Najteža novogodišnja odluka

Budući da sam iz hostela izašao tek oko 8 navečer i nisam napravio ništa osobito, osim što sam se u sumrak prošetao do centra duž St. Kilda Roada, malo se vrzmao po centru i oko 11 navečer se vratio u hostel, dan zapravo nije imao nikakvih događaja vrijednih spomena koji se tiču konkretnog boravka u Melbourneu, ali se ipak dogodila jedna stvar koja će utjecati na daljnji tijek moga putovanja. Naime, ujutro mi se javio Hamish Jamieson i rekao mi da je konačni dogovor sljedeći: karta košta 795€, i plovidba traje 5 dana. Ispričao mi se zbog promjene angažmana, ali on je samo posrednik, konačnu riječ ionako ima brodar. Usto mi je poslao još nekoliko obrazaca koje moram ispuniti, nešto mojih generalija, nešto kojekakvih spisa u kojima ja prihvaćam uvjete i odričem se ikakve žalbe ako stvari ne budu onakve kakve sam očekivao (jer je brodski teretni prijevoz specifičan i oni mi ne mogu jamčiti da će konačna usluga biti identična onoj kakvu očekujem)…sve su to formalnosti. Ono što međutim nije formalnost jest medicinski obrazac, u koji bi moj liječnik trebao upisati podatke o tome koja od navedenih medicinskih stanja imam ili nemam (a ona se nižu od žučnih i bubrežnih kamenaca, umjetnog kuka, alergija, problema s vidom i sluhom, srčanih bolesti, tlaka, mentalnih poremećaja, čira na želucu ili dvanaestercu…), te to jamčiti svojim potpisom i žigom, uz napomenu koliko je već dugo moj liječnik. I sve bih te papire trebao poslati natrag do 6. siječnja. Tu mi pada mrak na oči. U međuvremenu je vikend, 6. je praznik u Hrvatskoj, sva je prilika da do svoga doktora neću ni moći doći, možda spaja praznike, a pitanje je uopće raspolaže li skenerom da mi pošalje skenirani ispunjeni obrazac. Objašnjavam Hamishu u čemu je stvar, on kaže da može biti i bilo koji drugi liječnik, nisu striktni, a da konkretan obrazac ne trebam poslati do 6., dotada moram poslati samo svoje osobne podatke i barem 50% cijene. Malo mi je sad lakše, ali gdje naći liječnika u Australiji koji će to potpisati, hoće li inzistirati da mi napravi sistematski, ili će samo potpisati dokument prema mojim uputama? Javljam se Medi, on bi mogao imati nekog iskustva s time. Medo kaže da je to vrlo teško – tipična balkanska praksa u kojoj doktor samo lupi žig, a ostalo je vaša briga, ovdje ne prolazi. Ovdje te doktor mora uvesti u dosje, kako bi evidentirao što je radio. To naravno podrazumijeva i naplatu usluge, za koju mi Medo kaže da ne zna koliko bi koštala, ali puni sistematski bi mogao koštati i do 200 dolara. Moje putno zdravstveno osiguranje ne pokriva takve troškove, nego isključivo hitne slučajeve i eventualno prijevoz moga tijela u domovinu, ako se dogodi najgore. Kao stranac s turističkom vizom, ja u Australiji nemam pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu. Nije dakle pitanje hoću li platiti, nego koliko. A kad se uzme u obzir da me sâm prijevoz brodom košta već skoro 800€, ima li uopće sve to smisla? Medo mi kaže da se raspitam, jest da je Nova godina, ali neki od medicinskih centara bi morao raditi, čisto informativno, da znam što mogu očekivati, čemu se mogu nadati. Ali šanse da prođem lišo su minimalne. Već je skoro 8 sati, jedna stvar koju ću napraviti jest produžiti boravak za još 3 noći (zanimljiva komunikacija s recepcionarom: „Koliko smo ti naplatili ove 3 noći?“ „87 dolara.“ „OK, sad ćemo ti naplatiti trokrevetnu sobu, koja je 29 dolara po noći, puta tri, to je…“ (vadi kalkulator i upisuje) „87 dolara.