba. Gotovo posvuda uokolo nalaze se razne zgrade aucklandskog sveučilišta, koje je najveće na Novom Zelandu – Auckland je uza sve ostalo i studentski grad, s preko 40 000 studenata. Nastavljam na Maungawhau/Mount Eden, 196 metara visok vulkanski vrh s kojeg puca pogled na Auckland i okolicu. Vrh je okružen s nekoliko kratera, danas ispunjenih travom, koji ne izgledaju nimalo zastrašujuće, dapače, izgledaju kao idealno mjesto za sanjkanje, kada ne bi bio zabranjen pristup (i kada bi postojao nekakav ski-lift, jer su stranice kraterâ dosta strme – i, naravno, kada bi u Aucklandu padao snijeg, što se događa jednom u nekoliko desetljeća i nikad se ne prima). Englesko ime brda nije po Rajskom vrtu, već po onom istom Georgeu Edenu po kojem se zove i cijeli grad. Maorsko ime znači „Brdo drva whau“ (riječ je o jednom od brojnih novozelandskih endema). Na vrhu je razgledna platforma, odakle se lijepo vidi i Maungakiekie i spomenik na njegovom vrhu. Spuštam se s Maungawhaua pored Government Housea, zgrade u kojoj stoluje generalni guverner Novog Zelanda (koji je trenutno Maor, Jerry Mateparae), a potom kroz mirne stambene kvartove, uz dva kriva skretanja, dolazim do Cornwall Parka, usred kojega se uzdiže Maungakiekie. I on je vulkanski vrh, visok 182 metra, od velike simboličke važnosti za Maore, ali i za ostale Novozelanđane. Ovdje se u razdoblju prije dolaska Europljana nalazila najveća maorska tvrđava (p) na Novom Zelandu, u kojoj je živjelo i do 5000 ljudi. Danas se na vrhu brda nalazi obelisk kojemu je prvotna namjera bila memorijalna. Naime, John Logan Campbell, čovjek kojeg se smatra „ocem Aucklanda“ (i koji je pokopan u grobu odmah pored obeliska) smatrao je da će Maori s vremenom izumrijeti kao narod, a da će im taj obelisk onda odati počast (!, naravno, prvo ćete ih istrijebiti, a onda im odati počast). Kako se to nije dogodilo do 1930-ih, kada je započela gradnja obeliska, netko je predložio da to bude spomenik stogodišnjici Sporazuma iz Waitangija. On je na kraju i dovršen do 1940., ali je u skladu s maorskim običajem da se svečanosti ne održavaju u doba krvoprolića njegovo otvaranje odgođeno za 1948. Inače, ime One Tree Hill dolazi od činjenice da se do 1852. na vrhu nalazilo osamljeno drvo pMhutukawa, koje je posjekao jedan od europskih doseljenika, bilo za ogrjev, bilo kao čin vandalizma. Maori međutim tvrde da je u pitanju bilo sveto drvo tMtara. Kasnije je u nekoliko navrata bilo pokušaja da se posadi zamjensko drvo, no bilo koje domaće novozelandsko drvo koje bi posadili ubrzo bi usahlo, preživljavalo je samo drveće unesenih vrsta, koje su pak Maori u dva navrata napadali, kao simbolično ukazivanje na nepravde koje su Europljani nanijeli Maorima i njihovoj zemlji. Trenutno na vrhu nema drveća (zato ga zovu i None Tree Hill), ali nakon što je 2014. postignut sporazum o povratu zemlje Maorima, ove bi godine trebao biti posađen šumarak pMhutukawâ. Inače, ime brda poslužilo je kao inspiracija za istoimenu pjesmu grupe U2, koja je pak dala ime američkoj tinejdžerskoj TV seriji. Na padinama One Tree Hilla nalazi se i aucklandski opservatorij.
