Vrata Antarktike

Vrijeme je ovdje izgleda definitivno ušlo u jesenski mode, pa sam tako za početak izvukao duge hlače, a ako tako nastavi, ubrzo bi mogla i jakna na sunce. Tj. na kišu. Ali još se uvijek nadam da je ovo prolazna epizoda, bilo bi stvarno jezivo da sam 9,5 mjeseci putovao do Novog Zelanda da onda gledam oblake, kišu i izmaglicu. Takvo je vrijeme ujedno posve potisnulo ideju da se uputim prema južnim dijelovima grada, bliže obali, te sam se umjesto toga odlučio posjetiti Međunarodni antarktički centar, smješten pored aerodroma, na kojem je na zabavan i interaktivan način predstavljen istraživački rad antarktičkih znanstvenika, vremenski uvjeti na Antarktici, ponešto o povijesti istraživanja ovog kontinenta, a tu se nalazi i utočište za male plave pingvine, iako oni zapravo ne žive na Antarktiku, već duž čitave obale Novog Zelanda i na južnim obalama Australije. Kao uvertiru u taj posjet, prethodne sam večeri čuo kako je umro Henry Worsley, britanski avanturist i bivši vojnik, koji se pred nekih dva mjeseca uputio u pothvat prelaska Antarktike na skijama, bez ikakve druge pomoći (ranije je to već napravio jedan tip, ali imao je zmaja koji ga je vukao – i pod zmajem mislim na ono što se u engleskome zove kite, a ne dragon). Bio je samo 48 km od svog cilja, no shrvala ga je bakterijska upala potrbušnice, te je morao zvati pomoć. Prebacili su ga u bolnicu u Punta Arenasu i tamo je podlegao. To ukazuje da je Antarktika i danas kontinent koji ne oprašta, čak i u relativno blagim ljetnim uvjetima.
Kartu sam kupio preko interneta, to me došlo 6 dolara jeftinije. Inače, Novi je Zeland zemlja s možda i najvećim postotkom financijskih transakcija koje se obavljaju kartično – gotovo nitko ne nosi gotovinu, budući da se svugdje može platiti karticom, čak i piva u pubu. Doduše, riječ je prvenstveno o debitnim karticama, ne znam koliko bi baš pivu plaćali kreditnima. Često me zbunjuje kada mi nakon obavljanja usluge postave pitanje „Cash or card?“, na što ja uvijek začuđeno odgovaram „Cash, of course.“ Ali ovdje to i nije toliko samorazumljivo. Vjerojatno iz toga razloga ni kultura napojnica nije osobito razvijena. Još jedna stvar koju sam primijetio u Australiji i Novom Zelandu, a nisam baš u drugim zemljama – čak i ako sjedite u pubu duže vrijeme, pa naručujete više rundi, od vas se očekuje da plaćate odmah čim ste naručili. Nema toga da na kraju pokupite račune i platite sve, nema nasreću ni onog „E, završava mi smjena, mogu naplatiti?“, prvo plati, pa pij (ili jedi – hrana se isto plaća unaprijed, barem u restoranima gdje se naručuje na šanku).
Iz centra grada (ispred Muzeja Canterburyja) do aerodroma vozi posebni shuttle za posjetitelje Centra, koji vozi jedna simpatična gospođa. Usput priča pomalo o Christchurchu i o centru grada, te o rušenju… Kako smo u busu samo neka Dankinja i ja, prekidam ju pa ju pitam misle li se obnavljati stare zgrade koje su srušene. Ne misle. Pa zašto? Pa to bi bilo preskupo, izgraditi ih onakve kakve su bile. Ali svejedno će se na tim parcelama sagraditi druge zgrade? Da. Pa i njihova izgradnja košta. Ali te bi bile građene po boljim standardima gradnje. Pa mogu i ove biti građene tako, a samo zadržati vanjski izgled… Onda ona nastavlja o tome kako Crkva želi srušiti katedralu, i umjesto nje na istom mjestu (mora biti isto mjesto, jer se trg zove Cathedral Square) podići novu futurističku crkvu od stakla koja bi izgledala kao preokrenuti brod, s isto tako staklenim zvonikom. Građani se bune, ali izgleda da će na kraju biti ipak onako kako Crkva želi, budući da zemljište pripada njoj, te oni na svom zemljištu mogu raditi što hoće (apsurd svetosti privatnog vlasništva nad javnim objektom). Argument Crkve jest taj da je stara katedrala previše koštala, tj. zbog starosti su bili nužni stalni popravci. I tu vozačica kaže „Pa zašto jednostavno ne sagrade novu crkvu identičnu staroj, ali bila bi nova, bez potrebe za popravcima.“ Pa upravo to i govorim! Zašto ne rekonstruiraju stari Christchurch, ali s boljim sigurnosnim standardima zgrada?
