Nema kape, nema torbe, ima Hrvata

srijeda , 13.01.2016.

Kad su mi poslali aviokartu na mejl, napomenuli su da moram imati isprintanu kopiju karte prilikom check-ina. Ne vidim osobitog razloga za to, s obzirom da imam rezervacijski kôd i da oni to sigurno imaju u svom sustavu, ali hajde da to ipak napravim, za svaki slučaj. Jedini printer je onaj na hostelskoj recepciji. Odnosim im USB s datotekom, e ne može, valjda ih je strah virusa, neka ja to njima pošaljem na mejl. Šaljem im na mejl, a onda oni desetak minuta pokušavaju osposobiti printer, da bi mi rekli da ništa od toga. Kažu da pokušam u nekoj kopirnici malo niže, ma idem ja lijepo na blef na aerodrom, pa letim Qantasom, višekratno najboljom svjetskom aviokompanijom, taman posla da me ne bi imali u sustavu… Pakiram stvari, sve je tu, kapa, šešir, vreća za spavanje, ruksaci…odjavljujem se iz hotela i krećem pješice do kolodvora, nije to toliko daleko, a i opet sam na Opalu došao u opasnu zonu, ne bih volio da me ne pusti iz sustava na aerodromu jer sam u minusu. Na kolodvoru uskačem u vlak koji me za 4 stanice iskrcava na međunarodnom terminalu aerodroma Kingsford Smith (nazvanog po jednom od pionira australskog zrakoplovstva), koji je inače mislim najstariji putnički aerodrom u svijetu u kontinuiranoj upotrebi. To se i vidi – praktički je okružen gradom, premda su i inače u Australiji aerodromi smješteni mnogo bliže gradovima nego što je uobičajeno. Na aerodromskim stanicama gradske željeznice plaća se nekakva posebna pristojba, za koju ni meni nije jasno čemu služi (gate fee – pristojba za vrata), a ista iznosi oko 16 dolara, nekakva totalno nebulozna cifra. Srećom, plaća se tako da ju se skine s Opala, tako da mi je sada stanje -12 dolara (dakle Opal vas ipak pusti iz sistema čak i kad odete u minus). Bilo bi super da ga više ne moram koristiti, no ako budem, morat ću pokriti taj minus i još dodati u plus onoliko koliko mi bude trebalo za tu jednu večer i jutro u Sydneyu na povratku.
Penjem se u glavnu salu i odlazim na check-in. Prvo stajem u red, a onda vidim da je preko kompjutorskih terminala moguće napraviti ne samo check-in, nego i prijavu prtljage. To i radim, skeniram putovnicu, svi podatci su već u sistemu, čak me ne traži ni rezervacijski kôd, ali glavno da oni spominju da moram imati papirnatu kopiju karte. Pa dobro, mislite li vi na ekologiju? No nakon što sam napravio čitavu proceduru vraća mi se početni ekran i ništa ne izlazi – ni ukrcajna propusnica ni naljepnica za prtljagu. Mašem za pomoć ženski koja se tuda vrzma i pomaže ljudima oko procedure, no umjesto toga dolazi jedan drugi zaposlenik, upadljivo pacifičke fizionomije, mislim da je možda Maor. Ja mu kažem što je na stvari, on me pita koja putovnica, aha, Hrvatska, dođite na šalter. On obavlja chek-in, pita me imam li povratnu kartu ili kartu za let izvan Novog Zelanda, nemam još, nisam ju mogao kupiti jer mi je kartica ovaj mjesec probila limit. Ali morate imati povratnu kartu ili drugi dokaz kako ćete napustiti Novi Zeland ako tamo idete turistički, oni vam to traže. Ali imam dovoljno sredstava da se mogu uzdržavati tamo, obično je to dovoljno ako nemam kartu. Ne, morate baš imati kartu, jer znate što će vam se dogoditi? Vratit će vas natrag prvim letom, i to o Qantasovom trošku (tu smo, ne laje pas radi sela…). A ako kupim kartu na Novom Zelandu? Neće