Današnji dan nije bio osobito bogat događajima. Jutro sam doista iskoristio da pošteno odspavam, shvativši kako moj dorm zapravo i nije najbolje ergonomski dizajniran. Naime, probudivši se ujutro – a ponavljam da sam bio sâm u sobi – shvatio sam da sam pocuclao većinu kisika, jer je bilo strahovito zagušljivo, čak i unatoč ne pretjerano vrućem danu. Da nas je bilo četvero, ne znam kako bismo – soba naime ima samo mali krovni prozor. Ali dobro, krevet je bio udoban i naspavao sam se kako već dugo nisam (iako to još uvijek nije bio onaj san kada se ujutro budite posve odmorni, bez trunke preostale pospanosti – tako se valjda nisam naspavao otkako sam krenuo u školu. Odjavljujem se iz hotela i odlazim na doručak u neki od restorančića i kafića koji se nižu na stranu suprotnu od one kamo sam krenuo sinoć. Ovo je zapravo pravi centar Kaikoure. Sjedam napokon u jedan omanji kafić na kraju toga niza i za doručak uzimam neobičnu kombinaciju – palačinke punjene bananama uz dodatak voća i jogurta. Što je tu neobično? Pa to da uza sve to ide još i – slanina. I ta kombinacija uopće nije loša. Uostalom, želja mi je probati Elvisov sendvič, sendvič s maslacem od kikirikija, bananom, slaninom, a katkada se još dodaje i pekmez ili med. Postoji i varijanta koja se radi u izdubljenoj polovici štruce kruha. Za one koji broje kalorije, navodno ih jedan takav obrok ima preko 8000 (preporučeni dnevni unos je oko 2700 za muškarca mojih godina, dakle ovo je trodnevni obrok). Ove palačinke ih imaju manje i uopće nisu toliko loše (to ja kažem po novozelandsku, što znači da su odlične :D ), trebalo bi pokušati varijantu s pršutom (ja uvijek spominjem kako sam svojedobno jeo salatu od hobotnice sa šlagom i sos od hrena s čokoladom, tako da sam, recimo to tako, „otvoren za nova iskustva“). Prosjedio sam u tom kafiću ostatak jutra, do vremena kada mi je bilo poći na autobus, a tada sam još u prolazu kupio i novu kapu. Bijelu. Konačno sam našao jednu koja ima i suvenirsku vrijednost (s decentnom granom srebrne paprati), no za razliku od one stare, koja je koštala nekih 10-ak kn, ova košta 19,90 dolara (dakle nekih 95 kn), a i dalje je made in China.
Autobus je pun, pa tako sjedim uz prolaz. Pejzaži su i dalje prekrasni, ali ovoga puta nisam vadio fotić. Nije mi se dalo, pisao sam, a i morao bih inkomodirati tipa do sebe, pa sam se tako zadovoljio povremenim pogledima na smirujuće zelene poljane i šume četinjača pored kojih smo prolazili. Doista, što se pejzaža tiče, Novi Zeland jest najljepša zemlja na mom putu – s izuzetkom maloga dijela južno od Aucklanda, nigdje nisam vidio nijedan sumorni pejzaž. Dramatičan da, sumoran ne. I upravo iz tog razloga dolazak u Christchurch predstavlja svojevrsni antiklimaks, naročito kada dođete u centar. Jer, koliko sam vidio, centar toga grada zapravo baš više i ne postoji. Dopustit ću mogućnost da sam pogrešno procijenio, budući da večeras više nisam stigao zbog spleta okolnosti otići do centra, ali na mjestu gdje bi po rasteru trebao biti centar, nalaze se samo gradilišta, prazne parcele ispunjene automobilima ili pak zarasle u travu, na kojima piše „prodaje se“. Nije ni čudo, nakon paklenog razdoblja 2010-2012. oko trećine zgrada u središtu grada trebalo je biti srušeno zbog oštećenja. O potresu ću više pričati neki drugi dan, vjerojatno sutra, ali činjenica je da nakon Aucklanda i Wellingtona dolazim u jedan bitno drugačiji velegrad, velegrad koji doduše liže svoje rane, ali to ide nevjerojatno sporo. Uspoređujem tu situaciju s Vanom, u kojem sam bio manje od tri godine nakon dvaju razornih potresa, i koji je većinom obnovljen. A ovo je Novi Zeland, dakle bogatija zemlja, prošlo je i više vremena, vjerojatno je i gradnja bila solidnija… Ne znam. Ono što je sigurno jest da u Christchurchu definitivno ima posla za radnike na gradilištima, budući da su ona posvuda. Moj je hostel smješten sjeverno od centra, na jednoj od okvirnih avenija (slično Adelaideu i njegovim Terraceima, tako je