“ (on svejedno računa na kalkulatoru) „Da, točno. Nisam baš tehnički najpotkovaniji…“ Doista, kalkulatori su uništili mlađe generacije. Ja sam na ovom putu nebrojeno puta svjedočio situacijama gdje ljudi više ne znaju ni zbrajati i oduzimati „pješice“, kamoli množiti i dijeliti – a mi smo se čak učili i kvadrirati i korjenovati bez upotrebe kalkulatora. Napredak? Donekle jest, ali ako ne znaš bez kalkulatora izračunati 47-12, onda to više baš i nije napredak.), a potom ću se uputiti pješice prema gradu. Razmišljam što mogu napraviti. Platiti svakako neću – em je skupo, em je to suprotno ideji besplatnog zdravstva (čak je suprotno Hipokratovoj zakletvi). Mogu se nadati da će moj doktor ipak biti u ponedjeljak u ordinaciji. Ali ponedjeljak ujutro u Hrvatskoj je već ponedjeljak navečer u Australiji. A do srijede bih morao platiti 50% iznosa. Što ako izvisim? Čini mi se da nema refundiranja. Hm, mogu li možda privatnim kanalima pronaći nekog doktora u Hrvatskoj koji bi bio spreman napraviti mi uslugu… Šaljem pitanje jednoj osobi koja bi to mogla znati, i doista, ubrzo dobivam informaciju da zna doktora koji mi je spreman upisati križiće u rubriku „no“ kod svakoga pitanja (izuzev toga da sam kratkovidan i alergičan na kućnu prašinu i grinje), to potpisati i pečatirati, te mi potom poslati skeniranu verziju na mejl. Odlično, stvar je sređena. Sada mi je još jedina briga pronaći printer i skener za druge dokumente, ali to valjda imaju u hostelu…
Oko 11 se vraćam u hostel, popit ću još jedan cider… Neću, pub se zatvara u 11. Pa dobro, mogu jedan dan i bez njega. Internet u hostelu šteka, no kada napokon proradi krećem sastavljati mejl za toga liječnika, unosim podatke koje će trebati upisati, tu je između ostaloga i ime broda, datum isplovljavanja… I tada mi nešto zapne za oko. Datum isplovljavanja je 14. siječnja. Prvo je bilo 13. siječnja i 4 dana plovidbe. To bi značilo da u Taurangu stižem 17. siječnja. Sada je 14. i 5 dana plovidbe. A ako želim doći u Zagreb na svoj ciljani datum, 19. veljače (već sam neke stvari planirao u skladu s tim vikendom kao vremenom povratka), onda bih određene boravke na Novom Zelandu morao drastično kratiti, a čak sam bio planirao možda i još koji dan dulje od prve verzije itinerera (čini mi se da bih možda Queenstownu mogao posvetiti barem 2-3 dana). Budući da ja, ako želim stići u Zagreb 19. veljače, s Novog Zelanda moram poletjeti barem dan ranije (možda i dva, ako letim preko nekog od gradova za koji mi ne treba viza), dolazak u Taurangu 19. siječnja ostavlja mi premalo vremena – trebat će mi još jedan dan za put od Taurange do Aucklanda, tu je vjerojatno i karantenska kontrola, pa neću moći odmah na obalu…a tko mi garantira da neće biti novih odgoda? U roku od 5 dana pomaknuli su put za 1 dan, teoretski do polaska mogu pomaknuti za još bar 3 dana… Onako iz kurioziteta odlazim pogledati koliko košta avionska karta Sydney-Auckland. 170€. Dakle, 4,5 puta jeftinije. Let traje 3 sata i stiže direktno u Auckland (OK, na aerodrom, ali svejedno je bliže od Taurange). Letjeti mogu bilo koji dan. I tu sada dolazim do teške dileme. Prednosti leta su cijena, vrijeme, veća fleksibilnost, nema gnjavaže s papirologijom, nema praznog hoda u putopisu. Prednosti broda su činjenica da ostajem u duhu putovanja (iako je on kompromitiran letom iz Dilija), da je to poprilično avanturistički način putovanja za koji teško da će mi se baš često pružiti prilika, da ću imati par dana da ulovim ritam putopisa i odmorim se. Ako me ne ulovi morska bolest – Tasmanovo je more dosta nezgodno za plovidbu. Naravno, razum staje na stranu aviona. Ako ništa drugo, brod POSTOJI. Ako želim, uvijek mogu otići na njega. Ali moja je trezvena i racionalna odluka da principijelnost nije vrijedna iznosa natprosječne hrvatske mjesečne plaće, jer je praktički jedini dobitak od odabira broda svijest da sam došao do Novog Zelanda gotovo bez letenja. Štoviše, da je samo do novca, možda bih to i učinio. No kada se tomu doda vremenski faktor, ona druga plitica preteže. Dili je bio nužnost, ovo je moj odabir.
