Malo sam se preračunao. Planiranih 5 sati bilo mi je i više nego dovoljno za prošetati se centrom Napiera, razgledati njegovu art deco arhitekturu, baciti pogled na more po danu, usporediti koliko je točno ta točka na obali malo južnije od grada istočnije od mjesta na kojem sada stojim… Još je i pošteno upeklo, tako da sam požalio što nemam kapu. Gledao sam inače po suvenirnicama različite kape, ali ili nemaju bijele, ili imaju ali su toliko ofucane (stvarno, jedna na koju sam naletio u Aucklandu izgledala je kao da ju je netko zagubio u prodavaonici, pa su ju u nedostatku boljega tutnuli među asortiman), ili su vunene (a negdje sam čak čuo da je vuna kao dobar toplinski izolator čak i neloš izbor za kapu na vrućini, no ne bih se složio nakon nošenja kilta jedne ljetne večeri – čak i noseći ga na škotski način svejedno sam se skuhao).
Napier (maorski Ahuriri) je grad od oko 61 500 stanovnika, smješten u Hawke's Bayu, na istočnoj obali Sjevernog otoka. S gradom Hastingsom, smještenim 20-ak km južnije tvori povezanu urbanu zonu, petu najveću na Novom Zelandu (nakon Aucklanda, Wellingtona, Christchurcha i Hamiltona). Napier je i važna teretna luka (nije čudo da u njemu živi i Hamish Jamieson :D ), odakle se izvoze primarni proizvodi ove regije – vuna (Napier je najveći centar proizvodnje vune na južnoj polutci), voće, smrznuto meso i drvne prerađevine. Područje oko Napiera je i jedna od glavnih novozelandskih vinorodnih regija. Na području Napiera nalazila se nekad morska luka Ahuriri, smještena u laguni okruženoj s nekoliko ribarskih sela. Prvi Europljanin koji je posjetio ovu lokaciju bio je James Cook 1769. Povoljni uvjeti privukli su u 19. stoljeću brojne europske koloniste, te je 1851. otkupljeno zemljište od Maora, a Europljani su ovdje odlučili izgraditi planski grad, nazvan po Sir Charlesu Napieru, vojnom zapovjedniku u Indiji. Mnoge ulice u Napieru nazvane su po različitim lokacijama važnima za britansku kolonijalnu povijest. Grad se razvio u perspektivnu luku, polako se širio uz obalu, no razvoj dublje u unutrašnjost onemogućavalo je močvarno zemljište u zaleđu. A onda je došao 3. veljače 1931. (dakle točno 28 godina prije „dana kada je umrla glazba“), dan kada je umro Napier. Grad je toga dana pogodio potres od 7,8 stupnjeva, s epicentrom upravo na području grada. Potres se osjetio gotovo na čitavom Novom Zelandu, sve do juga Južnog otoka. To je do danas najveća prirodna katastrofa koja je zadesila Novi Zeland u njegovoj naseljenoj povijesti (iako je ništa prema erupciji Taupa). Potres su pratile i masovne tektonske promjene – tlo se na nekim mjestima uzdiglo preko 2 metra u visinu, te je tako nastalo ukupno 40-ak km2 novog suhog tla, prvenstveno na području močvara u zaleđu. Također se pomaknula i obala, pa tako danas u gradu imate ulice koje se zovu „quay“, a nalaze se u unutrašnjosti. Nakon potresa, koji je doslovce zbrisao Napier s mape, izbili su i požari koji su dokrajčili onih nekoliko zgrada koje su preživjele potres. Ukupno je u potresu i požarima smrtno stradalo 256 ljudi, a više tisuća ih je ozlijeđeno. Broj žrtava bio bi i veći da se u to vrijeme u luci nije nalazio brod Britanske kraljevske mornarice koji je pomoću svoga radiotelegrafa zatražio pomoć i poslao vijesti o katastrofi. S potresom je povezana i prva novozelandska zrakoplovna nesreća, kada se avion koji je prevozio unesrećenike i namirnice između Hastingsa i Gisbornea srušio nedaleko Wairoe, pri čemu je smrtno stradalo troje ljudi. Nakon najjačeg potresa uslijedio je niz od čak 597 manjih potresa, od kojih se posebno ističu onaj 8. veljače, magnitude 6,4, i onaj 13. veljače, magnitude 7,3 stupnjeva. Izgradnja grada je započela već iste godine, i to u stilu koji je u to vrijeme bio u modi – art decou. Napier je tako stilski prilično uniforman grad (jedan od samo dva u svijetu koji ima toliku količinu art deco zgrada – drugi je Southern Beach na Floridi), a donesena su i vrlo stroga pravila oko građevne sigurnosti, kao i visine zgrada (postoje samo 4 zgrade više od 4 kata). Napier je inače prozvan „Nicom Pacifika“, a mnogi su se građani složili kako je nakon potresa postao mnogo privlačniji i ljepši grad nego što je bio ranije. Jedna žrtva potresa bili su i napierski tramvaji, čija mreža nije nikad obnovljena. Grad je 2007. kandidiran za UNESCO-v popis svjetske baštine, kao prvi novozelandski kandidat iz područja kulture. Nije prošao, ali mu je priznat nacionalni kulturni značaj. Inače, svake godine u veljači se u gradu održava Tremains Art Deco Weekend, kulturni festival posvećen razdoblju art decoa. Velika količina šute koja je nastala urušavanjem zgrada jednostavno je odložena uz obalu, poravnata, te je na njoj napravljen obalni park i promenada. Iako otada više nije bilo značajnih potresa, Napier kakav je danas podložan je i cunamijima od drugih potresa u Pacifiku, budući da mu je obala niska i nezaštićena.
