Godine stare, godine nove

Stiglo je tako i Silvestrovo, moje prvo na južnoj polutci. I dok mi je Božić teško probaviti u ljetnoj atmosferi, prvenstveno zbog čitave ikonografije koja ga smješta u snijeg, Nova mi je godina čak nekako ugodnija za dočekati u ljetnoj atmosferi. Obično ju se dočekuje po ulicama i trgovima, pa je nekako ljepše biti vani u toplome, možda otići i na plažu, nego se smrzavati i cupkati negdje uz kuhano vino. A tu je i ona shizofrena situacija koju imamo mi na sjevernoj polutci, kojima se razlikuje kalendarska i školska/akademska godina. S jedne strane godina nam je od rujna do srpnja, a praznik Nove godine je puki dan nakon kojega se obično vraćamo poslu (ako nismo toliko sretni da dobijemo tih dva tjedna praznikâ od Božića do Sveta tri kralja). Ovdje je Nova godina kulminacija ljeta, nakon koje slijedi postupno zagrijavanje na radnu temperaturu i početak dugog slijeda radnih dana do idućeg ljeta. Makar to znači da oni usred zime nemaju ništa čemu bi se veselili, sumorni zimski dani lišeni su radosti Božića…sve ima svoje prednosti i nedostatke. Dobro, australske jeseni i zime mnogo su benignije od naših, općenito, južna je polutka u tom pogledu mnogo „sjevernija“, budući da su gotovo sva naseljena područja mnogo bliže ekvatoru, zato što Antarktika „pojede“ velik dio polarnog juga. Melbourne nam na karti izgleda daleko na jugu, no njegova je zemljopisna širina na sjevernoj polutci ekvivalent Atene. Zato valjda ima toliko Grka…
Silvestarski Melbourne se grijao na 39 stupnjeva i u ranim popodnevnim satima, kada sam ja krenuo prema gradu, bio još prazniji. Odvezao sam se opet do centra, prošao rutom sličnom onoj dan ranije i krenuo prema Carltonu, četvrti smještenoj sjeveroistočno od centra, koja ima reputaciju boemske četvrti, s mnoštvom restorančića, uglavnom talijanskih, grčkih… Osim 19. stoljetnih vila, u središtu četvrti nalazi se i nekoliko stambenih nebodera koji bi nekako bolje pristajali u neki istočnoeuropski grad. Doista, kada razmišljamo o Australiji, teško nam je pojmiti naselja neboderâ i stambenih zgrada, iako naravno intelektualno znamo da bi trebala postojati, nije moguće da svi žive u kućama (premda to jest koncept „australskog sna“ – kuća s vrtom u predgrađu). Cijeli kvart zbog tih nebodera ima neki distinktno srednjoeuropski štih, pogotovo kada se još pridoda tramvajska pruga. Dosta restorana kraj kojih prolazim je zatvoreno, zaustavljam se u pizzeriji zanimljiva imena Umago. Razmišljam je li vlasnik možda potomak nekih esula koji su preko Italije završili u Australiji, ali to ću teško doznati, tim više jer je unutra uobičajeni australski etnički džumbus – konobarica je Azijatkinja, konobar je neki anglosaksonski Australac, a pizzaiolo čak možda i jest Talijan, ali vjerojatno nije iz obitelji. Pizza koju uzimam zvuči dobro u opisu – s bučom, rikulom, pinjolima i kozjim sirom – ali zapravo ispada dosta neslana, vjerojatno baš zbog buče. Poslije ručka laganom se šetnjom upućujem kroz centar natrag prema jugu. Želja mi je posjetiti jednu od gradskih plaža, doživjeti taj za mene nesvakidašnji već spomenuti osjećaj za koji ću kasnije osvijestiti da mi izgleda mnogo prirodnije. Zapravo bi bilo idealno proslaviti bijeli Božić, potom uskočiti u avion i odletjeti za Novu nekamo na južnu polutku. Da sam pripadnik zlatne mladeži, vjerojatno bih prije potrošio novac na takve stvari nego na šampanjac ili skupe automobile. Ovo mi prije spada u sitne životne gušte, nije toliko razmetljivo kao pokazivanje materijalnih bogatstava. Iako, budimo realni, svejedno je razmetljivo onima koji si to ne mogu priuštiti. Vjerojatno je i ovo čitavo moje putovanje razmetljivo…
