Moja prateta bila je u Sydneyu, ako se ne varam, 2003., sa svojom prijateljicom i vršnjakinjom, posjetiti prijateljičinog sina. Tada su zajedno imale 158 godina (svaka po 79). Obje su i danas žive i uglavnom zdrave (koliko je to moguće u toj dobi), a ove će godine zajedno imati 184. Jer devedesete su nove tridesete. No uglavnom, ono što je važno jest da je ona opisala Sydney kao grad u kojem je za sve obaviti potrebno ići automobilom, u kojem stanovnici uglavnom ne šetaju ulicama već šoping centrima, ukratko, moj je dojam Sydneya bio sličan (vjerojatno isto tako pogrešnom) dojmu Los Angelesa – ogromna mreža autocesta koja prolazi među rezidencijalnim kvartovima i šoping centrima, a zabava je atomizirana u posebnim kvartovima, ili smještena također u šoping centrima. I postoje Opera i Harbour Bridge koji stoje izvan konteksta, okruženi šoping centrima. :D Naravno, i ja sam u životu vidio dovoljno svijeta da znam da to nije tako, ali me zanimalo odakle takav dojam. Kasnije sam doznao da dotični sin živi u nekom udaljenom predgrađu, oko pola sata automobilom od centra, a kako su njih dvije uglavnom provodile vrijeme u kući (moja prateta nije baš nikad bila tip osobe koja voli pretjerano tabanati, nekmoli pri kraju osmog desetljeća života), njihov dojam o Sydneyu dojam je nekoga tko zaključuje kakav je Zagreb na osnovi nekoliko tjedana provedenih u Svetoj Nedjelji.
Moj je dojam o Sydneyu bitno drugačiji. Iako me Melbourne oduševio, u mom srcu ima mjesta i za Sydney. :) Nisam bio u New Yorku, ali Sydney doživljavam kao New York s ugodnijom klimom. Čak su mi se i neboderi počeli sviđati, iako još uvijek prednost dajem art deco zgradama. Pomalo je nevjerojatno kada šećući veličanstvenim ulicama toga grada pomislite kako je pred 200 godina ovo bila kažnjenička kolonija u koju su ljudi odlazili puni očaja. Da, priroda je tada bila mnogo okrutnija, no s obzirom na položaj Sydneya, mislim da se ovdje nikada nije mogao osjetiti onoliki užas kao na drugim, negostoljubljivijim obalama Australije. Sydney leži na obalama Port Jacksona, najveće prirodne luke na svijetu. Zapravo je riječ o potopljenoj riječnoj dolini dugačkoj 19 km, ali s ukupnim opsegom obale od 317 km. U Australiji inače postoji posebna mjera za volumen vode, nazvana Sydharb (skraćeno od Sydney Harbour) koja označava približni ukupni volumen vode u sydneyskoj luci, a to je oko 500 gigalitara. O sydneyskoj ću luci još pisati, jer će me itinerer voditi njome, sada ću napisati prvo nekoliko generalija o Sydneyu.