Međunarodni antarktički centar otvoren je 1990., a u početku je bila riječ o bazi za novozelandske, američke i talijanske istraživačke ekspedicije na Antarktiku. Kasnije su se priključili i Južnokorejci. Iako nije najbliži veći grad Antarktici (to je Punta Arenas), Christchurch svejedno služi kao baza za antarktičke ekspedicije, budući da je najbliži Rossovom ledenom šelfu, najdubljem zaljevu na Antarktici, što opet znači da je najpovoljnija baza za opskrbu južnopolske istraživačke baze Amundsen-Scott, i naravno američke baze McMurdo. Odavde polijeću transportni Herculesi koji praktički opskrbljuju čitav istočni dio Antarktike (jedan se dio prevozi i brodovima iz Hobarta), a zanimljivo je da osim kotača isti imaju i – skije, budući da su opremljeni za slijetanje na snijeg. No uza sve hvalevrijedne primarne aktivnosti ovog centra, ljudi koji nemaju izravne veze s Antarktikom dolaze ovamo radi centra za posjetitelje, danas nazvanog Antarctic Attraction, gdje se ukratko upoznaju s najjužnijim kontinentom. Postoji nekoliko interaktivnih atrakcija, kao što je npr. vožnja Hägglundom, terenskim vozilom razvijenim za švedsku vojsku, koje se međutim pokazalo vrhunskim radnim konjem antarktičkih ekspedicija, budući da je posrijedi gusjeničar sposoban za kretanje po velikim strminama, preko višemetarskih pukotina, na lateralnoj kosini, te kroz vodu. Sve nam je to bilo demonstrirano u osmominutnoj vožnji po specijalnom poligonu koji pomalo liči na stazu za motokros. Zatim je tu simulacija antarktičke oluje. Antarktika je inače najvjetrovitiji kontinent na Zemlji, gdje vjetrovi dosežu brzine i od 350 km/h, što su uvjeti kakvi se inače mogu doseći samo u uraganima, ako i tada. Najniža temperatura koja je ikad izmjerena iznosila je -89,2°C, na istraživačkoj stanici Vostok, iako je po nekim indicijama u nekim izoliranim dolinama bilo i hladnije. Na takvoj temperaturi čovjek će bez zaštite (u svakodnevnoj odjeći) umrijeti za manje od dvije minute, jer mu tijelo previše gubi toplinu. Simulacija antarktičke oluje me pomalo razočarala. Naime, vi ulazite u prostoriju u kojoj se nalazi snijeg, i u kojoj je stalna temperatura -8°. Morate odjenuti jaknu i posebne kaljače, kako ne biste prljali snijeg. Kada krene simulacija oluje, ventilatori uspiju temperaturu sniziti do -18,4° (tako pokazuje displej), što čak nije ni najhladnija temperatura na kojoj sam bio (bio sam u Poljskoj na -19° i sjećam se kako mi je udisanje takvog zraka bilo kao da mi nešto reže nos). U međufazi, dok čekate da ovi pokrenu oluju, možete sami aktivirati ventilator (ali ne za cijelu prostoriju već samo jedan, pred kojim stojite), i tada ide do -25°. Hm, ja sam se nekako nadao da ću iskusiti nešto barem približno slično Vostoku. Ali pretpostavljam da bih za to trebao biti mnogo zabundaniji ako ne želim dobiti momentalne ozebline. Ako vam to nije dovoljno, u predvorju imate dvije rupe kroz koje možete gurnuti ruke, a unutra se nalazi voda na antarktičkoj temperaturi (ne znam o kojoj je temperaturi riječ, kockice leda plutaju unutra), i onda kažu da probate izdržati barem minutu. Ja sam izdržao manje od pola minute. Prvih desetak sekundi još kako-tako, onda počinje bol, a pri kraju vam se već priviđa amputacija.
