Hostel nudi besplatan doručak u vidu palačinki. Odnosno, u vidu tijesta za palačinke, pečenje obavljate sami (a ako vam se ne da, možete kao moja baka napraviti i Kaiserschmarrn :D ). Nakon doručka još ostajem pisati, tako da se već bliži podne u trenutku kada izlazim u šetnju Wellingtonom. Iako je vani sunčano, vjetar je nesmanjeno žestok, tako da sam dobro odlučio da uzmem duge rukave. Prvo ću napraviti jedan krug po pješačkoj zoni, a potom krenuti prema prvoj današnjoj atrakciji…
Wellington (maorski Te Whanga-nui-a-Tara, Velika Tarina luka, katkada i PMneke, što je od Port Nick, nadimačkog oblika od Port Nicholson, imena središnjeg gradskog maraea, tj. ritualnog mjesta u maorskoj kulturi) glavni je i drugi najveći grad Novog Zelanda, koji broji oko 400 000 stanovnika u čitavoj gradskoj aglomeraciji, koja obuhvaća i industrijske spavaonice sjeverno od njega. Leži na obalama Wellingtonskog zaljeva, koji je odvjetak Cookova prolaza, na krajnjem jugu Sjevernog otoka, te je ujedno i najjužniji glavni grad neke neovisne države na svijetu (ima južnijih glavnih gradova teritorijâ – mislim da je Grytviken na Južnoj Georgiji baš najjužniji glavni grad na svijetu, ako se naselje od 15-ak stanovnika može nazvati gradom). Wellington je i najudaljeniji glavni grad na svijetu – dijeli to mjesto s Canberrom, tj. upućeni su jedno na drugo, barem dok Nova Kaledonija ne proglasi neovisnost, tada će ona biti bliža Canberri, a Wellington će ostati sâm. Kao i njegov parnjak na sjeveru Sjevernog otoka, i Wellington je u vrhu svjetskih gradova po kvaliteti života i poželjnosti za život, ako vam ne smeta vjetar (prosječna brzina vjetra je 27 km/h) i činjenica da ljeto traje 2 dana. Iako je na području grada postojalo nekoliko maorskih pa (tvrđava), europska kolonizacija započinje izvidnicom koja se iskrcala u rujnu 1839., a grad je utemeljen 22. siječnja 1840. (što znači da je upravo danas bila 176. godišnjica njegova osnutka). Nazvan je prema Arthuru Wellesleyu, vojvodi od Wellingtona – to je onaj koji je neko vrijeme upravljao i Penangom, a poznat je i po štemanju Napoleona kod Waterlooa. Pitanje s jednoga pub kviza glasilo je „Po kojoj su osobi nazvani vrsta jela, grad od preko 100 000 stanovnika i vrsta obuće?“ Naravno, riječ je o čizmama velingtonkama i govedini Wellington. 1865. Wellington postaje glavnim gradom Novog Zelanda zbog svog centralnog položaja, budući da je postojala bojazan da bi Južni otok (u to vrijeme naseljeniji od Sjevernoga, s mnogim rudnicima zlata) mogao zatražiti da postane samostalna kolonija. Kako bi se to zauzdalo, ovamo je preseljen parlament iz dalekog Aucklanda. Unatoč tomu, Wellington je ipak ostao samo političkim (i kasnije filmskim) središtem države, a vjerujem da je tomu dosta pridonio i faktor klime, koja je u Aucklandu ipak mnogo ugodnija.