i Christchurch počeo kao pravokutni grad, pa se kasnije raširio uokolo), a dotamo imam 20-ak minuta hoda. Hostel se nalazi u nizu niskih zgrada, prizemnica, koje podsjećaju na američke motele. Sobe s jedne strane imaju ulazna vrata, a s druge klizna vrata koja vode na terasu koja se nalazi ispred svake sobe – a ona je zapravo drvena platforma s koje se opet može u zajednički prostor između tih „bungalova“. Drugim riječima, moguće je ući u sobu s obje strane – pače, za ovo drugo ne trebate ni ključ. Nije to baš neka sigurnost. Dormitorij je četverokrevetni, jedan krevet na kat i dva obična. Jedan je krevet zauzet, nekom curom koja je cijelo popodne spavala (možda jet lag?), a ja uzimam onaj najbliži izlaznim vratima na terasu (klasična introvertska taktika, uvijek uzmi mjesto najudaljenije od druge osobe :D ). U času dok sam kretao iz sobe, pojavila se još jedna cura, a kasnije navečer stigao je i neki frajer koji je zauzeo jedini preostali krevet. Ja sam pak imao najbolju želju navečer se malo prošetati gradom i pribilježiti štogod fotomaterijala, ali sam ugledao obavijest kako je u pivnici točno pored moga hostela (možda su čak te dvije firme u nekoj simbiozi) ponedjeljkom navečer kviz. Eto, izgleda da brdo dolazi Muhamedu (na Novom Zelandu, s obzirom na njegovu tektoniku, brda doista mogu doći Muhamedu, samo ako je Muhamed dovoljno strpljiv). No prije toga kviza ipak moram obaviti još jednu stvar – naime, došao sam do kraja sa svojih 1400 dolara (za malo manje od 2 tjedna – znači trebat će mi još oko 2000 dolara dok sam ovdje), pa stoga moram na bankomat. Postoje dva u neposrednoj blizini, ali oni primaju samo kartice australskih i novozelandskih banaka. Drugi najbliži je u 15-ak minuta hoda udaljenom šoping centru. Kada dođem tamo, uviđam da mi moja Visa Electron kartica opet ne radi, ni na jednoj od triju opcija. Možda u Hrvatskoj rade backup, možda ova banka jednostavno ne prepoznaje Visu Electron…opet ista situacija kao u Darwinu. Klipšem nazad do hostela po Maestro (nosio sam ih obje, a onda sam pred koji tjedan zaključio da mi sad očito više ne treba Maestro, jer Visa Electron radi – i radio je, na aerodromu – pa sam odlučio Maestro vratiti u njegovo redovno spremište), pa opet do bankomata…na Maestru mi čak i nudi mogućnost dizanja novca, ali mi kaže da će mi na tu cifru ići i provizija od 70-ak eura. Proviziju ne mogu izbjeći, ali ju mogu umanjiti, taman posla da dajem 500 kn za ništa. Dižem umjesto 2000 samo 500 dolara, za to mi je provizija i dalje nemalih 17,67 eura, ali alternativu ne znam. (Nikad mi nije jasno tko točno uzima tu proviziju, matična banka ili banka koja je vlasnik bankomata?) Sad sam miran možda i do nedjelje, ali svakako ću pokušati vidjeti što je s Visom Electron. Možda je ipak bio samo backup u pitanju. No ovo putovanje kao da mi zadnjih tjedana neprekidno sprema spačke i šalje znakove da je vrijeme da se vratim. Znam to i sâm, ne treba mi takav poticaj. Večer dakle provodim igrajući kviz u pubu, nažalost sâm (druge ekipe su bile popunjene, a ja baš i nisam tip od ulijetanja nepoznatim ljudima). Kviz ima dosta novozelandskih pitanja, od kojih neka znam zahvaljujući istraživanjima za ove članke, dok neka jednostavno moram prihvatiti da nisu dio moje opće kulture (pitanje o natjecatelju u X-Factoru NZ ili o nekim ragbijašima, kao i koji je od triju novozelandskih gradića – za koje nisam nikad ni čuo, nekmoli da znam išta drugo – najbliži moru). Unatoč peripetijama, uspijevam završiti na 12. ili 13. mjestu od 15 timova, ostali su očito solidnije pokrili različita područja. Večer završavam u sobi, tj. na terasi, pišući. I da, naravno da sam i u Christchurch donio kišu. Always take the weather with you…