Ništa, ako hoću iskusiti ozbiljniju hladnoću, čini mi se da ću kada se konačno odlučim na putovanje Transsibirskom željeznicom, morati skrenuti u Jakutsk. Ili se čak uputiti do Ojmjakona… Nakon simulacije oluje upućujem se u dio posvećen pingvinima. U sklopu Međunarodnog antarktičkog centra djeluje utočište za male plave pingvine, najmanju vrstu pingvina, visoku samo 30-ak cm. Kako rekoh, ovi pingvini žive duž čitave obale Novog Zelanda, kao i na jugu Australije (između ostalog na onom molu u St. Kildi, kao i u Manlyju kod Sydneya), a kolonije su nađene i u Čileu i Južnoj Africi. Ovi koji su u utočištu zapravo su primjerci koji iz raznoraznih razloga ne bi mogli preživjeti u divljini (preslabi su, imaju amputiranu nogu i sl.), pa ih je netko našao i dopremio ovamo. Ukupno se u utočištu nalazi 20-ak pingvina. Ne spadaju svi u male plave pingvine, neki spadaju i u vrstu koja se na hrvatskome također zove mali pingvin (katkada se iz tog razloga male plave pingvine naziva patuljastim pingvinima), a karakterizira ju tamnija boja perja (siva umjesto plave) te bijele peraje. Nije jasno je li riječ o zasebnoj vrsti ili tek podvrsti malog plavog pingvina. Njihovo je područje pak vrlo ograničeno – žive uglavnom na obalama poluotoka Banks, južno od Christchurcha. Prisustvovao sam i hranjenju pingvinâ, koje je isto tako atrakcija, no ne toliko zbog hranjenja (barem meni – mislim, životinje jedu bačenu im ribu) nego zbog toga što nam je njihova timariteljica onda i ispričala ponešto o njima kao vrsti, kao i o pojedinim primjercima. Navodno postoji i jedan koji odbija plivati. Taj zasigurno ne bi preživio u prirodi. Inače, pingvini se mitare jednom godišnje i to odjednom, te ako pritom ne akumuliraju dovoljno masnog tkiva, vjerojatno neće preživjeti. Svega ih petina preživi prvu godinu, a njihov prosječni životni vijek u prirodi je oko 6,5 godina, premda u zatočeništvu mogu preživjeti i do 25 godina. Baš me taj izraz „zatočeništvo“ nagnao na promišljanje ima li to jednaku vrijednost za ljude i za životinje. Ako promatramo zatočeništvo ljudi, to je obično neka vrsta kazne ili mučenja. A životinje su po svojoj prirodi slobodne, pa bi tako i za njih zatočeništvo trebalo biti negativna stvar. No kada uzmemo u obzir da primjerice ovi pingvini žive dulje i kvalitetnije od onih na slobodi (kvalitetnije u smislu toga da ne moraju svaki dan brinuti o lovu hrane, o tome gdje će podići gnijezdo…postoji „socijalna služba“ koja se brine o tome), da imaju dostupnu veterinarsku njegu, te da mnogi od njih uopće ne bi preživjeli u prirodi…je li ograničenje kretanja vrijedno ovih dobrobiti? Procijenite sami.
U nastavku obilaska centra za posjetitelje posjećujem projekciju 4D filma Ledeno putovanje (pri čemu se 4D efekti sastoje od toga da vam nekoliko puta špricne voda u lice i katkada vam se zatrese sjedalo), potom prolazim kroz dio koji prikazuje čime se bave znanstvenici u antarktičkim istraživačkim stanicama (na primjeru novozelandske istraživačke stanice Scott – na treba ju brkati sa stanicom Amundsen-Scott, koja se nalazi na samom Južnom polu, ova leži na Rossovom otoku u Ross Dependencyju), uz neka razmišljanja o budućnosti Antarktike, kako u vidu njenih resursa, tako i u vidu ozonske rupe i mogućnosti izgradnje vjetroelektrana koje bi koristile snažnu energiju najvjetrovitijeg kontinenta u korist održive i čiste električne energije. Tu je i predstavljanje antarktičke faune (i ono nešto malo flore – mahovina, algi i lišajeva – koja uspijeva tamo izrasti za tih nekoliko tjedana kada se led povuče s nekih mjesta), a sve završava projekcijom filma „Onkraj zaleđenog sutona“ (Beyond the frozen sunset), dokumentarca kojeg je snimio Emmyjem nagrađeni redatelj Mike Single, a koji u 17 minuta prikazuje niz spektakularnih kadrova antarktičke prirode tijekom jednogodišnjeg razdoblja. Iako svakako jedno od najnegostoljubivijih okruženja na svijetu, Antarktika je prekrasna. I vrijedna posjeta. Makar se ne bih bunio ni da obiđem samo neke od okolnih otoka, poput Kerguelena, Bouveta, pa čak i Tristan da Cunhe. Iako se tada opet javlja problem najjužnije točke… :D
