Prognoza je u početku najavljivala sunčano vrijeme za vikend, i iako se u popodnevnim satima razvedrilo, kad sam ja ujutro izašao iz hotela bilo je jednako tmurno kao i prethodnih dana. Barem je bilo suho, ako ništa drugo. Današnji program uključivao je razgled dviju tvornica koje obilježavaju dunedinski prehrambeni sektor. Obje tvornice imaju organizirane ture, tako da je moguće i unaprijed rezervirati, no ja sam tomu pristupio padobranski.
No prvo nešto o samom gradu. Dunedin (maorski Ltepoti) je drugi najveći grad na Južnom otoku i sedmi najveći u čitavoj državi, s oko 120 000 stanovnika. Iako je u međuvremenu izgubio demografsku utrku s drugim gradovima, još ga se uvijek smatra jednim od četiriju najvažnijih novozelandskih gradova. Tijekom druge polovice 19. st. Dunedin je bio najveći grad Novog Zelanda, jer je u to vrijeme glavnina doseljenika živjela na Južnom otoku, a u zapadnom Otagu tražilo se zlato. Smješten je u najdubljem dijelu zaljeva Otago (po kojem se zove čitava regija), odvojenom od Pacifika uskim poluotokom koji se pruža paralelno s obalom. Krajolik oko grada je prilično brdovit (tradicionalno se naravno tvrdi da ima 7 brda), grad se širi kroz pojedine doline u tom krajoliku, uspinjući se potom i na okolna brda. Dunedin je i sjedište Otaškog sveučilišta, najstarijeg sveučilišta na Novom Zelandu, osnovanog 1869., te je stoga u njemu prisutna brojna studentska populacija (što sam vidio već prethodne večeri, budući da je bio petak, ulice su bile pune mladih koji ovdje tulumare, inače bi grad bio poprilično mrtav). Kuriozitet je da je Dunedin najudaljeniji grad na svijetu od Londona (19 100 km), a ujedno ima i najjužniju džamiju na svijetu (Invercargill ima mesdžid, tako da ovo nije najjužnija islamska bogomolja, ali je najjužnija prava džamija, ujedno i najudaljenija od Meke).
Dunedin je bio jednim od najranije nastanjenih maorskih lokaliteta na Novom Zelandu, a ujedno su naselja oko zaljeva Otago bila i među najvećima na Južnom otoku. Početkom 19. st. stižu europski lovci na tuljane, uslijed čega je došlo do sukoba s Maorima, te je od 1810. do 1823. trajao tzv. Tuljanski rat. Unatoč tomu, prvi naseljenici ovdje ustanovljuju farme već 1815., da bi nakon 1830. bila uspostavljena luka za kitolovce. U Waikouaitiju, nedaleko današnjeg Dunedina, osnovano je 1840. prvo pravo europsko naselje na Južnom otoku koje nije bilo izolirana farma ili kitolovačka luka. Nekoliko godina kasnije Slobodna škotska crkva poslala je brod Deborah u istraživačku misiju kako bi pronašao mjesto za predviđeno novo naselje koje su željeli osnovati. 1844. Deborah se zaustavila na mjestu Dunedina, nakon što su prvo odbacili lokalitet na kojem će kasnije niknuti Christchurch, uz obrazloženje da je teren uokolo Avona premočvarast. Dunedin je utemeljen 1848. i dobio je ime po Edinburghu (zato ga često i zovu Edinburghom juga), te je arhitektonski pokušao kopirati svog imenjaka. Vođa nove kolonije bio je kapetan William Cargill, veteran Napoleonskih ratova, a za duhovno se vodstvo brinuo Thomas Burns, nećak slavnoga škotskog pjesnika Roberta Burnsa. 1852. Dunedin postaje glavnim gradom Otaga, koji je u to vrijeme obuhvaćao čitav jug Južnog otoka, a 1861., nakon otkrića zlata, kreće masovno useljavanje, te Dunedin ubrzo postaje najvećim gradom Novog Zelanda. Najveći broj novih doseljenika bili su Irci, ali bilo je tu čak i Libanonaca, Židova i Kineza (štoviše, vjeruje se da su prvi muslimani u Dunedinu bili upravo Kinezi – dakle, vjerojatno Huiji). Kada je 1878. grad željeznicom povezan s Christchurchom, to je bio dodatni poticaj za njegov industrijski razvitak, a početkom 1880-ih počinje razvoj industrije smrznutoga