vam to dopustiti. Zapravo, nećete moći ni poletjeti odavde. Što, nećete me pustiti na let? Tu me on upućuje kolegi koji mi kaže istu stvar. Naravno, moj balkanski „sve se može dogovoriti“ odbija vjerovati u toliku hladnu racionalnost. Pokušavam s još nekim pojašnjenjima: „Gledajte, ja nemam odakle platiti tu kartu, kreditna kartica mi je do 21. siječnja u knockdownu, a od dvije debitne Qantas mi nije htio prihvatiti Maestro, a Visa Electron inače ne radi u Australiji“. Tu dolazi jedan od odgovora ovog Polinežanina koji me baš raspizdio: „To je na vama da riješite.“ Ja tu pokušavam razmišljati konstruktivno, a on se drži kao da ga se to nimalo ne tiče. „Imam problem, hajdemo mi pomoći.“, to je moj način pristupa situaciji, inkluzivnost, ali ovomu ovdje je svejedno hoću li ja danas letjeti ili ne. „Trebali ste misliti ranije“, samo što mi ne veli. Onaj drugi mi kaže da mogu otići tu malo niže u putničku agenciju i vidjeti opcije koje imam u vezi cijene leta. Mogu kupiti najjeftiniju kartu s povratom…uglavnom, oni će mi reći opcije. Ovaj Polinežanin mi kaže da to riješim, pa da ćemo onda završiti check-in. Odlazim u agenciju. Ja načelno već znam i kad ću letjeti i kamo (17. veljače u Sydney, idući dan dalje prema Europi), samo bih iz čisto praktičnih razloga još malo pričekao s kupovinom karte, ipak je to kao konačna presuda ovog putovanja. U agenciji iznosim svoj jad, kažem da bih preferirao popodnevni let iz Aucklanda, i žena mi govori ono što već znam – najjeftiniji let je onaj od Emiratesa, u pola 7 predvečer, s dolaskom u Sydney iza 8 navečer (Novi Zeland je dva sata ispred Australije). Cijena je 200 dolara. Ha dobro, dajte onda to, ali nisam siguran hoćete li mi moći naplatiti… Žena mi izdaje kartu, provlači Visu Electron i transakcija opet prolazi. Fiju… OK, grabim stvari i natrag na šalter. Pokazujem kartu, ovaj je zadovoljan, dovršava check-in, ja pokušavam skužiti odakle je, aha, pa ima pločicu s imenom, zove se nešto poput Siome, ali na pločici mu se jasno nalaz i zastavica države iz koje dolazi. Sada je mnogo susretljiviji, čak me i pita je li to prvi puta da putujem na Novi Zeland, da je čuo da je Hrvatska jako lijepa, onda mi važe prtljagu (20,9 kg), pa mi kaže da bi mi zbog nestandardnog oblika (zbog vreće za spavanje) preporučio da možda ruksak odnesem na oversize baggage… Ali nije predimenzioniran! Pa da, ali je bolje, brže će proći pregled jer ne mora čekati u redu (ili tako neki razlog), dovozi mi potom i kolica, „da si odmorim leđa“… Čudan zaokret u ponašanju. Ili ga je možda uhvatila grižnja savjesti zbog one osornosti ranije. Na kraju mi želi sretan put i dobru zabavu na Novom Zelandu. Ja kažem „Hvala, i nadam se da ću jednom stići i do Tonge!“ „Do Tonge?“ „Pa da. Vi ste s Tonge, zar ne?“ „Da, jesam, ali kako vi to znate?“ „Vidio sam da ste očito Polinežanin, a na kartici s imenom imate zastavu Tonge.“ „Vi znate kako izgleda zastava Tonge?“ „Naravno. Zemljopis mi je oduvijek išao.“ :D Dobro da mu nisam rekao da znam i kako se zovu glavni grad i valuta, pao bi u nesvijest…