Smješten na obalama prostranog zaljeva koji je dobar zaklon u za plovidbu vrlo neugodnom Cookovu prolazu (jednom od najopasnijih na svijetu), Wellington nema previše prostora za širenje, budući da je sa svih strana okružen visokim brdima. Stoga je kroz povijest bilo mnogo slučajeva otimanja zemlje moru, pa – kao i u Napieru – postoje ulice koje nose ime „quay“, a nalaze se u unutrašnjosti, baš zato što su nekada bile na obali. Još jedna je stvar kao u Napieru – potresi su česti, uz moguća velika izdizanja tla. Kaže se da Wellington u prosjeku pogodi barem jedan potres tjedno. Grad leži na aktivnom geološkom rasjedu koji prolazi kroz sâm centar, a 1855. se ovdje dogodio i najjači potres u zabilježenoj novozelandskoj povijesti, magnitude od 8,2 stupnja po Richteru. Razaranja su ipak bila manja od onih u Napieru, jer je grad bio manji i slabije izgrađen, a i epicentar nije bio u samom gradu. Iz tog razloga većina zgrada u gradu čak i danas ima drvenu konstrukciju, koja „radi“ s kretanjem tla. Posebno je impresivna stara palača generalnog guvernera, danas Pravni fakultet, koja je u cijelosti izgrađena od drveta, iako izvana izgleda poput neorenesansne palače. To je ujedno najveća drvena zgrada na južnoj polutci. Zanimljiva pojava su tzv. „spori“ potresi, koji se na području grada javljaju u prosjeku svakih 5 godina, a traju i po godinu dana. Iako oslobode količinu energije koliko i potres magnitude 7 stupnjeva, događaju se u toliko dugom razdoblju da se to ne primijeti.
Inače, za gradnju drvenih konstrukcija se često koristilo drvo kauri, vrsta četinjače karakteristična za Sjeverni otok, koja može živjeti i do 2000 godina, a deblo mu doseže obujam od 20-ak metara. Budući da deblo nema nikakvih čvorova ili grana sve do visoko iznad tla, kauri je bio omiljeno drvo za gradnju i izradu namještaja u početcima kolonizacije Novog Zelanda, sve dok njegove šume nisu drastično smanjene (danas raste uglavnom u predjelima sjeverno od Aucklanda i zaštićen je). Danas ga ugrožava i bolest koja napada korijenje drveća i uzrokuje njegovo sušenje, a uzrok joj je gljivica koja se pojavila 70-ih godina 20. st. Obično se prenosi na cipelama, ali ju mogu prenijeti i razne životinje, stoga je nužna stroga kontrola ulaska u današnje šume kaurija kako bi se očuvalo preostale nasade ovih moćnih divova. Osim po drvetu, kauri je poznat i po svojoj smoli, koja se također koristila za izradu nakita, za žvakanje (maorske žvakaće gume), kao kresivo, te za premaz drva.
Moja prva današnja postaja je Te Papa Tongarewa („Muzej blaga ove zemlje“), poznat i kao Muzej Novog Zelanda. Smješten u modernoj zgradi otvorenoj 1998. na samoj obali (koja je kontroverzna zbog lokacije – zgrada na obali u aktivnoj seizmičkoj zoni ugrožava sigurnost fundusa), muzej obuhvaća prirodoslovnu kolekciju, koja daje uvid u prirodnu osnovu Novog Zelanda, uključivo i omanji botanički vrt; dio posvećen Maorima i njihovoj kulturi, kao i odnosu s Europljanima (tu je izložen i Sporazum iz Waitangija – naravno, ne original, on se čuva u državnom arhivu); dio posvećen kulturi i povijesti pacifičkih otočana na Novom Zelandu (uz svjedočanstva različitih pridošlica s Tonge, Samoe, Fidžija, Niuea, Samoe, Tokelaua i Tuvalua); dio posvećen europskim doseljenicima (inače, naziv koji se koristi za bijelce na Novom Zelandu je Pkeh, čija etimologija nije sasvim jasna, ali mogla bi se odnositi na nadnaravna bića bijele kože iz maorske mitologije; riječ Mori pak znači „normalan, običan“, npr. wai mori je „slatka voda“), te naposljetku dio posvećen suvremenom novozelandskom društvu, uz podosta kiwiane (što meni ne znači osobito puno, budući da nisam odrastao u tom društvu). Naravno, postoji i posebna izložba posvećena Galipolju…
