Thank you
nedjelja , 24.01.2016.Novozelanđani su jako pristojna čeljad, do razine apsurda. Vidi se da to nisu potomci robijaša kao u Australiji. :D Zapravo, u nekim su komunikacijskim obrascima slični Šveđanima. Pitanja su često indirektna, posuta mnogim kondicionalima, riječima isprike i zahvale… Ako su vam u restoranu zaboravili donijeti vilicu, najbolje bi bilo na to ukazati s „Excuse me, I hope you don't mind, but I was wondering if you would perhaps happen to have a fork available for me, please? Thank you.“ Obavezno na kraj ide thank you, čak i ako vam usluga još nije izvršena. Tako npr. kada nešto plaćate na blagajni, to zvuči otprilike „That'll be four dollars fifty, thank you.“ - (vadi novac) „Thank you!“ – (uzima novac) „Thank you!“ (to još u slučaju da nema kusura, ako ga ima, onda jasno još ide jedan thank you prilikom povrata kusura) Ti rituali zvuče komično, ali su ukorijenjeni u ovo društvo u kojem direktnost nije baš smatrana vrlinom. Štoviše, Novozelanđani imaju nešto slično ta'arofu, tj. nude stvari za koje možda ne žele da ih druga strana prihvati, ili pak odbijaju nekoliko puta prije nego ih prihvate. Često koriste i ublažavajuće izjave, poput „It was alright.“, što znači da je zapravo bilo fenomenalno, dok „You're a tad bit late.“ znači da ste debelo zakasnili. Uza sve to, poprilično često koriste psovke kao dio svakodnevnog vokabulara, što je teško spojivo s ovim prije. Dakle, netko vam posve raznježeno može reći da ste „cute little fucker“ i to je čisto izražavanje simpatija. :D Odnos Novozelanđana i Australaca je srdačan, a već sam spomenuo stalne zafrkancije na računa sportskog rivaliteta, naročito u ragbiju i kriketu. Kad god bih prisustvovao činjenici da netko pored mene priopći Novozelanđanima da je Australac, uslijedilo je „Cheers, mate!“ i zafrkancija na način na koji Australci izgovaraju [j]. Te zafrkancije idu i do najviših razina, npr. kada su svojedobno novozelandskog premijera pitali kako komentira stalno iseljavanje s Novog Zelanda u Australiju, on je rekao kako smatra da je to dobro jer se time podiže prosječni kvocijent inteligencije u objema državama.
Kako se ovo putovanje bliži kraju, pisanje dnevnih zapisa mi oduzima sve više vremena. Zato ne zamjerite što oni postaju kraćima, ali jednostavno ipak želim više vremena posvetiti ovoj zemlji koja je cilj čitavog ovog dugog putovanja. Ipak za sastaviti jedan dnevni zapis treba oko 2-3 sata, i to kada sve tipke rade. Kada otkažu poslušnost, to je još dodatno otezanje. Danas sam tako pisao uz doručak (vjerovali ili ne, uzeo sam black pudding, što bi dakle bila krvavica, iako je to ovdje zapravo više ličilo na faširanac od one mase kojom se pune krvavice – a ja inače mrzim krvavice), a kad sam završio bilo je već skoro 1 sat. Srećom da ovoga puta nisam imao toliko obaveza, samo su dvije glavne stvari bile na mom programu, pa se nisam morao bojati da neću stići. Ali opet, nezgodno je kada ti dan počne iza podneva. Izlazim iz hostela, prolazim pored gradske knjižnice Wellingtona, danas smještene u modernoj zgradi pored nekadašnje, u kojoj