Zemlja dugog bijelog oblaka

Iako se Novi Zeland i Australija često navode zajedno, čak dotle da ima ljudi koji misle da je Novi Zeland dio Australije (što i nije sasvim netočno, do 1840. je to stvarno i bio, tj. bio je dio Novog Južnog Walesa, a i australski ustav još uvijek dopušta Novom Zelandu mogućnost priključenja Australiji – ne znam doduše što o tome kaže novozelandski ustav, premda dotični zapravo ne postoji kao jedinstveni dokument, postoji samo Ustavni akt iz 1986.), u stvari vjerojatno na svijetu nema različitijih susjednih komada kopna, po mnogostrukim faktorima. Australija je područje s jednom od najkontinuiranijih ljudskih populacija (u smislu nemiješanja s kasnijim pridošlicama – 40 000 godina Aboridžini su opstojali u gotovo potpunoj izolaciji, izuzev rubnih dodira s Melanežanima), dok je Novi Zeland posljednja veća kopnena masa na svijetu koju su ljudi naselili (Antarktiku ne računam, jer tamo nema stalnog stanovništva). Dok vas u Australiji i njenim okolnim vodama može ubiti sve, od hobotnice i meduze, pa do krokodila i morskih pasa, na Novom Zelandu nema otrovnih zmija, a postoje samo tri vrste otrovnih paukova – od kojih su dvije unesene iz Australije. U moru ima nešto otrovnih meduza i puževa, ali to je također uglavnom bezopasno za ljude. Dok su australski Aboridžini uglavnom miroljubivi, Novi Zeland nastanjuju ponositi Maori, jedni od najsurovijih ratnika koji su kročili zemljom. Dok je Australija u geološkom smislu najstariji kontinent, bez ikakvog vulkanizma i s vrlo slabom seizmikom, Novi Zeland je dio Cirkumpacifičkog vatrenog prstena, te ima i aktivne vulkane i potrese (posljednja dva su bila u Christchurchu 2011.) Sličnost postoji zasad još u zastavama, ali i to bi se od ožujka moglo promijeniti, budući da će se tad održati referendum o budućoj zastavi, tj. hoće li se zadržati stara kolonijalna, s Union Jackom i zviježđem Južnog Križa, ili će ju zamijeniti nova, također sa zviježđem Južnog Križa, ali i s granom srebrne paprati, jednim od simbola Novog Zelanda.
Novi Zeland (maorski Aotearoa – Zemlja dugog bijelog oblaka) obuhvaća 268 021 km˛, gdje živi preko 4,5 milijuna stanovnika. Smješten je u jugozapadnom dijelu Tihog oceana i zapravo je u geološkom smislu uz Novu Kaledoniju jedini veći dio potopljenog kontinenta Zelandije (dakle, nije riječ o pučinskom otočju). Obuhvaća dva velika otoka, Sjeverni (Te Ika-a-M
ui – M
uijeva riba; ika je srodno s malajskim ikan, što je također riba) i Južni (Te Waipounamu – Mjesto žada; katkada i Te Waka-a-M
ui – M
uijeva piroga), otok Stewart južno od Južnog otoka (zanimljivo je da je u prvo vrijeme Južni otok bio nazivan Srednjim, a otok Stewart Južnim), te nekoliko manjih otoka uokolo. Najbliže kopno Novom Zelandu su Nova Kaledonija, Fidži i Tonga, koji leže oko 1000 km sjevernije. Istočna obala Australije udaljena je oko 1500 km, a Tasmanovo more, koje ih razdvaja, u slengu se često naziva The Ditch (Jarak), aludirajući na „baru“ i „jezero“, koji se koriste za Atlantski i Tihi ocean. Glavni grad države je Wellington, najveći Auckland (oba na Sjevernom otoku), a najveći grad na Južnom otoku je Christchurch. Službeni jezici su engleski, maorski i novozelandski znakovni jezik, a oko 3/4 stanovništva je europskog porijekla. Starosjedioci Maori čine oko 15% stanovništva, uglavnom su koncentrirani u unutrašnjosti Sjevernog otoka. Najviši vrh je Aoraki/Mount Cook, s 3754 metra jedan od tri najviša vrha Oceanije (za razliku od drugih kontinenata, gdje je uglavnom jasno koji je najviši vrh – s izuzetkom Europe, gdje zbog fluidnosti njene istočne granice to može biti ili Mont Blanc ili Elbrus na Kavkazu – najviši vrh najmanjeg kontinenta problematičan je; ako naime uzimamo u obzir samo kontinentske mase, onda je najviši vrh Mount Kosciuszko u Australiji, ako pak gledamo geopolitičku Oceaniju, onda je to Aoraki, a ako gledamo geološki sve što ulazi u Oceaniju, onda je najviši vrh Puncak Jaya na Novoj Gvineji, iako se nalazi u njenom indonezijskom dijelu), u sklopu tzv. Južnih Alpa, planinskog masiva na Južnom otoku.
