Mjesto susreta

Rivalstvo Sydneya i Melbournea oko toga koji će grad biti glavnim nove države završilo je u patu, pa je tako kao kompromis predloženo da novi glavni grad bude na području Novog Južnog Walesa, ali ne manje od 100 milja od Sydneya. Melbourne je dobio čast biti privremenim glavnim gradom dok se novi ne izgradi. Postojale su dvije moguće lokacije, Dalgety i Canberry, s time da je potonje na kraju i odabrano nakon detaljnih terenskih ispitivanja. Ime Canberra često se navodi u značenju „mjesto susreta“ u jeziku ngunnawal, ali za tu tvrdnju nema dokaza. Druga etimologija, koju je pojasnio jedan od pripadnika naroda Ngunnawal, kaže da ime dolazi od riječi nganbra, u značenju „dojke“, tj. „udubina među dojkama“, aludirajući na brda Black Mountain i Mount Ainslie, te dolinu rijeke Sullivan's Creek među njima. Vjerujem da ipak nacionalromantičnije zvuči prvo značenje, nego da vam se grad zove „međusisni procjep“. Iako se mnogi ne bi bunili da mogu reći da su rođeni u Međusisnom Procjepu… (npr. Joe Šimunić, koji je doista rođen u Canberri) Europljani su mjesto nazvali Canberry, kasnije je ime pomalo deanglificirano. Iako ga mi naglašavamo kao [kanb'era], Australci ga izgovaraju kao [k'enbÝra]. Prva europska naseobina na tom području pojavila se 1823., kao stočna farma Joshue Johna Moorea. Stanovništvo je pomalo raslo, ali mjesto nije nikada postalo čak ni gradić, ostavši tek nakupinom farmi. Odluka o imenovanju Canberryja mjestom na kojem će niknuti glavni grad donesena je 1908., kada je ujedno formiran i Teritorij federalnog glavnog grada (suprotno predodžbi, grad Canberra zauzima samo manji dio toga teritorija, smješten na krajnjem sjeveru, ostatak Teritorija čini uglavnom divljina, danas obuhvaćena s nekoliko nacionalnih parkova). Održan je i međunarodni natječaj za urbanističko rješenje glavnog grada, na kojem je 1911. pobijedio rad američkog bračnog para Waltera Burleya Griffina i Marion Mahony Griffin. Točno u podne 12. ožujka 1913. započela je izgradnja novog grada. Cinici su čitavu ideju oko izgradnje novoga grada u unutrašnjosti Novog Južnog Walesa nazvali „traćenjem prostora za pašnjak“, a zbog velikog broja zelenih površina grad se i danas naziva bush capital. Canberra je inače s oko 390 000 stanovnika osmi najveći grad u Australiji i najveći u njenoj unutrašnjosti.
Rani dani izgradnje bili su teški. Birokracija i nedostatak sredstava tijekom Prvog svjetskog rata uzrokovali su da Canberra do 1920., kada je Burley Griffin otpušten s mjesta glavnog voditelja izgradnje, liči na „Skadar na Bojani“. Bile su započete glavne ceste, ali administrativne zgrade su još čekale neke bolje dane. 1927. otvorene su zgrada parlamenta i premijerov ured, ali je onda uslijedila Velika depresija, pa je gradnja opet stala. Neki projekti, poput rimokatoličke i anglikanske katedrale, posve su otkazani. Od 1920. do 1957. za izgradnju su bila odgovorna tri različita vladina tijela, ali njihova međusobna nekoordiniranost i nepoštivanje Griffinovih planova doveli su do dodatne konfuzije. Nakon Drugog svjetskog rata, više od 30 godina nakon početka izgradnje, Canberra je i dalje bila selendra. Australski dugovječni premijer Robert Menzies, zgranut time na što „grad“ liči, otpustio je nekoliko nadležnih ministara i pokrenuo aktivniju izgradnju. Tijekom svakih 5 godina u razdoblju od 1955. do 1975. stanovništvo Canberre se više nego udvostručilo. Konačno su se u grad počela seliti ministarstva iz Melbournea, započela je izgradnja vladinih stanova za novoprispjelo stanovništvo, a riješen je i jedan od bizarnijih urbanističkih sporova – kako će točno izgledati i kuda se prostirati Burley Griffinovo jezero, jedno od najvažnijih obilježja grada, koje ga dijeli na administrativni i civilni dio. Nakon 4 godine rada, jezero je dovršeno 1964. Definiranjem jezera, određen je i prostor za brojne državne zgrade koje su po planu trebale biti izgrađene na njegovim obalama. Grad je dobio skulpture u javnom prostoru, otvorene su Nacionalna galerija i Nacionalna knjižnica, a 1988., povodom 200-godišnjice Australije (samo čije 200-godišnjice, pitanje je) izgrađena je i nova zgrada parlamenta, u središtu administrativnog dijela grada, na Capital Hillu (baš tako, ne Capitol), točnije, U Capital Hillu, budući da je zgrada djelomično ukopana, kako bi bilo omogućeno građanima da se šetaju po brežuljku i tako se simbolično nađu iznad parlamenta. Iste te godine, Teritorij federalnog glavnog grada (preimenovan u Teritorij australskog glavnog grada) dobio je punu samoupravu, što je značilo i izgradnju niza zgrada vezanih za teritorijalnu administraciju. 2003. dijelovi grada zahvaćeni su šumskim požarima, u kojima je poginulo četvero ljudi, ali ih je ozlijeđeno 435, a uništeno je preko 500 domova, kao i teleskopi u opservatoriju Mount Stromlo. 2013. grad je nizom događaja obilježio svoju stogodišnjicu.