Kada već spominjem stanovnike pacifičkih otoka, treba reći da je Novi Zeland prema njima imao majčinski, ali i maćehinski odnos. Novi je Zeland u amanet dobio mnoge britanske teritorije po Pacifiku o kojima se brinuo uglavnom iz strateških razloga. Samo su najdarovitiji učenici (i oni iz bogatih obitelji) s tih otoka dobivali priliku za nastavkom svoga obrazovanja, i to je redovno bilo na Novom Zelandu, kao najbližoj lokaciji koja je imala sveučilište. Tek nakon Drugog svjetskog rata, kada je novozelandska ekonomija krenula rasti, a imigranti iz Europe nisu baš bili voljni preuzeti najslabije plaćene poslove, s pacifičkih je otoka počelo stizati i siromašnije stanovništvo, koje je zarađujući prilično slabu plaću na Novom Zelandu još uvijek tako zarađivalo mnogo više nego što je moglo kod kuće. Kako je to još uvijek bilo vrijeme u kojem zračni promet nije bio razvijen, ti su radnici dolazili teretnim brodovima koji su inače služili za prijevoz banana. Stoga je nastao pejorativni izraz fob, skraćeno od fresh off the boat („upravo sišao s broda“), koji se u novozelandskom društvu koristio za te useljenike (ali ne i za Europljane, koji su također dolazili brodovima). Zanimljivo je da su u toj diskriminaciji sudjelovali i Maori, iako su im pacifički otočani bili rasno i kulturno mnogo bliži nego Europljanima. No ekonomski gledano to i nije toliko čudno – Maori su u novozelandskom društvu radili slabije plaćene poslove, one koje su tada preuzimali pacifički otočani. Premda su neke od tih država u međuvremenu postale neovisne, mnogi su pacifički otočani ostali živjeti na Novom Zelandu i nakon toga, zasnovavši obitelji, te su danas već uglavnom pripadnici druge generacije – oko 7,5% novozelandskog stanovništva se izjašnjava kao pacifički otočani, no preko 60% njih je rođeno na Novom Zelandu. Najveći broj čine Samoanci, zatim stanovnici Cookova otočja, Tonganci i Niueanci (oko 90% etničkih Niueanaca živi na Novom Zelandu). Novozelandska je vlada sve do osamdesetih godina vodila vrlo strogu politiku prema takvim imigrantima, smatrajući ih doslovce gostujućim radnicima koji se nakon prestanka važenja vize imaju tornjati iz države, što ovima nije padalo na pamet, budući da se na Novom Zelandu moglo pristojno zaraditi. Stoga je ta igra mačke i miša prerasla u zloglasne „racije u zoru“, u kojima bi policija usred noći upadala u mjesta gdje su bili smješteni gostujući radnici, tražeći one kojima je istekla viza kako bi ih deportirali. Radnici su osnovali militantnu skupinu zvanu Polinezijske pantere (po uzoru na Crne pantere) koja je pružala pravnu pomoć radnicima koji su se suočili s deportacijom, a također su i sami izveli nekoliko „racija u zoru“ u kućama ministara tadašnje nacionalističke vlade. Kritičari racija upozoravali su da su pacifički otočani činili svega trećinu onih koji bi ostajali u zemlji dulje od važenja vize, ali čak 86% onih koji su zbog toga završili na sudu. Pogoršali su se i novozelandski odnosi sa Samoom i Tongom, a same deportacije nisu davale rezultata (novozelandska je ekonomija tih godina bila u krizi zbog pada cijene vune na svjetskom tržištu, kao i činjenice da je Velika Britanija – glavni novozelandski izvozni partner – pristupila EEZ-u, te na taj način morala preurediti tržišne tokove; zato se Novi Zeland odlučio na smanjenje radne snage, ali to nije pomagalo). Stoga su početkom 80-ih godina te racije prestale, a s vremenom se razvio sve pozitivniji stav prema pacifičkim otočanima, tako da se danas u Aucklandu održava i veliki godišnji festival Pasifika, koji slavi raznolikost kultura pacifičkih otoka. Danas je čak i fob identitet postao pozitivan, pa tako postoje majice s natpisima „My parents came on a banana boat!“ i slično.
