Back to Outback

Dobro, krajevi uokolo Canberre ne bi se mogli nazvati outbackom, prije običnim bushom, ali dobro zvuči kao naslov.
U Australiji, kamo god da se vozite, to ne može biti brzo. Melbourne i Canberra su prilično blizu na karti, pogotovo ako se usporedi s prostranstvima zapadnije i sjeverozapadnije, ali svejedno će vožnja između njih trajati 9 sati (OK, uz pauzu od pola sata za ručak). Budući da između Melbournea i Canberre ne voze vlakovi, opet sam bio prepušten Greyhoundu, ovoga puta kupivši kartu preko interneta. Ekološkije je ako samo pokažem kartu na ekranu mobitela nego trošiti papir na njeno printanje. Malo se lecnem kad utvrdim da mi mobitel ne može skinuti privitak, ali ni to nije problem, sve dok me oni imaju na svom popisu, a ja imam uz sebe nekakvu ispravu.
Iz hotela sam se odjavio po već opisanoj proceduri, iako nije baš bio bogznakako udobno mjesto, svejedno mi je malo žao što odlazim, Melbourne mi je postao drag. To je ta spomenuta ambivalentnost nas sentimentalnih putnika. Do Southern Crossa mi treba oko pola sata, već mi se počeo priviđati jučerašnji scenarij. Srećom stižem na terminal autobusa kojih 15-ak minuta prije polaska, autobus mi se čini luksuzniji od onih koji su me vozili od Darwina do Adelaidea, kožna sjedala, wi-fi radi cijelim putem (ali to je više stvar pokrivenosti signalom). Imamo vozačicu. U Hrvatskoj je još uvijek čudno vidjeti ženu kako vozi kamion ili autobus, u Australiji je to normalno.
Ono što zbunjuje u Melbourneu jest koliko se lako i brzo izađe iz grada. Iako grad po broju stanovnika kao Hrvatska, Melbourne je toliko dobro prometno povezan raznim tangentama da ćete za 5 minuta već izaći iz njega, čak i ako ste krenuli iz samog centra. A tada vas preuzima mreža autocestâ države Victorie koja bi vas relativno brzo – ali ipak smo u Australiji – trebala dovesti do (ili barem u blizinu) vašeg odredišta unutar države, ili vas isporučiti u neku od susjednih dviju država s kojima Victoria graniči.
Budući da ju danas napuštam, a u njoj sam proveo najviše vremena od svih australskih federalnih jedinica na ovom putu (iako mi se boravak u Sjevernom teritoriju činio duljim, vjerojatno zbog više kretanja po njemu), bio bi red i da kažem ponešto i Victoriji. Površinom druga najmanja, ali najgušće naseljena australska država nosi nadimak The Garden State, kao i američki New Jersey. Površine 237 629 km2, Victoria je malo manja od Ujedinjenog Kraljevstva, a nastanjuje ju oko 5,9 milijuna ljudi, najgušće koncentriranih oko zaljeva Port Philip, gdje leže i dva najveća grada, Melbourne i Geelong. U tom je zaljevu 1803. osnovano i prvo naselje, Sullivan Bay, koje su činile 402 osobe, od toga 307 kažnjenika. Razlog je bio pomalo isforsiran – naime, 1802. su se ovdje pojavili Francuzi koji su kartografirali obalu, te se iskrcali na otoku koji se danas zove French Island, a oni su ga naravno nazvali Île des Français. Kako je to bilo doba zategnutih odnosa između Britanaca i Francuza (a kad nije?), Britanci su odlučili osigurati taj dio obale od francuskih pretenzija osnovavši na njemu naselje. Drugim riječima, osnutak naselja u Sullivan Bayu bio je britansko zapišavanje teritorija prije nego ga Francuzi ščepaju. No naselje je napušteno nakon nekoliko mjeseci, uslijed nepovoljnih uvjeta (nedostatak obradivog tla i vode, jake morske struje, loša kvaliteta građevnog drveta…), te su stanovnici uglavnom prebačeni u Hobart. U idućih tridesetak godina na južnu su obalu Victorie svraćali samo lovci na kitove i tuljane. Bilo je nekoliko ekspedicija u unutrašnjost Victorie, sa sjevera, kada je otkrivena kvalitetna zemlja za poljoprivredu i ispašu. To je zaintrigiralo neke stočare s Tasmanije, gdje je vladala nestašica dobrih pašnjaka, te su oni u nekoliko navrata tražili dopuštenje za naseljavanje, no guverner Novog Južnog Walesa Ralph Darling redovno je to odbijao. No sve veći populacijski pritisak na maloj Tasmaniji i sve više pozitivnih izvještaja o povoljnim zemljištima na sjevernim obalama Bassova prolaza više se nisu mogli ignorirati. Naposljetku je 1834. na zapadu današnje Victorie osnovan Portland, prvo uspješno europsko naselje na području države. Iako je zajednica prosperirala zahvaljujući plodnom zemljištu, počelo je dolaziti do trzavica i sukoba s Aboridžinima oko korištenja zemlje i njenih resursa. Prekretnica u razvoju Victorie bio je osnutak Melbournea 1835., nakon kojega je došlo do masovnijeg doseljavanja, ali i kupovine zemljišta, pri čemu su mnogi Aboridžini ubijeni ili protjerani. Do 1845. manje od 240 Europljana podijelilo je među sobom sve dozvole za ispašu na području koje će postati Victoria (tada se jednostavno zvalo Port Philip District). Bit će to temelji kasnije viktorijske elite koja će vladati