Canberra je, kako već rekoh, podijeljena na administrativni i civilni dio, a Griffinovi su umjesto uobičajenog kvadratnog rastera odabrali onaj kojim dominiraju krugovi, šesterokuti i trokuti. Dva kružna segmenta su Capital Hill u administrativnom i Vernon Circle u civilnom dijelu. Uokolo njih pružaju se šesterokutne avenije, a prema rubovima grada se zrakasto granaju ceste koje vode prema drugim istaknutim znamenitostima (poput Australskog ratnog spomenika) ili odvode promet iz grada. Izvan središnje zone planiranje je bilo mnogo stihijskije, tj. odustalo se od geometrijskih uzoraka, ali unatoč tomu su propisi o upotrebi zemljišta u Teritoriju australskog glavnog grada mnogo stroži od onih u ostatku zemlje, upravo kako se ne bi narušila predviđena struktura. Iako naravno ima apela koji traže opoziv tih propisa. U gradu postoji nešto lake industrije, no uglavnom je većina radnih mjesta u administrativnom sektoru (grad uhljeba :D ) i sektoru usluga. Prosječna plaća je iznad nacionalnog prosjeka, a nekretnine su poprilično skupe (samo Sydney ima skuplje, od većih australskih gradova). Stanovništvo grada je obrazovanije i mlađe od državnog prosjeka, što je naravno posljedica velikog broja državnih službenika (ne impliciram nužno da su isti mladi i obrazovani, ali svakako stoje bolje u odnosu na pripadnike nekvalificirane radničke klase). Oko 45% radno sposobnog stanovništva ima barem nivo sveučilišnog prvostupnika. Grad je vrlo ambiciozno do 2010. planirao postati prvi u svijetu koji neće proizvoditi nimalo smeća (otpad nije smeće – ali stvarno, ovdje se dakle misli na to da bi jedini otpad bio reciklabilni ili kompostabilni otpad, drugoga ne bi bilo; ili ga „ne bi bilo“ jer bi ga izvezli u neki drugi grad), no nije im uspjelo, iako su postignuti značajni pomaci u smanjenju mase smeća, oko 75% otpada se reciklira, a zabranjene su i polietilenske vrećice s debljinom vlakana manjom od 35 mikrometara.
Ja sam se radi bržeg razgleda Canberre odlučio na unajmljivanje hostelskog bicikla. Na recepciji mi kažu da odem u podrum, pogledam bicikle i odaberem onaj koji mi odgovara, te se vratim i kažem im koji sam odabrao, onda će mi oni dati ključ, pa ću se ja opet spustiti u podrum, pa liftom iznijeti bicikl… Da stvar bude bolja, u prvom navratu odabirem bicikl kojemu ne funkcionira lanac za zaključavanje, što i jest uredno označeno, ali kako su bicikli nagurani, bio sam uvjeren da se ta oznaka odnosi na susjedni. Odabirem drugi, izvlačim ga iz podruma i shvaćam da: a) sjedalo nije najbolje pričvršćeno, pa se pomiče lijevo-desno, b) nema mjenjača brzina, c) ima torpedo kočnicu, d) prednja mu kočnica ne radi (što je možda i bolje, jer bih se ja inače mogao zaboraviti i po automatizmu kočiti kočnicom na desnoj ruci, koja je ovdje prednja i onda se sunovratiti na glavu na nekoj nizbrdici), e) nema zvono (iako mi to s obzirom na pustoš koja vlada na ulicama i nije najpotrebnije). Kasnije ću shvatiti da se u čitavom nizu vrlo sličnih bicikala u podrumu nalazio i jedan (1!) koji ima mjenjač i uobičajene ručne kočnice. Nepostojanje mjenjača ne bi bio problem da je Canberra ravan grad, ali ima dosta onih neugodnih blagih uspona koji traju i pomalo vam izvlače snagu. Usto sam obavezan nositi kacigu, ovo je Australija, tu svi jure kao manijaci i velike su šanse da vam netko otfikari glavu u tom procesu. Doista ironično – u zemlji u kojoj svi voze civilizirano morate imati kacigu na biciklu (razumijem još motor, ali bicikl?), čak i kad ga uglavnom vozite po stazama i pločnicima, dok u Indoneziji ili Vijetnamu, gdje stvarno postoji mogućnost da vas netko trkne na cesti (a ne postoje ni biciklističke staze), vjerojatno nisu ni čuli za koncept biciklističke kacige.