Na obali se nalazi i kip Panie od grebena (Pania of the Reef), svojevrsne napierske varijante Male sirene, kako po kipu, tako i po priči koja stoji iza njega. Pania je bila djevojka koja je danju živjela u moru, a noću bi izlazila na kopno i odmarala se u grmlju lana uz rječicu koja je ovdje utjecala u zaljev. Karitoki, sin lokalnog maorskog poglavice, dolazio je svako predvečerje tažiti žeđ na toj rječici, nedaleko mjesta na kojem se Pania odmarala, budući da je tamo voda bila najslađa. Pania ga je promatrala i svidio joj se, te mu se tako jedne večeri ukazala. Očaran njenom ljepotom, Karitoki se odmah zaljubio, ona također, obavezali su se na vjernost i potajno se vjenčali (kako to sve ide kao na traci u tim legendama). No kako je Pania bila biće mora, kada bi ju ujutro morska bića zazvala, morala se odazvati zovu, inače ne bi preživjela. No obećala se vratiti navečer, i tako je to funkcioniralo neko vrijeme. No Karitoki se naravno želio pohvaliti svojom lijepom ženom (muškarci!), međutim nitko mu nije vjerovao (tada se noću nije išlo u posjete nego se spavalo, tako da nije mogao pozvati frendove na večeru i partiju prefa). Stoga se Karitoki obratio seoskom vraču koji je znao da bića poput Panie postoje, te mu je on rekao da se Pania neće smjeti vratiti u more ako pojede kuhanu hranu. Te noći, dok je spavala, Karitoki je Panii krišom u usta krenuo staviti komadić kuhane hrane. No sova, koja je vidjela da je Pania u opasnosti, oglasila se hukom, što je probudilo Paniu, a ona, shvativši što joj Karitoki pokušava napraviti, skočila iz kreveta i pobjegla prema moru. Drugi od njene vrste izronili su na površinu i povukli ju u dubine. Iako je Karitoki plivao za njom, više ju nije mogao naći. Danas neki ljudi tvrde da se u vodi i dalje može vidjeti njen lik kako pruža ruke prema obali, no nije jasno da li zato što traži objašnjenje od Karitokija (a objašnjenje je jednostavno – nezasitnost i hvalisavost, da ne govorim o krajnje površnim motivima zašto ju je uopće uzeo za ženu, ali tako to ide u legendama), ili pak – a i to nažalost tako ide u legendama – i dalje izražava čežnju za svojom ljubavi. Kip Panie postavljen je na obali 1954., a 1982. ga je netko upucao u glavu, dok je 2005. ukraden (i pronađen tjedan dana kasnije).