S preko 4 800 000 stanovnika, od kojih je otprilike trećina rođena izvan Australije, Sydney je najveći grad Australije i Oceanije. Smješten na istočnoj obali kontinenta, ujedno je i glavni grad australske države Novi Južni Wales, te najstarije europsko naselje u Australiji, osnovano 26. siječnja 1788., isprva u susjednom zaljevu Botany, odakle je zbog nedostatka vode preseljen u Port Jackson. Danas se proteže oko oba zaljeva, te u unutrašnjost do Plavih planina. Neosporni svjetski alfa grad, Sydney je i sekundarno sjedište australske vlade i generalnog guvernera. U gradu se govori preko 250 jezika, a jedna trećina stanovnika kod kuće govori jezik koji nije engleski. Iako mu je centar smješten uvučeno u odnosu na obalu, Sydney se proteže skroz do obale Tasmanova mora, gdje se nalazi čak 70-ak plaža, od kojih je vjerojatno najpoznatija plaža Bondi. Iako je službeno utemeljen 1788., na području Sydneya James Cook se iskrcao već 1770., što je bio njegov prvi kontakt s australskim kopnom. Kako je bio u istraživačkoj misiji, nije imao ovlasti utemeljiti naselje, ali ga je proglasio britanskim teritorijem. Kada je kolonija osnovana trebala se zvati New Albion, ali je na kraju prozvana po Thomasu Townshendu, lordu Sydneyu, koji je odigrao važnu ulogu u uspostavi kolonije. Tzv. Prva flota, koja se sastojala od 11 brodova s oko 850 kažnjenika, pod zapovjedništvom kapetana Arthura Philipa, iskrcala se u zaljevu Botany 18. siječnja 1788., ali je tlo bilo neplodno, a vode malo, pa su digli sidro i otplovili u susjedni zaljev. Budući da je glavna kazna za zatvorenike bilo već samo izgnanstvo, nisu postojale nikakve druge kaznionice u koloniji, iako su zatvorenici (premda je pitanje možemo li ih onda tako zvati) živjeli u svojevrsnim masovnim spavaonicama, na mjestu današnjeg sjevernog ruba Hyde Parka, što se zvalo Hyde Park Barracks. Postojale su kazne za prijestupe unutar kolonije, u vidu bičevanja i vješanja. Prve su godine bile teške, hrane je bilo malo, a nije baš bio uspješan ni njen uzgoj. Neki su se Aboridžini bunili, a oko polovice ih je riješila epidemija malih boginja koja je izbila 1789. Stvari su se za Europljane poboljšale kada je 1810. na mjesto upravitelja kolonije došao Lachlan Macquarie, koji je uspio izvući maksimum iz škrtih uvjeta. U njegovo je vrijeme intenzivirana trgovina, koja je smanjila izolaciju kolonije, a pokrenut je i program izgradnje kojih 260 građevina. Do 1822. Sydney je ličio na grad, a Macquarie je, u želji da poboljša uvjete, omogućio zatvorenicima da postanu slobodni građani. Posljednja tranša zatvorenika stigla je u Sydney 1850., a grad je u to doba imao 35 000 stanovnika. 8 godina ranije proglašen je prvim gradom u Australiji. Kada je 1851. otkriveno zlato sydneyska je populacija do 1871. dosegla 200 000. U trenutku federalizacije brojao je već 481 000, iako je još uvijek kaskao za Melbourneom. Prvi milijun dosegao je 1925., kada je grad već počela nagrizati depresija, u kojoj je na kraju trećina radnog stanovništva bila nezaposlena. Gradsko je gospodarstvo preživjelo zahvaljujući izgradnji Harbour Bridgea, koja je zaposlila oko 1400 ljudi. Drugi svjetski rat preokrenuo je situaciju – sada je bilo premalo radnika, a većinu poslova preuzele su žene. Grad je u svibnju i lipnju 1942. pretrpio napad japanskih podmornica u luci, ali nije bilo većih razaranja. Nakon rata, pojačanim useljavanjem, Sydney nastavlja rasti i postaje najvećim australskim gradom. 1975. ima tri milijuna stanovnika. 1973. otvorena je legendarna zgrada Opere, a 2000. Sydney je ugostio Olimpijske igre, tada proglašene „najboljima ikad“. Posebno je emotivan bio trenutak paljenja olimpijske baklje, čast koja je pripala u to vrijeme najpoznatijoj aboridžinskoj sportašici, atletičarki Cathy Freeman. Bile su to ujedno i prve Olimpijske igre na kojima su (doduše kao „nezavisni olimpijski natjecatelji“) nastupili i sportaši iz Istočnog Timora.
Iako je već 1790. napravljen urbanistički plan za Sydney, on je od samog početka ignoriran, tako da je grad građen dosta stihijski. Središte grada pruža se oko 3 km južno od uvale Sydney Cove, jednog od zatona Port Jacksona. S istočne ga strane omeđuje Botanički vrt, sa zapada Darling Harbour. Šire središte grada danas je uglavnom gentrificirano. Elitne četvrti smještene su na istoku, uz obalu Tasmanova mora, ili na zapadu, u podnožju Plavih planina. Arhitektura središta grada zgodan je potpuri monumentalnih georgijanskih, neogotičkih, viktorijanskih i art deco zgrada, s modernim neboderima smještenim među njima. Za ljude koji uživaju u impresivnoj arhitekturi, šetnja Sydneyem sama je po sebi dovoljna nagrada.