Geografska zabačenost Novog Zelanda uzrok je njegovu kasnom naseljavanju. Naime, seljenje malajo-polinezijskih naroda kroz Tihi ocean krenulo je vjerojatno s otokâ istočno od Nove Gvineje (Solomonskih otoka), potom na obližnji Fidži, pa Tongu, Samou, odakle su se vjerojatno račvali dalje – na sjever prema Havajima, na istok i jugoistok kroz otočje Tuamotu i sve do Uskršnjeg otoka, te s Tuamotua na jugozapad na Novi Zeland. Kad se točno doseljavanje Polinežana na Novi Zeland dogodilo, ne zna se sa sigurnošću, ali se vjeruje da je to bilo u drugoj polovici 13. st. Dakle, zamislite si na trenutak stvari koje ste učili iz povijesti – Belu IV. Mongoli tjeraju po Hrvatskoj, a na Novi Zeland još nije kročila ljudska noga! Kad su se Maori ubrzo iskrcali, potamanili su ovdašnju megafaunu, prije svega nekoliko vrsti divovskih ptica neletačica moa, koje su bile visoke i do 3,5 metra. I inače je flora i fauna Novog Zelanda prepuna endema, što je razlog zašto postoje toliko strogi propisi o biosigurnosti. Maori se danas smatraju jedinstvenim narodom, no oni su u biti podijeljeni u manje društvene jedinice nazvane iwi, što doslovce znači „narod“. Iwiji su se međusobno znali gložiti i ratovati, katkada i surađivati. Jedan odvjetak Maora odselio se u jednom trenutku na otočje Chatham (Rkohu, otočje istočno od Novog Zelanda, uz samu datumsku granicu, koje ima posebnu vremensku zonu, 45 minuta ispred novozelandskog kopna), gdje su razvili poseban etnički identitet, nazvan Moriori. Zbog ograničenih prirodnih resursa Moriorija nije bilo više od 200-tinjak, te su čak prakticirali kastraciju kao metodu populacijske kontrole. Moriorije su kasnije Maori podjarmili i pretvorili u svoje robove, ponašajući se prema njima gore nego što su se Europljani ponašali prema Aboridžinima – ubijajući ih i jedući (Maori su bili kanibali), tjerajući ih da vrše nuždu po svojim grobovima, zabranivši im da govore moriorski i da se međusobno žene i imaju djecu. Maorski su muškarci uzimali Moriorke za žene, a posljednji čistokrvni Morior umro je 1933.
