Grad jedara

Ujutro oko 9 spuštam se na recepciju provjeriti je li stigla prtljaga. Nije još, prema onome što mi veli šef (koji je, kasnije ću doznati, Etiopljanin), oni to dostavljaju tek nakon podneva. Tada naime završe s pregledom jutarnje i večernje prtljage, pa zovu vozače. Vraćam se u sobu i završavam još svoje obaveze, potom se odlazim otuširati, tražio sam tipa s recepcije može li mi barem dati ručnik, zašto ne. Oko podneva krećem prema gradu, no silazeći u predvorje vidim poznatu plavu torbu. Stigla je dakle. Ali nešto fali… „Oprostite, gdje je vreća za spavanje?“ „Samo ovo je dostavljeno.“ Krasno, sad ću još morati zvati na aerodrom, jer su uspjeli zagubiti vreću. Koja nije bila navedena kao posebni dio prtljage, jer je bila povezana s torbom. Gdje je ispala? Nadam se na karanteni, kad su pregledavali prtljagu. Mogla je međutim isto tako ispasti i u avionu, ili čak još u Sydneyu. Nadam se da ću uspjeti stupiti u kontakt s ovima u službi za pronalazak prtljage. Zovem ih, nitko se ne javlja. Preusmjeravaju me na govorni automat, pa onda kažu da ostavim poruku. Neću, želim razgovarati s fizičkom osobom. Tip s recepcije mi kaže da im je u ovo doba obično gužva i da pokušam kasnije. Odlazim stoga u grad, moram riješiti novozelandsku SIM karticu i promijeniti preostale američke dolare koje još nosim od Zagreba, a uzeo sam ih za svaki slučaj dok sam još mislio da ću u Kini imati problema s međunarodno povezanim bankomatima. Ostalo mi je još 900 američkih dolara, za koje ću dobiti oko 1300 novozelandskih dolara. Bojao sam se da mi ih neće htjeti primiti, budući da su se dosta uprljali – naime, nosio sam ih u torbici s novcem koju sam uvijek nosio uz tijelo, ispod odjeće, a oni su bili smješteni u džepu uz samu moju kožu. Iz koje je znoj naravno prodirao u torbicu, i tako 9 mjeseci. Nakupilo se prljavštine na njima. Ali Kinezu u mjenjačnici to ne smeta, nije ništa komentirao, nije čak tražio ni legitimaciju, očito je ovo mjenjačnica u koju se ide zametnuti trag novca. Nakon što kupim SIM karticu ponovno nazivam sva tri broja s papira koji mi je dala ona ženska na šalteru, kao referentne za kontakt ako nešto pođe po krivu. No sada, kada je pošlo, nema nikakve koristi od tih brojeva. Ili zvone u prazno, ili dobivam opet onu istu poruku od jutros. Nazivat ću još tijekom dana, ali tu je i mejl adresa na koju ću se pokušati javiti (koja međutim ništa ne jamči, tko kaže da to itko čita, ili da ne ide u spam foldere). Krećem u šetnju centrom Aucklanda.
Auckland (maorski T
maki Makaurau, ali i karana) je s oko milijun i pol stanovnika najveći grad Novog Zelanda, u kojem živi oko trećina stanovništva. Auckland je zapravo centar Novog Zelanda po svemu osim po nominalnom bivanju glavnim gradom, premda je nekad i to bio, prije nego je središte vlasti preseljeno u centralnije smješteni Wellington. Osim što je najveći novozelandski grad, Auckland je i najveći grad u Oceaniji izvan Australije. Smješten je na vrlo razvedenoj obali na sjeverozapadnom dijelu Sjevernog otoka, na prevlaci između Tasmanovog mora i Tihog oceana, te spada u rijetke svjetske gradove koji imaju dvije luke na različitim morima. Okrenutost plovidbi vidi se po tome što je to grad s najvišom stopom vlasništva brodova po glavi stanovnika u svijetu (oko trećine stanovnika Aucklanda posjeduje brod), a nadimak mu je Grad jedara. Redovito završava u vrhu različitih popisa gradova po kvaliteti života, no moj je dojam da je riječ o mirnom i pomalo sterilnom gradu, vjerojatno manje dinamičnom čak i od Zagreba. Područje Aucklanda prvi su naselili Maori sredinom 14. stoljeća. Europljani su stigli ovamo tijekom 19. st. i otkupili područje 1832., da bi 1840., nakon Sporazuma iz Waitangija novi