mesa. Inače, kako je dunedinska luka relativno plitka, svi brodovi većeg gaza pristaju u Port Chalmersu, gradiću desetak km sjeveroistočnije, bliže početku Otaškog zaljeva. Dunedin je imao prve novozelandske dnevne novine, umjetničku školu, medicinsku školu, umjetničku galeriju… Iako je početkom 20. st. prestao biti najvećim novozelandskim gradom, svejedno se njegovo sveučilište nastavilo razvijati, privlačeći studente iz čitave zemlje. Cvjetala je i umjetnička scena, a u to je vrijeme utemeljeno i nekoliko industrija koje su otada vodeće u zemlji. Nakon Drugog svjetskog rata modernizacija je uništila neke od starih viktorijanskih zgrada, no Dunedin je unatoč svemu zadržao svoju reputaciju kulturnog središta, iako je odustao od demografskog nadmetanja sa sjevernijim gradovima. Osamdesetih godina u Dunedinu je cvjetala posebna glazbena scena, koja je svoje inspiracije tražila u glazbi šezdesetih, punku i psihodeličnom roku, nazvana Dunedin sound. Nakon Oamarua, i Dunedin je 80-ih godina počeo razvijati svoju reputaciju viktorijanskog grada. Između ostaloga, tu je i dvorac Larnach, zapravo raskošna viktorijanska vila, koja se reklamira kao „jedini dvorac na Novom Zelandu“, impresivna zgrada željezničkog kolodvora, nekoliko crkava, te još nekoliko javnih zgrada u centru. Važna grana ekonomije je i ekoturizam – nedaleko Dunedina, na poluotoku Otago, nalazi se jedina kolonija kraljevskih albatrosa smještena na kopnu (u smislu da nije na neko izoliranom otoku).
Dvije industrije koje sasvim sigurno obilježavaju grad su tvornica čokolade Cadbury i pivovara Speight's. Obje nude ture po tvorničkom krugu, uz degustaciju proizvodâ. Ove u Cadburyju idu svakih pola sata, a one u Speight'su samo u 10, 12 i 14 sati. Budući da sam iz hostela izašao u nekoliko minuta do 12, nisam mogao stići do pivovare na vrijeme, stoga pikiram onu turu u 2, a sada ću prvo do Cadburyja. Tamo međutim dolazi do razočaranja – sve vođene ture za danas su popunjene. Jedino što ostaje jest kratka samovođena tura po muzeju čokolade, uz vrećicu s nekoliko čokoladica, za 5$ (čitava tura od sat vremena košta 20$). Žena na blagajni mi kaže da doduše ima jedno slobodno mjesto na turi u 2 sata, ali to mi ništa ne znači, jer kako rekoh, tada sam već u Speight'su. Ništa, proći ću jeftinije, dobit ću ionako čokoladice, meni je tih 5 čokoladica dovoljno (nije da ne volim čokoladu – osim čokoladnog pudinga i sladoleda, to stvarno ne volim – ali mogu se suzdržati da pojedem samo malo, iznimka je jedino tekuća čokoladna krema za kolače poput čupavaca), a usput ću ipak nešto doznati o tvornici i o proizvodnji čokolade. Tvornica u Dunedinu osnovana je kao tvornica keksa Richarda Hudsona, 1868. 16 godina kasnije Hudson je počeo proizvoditi i čokoladu. No nakon velikog požara u tvornici početkom 20. st. Hudson je bio financijski uništen, te je morao prodati tvornicu, a to ga je toliko potreslo da je ubrzo i umro. Tvornicu je kupila britanska tvornica Cadbury iz Birminghama, jedan od najvećih svjetskih proizvođača čokolade. I zapravo u muzeju više učite o povijesti Cadburyja, nego o povijesti konkretne dunedinske tvornice. To mi se ne sviđa, pogotovo kada vidim kako se ime tvornice mijenjalo – nakon Hudsona bilo je prvo Cadbury-Hudson, a potom je postupno Cadbury zatro svaki spomen na Hudsona u imenu, reducirajući ga tek na povijesnu natuknicu. Otprilike kao što Dukatovi proizvodi za početak dobivaju onu oznaku „Président“, a onda će jednoga dana Dukat samo iščeznuti (istu je stvar doduše i Dukat radio sa Somboledom u Srbiji). A znamo kako se u biologiji zove vrsta organizama koji tako počnu s crpljenjem hranjivih tvari od domaćina, a potom ga posve preuzmu i unište.