Otputio sam se u administrativni centar, tamo će biti dovoljno atraktivnih zgrada za slikanje. Civilni dio grada podsjeća me na neki novozagrebački kvart, mnogo je manje monumentalan. Iako Sveta tri kralja nisu praznik u Australiji, svejedno je grad pust kao da je subota. Govorio samo tome, planski gradovi su striktno podijeljeni na spavaonice, radionice i zabavljaonice, sa slabom međusobnom povezanošću. Koncept „kvartovske birtije“ ne postoji u takvim gradovima, ako se želite družiti idete u posebne četvrti s tom namjenom. Totalna atomizacija urbanog života, što je po mom mišljenju totalno suprotno onomu što bi grad trebao biti. Grad bi u društvenom smislu trebao biti nadogradnja sela, veća mreža društvenih odnosa, ali ne hladna atomizirana struktura u kojoj sâm biraš elemente gradskog života i držiš ih u posebnim košarama. Grad je cjelina koja je veća od zbroja dijelova, ovo ovdje je SimCity, intelektualna igra koja se trudi održati određene parametre urbanog života na visokoj razini, ali samim time neće stvoriti grad. To je kao da pokušavate masturbirati samo tehnički tempirajući brzinu pokretâ šake. Možda ćete i postići vrhunac, ali on će svakako biti lišen užitka. Bit nije u tome kako, bit je u tome što. Nije ni čudo što je preko 60% stanovništva u Canberri u zadnjih 20 godina u taj grad ili došlo (vjerojatno poslom) ili iz njega planira otići. Ovo je grad za yuppieje, no nije grad za zasnovati obitelj. Barem je to moje mišljenje, ja osobno ne bih mogao živjeti u Canberri, naročito nakon što sam vidio Melbourne.
Uz jezero se na sjeveroistočnoj strani administrativnog dijela grada nalaze redom: Nacionalna knjižnica, Questacon (Nacionalni centar za znanost i tehnologiju), Nacionalna galerija portreta, Visoki sud Australije i Nacionalna galerija. Uz šetalište na obali jezera nalaze se zastave zemalja s kojima Australija ima diplomatske odnose. Tu je i Reconciliation Place, trg na kojem se nalaze izlošci posvećeni aboridžinskoj kulturi, ali i Ukradenoj generaciji, s potresnim citatima djece koja su bila odvedena od svojih roditelja, bilo da su usvojena ili da su odvedena u domove, priče kako su majke te djece pokušavale stupiti s njima u kontakt da bi bile ignorirane od strane vlasti… Pa onda priče usvojiteljâ, koji su tu zapravo bili sudionici u zločinu iako su to činili iz ljubavi prema toj djeci, stvarno su vjerovali da im pomažu… Zapravo su djeca u obiteljima još dobro i prošla, najgore je bilo onima koja su završila u internatima, gdje su trpjela batine, mučenja od strane bijelih štićenika… I to još prije manje od 50 godina. Najpotresnija je izjava jednog od te djece kako zbog toga što sami nisu iskusili ljubav i nježnost danas nisu sposobni prikladno voljeti svoju djecu niti im pružati nježnost. Kaže: „Kada mi moje dijete priđe i traži nježnost, ja se odmaknem, jer ne znam kako reagirati.“ Ispred stare zgrade parlamenta nalazi se Aboridžinsko šatorsko veleposlanstvo, nešto za što nisam uspio utvrditi je li protestni kamp, alternativni forum za odlučivanje ili nešto treće. Do nove zgrade parlamenta potreban je dugi i dosadni uspon, koji me potpuno izmučuje, zato što je zgrada naravno smještena na vrhu Capital Hilla, kako bi monumentalno dominirala okolicom (iako ne dominira, budući da je, kako sam već napomenuo, uglavnom smještena pod zemljom). Prelazim na drugu stranu brda, prema kvartu Yarralumla, gdje se uglavnom nalaze zgrade veleposlanstava, mnoge od njih napravljene u arhitektonskom stil države koju predstavljaju. Malo dalje je i Government building, što ovdje nije zgrada vlade, već sjedište generalnog guvernera, koji je