Kako mi je bus za dalje kretao u 5.40, a veći dio stvari koje sam želio vidjeti bio izvan grada, ujutro sam nakon odjave unajmio bicikl kojim ću obići slapove Huka, te otići do brane Aratiatia, točnije do brzacâ ispod nje, a onda se vratiti u Taupo i, ako mi ostane vremena, otići malo uz jezero prema jugu. Bicikl je nov, svi dijelovi su tehnički ispravni, ali naravno da jedna stvar ne štima. Sjedalo mu je postavljeno previsoko. To je stvar oko koje uvijek ratujem u servisima bicikala, a danas se nažalost pokazalo da sam u pravu. Naime, uzima se da bi sjedalo trebalo biti postavljeno tako da u trenutku sjedenja na njemu tlo dotičete nožnim prstima i onim „jastučićima“ iz njih, dok vam svod stopala i peta ostaju u zraku. Kužim logiku, na taj način imate maksimalnu polugu noge u času dok vrtite pedale, ali meni je to jednostavno prenestabilno. Padovi s bicikla uglavnom se događaju ako se trebate naglo zaustaviti, a niste u mogućnosti spustiti nogu na zemlju i stvoriti si oslonac. Zato ja uvijek spustim sjedalo tako da u trenutku dok sjedim na njemu i ispružim nogu, tlo dotičem cijelim stopalom. Tako se osjećam mnogo stabilnije. Kako je veći dio moje današnje vožnje bio offroad, po neravnom terenu, stabilnost mi je bila još potrebnija nego inače. I naravno da se u jednom času dogodilo da sam se zaustavio na terenu s nagibom na lijevu stranu, krenuo stati, ali kako je teren imao nagib morao sam se nagnuti još više nego na ravnome, težina bicikla je izvršila još veći pritisak na moju trećinu stopala kojom sam doticao zemlju, ona se odsklizala prema unutra, a ja sam naravno završio na tlu. Dočekao sam se na dlanove, čak je i fotić poljubio tlo (srećom bez posljedica), jedino sam si malo ogrebao dlanove i stopala. I tu se i opet pokazalo ono da nije važno samo znati upravljati vozilom, važno je znati stati. Iz toga razloga ja biram niže sjedalo. Da, možda će mi se više umarati noge, ali ću barem biti siguran da neću dlanovima orati pod. A da, ako se netko pita zašto nisam spustio sjedalo – ona ručica za olabavljivanje bila je toliko zapečena da ju nisam mogao ni mrdnuti.
Moja današnja ruta vodi me niz rijeku Waikato, kojih petnaestak kilometara, pored dviju prirodnih atrakcija. Waikato inače na maorskome znači jednostavno „tekućica, voda koja teče“, i riječ je, kako sam već rekao, o najdužoj novozelandskoj rijeci. Ovdje je još čista, u donjem toku je dosta zagađena, industrijskim otpadom, ali i umjetnim gnojivima i drugim neugodnim proizvodima poljoprivrede. Krajolik uokolo rijeke podsjeća me recimo na tok Kupe oko Karlovca, rijeka je relativno široka, do stotinu metara, može se po njoj i veslati, uokolo se prostiru livade i šumarci koji se osrednje strmo spuštaju prema rijeci… Stvari se naglo mijenjaju nekih 7-8 km nakon Taupa, kada rijeka naglo ulazi u svega 15 m širok usjek i započinje njezino rušenje preko slapova Huka. Slapovi se sastoje od dva segmenta, prvoga s padom od 8 metara, te drugoga kojemu je pad manji, preko 6 metara, ali kako je strmiji, uzevši u obzir dubinu vode, to ispada oko 11 metara visinske razlike. Protok vode kroz slapove je 200 m3/sek, što znači da u sekundi ovuda promakne 200 000 litara vode! Mirna i lijena zelena rijeka ovdje se pretvara u kotao zapjenjene bijelo-plave vode (maorska riječ huka znači „pjena“, a prikladno je i hrvatsko značenje te riječi), a sila vode je toliko jaka da je riblja populacija u uzvodnom toku izolirana od one u nizvodnom toku. Dakle, u jezeru Taupo nema jegulja, jer one nisu uspjele proći ovu barijeru (u obratnom bi smjeru teoretski neka riba i mogla proći, ako bi preživjela vodeni žrvanj slapova Huka). Slapovi su velika turistička atrakcija, što se i vidi, posvuda uokolo su turisti, koji dolaze pješice, biciklima, automobilima, autobusima… Preko slapova vodi most s kojeg možete promatrati kako ispod vas ushuktala voda prolazi od prvih do drugih slapova, a potom se upućujete do razgledne terase s pogledom na zadnji, najviši slap. I selfie s njime, naravno. Ako ste avanturistički raspoloženi, možete otići i na turu preko slapova u jetboatu (mlaznom brodu?). Jetboat je inače upravo novozelandski izum, koji je 1954. stvorio Sir William Hamilton specifično za novozelandske rijeke, koje su brze i imaju prilično plitko dno s dosta podvodnog kamenja, o koje bi propeleri zapinjali. Danas već postoje i ratni mlazni brodovi, premda je najviše jetboatova namijenjeno turizmu i osobnoj razonodi (poput npr. jet-skija). Novozelandski se Queenstown smatra svjetskom prijestolnicom jetboatova.
