Prijestolnica steampunka

Ovo je jutro bilo još jesenskije od prethodnih, osim kišice sada se uokolo vukla i nekakva izmaglica. Čak je i naš vozač, koji je negdje iz područja sjeverno od Christchurcha, rekao kako nije vidio ovakvo vrijeme već jako dugo, toliko kišno ljeto. A prognoza najavljuje takvo vrijeme negdje do vikenda.
Budući da sam prilikom prijave za autobusnu kartu (kako imam pokaz, onda uvijek samo upišem iduću relaciju i platim pokazom, tj. oduzmem od postojećeg broj sati) upisao mogućnost da me pokupe nedaleko moga hostela, tako da ne moram klipsati skroz do kolodvora u centru, nisam bio sasvim siguran koliko to funkcionira, tj. hoće li se doista autobus pojaviti na rečenoj autobusnoj stanici samo radi mene. Doživio sam svašta na ovom putovanju, pa tako i situaciju da su me jednom skoro ostavili (ono u Kupangu). No bus stiže točno po voznom redu, u 7.15, ja sam prvi kojega treba pokupiti, zato imam na izbor sva sjedala u autobusu. Tek potom odlazimo na autobusni kolodvor. Bus inače vozi sve do mjesta Te Anau, na obali istoimenog jezera na samom rubu regije Fiordland. Dotamo mu dakle treba kojih 12 sati vožnje. To zahtijeva i dvojicu vozača, a budući da je jedan od njih gotovo neprestance pričao informacije o tome kuda prolazimo, zaključujem da je to bio ovaj drugi, koji nije vozio pa mu je bilo dosadno. Do Oamarua (za koji sam ujutro doznao da se naglašava na zadnjem slogu, dakle Oama'ru) imamo oko 4 sata vožnje, uglavnom kroz neprekidnu kišu i sumoran jesenji pejzaž. Vozimo se po rubu Canterburyjske ravnice, najveće ravnice na Novom Zelandu, koja se proteže na jug sve do početka regije Otago, gdje se nalazi i Oamaru. Imamo dva kraća stajanja radi uzimanja novih putnika i eventualno WC-a, a prvo veće stajanje je upravo Oamaru, gdje ja silazim. I upućujem se do desetak minuta udaljenog hostela, smještenog u staroj viktorijanskoj kući. Čitav Oamaru poznat je po takvoj arhitekturi, to je uostalom i glavna atrakcija ovog nevelikog grada. Zapravo, ima još jedna… Hostel je čini se obiteljski biznis, ima pomalo kućnu atmosferu, u dormitoriju je zasada još samo jedan tip, predstavio mi se kao Ted ili Todd ili nešto takvo, neki panker sa zihericama umjesto naušnica. Malo smo pročavrljali o Christchurchu, jer me pitao odakle sam stigao, on isto kaže da se nepotrebno oteže s izgradnjom novih zgrada, da ni država baš nema novca za ono što je pod njezinom jurisdikcijom… Potom on odlazi svojim poslom, ja još završavam nešto svoje i upućujem se u grad, u kojem je u međuvremenu ponovno počela padati kiša. Nije to nešto osobito neugodno, više rominjanje, gotovo kao da je rosulja, ali svejedno, smeta. Tim više što mi se cipele još nisu osušile, pa umjesto njih uzimam japanke. Temperatura se sada već spustila na nekih 12°, uz neugodan vjetar. Odlazim prvo na zakašnjeli doručak (oko 2 popodne), te potom krećem u šetnju prilično pustim ulicama Oamarua. Ne znam je li ta pustoš posljedica nezgodnog vremena, ili je grad i inače tako pust.