Za proći po muzeju čokolade treba vam možda 20-ak minuta, ako toliko, a onda imate i neki popust u susjednom tvorničkom kafiću. Popit ću jednu vruću čokoladu s okusom jaffa naranče, pojesti tortu s karamelom, kupiti nešto čokolada u prodavaonici (2,90 dolara po tabli – izgleda jeftino, ali to je nekih 13 kn), a onda krećem prema Speight'su. Usput prolazim preko Octagona, gdje se upravo održava dunedinski skup protiv TPPA (Sporazuma o transpacifičkom partnerstvu – ono što je TTIP za Europu, to je TPPA za Aziju i Pacifik, samo što je ovaj potonji već odmakao malo dalje). Skupovi protiv TPPA najavljeni su diljem zemlje, koliko sam vidio po plakatima u gradovima kroz koje sam prolazio. Novi Zeland još nije potpisao, a ovi su skupovi metoda pritiska na političare da tako i ostane.
U Speight'su neugodna spoznaja – ture idu i kasnije, svakih dva sata, dakle mogao sam lijepo otići na punu turu u Cadburyju u 2, te potom na neku od kasnijih tura u Speight'su. Ali dobro, imam još planova za kasnije. I tura u 2 je skoro skroz popunjena, no ipak upadam na nju kao zadnji. Normalna cijena je 28 dolara, no kada tip vidi moju vrećicu iz Cadburyja (srećom ju nisam odložio u hostelu) kaže mi da imam pravo na popust, te da je cijena tada samo 25 dolara. Zvuči smiješno, ali to je preko 10% popusta. Tip koji prodaje karte ujedno je i vodič po pivovari. I vidi se da to radi sa strašću. Nažalost mu nisam upamtio ime, rođeni je Dunedinac, govori finim novozelandskim naglaskom i pojašnjava nam pojedine korake u proizvodnji pive, ali i povijest pivovare. Speight's je danas u vlasništvu japanske kompanije Lion, ali su ovi barem zadržali brand. Osnovana 1876., pivovara promiče imidž pravog južnjaka, pomalo surovog ovčara, u stilu Marlboro Mana. Njihova najpoznatija piva je Speight's Gold Medal Ale, koji zapravo uopće nije ale nego lager, a za moj ukus se previše osjeti kvasac. Ime dolazi od nagrade koju je ta piva osvojila na međunarodnoj izložbi u Melbourneu 1880. Speight's je danas glavni opskrbljivač Južnog otoka pivom, budući da je pivovara u Christchurchu uništena u potresu i neće se obnavljati. To je ujedno značilo da Speight's mora proširiti svoje proizvodne kapacitete, jer su Novozelanđani žedni ljudi, pa je tako tvornica trenutno u procesu dogradnje pogona. Tijekom ture upoznali smo se kako s popratnom pivskom industrijom (npr. bačvarstvom – bačvari su imali kvotu od 5 izrađenih bačava dnevno, a dobivali su po dvojica svakodnevno bačvu od 23 litre pive kao nagradu za svoj rad, koju su onda konzumirali uz posao; pitao sam vodiča je li se vidjela razlika u kvaliteti bačava proizvedenih ujutro i navečer, rekao je „vjerojatno“), s poviješću pivarstva (u svijetu i na Novom Zelandu – prvu je pivu na Novom Zelandu napravio James Cook, iako je to zapravo više bio nekakav napitak od biljaka protiv skorbuta), tako i s čitavom proizvodnjom pive, od sirovina (hmelj, ječam, voda – pivovara ima vlastiti izvor vode), preko fermentacije, do pročišćavanja i punjenja u ambalažu. Dunedinski pogon puni samo bačve, za boce i limenke zadužen je pogon u Aucklandu. Usto vodič napominje kako je pivovara imala i svoje rezidentne mačke (čak se na jednom mjestu u betonu vide i otisci njihovih šapa), te ih je jedan zaposlenik uzeo doma, ali nisu htjele piti ni vidu, ni mlijeko – samo pivu. Doznao sam nekoliko podataka koje nisam znao ranije – hmelj je botanički najbliži srodnik konoplje (navodno su svojedobno i pokušavali dodavati konoplju pivi, ali okus je bio presladak; također, vodič kaže „ako ste se zapitali, hmelj nije moguće pušiti u džointu, bolje ga je staviti u pivu“), a prašina koja nastaje mljevenjem prženog ječmenog slada eksplozivna je poput baruta i potrebne su poprilične mjere sigurnosti da to ne odleti u zrak. Također sam doznao proceduru kojom su u srednjem vijeku u Engleskoj kontrolirali kvalitetu pive. Kontrolor bi nosio kožne hlače, te bi prilikom kontrole polio malo pive po drvenoj klupi na kojoj je sjedio. Potom bi nastavio testirati druge aspekte, sve do trenutka ustajanja. Ako bi mu se hlače zalijepile za klupu, to bi značilo da u pivi ima previše šećera, te da ne prolazi ispit kvalitete (naravno, to nije bio jedini kriterij po kojemu je mogla pasti na testu). Inače, tim se poslom bavio i otac Williama Shakespearea.
Kvasac koji je odradio svoje u fermentaciji (zapravo su dakle u pitanju mrtve kvaščeve gljivice) prodaje se za proizvodnju Marmitea (to je ekvivalent australskog Vegemitea). Marmite je nešto ukusniji od Vegemitea, ali ne puno. Lakše se maže, tekućiji je. Zanimljivo, tvornica koja izrađuje Marmite na Novom Zelandu također je u Christchurchu, te je također bila oštećena u potresu. No nju su obnovili, ali neko je vrijeme vladala nestašica Marmitea, što se na Novom Zelandu popularno naziva Marmageddon. Posljednji dio ture je naravno degustacija, na kojoj imamo priliku probati 6 proizvoda Speight'sa, 5 piva i cider. U čašama od 2 dl. Dakle, u roku od nekih pola sata popio sam litru pive (probao sam sve osim Summita, vrlo laganog lagera koji sam već probao u Christchurchu). Kao da to sve nije dovoljno, odlazim još onda na ručak u susjednu tvorničku pivnicu, „da mi hrana malo upije alkohol“. Ali uz to uzimam i pintu Distinction Alea, tako da nema nekog efekta. A ručak je hladna plata od mesnih narezaka, namazâ i sira.
Nakon ručka krećem u šetnju prema sjeveru, usput bilježeći zanimljive ulične kadrove Dunedina. Proći ću pored dunedinskog zoološkog vrta i sveučilišta, ali glavni cilj te moje šetnje je Baldwin Street – najstrmija ulica na svijetu. Ova 350 metara duga ulica počinje sasvim obično, no njena druga polovica uzdiže se s nadmorske visine od 30 metara na 100 metara na samo 161 metar duljine, što je uspon od 35%. Zbog te strmine ulica nije prekrivena asfaltom, budući da bi se asfalt ocijedio nizbrdo prije nego što se osuši. Usto, asfalt bi bio presklizak u zimskim uvjetima. Zanimljivo je da nitko nije namjeravao raditi tako strmu ulicu – no kako je urbanistički plan Dunedina zamišljen na temelju zemljopisne karte, a ne stvarnog ispitivanja terena, i to od ljudi koji nisu nikad ni bili u Dunedinu, tako se zalomilo (pretpostavljam da bi improvizacija poremetila čitavu strukturu). Ulica je popularna i zbog nekoliko događaja koji se ovdje održavaju: godišnje utrke uzbrdo i nizbrdo (rekord je minuta i 56 sekundi za gore i dolje), kotrljanje čokoladnih bombona s vrha ulice (svaki bombon ima svoga sponzora, što znači da je u pitanju utrka sponzoriranih bombona), a bilo je i nekoliko kaskaderskih pokušaja spuštanja niz ulicu (na motociklu na jednom kotaču, u hladnjaku, u kanti za smeće – prilikom ovog posljednjeg pokušaja dvoje ljudi je poginulo, jer su se zabili u prikolicu parkiranu na pločniku). Ulica je inače otvorena za promet automobila, ali je slijepa. Uspio sam se ispenjati (negdje na