Oko 1 se vraćam u hostel po stvari, te potom krećem na kolodvor. Bus malo kasni, kad sam vidio masu koja se okupila oko njega mislio sam da nećemo svi ni stati, no ovo su prilično prostrani busevi, mislim da imaju čak kojih 60-ak mjesta. Do Wellingtona imamo kojih 6 sati vožnje. Da, Novi Zeland izgleda relativno maleno, pogotovo Sjeverni otok, ali ipak su to dosta velike udaljenosti (Sjeverni je otok zapravo točno duplo veći od Hrvatske, i 14. je najveći otok na svijetu). Ovoga sam se puta bolje pozicionirao, bilo je atraktivnih krajolika i s moje strane busa, kombinirao sam pisanje i drijemež, rano me dizanje ostavilo dosta umornim. Imali smo jedno dulje stajanje, od pola sata, u Palmerston Northu, gradu 140 kilometara sjevernije od Wellingtona. Centar grada sličan je pomalo Napieru, za razliku od Rotorue i Taupa, ovo doista izgleda kao pravi grad, malo me podsjeća na neki grad u Mađarskoj svojom kombinacijom arhitekture s prijelaza 19. u 20. stoljeće, te modernim zgradama koje su interpolirane među starije, a tu je i prostrani glavni gradski trg (maštovitoga imena The Square) koji je ujedno i park. Neobično ime grada (zvuči kao neko predgrađe ili željeznička stanica) zapravo je odluka poštanske službe. Naime, postoji i Palmerston nedaleko Dunedina na Južnom otoku, pa je onda ovaj dobio oznaku „North“ da se zna da je na Sjevernom otoku (iako je Palmerston North danas daleko veći i značajniji grad, dobio je ime kasnije, zato južni Palmerston ima privilegiju da mu ne treba dodatna odrednica).
U Wellington stižemo oko 20 minuta do 8 sati. Iako na karti izgleda da Wellington leži na obalama Cookova prolaza, zapravo leži u prostranom zaljevu oblika gotovo savršenog kruga, i to na njegovoj zapadnoj strani. Autobusni kolodvor je odmah pored željezničkoga, a otamo imam 15-ak minuta hoda do svoga hostela. Iako je predvečerje radnog dana, grad izgleda prilično pusto. Po onome što vidim, simpatičniji mi je od Aucklanda. I on ima nebodere, ali nekako su suptilnije uklopljeni od onih u Aucklandu, a ulice u unutrašnjosti liče mi na neki srednjoeuropski grad. Ujedno mi ne treba dugo da uvidim zašto, kao i Chicago, nosi nadimak Vjetroviti grad. Iako smo usred ljeta, vrijeme nije za kratke rukave. 17 stupnjeva i vjetar koji to spušta za još barem 5 stupnjeva. Mogu si onda zamisliti kako je zimi. Hostel je u centru, 50-ak metara od glavne pješačke ulice, čini se čist i uredan, jedino što u dormu ne radi jedna od lampi (tj. radi-ne radi-radi-radi-ne radi…taman za dobiti epilepsiju), a negdje u blizini je i nekakav klub u kojem poprilično glasno nabija glazba, i to će trajati veći dio večeri.
Wellington inače slovi za gurmansku meku, pa tako neću imati poteškoća s odabirom lokacije za večeru. Evo, dvije ulice dalje je Siem Reap, kambodžanski restoran s prilično dobrim recenzijama. I radi do pola 11. Ali kada se nacrtam u restoranu kažu mi da je kuhinja napola zatvorena i da mogu dobiti samo kari. Naime, kuhinja se zatvara u 9, a ja sam došao u 9.03, pa su mi velikodušno ponudili da si odaberem kari. I to ne bilo koji od njih desetak na popisu, već samo jedan od 4 moguća. Uzimam zeleni. Hrana je dobra, razumijem zašto takve recenzije, ali malo mi ta fora sa zatvaranjem kuhinje sat i pol prije zatvaranja restorana liči na onu foru „ne možeš dobiti kavu, oprao sam aparat“. A kad sam napustio restoran, prije 10 navečer, za mnom su zatvorili vanjska rešetkasta vrata. Čemu onda zbunjuju ljude takvim radnim vremenom?
Umoran sam još od prethodne noći, neću večeras predugo biti budan, cimeri u sobi su mi jedan par i jedna cura (s kojom sam imao komičnu situaciju – naime, australsko-novozelandske utičnice redovito dolaze u blokovima po dvije, no kako ja imam ogroman adapter, onda on zapravo onemogući pristup drugoj utičnici u istom bloku. I sada, ta cura je utaknula svoje, dolazim ja i velim da bih morao staviti puniti svoju bateriju za fotić, ona kaže da mogu, ali potom nastaje razgovor kao iz jeftinih pornića – „But the trouble is that mine is really big.“ „Oh my God, it really IS so big...“ :D :D :D A već je ranije pitala, dok sam punio mobitel, „Can I plug yours into mine?“ Ili to samo moj prljavi um vidi nešto više od razgovora o adapterima? :D ), oni će isto rano na spavanje, ja se planiram ustati ranije, napisati svoje ujutro i onda krenuti u obilazak grada. Još nisam siguran ostajem li 3 ili 4 noći, bit ću pametniji sutra navečer…
Post je objavljen 22.01.2016. u 04:34 sati.