I sada bih, budući da nema gotovo nikakvih drugih događaja, iskoristio ovu priliku da nešto detaljnije napišem o otocima koji tvore Novi Zeland. Kao što je već poznato, dva su glavna i velika otoka, te još jedan manji, koji čine oko 99% teritorija države. Sjeverni otok površinom je gotovo točno dvaput veći od Hrvatske (ima 113 729 km2), i 14. je najveći otok na svijetu (manji od Jave, veći od Luzona). Na njemu živi oko 3,5 milijuna stanovnika, odnosno 77% novozelandskog stanovništva. Ovdje se nalaze i dva najveća grada. Sjeverni je otok i neupitno gospodarsko središte države, generirajući oko 79% nacionalnoga BDP-a. Tu se nalazi i najdulja novozelandska rijeka (Waikato) i najveće jezero (Taupo). Najviši vrh je 2797 metara visok Tahurangi, jedan od triju vrhova vulkana Ruapehu. Otok ima otprilike oblik slova „y“, kojemu je istočni krak kraći od zapadnoga. Malo podsjeća i na amblem Univerzijade u Zagrebu 1987. Iako ga Maori zovi Te Ika-a-Mui (Muijeva riba), do 20. st. ime Aotearoa, koje danas označava čitav Novi Zeland, koristilo se isključivo za Sjeverni otok. Klima je blaža od one na Južnom otoku, pri čemu na poluotoku sjeverozapadno od Aucklanda (koji se naziva jednostavno Northland) ima i suptropska obilježja. Južni dio, uz Cookov prolaz, mnogo je vjetrovitiji. Sjeverni je otok poznat i kao mjesto na kojem se nalazi lokalitet najdužeg imena na svijetu (ako ne računamo službeno ime Bangkoka, koje se zapravo sastoji od više riječi). Radi se o 305 metara visokom brdašcu na istočnoj obali, otprilike na pola puta između Napiera i Cookova prolaza, koje se zove Taumatawhakatangihangakoauauotamateaturipukakapikimaungahoronukupokaiwhenuakitanatahu, odnosno, u prijevodu, „Vrh na kojem je Tamatea, čovjek velikih koljena, hodač, planinar, čovjek koji je proputovao svijet, svirao nosnu sviralu za svoju dragu“ (nosna svirala je tradicionalni puhački instrument iz Polinezije, koji se doista svira tako da se zrak u nju upuhuje kroz nos, a ne kroz usta).
Južni je otok veći (150 437 km2), te mnogo rjeđe naseljen (samo oko milijun stanovnika – dakle, više ljudi živi u aglomeraciji Aucklanda nego na čitavom Južnom otoku). On je 12. najveći otok na svijetu, manji od Sulawesija, a veći od Jave. Sve do 20. st. Južni je otok imao više stanovnika, budući da su se ovdje nalazili rudnici zlata. Christchurch je tako recimo prvo naselje na Novom Zelandu koje je dobilo status grada. Vjerojatno je upravo to stavljanje težišta rane europske kolonizacije na Južni otok uzrokovalo da maorska populacija na njemu posve iščezne (danas naravno da ima Maora i na Južnom otoku, ali to su doseljenici). Južni otok, za razliku od Sjevernoga, nema neko osobito maorsko ime, osim već spomenutoga Te Waka-a-Mui koristi se i Te Waipounamu, što se smatra da dolazi od Te Whi Pounamu, „mjesto zelenog kamena“ (pounamu je onaj karakterističan glatki kamen zelene boje koji sam fotkao u muzeju Te Papa, a nalazi ga se uglavnom samo na Južnom otoku). Južni je otok približno pravokutna izduljenog oblika, položen u smjeru jugozapad-sjeveroistok, pri čemu glavnina stanovništva živi uz istočnu, pacifičku obalu. Zapadna obala ima prilično neugodnu, kišovitu klimu, a krajnji jugozapad otoka, regija Fiordland, gotovo je posve nenaseljena, uz more ispresijecana dubokim ledenjačkim dolinama koje se spuštaju s gorja Južnih Alpa koje tvore kičmu otoka i kulminiraju u najvišem vrhu Novog Zelanda, 3754 metra visokom Aorakiju, zvanom i Mount Cook. Neki od ledenjaka stvorili su i doline na istočnoj strani gorja, koje su također ispunjene vodom, te su tako nastala uska i dugačka, fjordolika jezera. Najveći grad Južnog otoka je Christchurch, treći najveći u državi, a još su značajniji gradovi Dunedin, Invercargill i Nelson. Južni otok je prvenstveno poljoprivredna regija, a na planinskim rijekama velik je broj hidroelektrana. Osim toga, važna grana je i turizam, kako avanturistički, tako i skijališni. Centar aktivnog i adrenalinskog turizma je gradić Queenstown. Za razliku od Sjevernog otoka, na Južnome nema aktivnih vulkana. Južni otok još od 19. st. ima tradiciju separatizma, koja danas međutim nema osobitu potporu stanovništva (zadnji put je Južnootočka stranka sudjelovala na izborima 1999. i osvojila 0,14% glasova).