Odavde put vodi uglavnom nizbrdo do zaljeva Onehunga, na obali Tasmanova mora, gdje poprilično nespektakularno završava pored neke bare. Budući da nemam ovdje osobito puno za raditi, upućujem se sada kraćim putem natrag do Aucklandskog ratnog muzeja, taman ga stignem brzinski pogledati prije no što se u 5 nacrtam natrag u iznajmljivačnici bicikala. Muzej je smješten u impresivnoj neoklasicističkoj palači iz 1929., smještenoj na obodu nekadašnjeg vulkana, ponad Auckland Domaina. Na platou pred muzejom je smješten Kenotaf, spomenik neznanom junaku, okružen natpisom „ova zemlja je posvećena, ne hodajte po njoj, osim za ceremonije“. Čime je posvećena? Ova zemlja je oteta Maorima, a potom je na njoj izgrađen spomenik Novozelanđanima poginulima za tuđe interese. Ako je do ičega, onda bi sami Maori trebali dignuti taj spomenik u zrak. Muzej obuhvaća tri etaže, u prizemlju je etnološko-arheološka zbirka posvećena Maorima i njihovom naseljavanju Novog Zelanda, kao i poveznicama s ostalim narodima Polinezije, retrospektiva novozelandskog dizajna, kao i privremena izložba posvećena povijesti Air New Zealanda. Na prvom je katu prirodoslovna zbirka, u kojoj se osobito ističu preparirani primjerci novozelandske ptičje faune, prvenstveno kivija, koji je možda najpoznatiji simbol Novog Zelanda (toliki da je čak dao i nadimak po kojem se Novozelanđani prepoznaju u svijetu), ali i moe, najveće ptice koja je ikad živjela. Polinezijska riječ moa inače znači jednostavno „kokoš“, no moe nisu imale veze s kokošima, srodne su s južnoameričkim pticama iz red tinamua, a zanimljivo je da za razliku od ostalih neletačica nisu imale čak ni zakržljala krila. Iako ih se često prikazuje uspravno, kako bi se naglasila njihova visina, moe su vjerojatno većinu vremena, slično kivijima, svoju glavu držale ispruženu paralelno sa zemljom, budući da su bile biljojedi i brstile lišće. Jedini predator koji ih je mogao ozbiljnije ugroziti bio je Haastov orao, inače najveća vrsta orla, s rasponom krila od oko 3 metra i težinom do 15 kg. No nisu bile spremne na nove dvonožne došljake koji su ih nemilosrdno lovili. Moe su istrijebljene do sredine 15. st., a izumro je i Haastov orao, koji je ostao bez izvora hrane. No preostao je dovoljan broj materijalnih ostataka da se može otkriti moin genom, što daje nadu u mogućnost kloniranja. Naravno, postoje anegdotalni zapisi svjedoka koji su viđali moe žive u divljinama krajnjeg jugozapada Južnog otoka, no to se zasada odbacuje kao prevara. Postojalo je inače 6 rodova i 9 vrsta moa, a latinsko je ime Dinornis (grč. „strašna ptica“), što ukazuje na njenu veličinu. Vjerojatno su se mogle glasati, proizvodeći dubok zvuk sličan emuima.
Osim biološke zbirke, u prirodoslovnom se odjelu nalazi i dio posvećen vulkanizmu, onomu od čega na Novom Zelandu ne možete pobjeći. Postoji čak i soba u kojoj možete pogledati simulaciju (s popratnim efektima, poput potresa) što bi se dogodilo da se u Aucklandu upravo sada probudi vulkan. Budući da je riječ o bazaltnoj lavi, koja se kreće vrlo brzo, stanovništvo bi imalo malo vremena za evakuaciju, iako postoji uigrani sustav mjera u slučaju najgoreg. Simulacija predviđa buđenje podmorskog vulkana u luci, ali vulkanolozi više sumnjaju na Devonport, lokalitet sjeverno od centra grada, s druge strane luke.
Zbog nedostatka vremena, a i nesklonosti takvoj tematici, propustio sam drugi kat, na kojem je smještena zbirka posvećena ratovanju, kako kolonijalnog Novog Zelanda, tako i Maora. Umjesto toga, vraćam se svom biciklu, koji sam sparkirao pred muzejom, shvaćajući da ga uopće nisam zavezao oko štange, nego sam jednostavno lanac zataknuo sâm u sebe. Ali ovo je Novi Zeland, tu ne kradu bicikle, samo vreće za spavanje.
Vraćam bicikl na vrijeme, odlazim još na ručak u jednu tavernu, potom odvagujem isplativost nečega što sam vidio u iznajmljivačnici. Tamo naime imaju brošuru posvećenu InterCity autobusnom pokazu, koji omogućava lakše i jeftinije putovanje busom po Novom Zelandu. Kupi se određen broj sati (maksimalno je 60 sati za 449 dolara), te vam se onda prilikom svake rezervacije skida određen broj sati s te kvote. Ako vam nije dovoljno, uvijek možete nadoplatiti još sati, a nepotrošeni višak možete i prodati natrag. Izračunao sam po priloženoj karti koliko bi mi sati trebalo za ono što namjeravam obići tijekom ovih 5 tjedana, i zaključio da mi je 60 sati taman. A kad podijelim s brojem putovanja, to je oko 24 dolara po putovanju, što je jeftinije od mnogih pojedinačnih karata. Evo, već za Rotoruu individualna karta košta 30-ak dolara (koštala bi manje da sam ju kupio ranije), a imam fleksibilnost promjene itinerera do 2 sata prije polaska. Pokaz nije fizički dokument, u ovoj zemlji to sve ide elektronički (Novi Zeland je inače jedna od zemalja s najvećim brojem kartičnih transakcija na svijetu, gotovo nitko ne nosi novac). Kupujem pokaz i odmah bukiram i kartu za Rotoruu za nedjelju, ipak sam se odlučio već u nedjelju otisnuti dalje, stigao sam danas u muzej, nema potrebe da dulje ovdje dreždim, a ionako se još vraćam u Auckland na kraju puta, pa ako mi još nešto vrijedno padne na pamet ili ne stignem sada, stići ću obići tada. Sutra još imam cijeli dan na raspolaganju…
Petak navečer u gradu donosi mnoštvo alkoholiziranih ljudi, ali i dulje radno vrijeme ugostiteljskih objekata, pa tako mogu popiti još cider prije spavanja. U sobu je došao novi cimer (opet će prespavati samo jednu noć i opet ne znam odakle je), koji je, kako ću utvrditi po večernjem povratku u sobu, jedan od onih ljudi koji zatvaraju prozore prije spavanja, čak iako u sobi spavamo trojica od kojih jedan, kako sam rekao, većinu vremena pušta vjetrove. Srećom da sada i ovaj zatvarač spava, tako da mogu nesmetano odškrinuti prozor prije nego utonem u san…
Post je objavljen 16.01.2016. u 05:28 sati.