Rotorua me ujutro dočekala oblačna, i kao da je ranije ujutro padala kiša. Kad sam izišao iz zaklona, shvatio sam da kiša još uvijek pada, i to ona sitna, gotovo kao rosulja. No u ostatku jutra neće biti nimalo sitna, u više se navrata pretvarala u snažne pljuskove, te sam naposljetku morao kupiti onu najlonsku kabanicu, jer je to bio jedini način da ostanem većim dijelom suh (iako te kabanice često djeluju poput osmotske membrane i na kraju budu svejedno propusne za ono ispod njih). Na uglu moje ulice trebao bi me pokupiti minibus, koji će nas prvo prebaciti do termalnog parka Waiotapu (ne Waitapu!), naše prve današnje postaje. To je udaljeno kojih 30-ak km od Rotorue, na cesti prema Taupu. Za vrijeme vožnje vozač nešto priča, ali mrmlja i govori teškim novozelandskim naglaskom, a meni se još drijema, tako da nisam puno uspio razumjeti. Prije ulaska u sâm kompleks, bacit ćemo oko na jedan omanji sustav blatnih vulkana, ali i na Lady Knox Geyser, nazvan po Constance Knox, kćeri 15. guvernera Novog Zelanda. Gejzir nema maorskog imena, budući da je otkriven tek u 20. st., i to kada je u ovom području otvoren zatvor otvorenog tipa, gdje su zatvorenici mogli raditi u šumi. Tako su otkrili čistinu gdje se gejzir nalazi, a to kako potaknuti njegovu erupciju otkriveno je kada su jednom prilikom neki od njih željeli oprati svoju odjeću u gejziru (odnosno, tada su mislili, u termalnom izvoru). Nasapunali su ju, ubacili u otvor…i morali ju pokupiti 20-ak metara dalje, nakon što ju je mlaz gejzirske vode lansirao uvis. Time su otkrili da se gejzir aktivira sapunicom ili deterdžentom, tako da se danas za potrebe turizma isti postupak može ponavljati u kontroliranim uvjetima, ali ipak to rade samo jednom dnevno, pretpostavljam da inače ne bi bilo dovoljno vode. Gejzir je počeo kao rupa u zemlji, u međuvremenu se nataložilo dovoljno silike da danas ima stožasti oblik, a svaka erupcija traje od nekoliko sekundi do preko jednog sata, izbacujući vodu i do 20 metara u zrak. Bez obzira što nije spontana, erupcija je svejedno spektakularna.
Nastavljamo potom do ulaza u glavni dio Waiotapua. Waiotapu znači „svete vode“ na maorskome, te je jedna od najaktivnijih geotermalnih zona u Taupskom vulkanskom području, koje s dužinom od oko 350 km i širinom od 50 km praktički zauzima čitav središnji dio Sjevernog otoka. Nazvano je po jezeru Taupo, koje je zapravo kaldera vulkana s nekoliko globalnih erupcija, pri čemu je posljednja bila u doba kada su Europom vladali Rimljani. O Taupu ću još pisati jer u njega idem sutradan, sada bih samo malo bolje pojasnio Waiotapu. Pompozno turistički nazvan Thermal Wonderland, Waiotapu je danas u vlasništvu lokalnih Maora. Tankoća zemljine kore rezultirala je brojnim izvorima, jezercima živih boja, ovisno o kemijskom sastavu, naizgled praznim malenim kraterima iz kojih se još čuje zlokobno krkljanje, čitavim poljanama na kojima se skuplja termalna voda i sl. Lokaliteti imaju živopisna imena, iako uglavnom u njima figurira vrag (Vražje tintarnice, Vražja kupka, Vražji krater itsl.), no najpoznatiji lokaliteti imaju imena poput Slikarove palete (zbog nekoliko boja koje se pretapaju na površini čitavog područja preko kojega se prelijeva visokomineralizirana voda) ili Bazen šampanjca (naravno, jasno je da su tu posrijedi mjehurići, a poznat je njegov jarkonarančasti rub, koji je stvoren naslagama arsenovog i antimonovog sulfida).