Oamaru ima oko 13 750 stanovnika i najveći je grad sjevernog dijela Otaga. Maorsko je ime grada Te Oha-a-Maru, Maruovo mjesto (s time da nije poznato tko ili što je Maru, ista se riječ pojavljuje i u imenu sjevernijeg grada Timarua, što je pak od Te Tihi-o-Maru, što isto ima nekoliko tumačenja), a u okolici grada nađeni su nalazi iz ranog maorskog doba, što znači da je ovo bilo jedno od najranije naseljenih područja Novog Zelanda. Kada je međutim ovuda prošao James Cook, tvrdio je da je područje nenastanjeno. No nakon što je 1831. poglavica Te Rauparaha razorio p
(utvrdu) u Kaiapoiju, nedaleko budućeg Christchurcha, izbjeglice iz Kaiapoija naselile su se u ovim krajevima između ostalog i na području Oamarua. Europljani su se počeli doseljavati 1850-ih, a za desetak godina to je bio trgovački gradić u kojem se prodavala poljoprivredna i stočarska roba iz zaleđa. 1871. počinje izgradnja poštene luke, a razvitak industrije smrznutoga mesa u okolici grada dao je dodatan impuls njegovom uzletu. Kako je u blizini grada bilo dosta kamenoloma vapnenca, građevni je materijal bio lako dostupan, pa su tako u gradu sagrađene mnoge monumentalne građevine, poput palače suda, opere, nekoliko hotela, banaka itd. Zvali su ga „najbolje građenim gradom Australazije, s najskupljim zemljištem“. Iako ga je ekonomska kriza s kraja 19. st. pogodila, stanovništvo je nastavilo rasti sve do 1970-ih. Tada je zatvorena luka, a ekonomska kriza u čitavoj državi nagnala je Oamaru da traži druge pravce razvoja. Tako je Oamaru postao jedan od prvih novozelandskih gradova koji je shvatio turističku vrijednost svog arhitektonskog nasljeđa. Osnovana je zaklada kojoj je cilj promicati svijest o vrijednosti viktorijanske arhitekture, mnoge su građevine obnovljene, te su u nekima od njih otvoreni i kulturni sadržaji povezani upravo s brendiranjem grada kao bisera očuvane viktorijanske arhitekture. Čak su i privatni poslovni prostori (prodavaonice, uslužni lokali) često uređeni u viktorijanskom stilu. S takvim preduvjetima nije ni čudo da se Oamaru prometnuo u novozelandsku prijestolnicu steampunk supkulture. Steampunk je inače pravac u znanstvenoj fantastici koji pretpostavlja tehnologiju parnog stroja kao konačnu, te stvara alternativan svijet u kojem postoje mnogi današnji izumi, ali koji funkcioniraju pomoću tehnologije na razini druge polovice 19. st. Steampunk se širi i na modu, na skulpturu, pa tako često imate kipove izrađene od odbačenih dijelova strojeva, a utjecao je i na poznatu britansku znanstvenofantastičnu seriju Dr. Who. Svake se godine u Oamaruu u kasnu jesen (negdje u lipnju) održava i festival steampunka.
Nakon svog zakašnjelog doručka (pita sa svinjskom potrbušnicom i jabukama, te pecivo slično pinci sa sultaninama (to su one bijele grožđice), kokosom, koje mi je još ženska prerezala i namazala ga putrom) upućujem se prema obali. Oamaru je smješten u zaljevu koji je otvoren prema sjeveroistoku, tako da uz obalu vjetar poprilično puše. Dolazim do zgrade nazvane Steampunk HQ, u kojoj se nalazi svojevrsna galerija skulptura i umjetničkih instalacija u stilu steampunka. Na ulazu se nalazi lokomotiva smještena na podestu, koja za 2 dolara proizvodi efekte dimljenja, izbacivanja vatre i trubljenja parnom zviždaljkom. Glavni tip na ulazu izgleda kao mehaničar ili bajker, govori jakim naglaskom (regija Otago poznata je po velikom broju doseljenika škotskog porijekla, što se u njihovom govoru još uvijek čuje), te o onome što me čeka unutra priča s oduševljenjem entuzijasta. Očekujući ludu zabavu ulazim u prostor galerije, koji me ostavlja razočaranim. Osobno nemam nikakvog iskustva sa steampunkom, nisam čitao čak ni Wellsov Vremenski stroj, koji se smatra jednim od kanonskih djela žanra. Skulpture i kreacije su zanimljive, ali da bih osjetio oduševljenje o kakvome ovaj priča, morao bih ipak biti malo fanatičniji. Ovako mi to sve izgleda kao garaža nekog sakupljača sekundarnih sirovina. Ono što se u čitavoj galeriji ističe kao neobično i anakrono jest Portal, prostorija s ogledalima na zidovima, s raznim lampicama koje vise uokolo, dok vi stojite u sredini na ograđenom prostoru, koji izgleda kao da ste na nekoj platformi usred ničega. Kada se zatvore vrata prostorije, započinje 2,5-minutni light show koji vam stvara iluziju da brodite svemirom na toj istoj platformi, a program se razlikuje u svakom navratu kako uđete u prostoriju. Iako nije baš „having a time of your life“, kao što je to sugerirao tip na ulazu, svejedno je možda najzanimljivije iskustvo u čitavoj galeriji. U dvorištu se nalazi još nekoliko vozila koja se polako transformiraju u steampunkovske kreacije (recimo, željeznički vagon pretvoren u autobus, chopper motocikl, nešto što liči na top za ispaljivanje u cirkusu, cepelin…). Pogledao sam i nekoliko video instalacija, ima tu i nekoliko zgodnih skulptura jednog nažalost prerano preminulog dunedinskog kipara koji je radio životinje od starih dijelova motora, mehaničke orgulje u kojima je na svaku tipku spojen nekakav nasumični zvuk industrijskog doba…priznajem da postoji umjetnost koju mi je teško razumjeti, a ovo je još moderna umjetnost s dodatkom vrlo specifične supkulture o kojoj znam jako malo. Nisam oduševljen (to po novozelandsku, znači da je teško sranje :D ), no smatram da bi se ljudi koji su u tome potkovaniji od mene svakako bolje snašli.