Na šalteru za izvangabaritnu prtljagu neki frajer šalje daske za surfanje, a ja se osjećam totalno bezvezno u takvom okruženju sa svojim ruksakom. Dolazi neka ženska, aha, to ide za Auckland, dobro. Stavlja ruksak na pokretnu traku i to je to. Mogu na svoj izlaz. Odnosno, prvo moram obaviti izlaz iz Australije, koji se obavlja običnim skenom putovnice, nemam više čak ni razgovor s policajcem. Predajem ispunjeni izlazni listić i nastavljam prema rendgenu. Ja zapravo iz nekog razloga volim aerodrome, iako su mi naporne te silne predradnje, svejedno volim tu postupnu gradnju napetosti, prijava na let, granica, rendgen, provjera karte na izlazu, kretanje prema avionu… Rendgen prolazi bez poteškoća, stižem na svoj izlaz, čekam još desetak minuta i onda ukrcaj. Do prozora sam (to mi je onaj Tonganac rekao „nadam se da vam to ne smeta“ – ma što bi mi smetalo, pa to je jedino zanimljivo mjesto u avionu, osim ako stjuardese nisu superatraktivne, onda može i uz prolaz. :D ), u zadnjem redu, točno iznad otvora gdje ukrcavaju prtljagu. Nisam vidio otpočetka, no dok sam ja tamo sjedio, nije ukrcan moj ruksak. Pretpostavljam da je već unutra. Uostalom, što da radim, da dižem paniku samo zato što ga ne vidim? To je Qantas, ne bi oni imali takav propust… Napokon, koju minutu nakon pola 1 krećemo. Rulanje podosta traje, aerodrom je velik, uokolo nekoliko neobičnih prijevoznika, između ostalih i avion s Nove Kaledonije...po izlasku na pistu odmah kreće sa zaletom, a uzlijetanje je zanimljivo i pomalo jezivo, jer je odmah nakon piste more, a avion radi oštri zaokret odmah na par desetaka metara visine. Iznad Sydneya je danas oblačno, tako da neću puno vidjeti od kontinenta prije nego ga ostavimo za sobom. Po izlasku na otvoreno more stvari postaju čišće, a ja se posvećujem pisanju. I tako pišem veći dio leta, prekidan samo stjuardesinim donošenjem cuge i hrane. A hrana je vijetnamska salata s govedinom. „Vijetnamska“ valjda samo zato što ima rezance i povrće. Taman kad je poslužen ručak počele su prilično žestoke turbulencije, ali u poprilično neisplativom smjeru (bilo bi recimo dobro da idu tako da metneš nož na meso, a meso se usred turbulencija počinje kretati lijevo-desno i samo od sebe rezati, tj. podlijetati pod nož). Negdje usred leta shvatio sam da više nemam kapu na glavi. Gdje sam ju posijao, ne znam. Nadam se da je pala na pod, kao što mi se već događalo na putu…
Do Novog Zelanda letimo oko 3 sata, bez osobitih poteškoća. Prilikom slijetanja utvrđujem da je i ovdje oblačno i da me umjesto sunca koje obasjava zelene poljane ovdje čeka neko tmurno proljetno vrijeme. Kad smo napokon stali na stajanci, dok se avion počinje prazniti gledam kako ovi već iskrcavaju prtljagu, ali moga ruksaka opet nema. Pa dobro, ako je ukrcan među prvima, onda će biti iskrcan među zadnjima, logično. Napokon su se dignule i dvije Francuskinje koje su sjedile pored mene, pa mogu smireno pogledati gdje je kapa. Nema je. Izgleda da je ostala u Sydneyu. Gdje točno, ne znam. Bila mi je kao dio glave, nisam bio svjestan kad ju nosim kad, ne. Vjerno me pratila sve dovdje, ali nije joj bilo suđeno da se vrati prljava i poderana natrag u Zagreb. Možda mi je i ostala na rendgenu… Stižemo u aerodromsku zgradu, na graničnu kontrolu. Policajka me pita je li mi ovo prvi puta na Novom Zelandu, jest, gdje ste bili ranije, u Australiji, dokad ostajete, do 17. veljače, kamo onda, vraćam se u Australiju, imate li australsku vizu, da, jednogodišnju turističku. OK, uzima mi putovnicu, udara muhur i mogu ići. To je to? A karta, „neće vas pustiti u državu“ i slično? Nepotrebna gnjavaža jutros, a sve zbog pretjerano revnog službenika s Tonge.