Kroz park vodi jedna staza, i vrlo je jasno dano do znanja da bilo kakvo zastranjenje od iste može biti kobno. Iako to sve izgleda simpatično, dim, izvori koji svako malo nešto izbace ili samo grgolje u unutrašnjosti, no tankoća Zemljine kore znači da vrlo lako može pod vašim nogama doći do odrona ili pucanja zemlje – takve se nesreće događaju i danas, pred nekoliko je godina tako jedan turist poginuo. No i na toj jednoj stazi imate više mogućnosti, točnije, možete odraditi malu, srednju ili veliku turu, od kojih potonja traje oko sat i 15 minuta. Nažalost, kiša ne da ne prestaje, ona se još i pojačava, nastaju brojne lokve, fotić držim ispod kabanice, to ga koliko-toliko štiti od vode, ali šetnja nije nimalo ugodna, svodi se na lovljenje pojedinih točaka obilaska, zadizanje kabanice kako bih oslobodio put fotiću, jalovu nadu da će konačno kiša prestati… Sve u svemu, spektakularni su prizori izostali, izuzev određene igre šarenila naslaga, ali bilo je lijepo i zanimljivo barem iz prve ruke shvatiti kako izgleda boravak u sjeni vulkanâ. Ovdje se vidi da je čitav Novi Zeland zapravo u opasnosti od devastacije ako se opet probudi supervulkan u Taupu. Područje uokolo Taupa i Rotorue mogao bih nazvati „novozelandskim Yellowstoneom“, budući da ima sve tamošnje elemente, osim bizona.
U podne nas dolazi pokupiti naš minibus, koji će nas sada prevesti do Waimangua, mjesta koje je više-manje nastavak Waiotapua u stilu onoga što se može vidjeti, iako ovdje niste toliko blizu geotermalnim pojavama. Waimangu je rasjedna dolina nastala 10. lipnja 1886. (dakle, točno 129 godina prije dana na koji ću ja izgubiti mobitel), kada je došlo do erupcije vulkana Tarawera, koja je drastično izmijenila krajolik u ovom području. I prije toga je područje bilo privlačno posjetiteljima, bile su tu bijele i ružičaste terase u termalnim izvorima, pretpostavljam nešto slično turskomu Pamukkaleu, koje su u erupciji uništene (iako neki znanstvenici tvrde da su ih pronašli u dubinama jezera Rotomahana). Inače je riječ o najsmrtonosnijoj erupciji na Novom Zelandu od dolaska Europljana, s oko 150 žrtava. Tri vrha planine Tarawera razneseni su, a stup dima i pepela sukljao je oko 10 km u zrak. Planina se raspuknula i nastala je 17-kilometarska dolina kroz koju danas mislim šetati (ne u cijelosti) To je dakle najmlađi dio Novog Zelanda :) . Naravno, i ovo je područje vulkanski aktivno, ali pretpostavljam da ga motre i da bi bili u stanju evakuirati turiste na vrijeme, ako nešto pođe po krivu, budući da ovdje nije posrijedi bazaltna lava kao u Aucklandu. Tlo je nakon erupcije bilo prekriveno slojem vulkanskog pepela debljine čak 20 metara. Ukupno je poznato čak 6 (maorskih) naselja koja su uništena ili zatrpana pijeskom. Jedno od njih, Te Wairoa, danas je muzejsko selo, gdje se može pogledati izložba pronađenih predmeta iz zatrpanih kuća, kao i muzej posvećen samoj erupciji. Nisam stigao otići, a i naplaćuje se, pa sam odustao od ideje. Bio sam u Pompejima uostalom, sumnjam da ovo može biti spektakularnije… Ujedno je erupcija stvorila jezero Rotomahana, na mjestu dvaju manjih jezera iz ranijeg razdoblja, jezero koje nema svoga odljevka, pa je tako povećane kiselosti. Moja me šetnja baš vodi do obale jezera, neću stići uloviti brod koji vozi 45-minutne ture po jezeru, premda bi bilo korisno vidjeti neke formacije uz pomoć vodiča kojeg navodno ima na brodu. Zanimljivo je da je nastankom doline ovdje stvoreno i nekoliko rekordnih pojava: gejzir Waimangu plesao je jako kratko – samo 4 godine (1900-1904.) – ali je prilikom toga bio najsnažniji gejzir na svijetu, izbacujući vodu i po 460 metara u zrak. Kako je voda koju je izbacivao bila puna vulkanskog kamenja i blata, Maori su gejzir prozvali Waimangu, što znači „crna voda“ (dakle, Karašica :D ), a po gejziru je onda nazvana i cijela dolina. Tu je još i Tavno jezero (Frying Pan Lake), najveći svjetski termalni izvor, te kratersko jezero Inferno, u kojem se danas nalazi najveći gejzir na svijetu, ali je potopljen, tj. erumpira direktno u vode jezera, pa se ne vidi s površine. Prije erupcije Tarawere u ovom području uopće nisu postojali površinski geotermalni fenomeni, a otada stalno nešto novo. Od 1981. u ovom području nema erupcija, tako da je naizgled mirno (iako i dalje vrije pod površinom).