je danas dio Gradske galerije. Nastavljam do Lambton Quaya, gdje se nalazi donja stanica uspinjače koja spaja centar grada s četvrti Kelburn, u kojoj je velingtonski botanički vrt. Trasa je duga 628 metara, a visinska razlika 120 metara. Pritom prolazi kroz tri tunela i preko tri mosta, na sredini je mimoilaznica, a unatoč kratkoj trasi na njoj se nalaze čak tri međustanice, na jednakim razmacima (moraju tako biti, budući da su dvoja kola zavisna jedna o drugima). Brzina kretanja je 18 km/h, a svaka kola imaju svog vozača koji…pa zapravo ne znam što radi, budući da se kola ne kreću neovisno jedna o drugima. Jedino što radi jest otvara vrata. Budući da je nagib trase oko 18%, došlo mi je da pitam vozača je li mu čudno kada na kraju smjene mora ići doma i hodati po ravnome. Tj. ima li osjećaj sličan mornarima, kojima se more ljulja pod nogama kad siđu s broda. Velingtonska uspinjača inače postoji od 1902. (znači, mlađa je od zagrebačke), a 1979. je obnovljena i pretvorena u punu uspinjaču (iako se i dalje zove cable car – naime, razlika između cable cara i funiculara jest u tome da kod cable cara postoji sajla koja se permanentno kreće, a kola na donjoj strani imaju hvataljku kojom se po želji spajaju na sajlu i otkvačuju s nje; kod funiculara to nije slučaj, tu je sajla fiksna, a dvoja kola zapravo vuku jedna druga; cable car vam je npr. ono što imate u San Franciscu i što se često pogrešno zove tramvajem).
Na gornjoj se stanici uspinjače upućujem pješice prema Zealandiji. Postoji navodno i nekakav shuttle bus, ali taj se nije pojavio dok sam ja tuda prolazio, iako mu je taman bilo vrijeme. Umjesto toga imam oko pola sata hoda do ulaza u Zealandiju. Riječ je o zaštićenom području površine 225 hektara, kojemu je cilj biti utočištem za ugroženu novozelandsku faunu, u prvom redu ptice. Područje na kojem se danas nalazi Zealandija u prošlosti je bilo glavno velingtonsko vodocrpilište, s dvama jezerima, koja su prestala obavljati tu funkciju tijekom devedesetih. Kao vodozaštitno područje, ovdje je došlo do obnove izvornog vegetacijskog pokrova koji je na drugim mjestima bio izmijenjen ljudskim aktivnostima. Stoga je predloženo da se iskoristi prirodna osnova i izolacija toga mjesta kako bi se ustanovilo utočište. Nakon studija o izvedivosti pristupilo se uređenju parka, te je on otvoren 1999. kao prvo utočište takve vrste na Novom Zelandu, ujedno postavši uzorom još nekolicini kasnijih utočišta. Jedna impresivna stvar nalazi se već na ulazu – rukohvat stepeništa kojim se uspinjete do blagajne na sebi ima rupice u razmacima od po jednog centimetra. Svaka rupica predstavlja 100 000 godina – doba otkako se vjeruje da su moderni ljudi napustili Afriku. Na vrhu stepenica, 800 rupica dalje, nalazi se dakle trenutak kada se, pred 80 milijuna godina, Novi Zeland odvojio od Gondvane. Čitavo to vrijeme njegovo je postojanje bilo u izolaciji, sve dok prije 800-tinjak godina ovamo nisu stigli Maori. Doduše, posjećivale su ga ptice, koje bi možda sa sobom donijele i neki mikroorganizam ili sjemenje, ali razvitak endemske flore i faune