Prvi Europljanin koji je ugledao obale Novog Zelanda bio je Abel Tasman 1641., i nazvao ga je Staten Landt, prema nazivu za otok na jugu Južne Amerike, za koji je vjerovao da je povezan s Novim Zelandom. Današnje ime dali su mu nizozemski kartografi 1645. Tasmanov susret s Maorima nije baš prošao srdačno, Maori su mu ubili 4 mornara. 10 godina kasnije do Novog je Zelanda doplovio James Cook, oplovio ga i kartografirao obale. Time je započela europska trgovina s Novim Zelandom, a dvije su robe imale presudni utjecaj na život Maorâ – krumpir, koji je revolucionirao poljoprivredu, i muškete, koje su revolucionirale maorsko ratovanje. U razdoblju od 1801. do 1840. vođeno je čak 600 bitaka u kojima se 30-40 tisuća Maora međusobno poubijalo, a još ih je oko 30 000 bilo porobljeno ili protjerano. Tijekom 19. st. počelo je europsko doseljavanje, i prije svega rad kršćanskih misionara, koji su naposljetku uspjeli pokrstiti većinu Maora. No s Europljanima su stigle i bolesti. Na kraju 19. st. populacija Maora iznosila je 40% one s početka stoljeća.
Novi je Zeland u početku bio priključen Novom Južnom Walesu. No kako su se u međuvremenu pojavili i Francuzi s interesima kolonizacije, a Britanci su formirali i Novozelandsku kompaniju s ciljem sustavnog naseljavanja i stvaranja „novog engleskog društva na južnoj polutci“, 35 maorskih poglavica sa Sjevernog otoka poslalo je britanskom kralju Vilimu IV. dokument o proglašenju neovisnosti i zatražilo njegovu zaštitu (nikad mi nisu bili jasni ti potezi – tražiš neovisnost, a onda to radiš pod zaštitom monarha iste države od koje tržiš neovisnost). Novi Zeland u to je vrijeme bio u limbu – nije bio kolonija, nominalno je pripadao Novom Južnom Walesu, imao je britanskog namjesnika, ali Maori su uglavnom bili prepušteni sebi i svojim međusobnim sukobima. No ta je deklaracija neovisnosti dovela do sklapanja čuvenog Sporazuma iz Waitangija, potpisanog 6. veljače 1840. Tim je sporazumom reguliran odnos između britanske krune i Maorâ, čime je Maorima priznato vlasništvo nad zemljom, ali su istovremeno postali podanicima britanske krune. Sporazum je kontroverzan jer njegova engleska i maorska verzija imaju drugačije formulacije – Britanci su tvrdili da Sporazumom imaju pravo na punu suverenost nad Novim Zelandom, dok su Maori vjerovali da ih Britanci samo štite od daljnjih kolonijalnih pretenzija, istovremeno im ostavljajući suverenost u njihovim unutrašnjim pitanjima. Britanci se naravno kasnije nisu pridržavali obveza preuzetih tim sporazumom, te je do 1970-ih postojao stav kako je sporazum imao svoju svrhu kada je potpisan, ali da su se kasnije okolnosti promijenile. Od 1960-ih Maori su počeli ukazivati na kršenja sporazuma i s vremenom postigli to da im se prizna zadovoljština i dadnu im se neke privilegije koje im je Sporazum jamčio. Novi Zeland je službeno postao samostalnom kolonijom 1841. 1852. je dobio prvu vladu, a 1854. i prvi saziv parlamenta. 1856. kolonija je dobila punu samoupravu, a kako su postojale bojazni oko separatizma Južnog otoka 1865. glavni je grad premješten u centralnije smješteni Wellington. Kako je raslo useljavanje u drugoj polovici 19. st. došlo je do sukobâ i otimanja maorske zemlje. Progresivna vlada Liberalne stranke koja je došla na vlast 1891. donijela je nekoliko ključnih odluka – 1893. Novi je Zeland postao prva država na svijetu koja je dala ženama potpuno pravo glasa, iduće godine uvedeno je obavezno posredovanje između poslodavaca i sindikatâ, dok je 1898. donesen prvi zakonski akt o općim mirovinama u Britanskom Carstvu. 1907. Novi Zeland postaje dominionom, još jedan važan korak prema samostalnosti. Potpuna neovisnost proglašena je 10. prosinca 1947. U to je vrijeme na vlasti bila laburistička vlada koja je uvela širok program socijalnih mjera i protekcionizam, čime je došlo do povećanog prosperiteta u razdoblju nakon neovisnosti. Ujedno je to pripomoglo doseljavanju Maorâ u gradove, razvitku postkolonijalne kritike eurocentrizma i preispitivanju odnosa prema Maorima i Sporazumu iz Waitangija. Iako je Novi Zeland u oba svjetska rata sudjelovao u borbama za Britance (opet ANZAC), danas vodi prilično pacifističku politiku (ipak je u Pacifiku!), pa je tako istupio iz ANZUS pakta, potjeravši američke vojne brodove iz svojih luka, a aktivno se zalaže protiv nuklearizacije Pacifika, pa je tako slao svoje ratne brodove u vode oko atola Mururoa, u Francuskoj Polineziji, gdje su Francuzi sredinom 90-ih izveli svoje posljednje nuklearne testove.