Kuriozitet je da imena „Sjeverni“ i „Južni“ otok, iako se koriste od europske kolonizacije, nisu do 2013. bila sankcionirana kao službena. Prema maorskoj legendi, otoci su nastali tako da je polubog Mui sa svojom braćom lovio ribu u svojoj pirozi (koja je Južni otok). Ulovili su jedan veliki primjerak (Sjeverni otok), te su ga, dok Mui nije gledao, njegova braća sasjeckala, što objašnjava brda i doline na otoku (to su rezovi). Rašljasti sjeverni dio Sjevernog otoka doista podsjeća na riblji rep. U ranim danima nezavisnosti, Novi Zeland je bio podijeljen na tri provincije nazvane po irskim regijama: New Ulster (sjeverni dio Sjevernog otoka), New Munster (južni dio Sjevernog otoka i Južni otok) i New Leinster (otok Stewart). Kasnije je čitav Sjeverni otok ujedinjen kao New Ulster, a New Leinster je nestao i uključen je u New Munster.
Otok Stewart ima površinu od 1746 km2 i treći je najveći otok u državi, iako ima samo 380 stanovnika, uglavnom u naselju Oban na sjevernoj obali. Od Južnoga ga otoka odvaja prolaz Foveaux. Današnje maorsko ime mu je Rakiura, što znači „plamteće nebo“, a to bi trebala biti aluzija na zalaske sunca ili čak možda i na južnu polarnu svjetlost, koja se katkada može vidjeti s otoka (iako je on prilično daleko od polarnih područja za to – ekvivalent na sjevernoj polutci bi bila geografska širina Graza – geomagnetska anomalija omogućuje vidljivost polarne svjetlosti i toliko daleko na sjever). Nekad su ga zvali i Te Punga o Te Waka-a-Mui, tj. „Sidro Muijeve piroge“. Otok je prilično nerazvijen u odnosu na ostatak zemlje, tj. infrastruktura mu je dosta rudimentarna, struja se proizvodi generatorima (i zato je mnogo skuplja od ostatka zemlje), a ni internet baš nije na razini. Ja sam ga na ovom svom putu odlučio izostaviti – budući da ću odsjesti u Invercargillu, bilo bi mi prenaporno otići tamo na jednodnevni izlet, a postoji i još jedan razlog: otok je prevelik da bih nedvosmisleno mogao doći do najjužnije točke putovanja (i vjerojatno najjužnije točke koju ću do daljnjega posjetiti), a kako sam rekao da mi je cilj jednom u životu biti svjesno na nekoj od ekstremnih točaka, a ne ju naknadno rekonstruirati, bit će to Stirling Point u Bluffu, točka na kojoj se nalazi i ovaj putokaz u zaglavlju stranice.
Osim spomenutih otoka, Novom Zelandu pripadaju i već spomenuto otočje Chatham, oko 1000 km istočno od Južnog otoka, otočje Kermadec sjeveroistočno od Sjevernog otoka, otoci Three Kings u produžetku poluotoka Northland, te još subantarktička otočja Antipodes, Bounty, Campbell i The Snares (ovdje izostavljam otoke u sastavu Ross Dependencya, te Cookove otoke i Niue).
I sad ću završiti, nadam se da će sutra biti više konkretnog materijala za pisanje…
Post je objavljen 26.01.2016. u 00:49 sati.