tekao je nesmetano desetcima milijuna godina. A onda su došli ljudi, potamanili staništa, uveli mnoge invazivne vrste i ukratko napravili pogrom postojeće flore i faune. I pritom nema uobičajene mantre kako su Europljani krivi za sve, ovdje su i Maori sasvim solidno zaribali. Nakon ulaska u utočište, ne možete izbjeći glavni element – 8,6 km dugu ogradu koja u potpunosti okružuje utočište, a ima različita sredstva zaštite kako bi spriječila predatore da ju preskoče, popnu se po njoj, provuku kroz nju ili čak prokopaju ispod nje. I uspješno obavlja svoju funkciju, budući da je jedina životinja koja se u većem broju uspijeva uvući unutar ograde kućni miš, zahvaljujući pojedinim većim očima u mreži, a jedine izvanredne okolnosti su slučajevi kada za vrijeme neke oluje grana ošteti dio ograde, pa je tako bilo slučajeva da se u parku pojavio štakor ili lisica. U utočištu zasada postoji 14 vrsta ptica, uključivo i malog pjegastog kivija, takah (vrstu liske plavoga perja koja danas živi samo u izoliranim dijelovima Južnog otoka), vrstu papige zvanu kk, te malu pjevicu zvanu hihi. Uz obalu jezera i u njemu žive razne močvarne i vodene ptice, poput kormorana, a zatekne se i pokoji crni labud. Ima i dosta pataka, uglavnom lokalnih vrsta, ali i europska divlja patka (tj. ono što se na engleskome zove mallard). U utočište navraćaju i druge ptice, čija je populacija stabilna i žive u okolici Wellingtona, poput novozelandskog sokola ili južne jastrebače, jedine danas živuće autohtone vrste sove (postojala je još jedna ali ju je istrijebilo). Osim ptica, u utočištu se nalazi i određen broj žaba, weta (kukaca sličnih skakavcima ili cvrčcima, ali mnogo većih – gigantska weta je najteži kukac na svijetu, teži od vrapca), te onoga što je meni najzanimljivije – premosnikâ ili tuatarâ.
Premosnike nazivaju živućim fosilima, budući da je riječ o vrsti koja je preživjela oko 200 milijuna godina. Iako izgledaju poput iguana, premosnici nisu gušteri, već čine zasebnu taksonomsku granu, mada su im ljuskaši (gušteri i zmije) najbliži evolucijski srodnici. Postoje dvije vrste, obje žive samo na Novom Zelandu, točnije na manjim otocima pored njega. Maorska riječ tuatara znači „leđa sa šiljcima“, a premosnici, naročito mužjaci, imaju na leđima niz šiljaka koje se pružaju čitavom duljinom tijela (koja može biti i do 80 cm). Sivo-smeđe su ili zelene boje, što im omogućava kamuflažu (trebalo mi je vremena da jednog skužim među lišćem). U gornjoj čeljusti imaju dva usporedna reda zubiju, u donjoj jedan, koji pristaje među njih, što ih čini jedinstvenima u životinjskom svijetu. Također imaju (doduše samo u fazi mladunaca) treće oko na tjemenu, koje zapravo i nije oko, već samo pjega koja registrira količinu svjetlosti. Nemaju vanjskih ušiju, ali čuju zvukove. Premosnici su vrlo spore životinje, kako u pogledu kretanja, tako i u pogledu razvitka. Spolno zreli postaju s 20 godina. Prednost je da zato žive dulje, po 80 godina (neki tvrde da u zarobljeništvu mogu doživjeti i do 200 godina). Temperatura tijela im je niža od one ostalih gmazova, 10-20° C.