sredini uspona je prijelom nivelete, te postaje još strmijom), ali tih 160 metara me izmorilo više od 3 km hoda od centra dovdje. Svakih 2,86 metara napredovanja, vi se uzdižete za 1 metar. Manje je naporno ako idete pločnikom, na kojem postoje stepenice, ja sam išao kolnikom. Pogled s vrha zakriven je okolnom vegetacijom, tako da nije baš neka nagrada za uspon. Po ulici se uglavnom naslikavaju razni turisti i lokalni studenti, a na vrhu, u produžetku ulice, nalazi se još nekoliko stambenih kuća – ne znam kako je živjeti ovdje i svaki se dan penjati ovuda, pogotovo ako nemate automobil. Ili kako biti spokojan ako imate djecu koja se požele otići igrati na ulicu… No iako je uspon bio naporan, spust je još naporniji, jer vam trpe koljena, nožni prsti…
Sada opet imam istih 3,5 km do grada, no malo ću promijeniti rutu, pa tako prolazim kroz botanički vrt i sveučilišni kampus, sve do ragbijaško-nogometnog stadiona Forsyth Barr, koji je posve natkriven, iako prozirnim krovom, kako bi trava ipak mogla rasti (mislim da je posrijedi jedini posve natkriveni stadion s prirodnom travom na svijetu, drugi obično imaju pomični krov). Nadimak mu je Greenhouse of Pain, budući da je njegov prethodnik imao nadimak House of Pain. Potom se vraćam u hostel, gdje ću ostatak predvečerja i dobar dio večeri prebacivati slike, napokon završivši oko pola 11. Srećom da je subota, pa je grad još živ, mogu otići nešto popiti prije spavanja. Usput pitam za sutrašnji izlet na poluotok Otago, htio bih vidjeti albatrose i pingvine, možda i onaj dvorac, ali piše da izlet traje pola dana, a kako mi bus ide u 5 popodne, želio bih znati kad je polazak i povratak. Nažalost, polazak je tek u pola 4 popodne. To je predvečernji izlet, zato što su ptice očito danju u lovu. Znači ništa od albatrosâ, a bogme ni od pingvina u divljini. Sve mi se čini da ću se morati vratiti u Dunedin jednom prilikom, previše sam stvari propustio. A i ugodan je grad, tu negdje u rangu Wellingtona. Ispada da su atraktivniji ovi gradovi „iz sjene“, nego najveći centri na oba otoka. OK, nije Auckland toliko loš, samo mi izgleda nekako skučeno, iako su svi drugi gradovi manji od njega. Ili je to bio općeniti dojam novozelandske skučenosti koji sam prenio na Auckland…
Subota navečer je, kako sam već rekao, dosta živahna, iako strogo ograničena na Octagon i duž George Streeta. Izvan toga je grad prilično pust. Vidim da je očito običaj natrpati se u auto (obično karavan ili kombi) i potom se vozikati gore-dolje duž centra uz trešteću glazbu i deranje. To je nešto što bih očekivao u zemljama poput Albanije ili čak i Irana (samo što tamo to vjerska policija ne bi dopustila), ali ne baš i na Novom Zelandu. Dosta barova ima pred sobom redare koji ne puštaju ljude koji se ne uklapaju u dress code (kao ono kad mene nisu pustili u Aucklandu), ovoga sam puta odjeven u duge hlače i imam cipele na nogama, iako sumnjam da i ovo zadovoljava kriterije. Nalazim konačno jedan malo opušteniji pub, koji ne inzistira na odjeći, iskapljujem jedan cider (ako ne računamo onaj na degustaciji, nisam od popio nijedan od srijede), ali kuhinja je zatvorena, a kako bih ipak još nešto pojeo prije spavanja, morat ću otići u jedini restoran koji radi – McDonald's, na dupli Filet-o-Fish. I tako dan koji je započeo sa šmekerskim čokoladama i pivama završava u McDonald'su. Neznani su putevi Krešini…
Post je objavljen 31.01.2016. u 09:22 sati.