guverner William Hobson odabrao ovo mjesto kao lokaciju novog glavnog grada. Nazvao ga je Auckland prema tadašnjem potkralju Indije, Georgeu Edenu, grofu od Aucklanda. Od 1841. do 1864. Auckland je obavljao dužnost glavnog grada Novog Zelanda. U prvom valu europskih doseljenika bilo je mnogo britanskih razvojačenih vojnika, prvenstveno protestantskih Iraca iz Ulstera. Brzi razvoj (stanovništvo je naraslo s 1500 na oko 12 000 tijekom razdoblja u kojem je Auckland bio glavni grad) donio je uobičajene probleme: zagađenje, prenaseljenost i prometni kaos, naročito u drugoj polovici 20. st. Tijekom 20. st. grad se počeo razvijati u svim smjerovima, obuhvativši veliko područje uokolo prevlake na kojoj je izvorno bio smješten, proširivši se na Aucklandsko vulkansko polje – Auckland je jedini grad u svijetu koji leži na aktivnom vulkanskom polju (Campi Flegrei jesu blizu Napulja, ali ipak ne u gradu), iako su svi pojedinačni vulkani u tom polju ugasli. Etnički se sastav stanovništva dosta promijenio otkako je 1986. dopušteno useljavanje iz Azije – prije toga broj stanovnika azijskog porijekla bio je oko 1%, danas je u centru grada već 36%. To se itekako i vidi. Maori čine oko 10%, a još je 14% stanovništva pacifičkog porijekla. Grad je inače poznat po brojnim zelenim površinama, koje se uglavnom nalaze uokolo njega, plažama na tihooceanskoj strani, ali i kulturnim događanjima, poput festivala i izložaba, sportskih događaja (najčešće su u pitanju razne regate). Ekonomski, Auckland je nesporni centar Novog Zelanda, s oko 36% ukupnog BDP-a države. Sve počinje i završava ovdje, sve tvrtke koje otvaraju svoje međunarodno predstavništvo na Novom Zelandu otvorit će ga u Aucklandu. Grad ima jednu od najviših cijena nekretnina u svijetu, gotovo dvostruko višu od one u Wellingtonu. No svejedno ima svojih problema, kao što je npr. prilično neefikasan javni prijevoz, budući da je urbanističko planiranje još uvijek orijentirano na automobilski promet, autobusne su linije uglavnom usmjerene prema udaljenim predgrađima, te su rijetke i neredovite, noću gotovo da ih nema, a usto su podijeljene između više različitih prijevoznika koji sve donedavno nisu bili koordinirani, pa je svaki prijevoznik zahtijevao svoju kartu. Mislim da je tek prošle godine to objedinjeno. Grad je inače odlučio ponovno uvesti i tramvaj, i to kao kružnu liniju u Wynyardu, nekadašnjem području lučkih skladišta, koje se u međuvremenu prometnulo u umjetničku četvrt s restoranima, muzejima, tu je i stara riblja tržnica… Za ostatak grada tramvaj bi bio nepraktičan, budući da je Auckland dosta brežuljkast grad. Sâm centar grada obiđe se relativno brzo, on je kako malen prostorom, tako i ne pretjerano bogat atrakcijama. Za dalje lokacije jedan od ovih dana ću uzeti bicikl, planiram se provesti obalom prema istoku, ali i napraviti tzv. Coast to coast rutu, koja spaja dva mora koja oplakuju gradske obale. Pješice bi mi trebala 4 sata, biciklom će ići brže.
U luci je inače, u sklopu proslave 75-godišnjice Air New Zealnda postavljena upravljačka kabina jednog od ANZ-ovih Boeinga 737, pa je tako moguće ući i razgledati na što to liči. Ako naravno dođete na red od silnih klinaca, cure koje tamo rade stalno su morale tjerati ljude da se požure, jer kad netko zasjedne u kokpit, onda se ne miče. Ručao sam u jednoj pivnici koja na meniju ima uglavnom morske plodove, prvenstveno školjke češljače (eng. scallops, to vam je npr. jakobova kapica), koje su ovdje relativno jeftine. Naravno, polinezijska kuhinja uglavnom stavlja naglasak na morske plodove, jer je to ono čega najviše ima i najdostupnije je, barem po manjim otocima. Velik broj Azijata u Aucklandu znači i podosta azijskih aščinica i food courtova.