Kao i u slučaju ptica, tako i u slučaju gmazova postoji nekoliko vrsta guštera (macaklina i skinka) koji dolaze u utočište izvana. Ja sam se u utočištu zadržao kojih dva sata, vidjevši većinu od najatraktivnijih životinja, osim naravno kivija (jer je noćna ptica), takaha i wete. Ali glavno da sam vidio premosnika, on mi je bio najvažniji. Na izlasku nalijećem na shuttle kombi koji me ovoga puta odvozi skroz do centra grada, pače, ostavlja me nasuprot moga hostela. Odavde ću sada pješice prema istoku kako bih se popeo na Mount Victoria Lookout, vidikovac s kojega puca poprilično dobar pogled na grad, luku, zaljev, aerodrom i Cookov prolaz. Ali prije toga ću svratiti u Little Penang, malezijski restoran koji nudi čak i mee siam, koji sam ono bezuspješno pokušavao pronaći u Singapuru. S time da ovaj mee siam nema veze s onim tamo, jer nema tamarinda. Uzimam ga kao prilog uz neki kari, prije toga još jedan prženi baozi i jedno đumbirovo pivo…ceh ispada 20,70. Dajem tipu na blagajni 100 dolara, jer nemam sitnije. On prtlja po sitnišu, a onda meni sine da imam 70 centi i da mu mogu i to dati, pa će mu biti lakše vratiti mi. Kažem mu da ću mu dati još 70 centi, on kaže „Ne, u redu je“, i dalje prebirući po sitnišu. Ja mu svejedno dajem, znam da njemu treba sitniš, a ja se uvijek želim otarasiti kovanica. On zbunjeno i dalje prebire po ladici s novcima i kaže „Oprostite, ali ne znam kako bih vam onda vratio.“ Kažem mu da uzme mojih 70 centa i vrati mi 80 dolara i on tek tada skuži da je to zapravo najpraktičnije rješenje. Eto, još jedan primjer toga kako se Kinezi ne znaju snaći u nepredviđenim okolnostima. Ali to mi nije jasno, pa najbolji trgovci istočne Azije i Pacifika su Kinezi. A za baviti se trgovinom moraš biti vješt i moraju ti brzo raditi klikeri. Možda je problem jednostavno u ovom tipu, a ne u Kinezima (u Kinezima su razni drugi problemi, ali te ste priče već čuli).
Do vidikovca na Mount Victoriji put vodi kroz lijepo naselje art deco obiteljskih kuća koje podsjeća na San Francisco. Sâm vrhunac uzdiže se 196 metara na istočnom rubu centra grada, odvajajući ga od četvrti Miramar, smještene na poluotoku na čijoj se prevlaci nalazi i velingtonski aerodrom. Za ljubitelje serijala Gospodar prstenova, na ovom su brežuljku snimljene prve scene Prstenove družine (i prve snimljene scene ikad u serijalu): scena nazvana „Get off the road“ i malo kasnije „Escape from the Nazgűl“. Uspon je pretkraj vrlo strm i vodi kroz park-šumu, da bi izbio na vrh gdje je napravljena razgledna terasa okruglog oblika. Pogled jest impresivan, iako prema sjeveroistoku vegetacija pomalo zakriva pogled na izlaz iz luke (to ću riješiti otišavši na jedan drugi vidikovac malo sjevernije). Na jug se, nakon aerodroma, pruža beskonačni Pacifik, a prvo kopno s te strane je Antarktika. Kao podsjetnik na to, na vrhu brda stoji i spomenik Richardu Byrdu, jednom od pionira polarne avijacije, po čijoj se ženi Mariji zove najizoliraniji dio Antarktike, jedini koji nijedna zemlja nije proglasila svojim sektorom (nalazi se inače upravo na jugoistok od Novog Zelanda, istočno od Ross Dependencyja, novozelandskog teritorija Antarktike, te zapadno od Britanskog antarktičkog teritorija).
Silazim duljim i zavojitijim putom, koji vodi među vilama. Wellington mi se više sviđa od Aucklanda. I dalje stoji sve što sam rekao u vezi života na Novom Zelandu – daleko je, i klaustrofobičan mi je zbog te izolacije, unatoč svim ljepotama (ovo je zemlja koju su ide posjećivati, ne nužno živjeti, barem tako kažem ja, i barem tako kažem u ovom periodu života) – ali da moram birati gdje bih živio na Novom Zelandu, Wellington je zasad u prednosti. Još kad ne bi toliko puhalo… Navečer su na Cuba Streetu postavili nekakve štandove posvećene raznim etničkim kuhinjama, pa sam opet nakon dugog biranja uzeo nešto vijetnamsko. I lassi od borovnice. I belgijske vafle. Sve to na Novom Zelandu. Živjela globalizacija. Navečer još perem obojeno rublje i nastojim ići spavati čim prije, budim se prije 7, ali to mi naravno ne uspijeva, zbog spore internetske veze i učitavanja fotografija. A sutra je vrijeme da krenem na najudaljeniju kopnenu masu na ovom putu…
komentiraj (0) * ispiši * #