Tramvajski je promet već u privremenoj regulaciji za novogodišnju noć, duž St. Kilda Roada je poredan niz tramvaja koji ne idu dalje od mosta kod kolodvora Flinders Street, budući da će most večeras biti zatvoren, a središnja će se proslava održati na Federation Squareu i okolnim ulicama. Ja ću se odvesti do svoga hostela, gdje ću u pubu iskapiti jedan cider, a potom produžiti do St. Kilda Beacha. Inače St. Kilda nije nikakav svetac (ili svetica), to je naziv izoliranog pučinskog arhipelaga oko 65 km zapadno od Vanjskih Hebrida u Škotskoj. Jedini naseljeni otok, Hirta, evakuiran je 1930. na zahtjev samih stanovnika koji su s godinama sve teže trpjeli posljedice života na zabačenom otoku koji nije imao ni poštenog pristaništa za opskrbne brodove, te je bio prepušten na milost i nemilost vremena. Nastanak imena St. Kilda ima više teorija – ili od staronorveške sintagme sunt kelda („slatki izvor“), ili pak od staroislandskog skildir („štitovi“), što je s vremenom na kartama bilo pogrešno zapisano kao S. Kilda, i tako se došlo do nepostojećeg hagionima. Po otočju je nazvana škuna Lady of St. Kilda koja je bila privezana pred plažom tijekom većeg dijela 1841., sve dok nije otplovila za Gunagzhou. Tako se područje počelo razgovorno nazivati The Beach of St. Kilda i ime je ostalo. Tijekom 1860-ih St. Kilda je postala omiljeno ljetovalište melburnske elite, počele su se graditi brojne vile i hoteli, no potkraj 19. st., ekonomskom krizom koja je zahvatila Melbourne, došlo je i do propadanje St. Kilde. Početkom 20. st. ovdje se grade brojni javni sadržaji za zabavu, poput Luna Parka, klizališta, nekoliko kazališta, kupališta, mola za šetnju… St. Kilda postaje ono što je u Engleskoj Brighton (zanimljivo, isto kao što se Brighton smatra britanskom LGBT prijestolnicom, tako je i St. Kilda danas jedan od vodećih LGBT kvartova u Melbourneu). U prvoj je polovici 20. st. to bila i glavna židovska i pravoslavna četvrt u Melbourneu. U vrijeme Velike depresije 1930-ih St. Kilda je ogrezla u kriminal i prostituciju, a poboljšanje nastupa nakon Drugog svjetskog rata, posebice tijekom priprema za Olimpijske igre. Potpuna će gentrifikacija započeti tek 1990-ih, iako i danas postoje određena područja koja nisu najsigurnija noću. I sâm sam svjedočio narkomanima koji sjede po ulici, pijancima koji spavaju u parku…i Australija ima svoje nezgodno naličje, čak i izvan aboridžinskog miljea. St. Kildu se katkada uspoređuje s njujorškim Coney Islandom s obzirom na određene paralele u povijesnom razvoju. Danju je to svakako jedan od ugodnijih dijelova grada, s brojnim ulicama uokvirenim kafićima, s plažom, pogledom na zaljev i centar grada sjevernije, sa šetalištem na oko 200 metara dugačkom molu koji pored sebe ima i marinu, a tu je i legendarni paviljon koji je obnovljen nakon požara 2003., dok se na samom vrhu mola u sumrak okupljaju mali pingvini, najmanji pripadnici ove simpatične ptičje porodice.