Šetnja me vodi niz koja 4 km staze, uz spektakularne panorame i pogled na jezero u daljini, imam i brošuricu koja pruža neke zanimljive informacije o mjestima kraj kojih prolazim, jedino što je napravljena na vrlo lošem papiru, pa se tako gotovo posve rastopila na kiši koja je opet nagrnula nakon što je u trenutku našeg dolaska na blagajnu za kupovinu ulaznica bila prestala, čak se zakratko bilo pojavilo i sunce, ali je potom opet uslijedio potop, taman da mi onesposobi vodič. Usto mi mutni objektiv nije baš bio od pomoći, a mnogo mi je veća briga bila kako da mi fotić ostane suh u ovakvim nemogućim uvjetima. Geotermalne su pojave u takvim slučajevima sekundarne. Od jezera sam se do ulaza vratio autobusom koji vozi cesticom preuskom za mimoilaženje. Treba mu možda kojih 5 minuta da dođe do ishodišta. Ovdje ću još nešto pojesti dok čekam prijevoz natrag za Rotoruu, sada je već prošlo 3.15, a u 4.15 već imam idući program.
Skuplja nas drugi vozač, koji također na povratku nešto priča (to sam prvi puta vidio u Australiji i sada ovdje – dakle, vozač je redovito i vodič, ali kako ne bi dovodio u opasnost sigurnost vožnje, mikrofon mu je pričvršćen kao i plesačima – na glavi), ali je i opet prijem loš, a njegov izgovor vrlo opskuran. U Rotorui taman imam vremena da ostavim dio stvari u hostelu i mogu odmah prema uredu maorskog tradicionalnog sela Tamaki. E sad, neki kažu da je dotično selo turistička zamka, da nije autentično (i to je točno, ali meni osobno ne bi ni bilo previše ugodno vrzmati se po selu u kojem ljudi žive, to mi je kao da im upadam u dnevnu rutinu, sjećam se kako mi je bilo kad smo na poslu imali dan otvorenih vrata, pa su nam neki studenti banuli), neki kažu da je manje komercijalizirano od drugih sličnih sela (i to je točno – ni u jednom nas času nitko nije davio time da kupujemo suvenire)…sve je stvar osobnih očekivanja i karaktera osobe. Meni se program u selu – koji traje koja tri sata – svidio. Selo su inače 1989. osnovala dva brata Maora, zabrinuti zbog odumiranja tradicije njihova naroda. Budući da im banke nisu bile voljne pomoći u toj avanturi, jedan je prodao svoj Harley Davidson…klasična kapitalistička priča o uspjehu. Sada okreću poprilično velik novac – ulaznica za program stoji 95$ ako bukirate preko hostela, a 115$ ako bukirate izravno od njih (što me, moram priznati, malo čudi, bilo bi logično da je jeftinije na izvoru), a svaki program – naš je bio u 5, ima još jedan kasniji, ne znam ima li i ranijih – prati kojih 5-6 autobusa turista.