Ja sam iz hostela krenuo kasno, nakon podneva, a kako bih minimizirao lutanje, pronašao sam na Wikitravelu itinerer nazvan One week in Sydney, te u samo pola dana uspio odraditi dva dana itinerera. :D Tajna je u tome da kad oni po itinereru dođu do muzeja, to podrazumijeva i ulazak u taj muzej i njegov razgled. Kod mene to znači sliku-dvije i idemo dalje. Ljepše je gledati grad izvana, pogotovo kada je lijepo ljetno vrijeme kao danas. Jedina stvar koju sam propustio bio je Sydney Tower, i to ne svojom krivnjom – riknuo im je jedan lift, pa su se stvarale gužve i onda su prestali prodavati karte za taj dan. Srećom imam još dosta cajta… Ušao sam u par besplatnih zgrada, poput ANZAC-ova spomenika, gdje se u prizemlju vrti film o povijesti ANZAC-a. Kao osobu koja je pacifist i koja ne voli kult ratnih žrtava, čak ni u obrambenim, a kamoli napadačkim ratovima, sve me više živcira ta australska strast odavanja počasti svojim žrtvama. Tim više jer se u filmu pojavljuje kadar s plakatom koji kaže otprilike „Australija je obećala Britaniji pomoć od 50 000 ljudi. Pomozite nam održati to obećanje!“ Drugim riječi, budite topovsko meso naših obećanja koja smo dali bez da smo ikoga pitali. I naivne ovce pohrliše pod nož. Fuj. Posebno je bizaran spomenik postavljen nedaleko ANZAC-ova spomenika, a koji se sastoji od nekoliko uspravno postavljenih metaka, uz dva-tri srušena. Spomenik predstavlja pale i preživjele vojnike aboridžinskog i torreškootočnog porijekla koji su se također borili za „slobodu Australije“ (koju jebenu slobodu Australije na Galipolju?). Na spomeniku piše kako je ironično da istu tu slobodu nisu dočekali u svojoj domovini za sebe, ostavši građani drugog reda. Jedino kad su bili ravnopravni, bilo je na bojnom polju, kada je trebalo dati život, tada je aboridžinski život vrijedio jednako.
U šetnji gradom ovoga puta zavirujem u katoličku katedralu Sv. Marije (u njezin anglikanski ekvivalent, Sv. Andriju, nisam uspio ući), pa potom nastavljam na sjever, već poznatom rutom od prethodnog dana, kroz Botanički vrt, ali sada izravno do Opere. Gotovo da doživljavam pariški sindrom, ne toliko od samog prizora, koliko od implikacije gdje se nalazim, koliko daleko. Opera je tu tek podsjetnik. U luci je privezan Voyager of the Seas, svojedobno najveći kruzer na svijetu (svi najveći su iz te „… of the Seas“ serije), koji je gotovo pa veći od Mamutice. Želite li krstariti u Mamutici? Nije li ideja krstarenja odmor u tišini koju pruža more, plovidba…a ne ista gradska vreva translatirana na more? I još to naplaćuju ko Svetog Petra kajganu…
Ručao sam višekratno, jedan quiche, jedan vijetnamski sendvič, popio jedan smoothie te se u popodnevnim satima uputio kroz četvrt The Rocks, smještenu sjeverno od centra grada, bogatu restorančićima i kafićima, kako bih se popeo na čuveni most. Pogled s mosta je pomalo zakriven postavljenim mrežama za samoubojice (tj. protiv samoubojica), tako da morate pažljivo ciljati fotoaparatom. No pogled na Operu i nebodere središta grada je spektakularan, a još je bolji s druge strane luke, iz podnožja mosta, gdje se nalazi jedna livada idealna za piknik, a mjesto je s kojega mnogi Sydneyci promatraju doček Nove godine, budući da se vidi spektakularni