Vjerujem da će se sada naći mnogo dušebrižnika (prije svega mislim na gospodu Statlera i Waldorfa, tj. M. K. i D. L. :D ) koji će ovu moju odluku podvrgnuti različitim metodama kritike, prozvati ju racionalizacijom…možda ste u pravu. Možda sam ja pompozno napravio ražanj dok je zec još bio u šumi, ali mi se čini da sam na taj ražanj stavio barem vjevericu. Ali kada se uzme u obzir moj čitav prevaljeni put (koji nažalost ne mogu izračunati u kilometrima, ali to su svakako desetci tisuća kilometara), da sam samo spavao u 120-ak različitih mjesta, a gdje su svi lokaliteti koje sam obišao u sklopu dnevnih izleta ili pored kojih sam prošao, mislim da nitko nema prava iz svoje udobne fotelje kritizirati određene kompromise koje sam radio na ovom putu, bilo pod prisilom (Dili), bilo dobrovoljno (Sydney). Osnovna svrha ovog mog putopisa – edukacija čitateljstva – jest svakako ispunjena, vjerujem da su mnogi pojmovi koje sam ovdje iznio, kao npr. ta'arof, šalvarkamiz, xe om, bumiputera, gado gado…pronašli svoj put do svijesti čitatelja, da su kroz ovo moje putovanje doznali ponešto o zemljama koje sam prošao… Neki kažu da su ih zanimale moje dogodovštine na putu. Iako se slažem da je bilo zanimljivih, pustite mene, ja sam tek medij za prenošenje dojmova iz mahom egzotičnih krajeva. Ali ono, ako je nekomu zabavnije čitati to kako se ja prepirem s taksistima nego povijest jogjakartanskog kratona, pa dobro. Svatko ima svoje veselje.