Hajdemo vidjeti što s prtljagom. Ništa. Doslovce. Karusel se izvrtio, a čak je nas desetak završilo pred šalterom za prijavu nestale prtljage. I to svi drugi s vezanim letovima, jedino ja s izravnim. Jedna mi žena, Maorka, kaže da je nemoguće da zagube prtljagu na izravnom letu. Moguće je, Damir (suputnik iz Irana 2013.) je tako ostao bez ruksaka na izravnom letu Teheran-Istanbul. No njemu je ruksak čini mi se negdje zapeo, ili pao s trake, moj to ne može, prevelik je. Dok čekam u redu, vidim da postoji i posebno mjesto gdje se odlaže izvangabaritna i lomljiva prtljaga, no tamo ničega sličnog mom ruksaku. Frajeru koji je bio dva mjesta ispred mene donose ruksak iz stražnje prostorije. Momak ispred mene nije te sreće, njemu će vjerojatno biti kasnije dostavljena prtljaga. Dolazim i ja na red, predajem potvrdu o predanoj prtljazi, ženska prvo gleda u evidenciju, veli da ne može naći nigdje tu torbu. Onda se ipak ispravlja i kaže da je označena da ide večernjim letom, da bi ovdje trebala biti oko 11 navečer, tako da bi mi ju sutra trebali dostaviti u hostel. Vidjet ćemo. Dakle, opet me Tonganac zajebao. Da stvar bude gora, nemam ništa odjeće osim onoga na sebi, na nogama bakandže, čak su i gel za tuširanje i šampon u torbi. I ručnik. Ne mogu se dakle ni istuširati, ni obrisati, ni presvući. Onako ovlaš već na odlasku pitam ženu mogu li možda dobiti kakve higijenske potrepštine, ona mi bez krzmanja daje vrećicu u kojoj su gaće, majica i sanitarni komplet. Barem sad imam majicu s logom Qantasa. Samo se nadam da će me podsjećati na anegdotu, ne na tragediju.
Krećem prema izlazu, točnije prema karantenskoj kontroli. Novozelandski su zakoni o karanteni i biosigurnosti vrlo striktni, stroži od australskih, sve se mora prijaviti, inače slijedi kazna od 400 dolara (novozelandski je dolar vrijednošću sličan australskom – 1 AUD = 1,1 NZD) i konfiskacija neprijavljene robe. Naveo sam čak i svoj kopi luwak i šafran iz Irana, naravno, morate navesti i ako ste bili u prirodi, pa imate zemlje ili sjemenja na cipelama… Na šalteru za zagubljenu prtljagu žena mi je izdala potvrdu za karantensku kontrolu, nadam se da mi neće razvaliti ruksak kada dođe, trebali bi samo izvaditi cipele i oprati ih. Službenik na šalteru izgleda prilično nezainteresirano, prijavljujem i šešir i drvenu narukvicu (sve treba biti navedeno, a to dvoje je vidljivo, jer ih imam na sebi), odlazim na rendgen, samo ruksak, sve je u redu, prolazim kontrolu bez ikakvih poteškoća. I granica i karantena riješene bez pol muke. Očito nikomu nisam sumnjiv.