zapravo namjesnik britanskog monarha. Government building je sakriven s ulice i nije ga moguće fotografirati, osim s razgledne platforme nasuprot, a ista mi je bila predaleko za pedaliranje. Općenito, premda Canberra nije velik grad, zahtjevan teren, dosta uspona i fotografski zanimljivih zgrada, loš bicikl i određen stupanj zasićenja odvratili su me od želje da doprem do svih zanimljivosti. Jedina stvar koje mi jest žao je Nacionalni muzej, kontroverzna građevina izgrađena devedesetih na mjestu bivše bolnice, na poluotoku zarivenom u jezero. Kontroverza je počela već samom idejom da se ruši bolnica radi muzeja, a nastavila se kada je prilikom implozijskog rušenja, zbog loše izvedenog planiranja, dio krhotina odletio uokolo (neke i do 600-tinjak metara), prilikom čega je poginula jedna djevojčica. Muzej je osim toga arhitektonski nekima bio nakazan, a mnogi su s bunili i zbog njegovog postava, budući da je grupiran poprilično nasumično, ni kronološki ni tematski, nekim nacionalistima ne odgovara preveliko stavljanje naglaska na aboridžinsku povijest i bjelačku krivnju…ne znam, ja sam na kraju s obilaskom u administrativnom dijelu bio gotov oko pola 3, odlučio sam skoknuti nešto pojesti, jer hostel ne služi doručak, pa sam ujutro krenuo natašte, ali kako rekoh, u Canberri je to sve razbacano po segmentima, pa moram ići na drugu stranu, nalazim neki malajski restoran, zašto ne, dugo nisam, ali muzej radi do 5, a kažu da mi treba barem dva sata, tako da ga na kraju propuštam. A ostati jedan dan dulje u Canberri samo radi muzeja izgleda mi besmisleno. U Sydneyu ću imati više stvari za raditi. Iako je Sydney skup i zapravo bi mi odgovaralo biti u njemu što kraće, to ipak nije opcija, Sydney pruža više aktivnosti od Canberre – osim toga, Sydney je punokrvni grad, a ne urbanistički eksperiment.
Pokušao sam srediti spavanje tako da pitam Scotta je li u Sydneyu. Nje, u Tajlandu je. Ni Clare nije u gradu, iako je u Novom Južnom Walesu. Stavio sam oglas na Couchsurfing, bezuspješno. Prekasno, vjerojatno. Ostaje mi opcija hostela, iako je u Sydneyu teško naći dobar hostel za manje od 40 australskih dolara (200 kuna). Dovraga. Našao sam jedan za nekih 36 dolara, čak je i u centru. Kakogod loš bio, ne može biti lošiji od nekih mjesta po kojima sam spavao u Indoneziji.
Popodne sam se još počastio jednim ciderom (u malezijskom sam restoranu dobio jelo koje bih prije okarakterizirao indonezijskim, rendang, za koji sam još tražio da bude manje ljut, ne znam kakav bi bio da to nisam napisao – ili se netko u kuhinji samo nasmijao na moju molbu, u stilu „vidi naivčine“ – te puding od tofua s malakanskim palminim šećerom, a za predjelo neki dim sum), te večer proveo u hostelu. Iako mi je lijepo da su mi dani opet dugi, još se nisam oslobodio osjećaja da kad sunce zađe imam još možda samo 3, a ne 6 sati do ponoći, kao u tropima, tako da opcija „malo ću se odmoriti, a onda na večeru“ više ne igra. Pojeo sam samo neko slatko pecivo i popio kokosovo mlijeko za večeru, vodio borbu s uploadom slika, jer mi je tijekom učitavanja istekao 24-satni internet, pa mi nije snimio nijedan komentar slika u albumu (a bilo ih je preko 100). Da stvar bude još mučnija, poslušnost mi je počela otkazivati tipka „a“ na tipkovnici. OK, i „q“ i „y“, ali bez njih je lakše. Ali pomisao da iduća 44 dana ovisim o ćudljivoj tehnici…doduše, touchscreen tableta radi. Ako ništa drugo, barem imam kakvu-takvu zamjenu. Morat ću se doduše prilagoditi drugačijem tipkanju i rasporedu tipkovnice, ali nije da je to vožnja drugom stranom ceste, riješi se to začas.
A sad zadnji grad u Australiji…