Nastavljam biciklom nizvodno, sada turistički mnogo manje napučenom stazom, čak je i teren divljiji, ali je staza barem većim dijelom ravna, pa tako iskušavam pravu terensku vožnju, sve dok se ne dogodi onaj već spomenuti pad. Srećom mi nije ništa, ali zanima me kako drugi vladaju tim biciklom kad ga unajme – kasnije ću u hostelu utvrditi da sam dobio bicikl s najpodignutijim sjedalom koji su imali na lageru. Iduća su postaja brzaci Aratiatia, koji su donekle slični slapovima Huka, ali je rijeka ovdje pregrađena radi stvaranja akumulacije za potrebe hidroelektrane Aratiatia. Na taj su način brzaci nestali, u nastavku toka nakon brane ostao je tek potočić kroz uzak kanjon od crnih vulkanskih stijena, ali kako je elektrana Aratiatia zapravo protočna i nema pretjeranu potrebu za akumulacijom, osim u vrijeme niskog vodostaja, tako se nekih 4 puta dnevno – u 10, 12, 14 i 16 sati – otvaraju vrata akumulacije kako bi se ponovno pojavili brzaci. U doba kada sam ja došao do brane – oko 1 sat – tamo je bilo izuzetno malo ljudi, iako je kanjon i bez vode dovoljno impresivan. Nažalost, kako sam bicikl morao vratiti do 3, a trebao sam se još i vratiti do 13 km udaljenog Taupa, uglavnom uzbrdo, odlučio sam ne čekati da ovi to otvore u 2 sata. Zapravo je veća fora ovako vidjeti „infrastrukturu“ brzacâ.
Vrijeme mi nažalost curi, tako da ništa od vožnje prema jugu uz jezero Taupo, bit će mi drago da se uopće dovezem do Taupa na vrijeme ili malo prije vremena. Bogme mi je stvarno trebalo skoro sat vremena, zato što je prvi dio puta dugačka neugodna uzbrdica, na kojoj sam odustao od vožnje i gurao bicikl kojih kilometar (naravno, zahvaljujući visokom sjedalu je i kretanje na uzbrdici nakon stajanja izazov, budući da nemate dovoljnu površinu stopala kojom biste si dali početni odguranac dok ne uhvatite pedalu).