Aucklandski je aerodrom smješten kojih 20-ak km južno od grada, do grada mogu gradskim busom, ali ne znam gdje je stanica, a i morao bih presjedati na vlak, pa se stoga odlučujem za izravni shuttle koji košta prilično skupih 16 dolara. U vožnji promatram krajolik. Ovaj je dio Sjevernog otoka prilično bezvezan, ravan, s nekoliko zaljeva, liči na krajolik istočne Engleske. Spektakularne ljepote počinju južnije. S busa silazim kod kampusa aucklandskog sveučilišta i potom imam još 15-ak minuta pješice do hostela. Koji je smješten u sklopu jednoga hotela, dva su kata namijenjena hostelu. Na recepciji je šef, koji je po izgledu negdje iz Afrike, ali bliže mu porijeklo ne mogu odrediti. Dok se prijavljujem, na vrata ulaze neka dvojica od kojih jedan drugom kaže „daj mi ključ“. Jedan od njih još ima i majicu „Žuja je zakon“. Taman mi u tom času tip na recepciji kaže kako ima još Hrvata u hostelu. Pozdravljam ih, jedan me pita jesam li ja onaj s kviza. Mogu pobjeći nakraj svijeta, ali kviz me prati. :D Dogovaramo se za kasnije, iako se na kraju tu večer više nismo potrefili, jer ja nisam znao gdje su oni, a oni su me tražili u sobi kad sam ja već bio otišao u večernju šetnju. Mislio sam da će me možda ovaj staviti u sobu s njima, ali završio sam u četverokrevetnom dormu s nekim drugim tipom, čini mi se Novozelanđaninom. U liftu se nalazi članak o tome kako je John Cleese posjetio ovaj hotel, i to u znak sjećanja na svoj boravak ovdje šezdesetih kada je u ovom hotelu izgubio nevinost. :D Nemam puno za raditi u sobi, pričekat ću da mi prtljaga stigne ujutro, pa se onda istuširati, nisam sada toliko znojan, a nemam ni ručnika za obrisati se. Otići ću u večernju šetnju gradom. Budući da smo mi sletjeli oko pola 6, pa onda sve ovo s prtljagom, tek sam oko 7 krenuo u grad, dok sam stigao, smjestio se, poslao tekst, bilo je već 9. Auckland jest milijunski grad, ali mnogo mirniji od Sydneya i Melbournea, više u rangu Adelaidea. Medo je bio u pravu. Prošetao sam se do Queen Streeta, glavne ulice, gdje sam pokušao pronaći nešto za pojesti, ali sam na koncu otišao u Burger King. Konačno opet Burger King, u Australiji ti restorani posluju pod imenom Hungry Jack, zbog firme koja je vlasnik franšize. Po ulicama i dalje velik broj Azijata, kao i u Australiji. Ima i ljudi s Bliskog istoka, naravno i Maora… Auckland je vrlo etnički šarolik grad, a kako je ujedno i najveći grad u Polineziji, tako ovdje živi više pripadnika nekih polinezijskih naroda nego u njihovim matičnim državama. Sutra ću se više posvetiti razgledu, po ovome što vidim, grad mi se sviđa. I uopće nemam osjećaj izolacije, zasad. Inače, jedna stvar koja će se primijetiti na Novom Zelandu, ako idete u internetske kafiće, cijena surfanja je poprilično visoka. To je zato što je Novi Zeland s ostatkom svijeta povezan samo jednim podmorskim telekomunikacijskim kablom. A ni signal mobitela nije baš svedostupan, pogotovo izvan naseljenih mjesta, pogotovo na Južnom otoku. Pogled na kartu u predvorju hostela kaže mi da je Auckland na 175° istočne zemljopisne dužine, samo 5 stupnjeva zapadno od meridijana nasuprotnog Londonu, malo više od datumske granice, koja se tu mislim još nije vratila na 180. meridijan nakon devijacije oko Kiribatija i Samoe. Novi Zeland je inače jedna od rijetkih država na svijetu čiji se teritorij proteže s obiju strana datumske granice. Striktno govoreći, tu je riječ ne o državi Novi Zeland, već o kraljevstvu Novi Zeland. Naime, Novi je Zeland dominion kojem je titularni šef države britanski monarh, ali nije dio Ujedinjenog kraljevstva, nego samostalna država s posuđenim monarhom (to vam je recimo kao što je i kajkavski u lingvističkom smislu samostalan jezični sustav, ali nema više svoju književnu normu nego posuđuje štokavski za tu svrhu). Kraljevstvo Novi Zeland osim glavne države i nekoliko manjih okolnih otoka obuhvaća i samostalne teritorije Tokelau, Cookovo otočje i Niue. Potonja dva leže preko datumske granice, tj. leže u jučer.
Pisat ću još o tome, sad se idem onesvijestiti…