Kompletno osoblje sela, uključivo i vozače autobusâ, su Maori, a dok se vozimo prema selu (udaljenom kojih 20-ak minuta vožnje od Rotorue) naš nam vodič (ovoga puta nije vozač taj koji priča) ukratko pripovijeda ponešto o povijesti Maora. Rečenica koja će se najviše puta ponavljati toga popodneva jest Kia ora, što je maorski pozdrav, a znači nešto tipa „Zdrav budi!“ Spomenuo je i još dosta maorskih riječi, klasičan pokušaj animacije turista koji onda trebaju ponavljati te riječi za njim. Ukratko, ja ću ovdje to malo proširiti. Iako se uzima da su Maori zauzeli Novi Zeland u 13. ili 14. st., moguće je da su postojali neki raniji kontakti polinezijskog stanovništva s novozelandskim otočjem, možda ne s dvama glavnim otocima, nego s nekim rubnima. Polinežani su, kako rekoh, najdalji odvjetak malajo-polinezijskih naroda čija je pradomovina Tajvan, odakle su se između 5000. i 2500. pr. Kr. počeli seliti isprva na jug, na Filipine, te su se otamo račvali u dva pravca – jedni na zapad, koji su kolonizirali Indoneziju (i u konačnici doprli sve do Madagaskara), te drugi koji su krenuli na istok i jugoistok, uz obale Nove Gvineje, te potom preko Solomonskih otoka i Fidžija oko 1000. pr. Kr. stigli u Polineziju. S Fidžija su zauzeli Tongu, pa Samou, da bi tada uslijedilo oko 1000 godina pauze u migracijama (dijelom i zato što se ovaj prethodni niz otoka praktički pruža tako da su otoci jedni drugima u vidokrugu, pa nije bila potrebna tolika odvažnost da biste se otisnuli na put do idućeg otoka). Samoanci su inače slovili za najbolje pomorce na Pacifiku (kolonijalno ime Samoe bilo je Navigatorski otoci), što je vjerojatno posljedica toga da su stoljećima bili najistureniji narod u Polineziji. A onda je krenulo širenje – oko 300. godine po Kr. Polinežani su otkrili Rapa Nui (Uskršnji otok), 400. Havaje, zauzeli su Cookove otoke i otočje Tuamotu, a s obzirom na jezičnu bliskost maorskoga s jezikom Cookovih otoka, čini se da su upravo oni pradomovina Maora. Maori, kao i mnogi drugi polinezijski narodi, svoju pradomovinu (ali i mjesto kamo im nakon smrti odlaze duše) nazivaju Hawaiki – riječ koja je očuvana u nazivu najvećeg havajskog otoka Hawai'i, te u nazivu samoanskog otoka Savai'i. Gdje je točno Hawaiki, kao i je li uopće riječ o stvarnom fizičkom mjestu, nije poznato. Maorska legenda kaže kako su njihovi predci naselili Novi Zeland u 40 piroga (waka). Maori su se našli u daleko prostranijoj zemlji, s mnogo više resursa, ali i s mnogo surovijom klimom. Unatoč većem broju resursa i prostranosti teritorija, Maori su svejedno zadržali svoju ratničku tradiciju, nepovjerljivost prema strancima i spremno hvatanje za oružje.
Po dolasku u selo trebamo prvo proći elaboriranu ceremoniju dobrodošlice, koja zahtijeva od nas da izaberemo poglavicu (javio se neki Australac kineskog porijekla, Lance, iz Canberre) koji nas onda „zastupa“ u tom ritualu. Svaki autobus ima svog poglavicu. Na početku se pojavljuje skupina ratnika koji doveslaju u pirogi, iskaču i počinju plesati haku, čiji je cilj preplašiti pridošlice, tj. provjeriti jesu li im namjere časne (inače, i sami Maori priznaju da haka nije baš bila učinkovita, budući da bi obično postigla kontraefekt, samo bi razbjesnila protivnike i onda bi došlo do sukoba). Upozoreni smo da taj ritual može izgledati komično nenaviklom oku i da se ni slučajno ne smijemo, jer je to uvreda i mogli bismo izazvati rat (naravno da ne, no da smo kojim slučajem mornari Jamesa Cooka onda vjerojatno bismo). Možda najsmješniji dio čitavog rituala je pkkana, gesta u kojoj ratnik snažno izbeči oči i isplazi jezik, što bi vjerojatno trebalo imati za cilj plašenje protivnika, ali izgleda komično. Nakon što je utvrđeno da pridošlice nisu zlonamjerne, slijedi izmjena poklona, što je u ovom slučaju grana paprati. Poglavice ne smiju prilikom razmjene darova gubiti kontakt očima s poglavicom plemena u koje dolaze, jer je i to uvreda. Ako sve prođe u najboljem redu, slijedi hongi, tradicionalni pozdrav trljanjem nosova i čela. I tada smo pripušteni u selo. Koje zapravo čini nekoliko koliba poredanih ukrug, a u kojima nam pojedini članovi „plemena“ objašnjavaju pojedine aspekte maorskoga života. Prvo nam je jedan tip malo