državnom politikom i ekonomijom u nadolazećim desetljećima. Sve do 1851. čitavo je područje bilo dijelom Novog Južnog Walesa, iako su lokalni kolonisti u više navrata zahtijevali neovisnost. Napokon je 1. srpnja 1851. distrikt Port Philip proglašen samostalnom krunskom kolonijom, koja je dobila ime po tada vladajućoj britanskoj kraljici. Samo nekoliko mjeseci nakon odvajanja, u središnjoj je Victoriji pronađeno zlato. Kao da je željelo biti nađeno tek kada Victoria postane samostalna. Prvo je pronađeno nedaleko Ballarata, potom u Bendigu, a zatim diljem države. Bila je to jedna od najvećih zlatnih groznica u povijesti, a stanovništvo države se unutar deset godina usedmerostručilo. Rušili su se rekordi, pronađen je i najveći zlatni grumen u povijesti, preko 71 kg težak Welcome stranger, a Victoria je u to doba proizvela trećinu svjetske proizvodnje zlata. 3. prosinca 1854. izbila je pobuna rudara protiv previsokih cijena rudarskih dozvola i poreza, tzv. Pobuna u Eureki, koja je, iako skršena za pola sata (pri čemu je život izgubila možda i polovica rudara), bila ključna za razvitak demokratskih procesa u Australiji (neki vođe pobune kasnije su postali zastupnici u viktorijskom parlamentu). Već sam rekao da je Victoria u to vrijeme bila jedan od najbogatijih dijelova Britanskog Carstva, da se novac neprestance slijevao ovamo, te je onda to dovelo do bankarskog špekuliranja sa zemljištima i nekretninama (nevjerojatno kako se povijest ponavlja), što je rezultiralo propašću čak 14 banaka 1893. godine. Neki su ljudi izgubili svoju životnu ušteđevinu, a Victoria je dotakla dno. Nezaposlenost, pad cijena, bankroti…bili su svakodnevica u Victoriji toga doba. Vjerojatno je iz tih razloga Victoria bila jedna od najvećih zagovornica federalizacije, isto kao što su 50 godina ranije drukali za neovisnost. Nakon federalizacije, Melbourne je postao glavnim gradom nove države, sve do potpune izgradnje Canberre 1927. Victoria je danas najurbaniziranija australska država, s preko 90% gradskog stanovništva. Ujedno je i najliberalnija u pogledu zakonâ o pravima manjina i podršci istima. Ekonomski je druga najjača država u Ausztraliji (nakon Novog Južnog Walesa), doprinoseći četvrtini australskog BDP-a. Unatoč urbaniziranosti, preko 60% države se poljoprivredno iskorištava, a ovdje se nalazi i preko 60% australske mljekonosne stoke. Rudarstvo, nekoć glavni pokretač ekonomije, danas zapošljava manje od 1% stanovništva.
Naša vožnja na sjeveroistok opet nas vodi kroz naglašeno poljoprivredni pejzaž, samo što, dok smo na putu za Great Ocean Road uglavnom viđali krave, ovdje susrećemo i ovce. Računa se da diljem Victorie živi 20-ak milijuna ovaca, a godišnja proizvodnja vune je oko 108 000 tona. Vrijeme je i opet tmurno, jesensko. Na mahove ulazimo u pljuskove, pa opet samo curka… U Alburyju stajemo na ručak, a ujedno i prelazimo granicu Novog Južnog Walesa. Do Canberre imamo još kojih 5 sati vožnje, te kad napokon stignemo shvaćam da i ovdje poprilično kiši. Poprilično sam umoran, spavao sam prethodne tri noći prilično kratko, danas sam u vožnji uglavnom pisao, a sjedio sam pored nekog tipa koji nije baš imao osjećaj za prostor, te se tako širio i na moju stranu (a ja sam sjedio do prozora), još se žaleći zašto se ja stalno gnijezdim i namještam. Napokon sam nakon ručka zadrijemao, ali nije mi to osobito pomoglo. Još je i vrijeme u Canberri bilo takvo da bi se čovjek najradije zavukao u krevet i spavao. Hostel je iz lanca YHA, smješten je u samom centru (iako je to u Canberri zeznuto, jer ona ima dva centra, državno-administrativni i stambeno-poslovni), a nudi i najam bicikala. Ako sutra ne bude kiše možda unajmim bicikl, brže ću obići ovaj neveliki, ali dosta razvučeni grad. Inače, ono što sam primijetio dolazeći, čini mi se da je u planskim gradovima (a ovo mi je treći na putu, nakon Islamabada i Shah Alama) glavni cilj postići da uopće ne kužite da ste u gradu. Ceste su uvijek odvojene brežuljcima, livadama, imate osjećaj da vam za svaku daljnju migraciju gradom treba automobil. Ekološki je to možda puno bolje, ali meni nekako treba urbano tkivo, trebaju mi gradske ulice, puno mi bolje izgleda centar Melbournea – urbano, a zeleno. Drvoredi su ključ, a ne razbacivanje grada po šumi. Dok hodam prema hostelu primjećujem dosta etničkih restorana, što mi se sviđa, iako u Australiji to nažalost i nije baš najjeftinija opcija…
U predvečerje ću malo prošetati uokolo hostela, na večeru otići u jedan kineski restoran s valjušcima, ali kako je vani i dalje 16° (barem je kiša prestala) vrijeme nije baš najugodnije za šetnju, pa se odvlačim u hostel, još malo pišem, ali već me oči bole od umora, tako da oko ponoći liježem. Nadam se da ću sutra stići obaviti sve što sam naumio…