Često su se ovdje pojavljivala prepucavanja bih li trebao vidjeti i kojekakva mjesta koja su mi u (relativnoj) blizini rute koju prolazim. Zašto ne idem u Hong Kong, Šangaj, zašto ne kroz Laos, ne bi li mi bilo bolje da sam išao preko Bornea i Sulawesija, Arnhemova zemlja mi je odmah pored Darwina, koji propust da ne idem u Perth (to je inače 3000 km udaljenosti od Adelaidea samo u jednom smjeru), Tasmanija mi je praktički pod nosom… Svaki sam puta diktatorski rekao da je to moje putovanje i da postoji ta barijera između ljudi koji su samo čitatelji, pa bili oni i svakodnevni i vjerni, te mene koji sam svaki dan na cesti. To je nešto što jako malo ljudi može razumjeti, obično oni koji to razumiju su i sami putnici dugoprugaši (npr. Snežana). Kao i s dugotrajnim postom, kada nakon nekoliko dana prijeđete psihološku granicu i nakon toga vas hrana više ne dovodi u napast, tako i dugotrajno putovanje promijeni čovjeka, shvati da, kolikogod da je vidio na putu, uvijek će postojati i ono što nije vidio i teško da će ikada vidjeti. Jer svako mjesto ima i vremensku dimenziju. Kada dođete u isti grad u drugo godišnje doba, koju godinu kasnije, u drugom društvu…možda će biti posve drugačiji. Ta svijest o panta rei shvaća da je putovanje u cilju pokrivanja apsolutno svega unaprijed izgubljena bitka. Je li propust što nisam vidio Perth? Možda i jest – iako je pitanje zašto bi nešto bilo propust, osim zbog „mogao si vidjeti, a nisi“, ili još boljeg argumenta „taj grad je poznat, sigurno tamo ima nečega za vidjeti, iako ja ne znam čega“. Hoću li još kada biti u prilici vidjeti ga? Možda da, možda ne. Bitna je samo spoznaja da je svako putovanje nasumičan odabir sa švedskog stola, kao i to da ne možete pojesti čitav švedski stol – ili će vam biti jako, jako zlo ako to pokušate. Uostalom, svatko ima svoje motive zašto putuje. Nekomu tko jede po McDonald'sima bit će teško shvatiti moju strast za otkrivanjem lokalne kuhinje. Meni će teško biti shvatljiva strast nekog kunsthistoričara koji će provesti sate i sate lutajući nekom galerijom… Netko želi iscrpiti čitavo područje i više se nikad ne vratiti, ja se u pravilu užasavam sintagme „nikad više“, od svih zemalja koje sam obišao u životu, možda mi jedino za Moldaviju ne bi bilo žao ne vratiti se. Svjestan sam da je Australija daleko, ali još je gore kada se putovanje pretvori u odradu. A otići nekamo samo zato što je usput, iako te načelno ne zanima, upravo je odrada. Ima stvari koje dobro dođu za ispuniti koji dan (kad sam već platio još tri noći u Melbourneu – misleći da tempiram vrijeme za brod iz Sydneya – izgleda da ću ipak otići na jednodnevni izlet na Great Ocean Road, našao sam nekakav aranžman; to je primjer takvog fakultativnog izleta), ali preveliko naglašavanje onoga što sam propustio pored svega onoga što sam vidio – iskreno, podsjeća me na moju majku, koja će uvijek prvo vidjeti ono što NIJE napravljeno, a trebalo je (po njezinu mišljenju) biti. Takvih sam stvari imao sasvim dovoljno u životu, smatram da je to obezvređivanje onoga što JEST napravljeno, jer djelo ne krasi samo konac, već svaki njegov trenutak. Izjaviti da je propust što nisam išao u A, ako sam išao u B, C, D, E i F, ili tvrditi da sam iznevjerio putovanje jer sam letio, odraz je djetinjeg stava da, ako nije savršeno, onda ništa ne vrijedi.
Ukratko, ono što mi je u jednom času palo na pamet bilo je da stvar jednom prepustim demokraciji. Da dozvolim čitateljima da odluče žele li da putujem do Novog Zelanda avionom ili brodom. Da vas uključim u putovanje više od čitanja i komentiranja iz bjelokosnog tornja o tome što sam mogao, a nisam. Na taj način, ja bih se lišio bilo kakve odgovornosti za kasniji ishod, a svi bi kritičari takvog ishoda bili svjesni da su nadglasani. Ali to bi bilo pomalo beskičmenjački, kao onomad Papandreu u Grčkoj. Ja želim stajati iza svojih odluka argumentima, a ne bacanjem novčića, odlukom konklave ili tko zna čime još.
I zato ćete, sve mi se čini, između 14. i 19. siječnja ipak navraćati na ovu stranicu i čitati kako ja bauljam Sjevernim otokom, umjesto da iščekujete hoće li se nakon 5 dana posta pojaviti moj post (no pun intended :D ) u kojem vas obavještavam da sam se kivizirao. No svejedno ću rado poslušati i vaša razmišljanja o rečenoj situaciji. Naravno, neobvezujuća. :D