Vraćam se u grad, smještam u jedan pub i šaljem poruku Ivanu. U ponedjeljak je bio izvan grada, jučer smo se čak i trebali naći, ali ga je uhvatila kiša kad je krenuo prema meni, pa smo pomaknuli za danas. I danas pada kiša, ali ovoga je puta ponio kišobran. Ali ja nisam. Čak ni na putovanje. Nema veze, prosjedit ćemo veći dio predvečerja u tom pubu, uz tri pive (ja sam još prije toga maknuo jednu pizzu i cider), klafrajući o raznim stvarima. Ivan ima sličan dojam o Christchurchu poput mene, ali kaže da mu to zapravo odgovara, treba mu mjesto na kojem neće biti distrakcija, na kojem će se moći posve posvetiti poslu, jer je u prva 4 mjeseca u Aucklandu uglavnom samo bančio i sada je već u minusu. Bio je danas na intervjuu za neki posao, bravarski, i trebao bi od sutra početi raditi. I on gleda Novi Zeland poput mene, kao prekrasnu zemlju koja ipak nije mjesto na kojem bismo ostali živjeti, upravo zbog te udaljenosti i poprilične monotonosti života. A možete misliti kako je onda na nekom manjem pacifičkom otoku, pogotovo u državama koje se sastoje od atolâ. Iako, s druge strane, pa to je način na koji je većina čovječanstva živjela skoro čitavu povijest. Sama činjenica da nas dvojica Hrvata sada sjedimo u pubu u Christchurchu, gdje smo obojica tek privremeno, nešto je što bi bilo nevjerojatno i pred samo 150 godina. OK, naši motivi zašto smo ovdje se međusobno razlikuju, ali poanta je da smo obojica vidjeli daleko više svijeta nego prosječni Europljanin 19. st. (a o stanovnicima drugih kontinenata da ne govorimo). No naša perspektiva ne bi trebala biti kategorički imperativ, nama možda taj neki pacifički bodul izgleda kao da živi skučeno (u zatočeništvu, da se opet vratim na to), ali to je ionako sve u našoj glavi. Netko putuje u potrazi za boljim svijetom i životom, a shvaća da mu je i dalje loše, jer jad nosi sa sobom. Možda ovaj koji nije mrdnuo sa svoga otoka živi ispunjeniji život od njega. Ispunjeniji možda zato što je uzeo manju posudu. Ponekad je niže postavljena letvica tek znak realnosti, a ne pesimizma. Dobro je sve dok ti, koji nisu čitav život napustili svoju baru, ne počnu pričati o dalekim morima i kakva su ona zapravo. Osoba koja je sretno prihvatila svoja ograničenja i koja ih je svjesna – takva osoba ima moje poštovanje.
Oko pola 10 smo se rastali, on priča kako nije zadovoljan ovdašnjim hostelima, skupi su i osoblje je neljubazno, nadaju se da će naći neku jeftiniju bazu, kaže kako je Mariju, iako sada radi u nekom restoranu za 20$ po satu, već pomalo dosta Novog Zelanda i da bi se pokupio, dočim on želi još ostati, možda uspije dobiti i produženje od tri mjeseca, ako nađe dobrog poslodavca koji mu ponudi ugovor…i onda bi se vratio doma oko Božića. Razgovarali smo malo o onome čega smo se uželjeli od hrane. Meni je boravak kod Mede i Jenny utolio glad za nekima od tih stvari, a ako razmišljam o tome što bi mi baš pasalo po povratku…možda székelygulyás, ili fileki, ili ričet…nešto od toga sa žlicom. Može i paštafažol. A i pašticada nije za odbaciti, pogotovo ako je sa suhim šljivama… Ivan bi sarmu. Nažalost, ja sarmu baš ne volim, tako da ne dijelim oduševljenje. Ivan kaže da su inače među najboljim poslovima koji se mogu naći ovdje oni po farmama. Plaća je dobra, imaš stan i hranu, ostane ti većina love koju zaradiš…a za kojih dva mjeseca bi trebala započeti i berba grožđa, tu uvijek ima posla. On se ne bi vraćao na Sjeverni otok do kraja boravka, pa prema tome, stvarno bi mogao pronaći nešto u Marlboroughu…
Pozdravljamo se, nadam se da ćemo se možda još vidjeti kada za desetak dana opet prođem kroz Christchurch, a ako ne tada, onda kada se on vrati u Hrvatsku. Bit ćemo u kontaktu. Simpatičan i komunikativan momak, čak bi bio i zanimljiv suputnik. Do hostela imam 20-ak minuta hoda, kiša i dalje nesmiljeno pada (nije jako, ali dovoljno da moči i probija mi u cipele). U sobi zatičem neku drugu trojicu tipova, iako je ujutro još tu bila ona cura koju sam zatekao i kad sam se uselio, a čak su u sobi ostale i neke njezine stvari… Tko zna kamo je otišla. Rano se dižem, neću dugo, samo prebaciti slike i ušuškati se…