vatromet iznad središta grada. Nisam ostao skroz do mraka, popio sam pivu u jednoj pivnici posvećenoj lokalnim craft pivarima, potom se vlakom vratio do centra. Sydney nema podzemnu željeznicu u pravom smislu riječi, riječ je o običnoj prigradskoj željeznici koja u središtu grada vozi pod zemljom. Iskrcavam se na središnjem kolodvoru, primjećujući kako je vani mračno. A mračno je zato što se ovdje javna rasvjeta pali tek kada sunce posve zađe. Da, ima svjetla s reklamnih panoa i zgrada, ali ulice su uglavnom u mraku. Vraćam se u hostel, a potom odlazim na večeru u obližnji pub (onaj isti gdje sam prethodne večeri tražio wi-fi), jer sam vidio da imaju arancine – ne ušećerenu narančinu koru, nego sicilijansko jelo od prženih kuglica riže punjenih mesom ili patlidžanima ili gljivama ili… Uglavnom, meni jedno od dražih jela. Porcija sadrži 4 arancina i košta 11,90 dolara. A kad dođu, ispadaju smijurija. Veličine su poput kroketa (pravi su veličine šake), i eventualno bi mogli poslužiti kao predjelo. Morat ću još nešto pojesti… Ujedno mi tijekom večere otpada zadebljali nokat koji mi je štitio prst otkako su mi ga ono vrata zgnječila u Guilinu. Sve je super, ispod je normalni zdravi nokat. Općenito, s obzirom na higijenske uvjete u kojima sam proveo većinu puta, s obzirom na izmorenost, kojekakvu prehranu, moj imunološki sustav je zvijer. Čini mi se da za to ponajprije mogu zahvaliti svom ujaku koji zadnjih 23 godine uzgaja koze, tako da ja uglavnom za doručak pijem kozje mlijeko i jedem ostale derivate od njega. A za kozje mlijeko kažu da jako pozitivno djeluje na imunitet. I doista, osim jednog žestokog proljeva u Lahoreu i povremene grlobolje, drugih zdravstvenih problema nisam imao. Tu ne računam kojekakvo samoozljeđivanje.
Večeru sam još dopunio nekakvim sendvičima s prženim halloumijem (ciparskim sirom) i cheesecakeom, uz ponovno blesavo pitanje konobarice „Cheesecake hoćete poslije?“ Da. Kad poslije, za koliko minuta? Znate ono kako su nekad muškarci pričali da su tek odlaskom u JNA shvatili kakvi sve ljudi žive u Jugoslaviji? Tako sam ja na ovom putu po prvi puta spoznao dvije stvari: koncept fascinacije strancima, te to da postoje ljudi koji ne shvaćaju da desert dolazi kasnije i da je najsigurniji znak kada ga treba donijeti prazan tanjur gosta. Uostalom, nije da moraju išta pripremati, imaju već gotov cheesecake. Ako ima netko među čitateljima s iskustvom konobarenja u restoranu, volio bih čuti logiku (nadam se da nije ona „želim što prije skinut gosta s…, da ne moram pamtiti narudžbe predugo“).
Internet na tabletu opet nije radio, morao sam ga malo prošetati po kvartu da dođe k sebi (tablet, ne internet – zapravo, da internet dođe k tabletu). Sama ideja da izvodim tablet u šetnju da se trgne i počne hvatati matični hostelski wi-fi jedna je od najsumanutijih na ovom putovanju koje poprilično obiluje bizarnostima. Nakon što se rastrčao, radi ko urica. Učitavam slike, potom tonem u san. Dorm je prazan, petak je navečer, svi partijaju. Ja ću u ponedjeljak, na pub kvizu. :D
Eh da, čuo sam se s Clare, ona putuje prema Queenslandu, a na Novi Zeland dolazi početkom idućeg mjeseca. Možda se vidimo na Južnom otoku…
Post je objavljen 09.01.2016. u 03:26 sati.