Odlazim potom na ručak u jedan pub, gdje dobivam odlično jelo u levantinskom stilu, lepinju koja je prekrivena obiljem povrća, pečenom piletinom i kuskusom, sa začinskim travama i limunskim sokom. I desert je solidan, nekakvi keksi s hokey pokey sladoledom (sladoled od vanilije sa spužvastim karamelicama), preliven slanim karamelom (iz nekog razloga je to u Australiji i na Novom Zelandu jako popularno, salted caramel). Nastavljam šetnju jednako pustim ulicama Oamarua, uputivši se na poluotok koji s juga zatvara luku. Nakon ukidanja luke 70-ih godina Oamaru je ostao tek lučica za rekreativne i pokoji ribarski brod, pristani su oronuli i ruševni, lukobran je također zatvoren… Prolazim i kroz lučku četvrt danas pretvorenu u niz galerija i prodavaonica, ali iz nekog su razloga sve zatvorene. Mislio sam da je možda neki praznik, ali ne – u popodnevnim satima Oamaru je jednostavno redovito mrtav. Teško je stoga osjetiti tu atmosferičnost o kojoj toliko pompozno pričaju turistički vodiči. Postoji inače i vlak vučen parnjačom koji od stanice Harbourfront vozi do kamenoloma na poluotoku na južnoj strani luke (tamo kamo ja idem), ali naravno da je i za njega prekasno. A sutra prvi vozi u 11 ujutro, to mi je naknap, jer mi bus ide u podne. Odlučio sam se radije iskoristiti to vrijeme u Dunedinu, ostajati ovdje do 6 popodne (kada ide sljedeći bus) samo da ne propustim jednu atrakciju je ipak malo previše. Uostalom, parnjačom se mogu voziti bilo gdje.
Obližnje dječje igralište na rubu luke također je uređeno u stilu steampunka, kao i obližnji kafić, restoran, što li. Na poluotoku na koji idem od početka 90-ih nalazi se lokalna kolonija malih plavih pingvina, koji se u sumrak vraćaju iz lova, a žive u napuštenom kamenolomu. To je ona druga atrakcija koju sam spomenuo da postoji u Oamaruu. No pingvine neću moći vidjeti iz dvaju razloga. Prvi je taj da je još prerano – trenutno je oko pola 7, a oni se počinju vraćati oko sat vremena prije zalaska sunca, dakle negdje oko pola 9. A vrijeme je ovdje, pogotovo na poluotoku, poprilično neugodno, vjetar baš pošteno dere i ne čini mi se smislenim dvaput klipsati ovamo. Drugi je razlog što je jedini način da se pingvine vidi taj da se ode u centar za posjetitelje, koji naravno naplaćuje kartu. I to 20 dolara da vidite pingvine kako se vraćaju na obalu. Napravili su čak i neku vrstu tribina, s kojih možete promatrati spektakl. Dok su pingvini u lovu pristup tribinama je otvoren, a trenutno se tamo nalazi kolonija tuljana. U prvi mah pomislim „pa zar ne jedu tuljani pingvine?“, onda mi sine da su to ipak orke. Kada se približi vrijeme povratka pingvinâ, morate se pokupiti iz tog prostora ako nemate kartu, ne možete gledati povratak ako niste iskeširali 20$. Uokolo tribina se nalaze kutije u kojima se pingvini gnijezde (tako da više ne moraju kopati rupe u zemlji). Zaključujem da mi se ne isplati platiti i čekati još dva sata da se pingvini uopće pojave, a potom ih vidjeti iz jednake daljine (ako ne i veće) kao onda u Antarktičkom centru. Odlučujem se radije prošetati nazad prema hostelu, tamo je barem toplo. Inače, na drugom kraju toga istog poluotoka nalazi se i kolonija žutookih pingvina, no do nje treba malo više hodati, što po ovom vremenu nije baš neka sreća. Te sam večeri u hostelu razgovarao s cimerom koji se kasnije pojavio (ispostavit će se da je Izraelac), koji je rekao da su bili gledati pingvine. Kad sam mu objasnio da se meni nije dalo plaćati da bih vidio nešto što već jesam, i pitao ga koliko je on platio, rekao mi je da je besplatno. Dakle, čini se da je on išao u tu dalju koloniju. Neka, kolonija žutookih pingvina ima i nedaleko Dunedina, tako da oko toga ne trebam žaliti. Ma zapravo, ne trebam žaliti ni za čim u Oamaruu. Vidio sam ono što me zanimalo, to je to. Sutra odlazim u Dunedin, to je ipak veći grad i bit će atrakcija, dovoljno da tamo provedem dva puna dana.
Navečer sam još samo skoknuo na večeru (koja se ispostavila samo pivom, jer je kuhinja već bila zatvorena) u isti onaj pub gdje sam i ručao, tamo je bila hrpa nekih pijanih budala, čak mi se čini da su neki pokušavali isprovocirati sukob, jer bi me povremeno pogodili pečenim krumpirićima, ali su taman počeli kad sam ionako bio na odlasku pa sam jednostavno odšetao – a i što napraviti u takvoj situaciji, kada si u evidentnoj manjini i inače nisi sklon tučnjavama? Pustiti da to i dalje rade nije opcija. A bogme ni razbiti nekom njušku. To je situacija u kojoj nema dobrog rješenja osim maknuti se i ignorirati. Oamaru je noću još pustiji nego danju, opet rominja neka kišica, taman je vrijeme za ušuškati se u krevet i naspavati se, nakon toplog tuša i pranja kose…