Muzej je jedina zgrada koju sam posjetio iznutra, ostatak dana sam šetao gradom, uživajući u vjetru koji mi je mrsio kosu, kao i u gradskim ulicama koje mi iz nekog razloga daju dojam kao da sam negdje u Austriji. Ne znam zbog čega, niti je Austrija na moru, niti ima takvu arhitekturu, ali neki su me dijelovi Wellingtona doista podsjećali na širi centar Graza ili Beča. Centar grada je malen i može ga se obići u dan-dva (tako da ipak krećem u nedjelju dalje), s mnoštvom skulptura postavljenih na ulicama. Jedna od njih, Zefirometar, svojevrsni je mobil koji pokazuje smjer i jačinu vjetra. Druga se sastoji od metalnih ploča s ispupčenjima, koja su zapravo pjesma na Brailleovom pismu. U središtu grada je i velika palača banke danas pretvorena u šoping centar (slično našem Oktogonu) u čijem se podrumu još može vidjeti (ali nažalost i vrlo teško slikati) ostatke nasukanog broda. Zgrada je smještena na mjestu gdje je nekada bila obala, u međuvremenu pomaknuta kojih 200-tinjak metara dalje. Na obali se nalazio nasukani brod ironičnoga imena Inconstant, koji je bio pretvoren u pristan, a u unutrašnjosti trupa bilo je smješteno skladište i prostorija za licitacije. Ujedno je služio i kao ured lučkog kapetana, carinarnica i imigracijski ured, a na njega je montirano svjetlo koje je postalo prvi velingtonski svjetionik. Kada se obala pomaknula, došlo je do razgradnje broda, te je naposljetku od njega ostao samo pramac, ukopan među temelje zgrade banke, ponovno otkriven prilikom arheoloških iskopavanja 90-ih godina. Osim toga, prilikom obilaska Wellingtona svakako valja spomenuti i zgradu Izvršnog krila novozelandskog parlamenta, zbog svoga karakterističnog oblika prozvanu Košnicom, smještenu odmah pored stare palače parlamenta, kao i Parlamentske knjižnice. Ručao sam u jednom bistrou nedaleko Muzeja Novog Zelanda, nadajući se da ću kušati pravo polinezijsku hranu (tako piše u recenzijama), ali na meniju nije bilo ničeg sličnog, pa sam na kraju uzeo Buffalo wings. Pravi polinezijski specijalitet. Za večeru sam se odlučio za jedan vijetnamski restorančić, da se malo podsjetim jedne od rijetkih azijskih kuhinja koje nisu ljute. Proljetni smotuljci, neka salata od pačetine s jabukom i povrćem, te ljepljiva riža…kao da me vratilo u prošlo ljeto. Vijetnam je bio jedna od ljepših dionica moga puta.
Tek ću navečer shvatiti da sam okinuo 200-tinjak slika, poprilično dobro dokumentiravši grad. Još će mi sutra ostati dovoljno vremena za obići stvari koje su mi danas proletjele ispod radara ili sam ih svjesno izostavio jer mi se nisu uklapale u itinerer. A u krajnjoj liniji, vraćat ću se preko Wellingtona, pa ako nešto kasnije utvrdim da sam propustio, uvijek mi ostaje popravni ispit. To je jedna od prednosti kada kružno putujete kroz državu izduljena oblika… Eh da, i kupio sam konačno avionsku kartu Sydney-Bangkok-Beč-Zagreb, za kojih 780€. Kako najavih, slijećem u Zagreb u petak 19. veljače u 7:50 ujutro… :)
Post je objavljen 23.01.2016. u 00:59 sati.