Ovog sam se puta po dolasku u Taupo odlučio požaliti u hostelu zbog sjedala, za boljitak sljedećih korisnika. Oni su obećali da će nešto poduzeti, da li kurtoazno ili stvarno… Sjedalo je inače meni, kada stojim pored bicikla, u visini pojasa. Dakle, sigurno 130-ak cm od tla. Htio bih vidjeti Kylie Minogue na tom biciklu… Odlazim nešto čalabrcnuti u grad, opet nalijećem na konobara specijalca. Dakle, u pubu sam naručio fetuccine, koje imaju s piletinom i s račićima. Cijena je ista. „One fetuccine, please!“ „With chicken or prawns?“ „Chicken, please.“ „Prawns?“ „No, chicken.“ On odlazi ukucati mi račun, „What did you say, prawns?“ „No, chicken!“ Da koštaju više još bih razumio što pokušava izvesti, ovako ga jednostavno smatram mutavim. Naposljetku, kad sam ih dobio, nisu bile dovoljno slane. Tko zna, možda bi one s račićima bile…
Vraćam se u hostel pokupiti stvari i krećem prema autobusnom kolodvoru, ako se to uopće može tako nazvati – izgleda kao obično gradsko stajalište autobusa, s dvije nadstrešnice. Bus za Napier ubrzo dolazi, odlučujem sjesti s desne strane, jer procjenjujem da ću otamo bolje vidjeti jezero, uz koje bismo se trebali voziti. No autobus ubrzo skreće s dužjezerske ceste, prelazi na nacionalnu cestu broj 1, a ona prolazi malo podalje od jezera. Iako svejedno prolazi spektakularnim pejzažima, koji imaju samo jednu manu – svi su na lijevoj strani autobusa. Na kojoj nema nijednog slobodnog mjesta. Ovoga puta me krajolici podsjećaju na neke kanjone po središnjoj Bosni, recimo jednu dionicu ceste Kupres-Bugojno. Do Napiera nam treba oko dva sata vožnje, dolazimo oko pola 8, imam još desetak minuta hoda do hostela, duž glavne gradske ulice koja izgleda kao korzo, ali nije posve pješačka. Napier je poznat po svojoj art deco arhitekturi, posljedici potresa koji je pogodio grad 1931., i to je najveća nakupina art deco zgrada bilo gdje u svijetu. Čak se i moj hostel nalazi u jednoj takvoj zgradi – očito nekadašnjem hotelu, neobična imena Criterion. Dok sam obavio prijavu, smještaj i rezervaciju prijevoza za sutradan, kao i rezervaciju hostela u Wellingtonu (koji je inače užasno skup, jer je to glavni grad, pa su zato cijene više, bez obzira što je to glavni grad samo formalno – takav je slučaj i s Canberrom, diplomati dižu cijene), već se lagano spustio sumrak. Sunce zalazi oko 9, prema jugu se još vidi svjetlost…znate kako to ide ljeti u umjerenom pojasu. Veseli me da će mi se dan još malo duljiti kako idem prema jugu, ipak je tu još kojih 700-tinjak km u pitanju…
Napier je najistočnija točka moga puta. Doduše, sutra ću, vozeći se prema Wellingtonu, još malo proći prema istoku, tako da ću najistočniju točku zapravo proći u autobusu. S obzirom na to gdje se nalazim, malo je prilike da odem još dalje na istok – jedino da posjetim Fidži ili Tuvalu. Ili da jednostavno preletim datumsku granicu, čime bih riješio i najistočniju i najzapadniju točku jednom zasvagda – ali letom to nije to, ne možeš ju identificirati, ne možeš ju osvijestiti. Zapravo je to uvijek dosad bilo tako na mojim putovanjima kada bih postavljao nove rekorde u najdaljim točkama pojedinih strana svijeta – uvijek bih ih rekonstruirao naknadno, uspoređujući karte tih lokaliteta. No za najjužniju točku znam gdje će biti na ovom putu i potrudit ću se da doista fizički stanem na nju i budem svjestan te činjenice u tom trenutku. :) Jer nju ću teško skinuti, osim ako ne odem na Antarktiku. Što mi zapravo i jest želja, ali… Mogu doduše i u Patagoniju.
Dok stojim na plaži i gledam valove Pacifika kako se kotrljaju pijeskom, užasnuto shvaćam da, ako bih sada krenuo ravno ovom paralelom prema istoku, prvo kopno na koje bih naišao bilo bi u južnom Čileu, negdje tamo kod Valdivie. Na ovoj geografskoj širini (i južnije od nje) postoje smo tri kopnene mase na koje mogu naići – Novi Zeland, Južna Amerika i Tasmanija. Sad sam već južnije od najjužnije točke australskog kontinenta. Sad sam konačno doista na kraju svijeta.
Navratio sam još u jedan pub kako bih popio večernji cider, naletio opet na pub kviz u tijeku, shvatio da pitanja nisu nimalo lagana (osim nekih koja su nama prilično lagana, no za Novozelanđane teška, poput „Tiber je treća najdulja rijeka u kojoj državi?“), popio još i jednu pivu, pojeo neke mini-lazanje i otpravio se na počinak kako bih ujutro ustao među prvima i imao čitavo jutro za pogledati Napier…
Post je objavljen 21.01.2016. u 06:01 sati.