Odlučio sam se pješice vratiti do hostela, svratio na još jednu pivu u pub, potom se otišao spremiti za doček. Nekako sam pretpostavio da će nešto biti organizirano u pubu, no kada sam se oko pola 11 spustio u prizemlje, shvatio sam da su vrata puba zaključana i da unutra nema nikoga. U nedostatku boljega, uputio sam se do centra grada (srećom su tramvaji vozili), gdje sam se jednostavno prepustio gužvi i rasnom šarenilu. Doista, gledajući ljude oko sebe na ulicama, nije se bilo lak oteti dojmu da sam u nekom istočnoazijskom gradu, Najveći broj ljudi oko mene bili su Kinezi, Vijetnamci…sad, da li turisti ili Melburnci, to ne znam. Bilo je i neobično puno crnaca, baš onih iz Afrike, ne Aboridžina (mislim da sam u čitavu večer vidio tek jednog Aboridžina). Australija je dosta dugo imala taj koncept „bijele Australije“, svojevrsni institucionalizirani rasizam kroz imigrantsku politiku, no sudeći po novogodišnjoj noći u Melbourneu, taj je koncept otprilike jednako svjež kao i godina na izmaku. Općenito, čini se da je Australija mnogo rasističkija nego što se to želi priznati i nego što se zna, sve je stvar u dobrom PR-u. Netko je jednom rekao kako su Austrijanci napravili odličan posao uvjerivši čitav svijet da je Beethoven bio Austrijanac, a Hitler Nijemac (Beethoven je rođen u Bonnu, a Hitler u Braunau am Innu). Tako su i Australci uspjeli uvjeriti čitav svijet kako su oni benigni pivopije koji roštiljaju, a zapravo diskriminiraju gdje i kad stignu. Čitavo licemjerje australske diskriminacije još je izraženije od američkoga, na koje često znamo ukazivati kada se pojave idioti poput Trumpa. U Americi je osim toga taj američki identitet uspio preuzeti primat pred pojedinim nacionalnim identitetima, dok u Australiji to nije slučaj, ovdje je kult zavičajnosti mnogo jači, čak i kad se izgube obilježja poput jezika.
Novu godinu dočekao sam na kraju na uglu Flinders i Swanston Streeta, prateći dolazak nove godine na jednom od legendarnih satova na kolodvoru Flinders Street. Kada je otkucala ponoć, s krovova svih zgrada duž obala Yarre (a možda i drugih, no to nisam mogao vidjeti) počeo je spektakularan vatromet koji je trajao idućih 10 minuta. Bila mi je to druga Nova godina koju sam proslavio sâm, nakon one 2010. u Debrecenu, kada sam u nju ušao na glavnom trgu uz kuhano vino i mađarsku himnu. Ispraćam godinu koja je za mene bila poprilično luda, s obzirom na ono što sam u njoj ostvario, ulazim u godinu koja znači povratak u svakodnevicu, koja, sudeći po stvarima koje vidim da se događaju u Hrvatskoj, ali i na Bliskom istoku, neće baš biti pretjerano blistava. Ima stvari kojima se imam razloga veseliti, no svejedno, u nekim aspektima 2015. je bila jedinstvena i vjerojatno teško ponovljiva.
Dan sam završio sendvičem u Subwayu, jer su jedino takvi lokali radili cijelu noć, uputivši se već prilično umoran tramvajem do hostela. U ovakvim trenutcima osjeća se moja introvertiranost, mogućnost da se posve opustim i budem party animal isključivo u društvu bliskih i poznatih ljudi. Ad hoc ekipa iz hostelâ to nije, bilo je teško planirati uopće gdje ću dočekati Novu godinu, a kamoli s kim, stoga, ako je netko razočaran mojim opisom posljednjega dana 2015., ja mu tu ne mogu puno pomoći. Ni opis prvoga dana nove godine neće biti mnogo bolji, budući da je neispavanost uzela svoje i iz kreveta nisam izlazio do ranog poslijepodneva…