pričao o haki, uz demonstraciju zainteresiranih pojedinaca iz grupe (ja sam imao fotoaparat i kabanicu, pa nisam otišao plesati). Haku inače plešu i muškarci i žene, i, kako rekoh, nije uvijek nužno ratni ples, može se plesati i u sklopu raznih svečanosti na kojima se odaje počast. Žene su osim toga vješte u baratanju poijem, lopticom na traki, koja ima dekorativno-žonglersku ulogu prilikom plesa, pomalo kao pomponi. Isto tako postoje i nekakve palice koje se bacaju i dodaju između partnera. Zatim su tu rukotvorine, tj. pletenje odjeće i košara iz nečega sličnog liku, tetoviranje (koje inače potječe iz Polinezije), tj. postupak koji je bio prilično bolan i nehigijenski (boja se nanosila alatkom sličnom dlijetu koje je imalo lijevak – znači time bi se ušlo pod kožu i potom ostavljalo trag boje pod kožom, otvorene rane bi se, ako sam dobro shvatio, zatvarale pepelom?), ali tetovaže su bile čast, te je i danas većina Maora tetovirana (ovi u selu imaju i tetovaže na licu, ali to je vjerojatno iscrtano). Pokazuju nam i kako nam pripremaju večeru. Riječ je o hangiju, tradicionalnoj podzemnoj peći, gdje se meso (piletina i janjetina, ali i riba) stavlja u rupu u zemlji gdje je već užareno kamenje, potom se na to meso slaže povrće (danas je sve u svojevrsnim košaricama, sličnim onima koje idu u fritezu, valjda da bude higijenskije), te se odozgo sve pokriva tkaninom koja čuva toplinu. Potom još odlazimo na kulturni program, gdje će nam čitavo „pleme“ izvesti pjesme i plesove, kako tradicionalne, samo uz pratnju bubnja (osobito mi se sviđa taj stil pjevanja koji podsjeća na rap), ali i melankolične ljubavne pjesme koje su osobito glazbeno obogaćene posebnim instrumentom koji se naziva ¬kut – tj. gitarom :D Inače, za vrijeme te ceremonije žene ne smiju sjediti u prvom redu, kako bi, u slučaju da dođe do sukoba, muškarci mogli spremno preuzeti obranu. Tu sam utvrdio da mi fotić, koji je pokisnuo, opet šteka, tj. ne da se isključiti, niti snima zvuk u videima. Kasnije se normalizirao glede isključivanja, za zvuk ću još trebati provjeriti. Nakon kulturnog programa slijedi večera, i moram priznati da kuhanje na užarenom kamenju daje mesu poseban okus. Od povrća tu su mrkva, krumpir, slatki krumpir, kao i neka neodređena žitarica. Hrana je poslužena na švedskom stolu, tako da možemo i po repete. Za desert imamo neki lokalni biskvit koji se poslužuje s kremom od jaja i vrhnjem i – pavlovu. Bolju nego prethodnu večer. Naravno, deserti nisu tradicionalno maorski, ali to sve spada u ono što se naziva kiwiana – stvari tijesno povezane s novozelandskim identitetom. Naravno, nisu propustili staviti kajlu Australcima s time kako je riječ o novozelandskoj – pazite, NOVOZELANDSKOJ – pavlovi (pavlovoj?). Bilo je tu još podjebavanja, na početku ceremonije pozdravljanja davali su nam neke instrukcije kako na pojedine komande pljeskati, skakati, lajati kao psi (da, turisti su izgleda u turističkoj industriji predmet sprdačine), a onda je uslijedilo pitanje „Ima li ovdje Australaca?“ Nakon što se netko javio, odgovor je bio „OK, kad kažem wallaby, vi onda izgubite u ragbiju.“ :D (mislim da je nadimak australske ragbijaške reprezentacije The Wallabies). Bilo je tu još par zafrkantskih fora koje bolje zvuče uživo nego kada ih sada ovdje opišem („Pazite da netko slučajno ne upadne u hangi, jer ako vidim meso unutra, ja to pokrivam i kuham.“, nakon jednog poteza u haki kojim plesači pokazuju kako će neprijateljima otrgnuti glavu – „Ali ne bojte se, danas imamo McDonald's!“ i slično).
Zadnji dio rađenja budala iz turista pod egidom teambuildinga bilo je da turisti iz različitih zemalja moraju otpjevati neku karakterističnu pjesmu iz svoje zemlje. Australci su otpjevali Waltzin' Matildu, Britanci Rule, Britannia!, a ja sam se našao na mukama, jer nisam znao što da otpjevam, a da bude u stilu (ne valjda Hrvatine od Đuke Čaića :D ). Na kraju sam se odlučio za Krasna zemljo, Istro mila. :D No zasjenila me Korejka koja je otpjevala Gangnam Style. :D
Večer sam proveo u hostelu, vrijeme je bilo takvo da mi se nije nikamo dalo ići, a i trebalo je srediti slike i tekst. Koji je već poprilično dug, pa ću ga ovdje okončati.
Post je objavljen 19.01.2016. u 00:37 sati.