Od 1947. službeni je naziv države Kraljevstvo Novi Zeland (Realm of New Zealand). Kraljevstvo Novi Zeland dijeli se na Novi Zeland u užem smislu (tri glavna otoka, otočja Chatham, Kermadec, Three Kings i subantarktički otoci, Ross Dependency – novozelandski sektor Antarktike, te Tokelau), te na dvije države u slobodnoj asocijaciji s Novim Zelandom – Cookovi otoci i Niue. Potonje nisu članice Ujedinjenih naroda, ali imaju samostalnost u vanjskopolitičkim odlukama, pa je tako npr. Niue samostalno priznao Kosovo. :D Zbog podosta razbacanih vanjskih otoka, ekskluzivna ekonomska zona Novog Zelanda obuhvaća 15 puta veću površinu od same kopnene površine.
O kulturi Novog Zelanda ću još pisati, već sam se i ovdje raspisao, a nisam još ni spomenuo svoj dan. Ujutro su mi se javili prtljagaši, rekavši mi da moram ispuniti neki obrazac i poslati im ga (jer naravno, to što sam im sve podatke već napisao u prvom mejlu nije dovoljno, ne mogu oni izvući te podatke i sami ispuniti obrazac; umjesto toga su mi poslali obrazac u PDF-u, koji dakle prvo moram isprintati, ispuniti, skenirati i onda im ga poslati natrag mejlom – da stvar bude bolja, uopće ga ne treba potpisati, dakle mogao je biti i u Wordu, ali njima je svakako bolje da se ja bakćem s tim nego oni), te će onda oni, ako im netko donese vreću na šalter za izgubljeno-nađeno, poslati istu meni na adresu hostela. To ako je vreća ispala bilo gdje u trenutku od ukrcavanja u Sydneyu, pa do karantene u Aucklandu. Ako je ispala još u Sydneyu, onda moram kontaktirati ne službu za izgubljene i nađene stvari na sydneyskom aerodromu (oni su odgovorni samo za ono izgubljeno u prostorijama aerodroma – njih bih eventualno mogao kontaktirati za kapu, ali to bi stvarno bilo bizarno), nego izravno Qantas. Koji međutim nema mejl adresu za tu svrhu, već samo telefonski broj. Koji je dakle u drugoj državi i to mi je popriličan trošak poziva. Mogao bih kontaktirati svoga Tonganca Siomea (ili kako se već zove) i pozdraviti mu majku. Da prtljaga nije išla na izvangabaritnu, došla bi redovno, pa čak i da je vreća tada ispala, barem bih odmah utvrdio gdje je ispala. Srećom da se ja vraćam preko Aucklanda (i Sydneya!), tako da mi vreću mogu dostaviti unutar idućih mjesec dana u hostel u kojem trenutno odsjedam. Ako ju dotad ne nađu, onda stvarno ne znam. Obično se te stvari čuvaju i daju na aukciju ako ih nitko ne podigne, tako barem rade u Sydneyu, našao sam taj podatak na netu.