Po povratku u hostel poslao sam mejl ovima za prtljagu, a potom malo razgovarao sa svojim cimerom (koji je Irac, nije Novozelanđanin, i još muca dok govori, tako da ga je prilično teško razumjeti kad se uz to doda njegov irski naglasak negdje sa zapadne obale). On je navodno ovdje bio 3 godine i ubrzo ide kući, već se veseli. Ima i curu, koja radi kao stjuardesa za ANZ. Kaže mi kako je prije mog dolaska u ovoj sobi također bio jedan Hrvat, otišao je možda dan ranije, prvo u Albaniju (!), potom u Hrvatsku. I ostavio pola stvari za sobom. Knjige, kovanice australskih dolara… Kao da je pobjegao. Oko 7 se spuštam na 5. kat, gdje se nalaze društvene prostorije hostela, a gdje se nalazi i većina hostelskih long termera, uključivo i dvojicu Hrvata. Inače, srijeda je dan kada se na Novom Zelandu isplaćuje socijalna pomoć, pa tako taj dan prodavaonice alkohola snizuju cijene (tragikomično, ali tako je – iako možemo reći da je to samostalna odluka korisnikâ socijalne pomoći da ju potroše na alkohol i da se to ne tiče prodavača; štoviše to bi bilo dosljedno s onime kad sam u Maleziji pisao da me iritira natpis o neprodavanju alkohola muslimanima i uplitanju prodavača u odnos čovjeka i Boga) – recimo pakiranje od 15 malih boca pive košta 20 dolara, što je čak i u Hrvatskoj prihvatljivo (to je 6 kn po boci – ne znam koliko u Hrvatskoj košta velika boca pive ako se kupi u gajbi, kad se oduzme kaucija za gajbu). Tu ću čuti priču spomenute dvojice. Oni su ovdje već 4 mjeseca, kažu da su se dosad uglavnom zafrkavali, ali sad se lova već istopila i trebaju zapeti. Planiraju vjerojatno krajem ovoga ili tijekom idućeg tjedna otići u Christchurch, tamo navodno ima više posla nego tu, tj. raznolikiji su (ovdje uglavnom možeš dobiti rad na baušteli), tako da ćemo se po svoj prilici vidjeti i tamo. Mario je rođen u Osijeku, proveo djetinjstvo u Novom Sadu, inače je kuhar po struci, a kako nije baš ukorijenjen na jednom mjestu, dosad je već živio neko vrijeme u Irskoj, sad je tu, a kasnije će vidjeti. Kaže kako ga ništa ne veže ni za Hrvatsku, ni za Srbiju, tako da se ne bi imao želje vraćati. Ivan, s kojim sam više pričao, dolazi iz Kumrovca, po struci je zrakoplovni tehničar, pokušao je studirati, bio se prijavio i u kadetski program HV-a, ali je onda uslijed nekoliko životnih kriza odlučio putovati, pa se tako našao i u working holiday viznom programu za Novi Zeland. Kaže kako bi nakon Novog Zelanda volio probati otići u Kanadu, na istu foru, on pak im želju vratiti se, ali ne dok ne sakupi neku lovu, budući da u ovom trenutku u Hrvatskoj za sebe ne vidi neku perspektivu. Inače, zanimljivo me podsjetio na jednu od stvari koje sam svojedobno iznosio ovdje u tekstu – kazao je kako do pred koje 2 godine nije bio nigdje u inozemstvu, „osim što je bio jednom u Njemačkoj, a i kako je iz Kumrovca, Slovenija mu je odmah pod nosom, pa to ni ne računa, i još par puta kod bake u Hercegovini i jednom kao klinac u Gardalandu“. Dakle, iako „nije nigdje bio“, boravio je u 5 država (ako računamo i Hrvatsku). Sad si zamislite nekog prosječnog Vijetnamca ili Indonežnina, koji pitanje da li uopće zna nabrojati 5 država…
Piva koju smo uzeli zove se Wild Buck, a fora je zato što se na unutrašnjoj strani čepova nalaze interesantni trivijalni podatci, tipa da se devino mlijeko ne gruša, zatim onaj o aucklandskom vlasništvu brodova i slično. Moj cimer Irac, koji je još bio relativno trijezan kad sam popodne došao u sobu, te se večeri pošteno razbio od cuge, mislim da je sâm polokao barem dva six packa, postajući sve nesuvisliji. Dio ekipe je kasnije navečer otišao u jedan birc na obali, nedaleko trajektnog pristaništa, gdje je večeras bila neka akcija, mislim Heineken za 3 dolara, pa smo se i Ivan i ja već oko ponoći prošetali dotamo, no nažalost, vratar je bio neumoljiv – nije me pustio unutra u kratkim hlačama i japankama. A kako ja osim japanki imam još samo radne cipele (i sandale, ali one su ista kategorija kao i japanke), nemoguće je da uopće ikako odjeven uđem u taj snobovski birc. Znam da u Australiji takve zakone imaju zbog Aboridžinâ (tamo je eksplicitno naglašeno da gosti moraju imati cipele, jer su oni često bosi), ali zašto ovdje? Maori isto žive katkad na marginama društva, ali su mnogo integriraniji, nemaju toliki problem segregacije. Ivan mi je doduše rekao da im socijalnih problema upravo s Maorima, od kojih mnogi radije biraju živjeti od socijalne pomoći nego raditi. I navodno je dosta velik problem meth, koji se ovdje može relativno lako nabaviti, iako je poprilično loše kvalitete, kao i većina druge novozelandske droge. Kad sam Ivana pitao za podatak koji sam nedavno pronašao, da Novi Zeland trenutno prolazi kroz razdoblje relativno visoke nezaposlenosti, on je odgovorio kako ovdje posao ne može naći samo onaj tko ga ne želi raditi. Doduše, on se referirao na posao na baušteli, koji je zapravo NKV posao (satnica je neto nekih 12 dolara, dakle 60-ak kn), ali kvalificirane bjeloovratničke poslove je mnogo teže naći. Uostalom, zato i on ide u Christchurch, vjerojatno bi radije bio u uredu nego na gradilištu.
Po povratku u hostel uviđam da je moj cimer sve pijaniji, dok se odjednom nije posve obučen, u cipelama, izvalio na krevet i zakrmio. Hrčući. Ha dobro, to je to, ja ću još malo u kuhinji piskarati svoje, pa se potom povući na počinak da to ujutro dovršim. Odgovora na mejl još nema, a u sobu je došao i treći cimer, ali taj isto već spava, a ujutro će se pokupiti tako da nisam ništa doznao o njemu…