Iz hostela sam izašao tek oko 2, pa sam se prvo zaputio u jednu turističku agenciju koja iznajmljuje bicikle, ali oni rade samo do 5, a kako sam ja došao u pola 3, onda više nije bilo šanse da odradim Coast to coast walkway, jer bi mi za to trebalo tamo i natrag koja 4 sata. To ću onda sutra, krenut ću ranije ujutro, tekst ću objaviti kasnije, ionako sam sad 12 sati ispred Hrvatske i mogu tekst objaviti i navečer, taman da ga ljudi čitaju uz jutarnju kavicu. Odlučio sam se provezati obalom Aucklanda prema istoku, do Mission Baya, predgrađa s plažom i mnogim restorančićima i kafićima, 7 km udaljenog od centra grada. Zaljev je dobio ime po tzv. Melanezijskoj misiji, anglikanskoj školi za dječake melanezijskog porijekla koja je ovdje djelovala od kraja 1840-ih do 1867. Kasnije je u toj zgradi bila letačka škola, a zaljev je služio kao polijetalište za hidroavione. Zato se katkada naziva i Flying School Bay. Vožnja uz obalu do zaljeva otkriva lijepe poglede na sjeverni dio Aucklanda, koji se nalazi s druge strane zaljeva Hauraki, te na otok Rangitoto, najveći i najmlađi od 50-ak vulkana Aucklandskog vulkanskog polja, nastao u seriji erupcija koje su počele pred 6000 godina, a ona posljednja se dogodila pred nekih 600-tinjak godina. Iako ga se ne smatra opasnim, činjenica je da je Rangitoto kroz povijest imao više razdoblja aktivnosti i neaktivnosti, što bi moglo sugerirati njegovo ponovno buđenje, no vulkanolozi nisu našli potvrdu za takva predviđanja (iako bi moglo doći do buđenja novih vulkana na području grada, a kako je riječ o bazaltnoj magmi, koja erumpira vrlo brzo, u slučaju nove erupcije neće biti puno vremena za upozoravanje. Auckland živi pod Damoklovim mačem.
U grad sam se vratio oko pola 5, vratio bicikl, potom se prošetao nekim dijelovima centra koji su mi promakli prethodnih dana, usput skužio da se ovaj tjedan u Aucklandu igra ATP turnir (tu su Tsonga, Ferrer…), da nemam pametnijeg posla možda bih čak i otišao, piše da su ulaznice od 10$, ali to je možda bilo za neke ranije kvalifikacijske susrete, sad je ipak već došlo do polufinala. Navečer sam se ovoga puta odlučio za solo program, prebacio slike, otišao u pub na pintu cidera i pisao dio teksta, kako bih sutradan imao manje posla. Bogme me ujutro držao mamurluk od prethodnog dana, pretjerao sam s pivom, popivši nekih 4-5 malih piva, što možda i nije puno, ali budući da ja uglavnom ovih dana pijem cider, očito me ovo ulovilo na krivoj nozi. Popio sam doduše taj dan ranije jednu pintu pive uz one školjke… Dobra je vijest da tipka „a“ opet raducka. Ne redovito, ali počela je surađivati. Možda sam razmrdao onu mravlju kiselinu unutra. Vratio sam se u hostel iza ponoći, pa još malo pisao u predvorju, dok mi se oči nisu počele sklapati, pa sam se uputio svom cimeru Ircu, koji je ovaj dan bio začudo trijezan. Ali svejedno hrče. I pušta vjetrove. :D Inače, još važem da li da ostanem u Aucklandu do ponedjeljka, vremena imam, mislio sam za vikend otići na jedan dan u Northland, regiju koja je ona „peteljka“ Sjevernog otoka sjeverozapadno od Aucklanda, i gdje ima i najviše Hrvata (zapravo Dalmatinaca, o tome ću isto još pisati), ali iako to izgleda prilično blizu na karti, zapravo do Kaitake, zadnjeg grada u tom reviru, ima čak šest i pol sati vožnje, što znači da je to nemoguće izvesti kao jednodnevni izlet. A osim toga, postoji samo jedan dnevni bus, s presjedanjem… Kaitaka će me vidjeti kad idući put dođem. Onda možda povedem sa sobom i nekoga tko zna voziti, pa uzmemo rent-a-car. Znam jednoga koji ima takve sklonosti, ali nažalost ima običaj gubiti dokumente po vlakovima…