Iako sam svakako mogao naći aktivnosti i u samom gradu za ispuniti posljednji dan u Sydneyu, odlučio sam se otići u Plave planine, omiljeno izletište i šetalište Sydneyaca, udaljene kojih 50-ak km zapadno od grada. Plave planine su dio Velikog razvodnog gorja, zapravo jedinog pravog gorja u Australiji, koje se pruža istočnom obalom od Queenslanda do Victorie. Plave su planine pješčenjački plato ispresijecan brojnim dubokim dolinama strmih strana. Zbog toga su dugo vremena predstavljale neprelaznu barijeru europskim doseljenicima, premda je postojala ideja da se zapadno od njih nalazi plodna zemlja. Ime Plavih planina dolazi od brojnog eukaliptusovog drveća koje ispušta terpenoidnu izmaglicu koja pod ultraljubičastom svjetlošću poprima plavičastu boju, pa tako planine iz daljine izgledaju plavo. Plave su planine na UNESCO-vu popisu svjetske baštine, a u njihovom se sklopu nalazi nekoliko nacionalnih parkova.
Ja sam se do Plavih planina uputio vlakom koji vozi iz Sydneya do Katoombe, najvećeg naselja i centra mnogih turističkih šetnji po Plavim planinama. Vožnja dotamo traje dva sata, a vlakovi voze svakih sat vremena. Planirao sam ići vlakom u 8.40, da bih po dolasku na kolodvor utvrdio da sam nešto krivo zapamtio i da je vlak otišao u 8.24. Pričekat ću sljedeći, valjda ću imati dovoljno vremena za sve… Po dolasku u Katoombu, koja je sasvim prosječni australski gradić, odmah se autobusom upućujem do Echo Pointa, razgledne terase s koje puca pogled na šume i platoe Plavih planina, kao i neke začudne formacije, poput tri pješčenjačka stupa nazvana Tri sestre. Nema veze s Čehovom, nego je riječ o lokalnoj aboridžinskoj legendi koja kaže kako su tri sestre bile zaljubljene u tri mladića iz susjednog plemena, a to je bilo zabranjeno. Kako bi ih zaštitio, seoski je vrač pretvorio sestre u kamen, ali je umro prije nego ih je uspio vratiti u ljudsko obličje. Kao što je slučaj s mnogim legendama i romantičnim nacionalnim pričama, i ova je izmišljena, od strane jednog mještanina Katoombe i nema veze s Aboridžinima.
Ime Echo Point bi trebalo podrazumijevati da vam glas stvara odjek po svim tim brdima i dolinama, no kako je ovdje hrpa turista, vjerojatno je svima neugodno derati se, ili se boje da ne bi čuli svoj glas jer bi to izazvalo domino efekt. A tko zna, možda bi imalo i nekog efekta na trusno stijenje. S Echo Pointa se upućujem Giant Stairwayem, stepeništem od preko 800 vrlo strmih stepenica, od kojih su neke metalna konstrukcija postavljena iznad dijelova gdje je stijena jednostavno prestrma, ali mnoge su usječene u stijenu još tamo pred 80-ak godina, što znači da su ih brojne hodačke noge i atmosferilije izglodale, te su im gazišta često samo kosine. Postoji gelender na gotovo čitavoj dužini stepeništa, ali se na suncu užari toliko da ga ne možete držati da se ne opečete. A ja još u japankama… (Da, zanimljiva trivija je da se u australskom engleskom japanke zovu „thongs“.) Ukratko, bilo je to napetih pola sata u kojima sam se pitao ima li smisla dan prije kulminacije putovanja ovako se izlagati pogibli. Uz put ima nekoliko razglednih terasa koje zbog napredujuće okolne vegetacije sve manje služe svojoj izvornoj svrsi, ali dobro dođu kada treba obaviti križanje s pješacima iz suprotnog smjera ili dopustiti da vas brži preteknu. Ne znam je li gore ići uzbrdo (ako nemate kondicije) ili nizbrdo. Barem sam se uvjerio da nemam više straha od visine. Na dnu stepeništa izlazite na običnu šumsku stazu koja pruža ugodnu šetnju, ali slabe vidike, izuzev prelaska preko slapa Katoomba Falls, te ponovnog vidika na Tri sestre ispod kojih prvo prođete (ali ih od gustiša slabo vidite), a onda ih ugledate s druge strane uvale koju ste zaobišli. Tu imate dvije opcije. Možete se vratiti na vrh panoramskom željeznicom (koja je zapravo uspinjača, i to najstrmija na svijetu), koja je svojedobno bila željeznica za izvlačenje ugljena iz rudnika u ovom području (osim ugljena tu se vadio i uljni škriljac, čijim mljevenjem se dobivao parafin), na kojoj su vikendom putovali izletnici. Onda su rudnici ukinuti, a čitava je željeznica preuređena za izletnike. Druga opcija je prošetati se šumskom poučnom stazom, izdignutom od šumskoga tla, te doći do stanice panoramske žičare. Iz žičare je pogled nešto spektakularniji i mirniji, jer vozi polakše i visi nad šumom, iako ni ovdje vožnja nije preduga, možda koje 3 minute. Stižem na gornju stanicu, ovdje još postoji i Skyway, što je vodoravna žičara sa staklenim podom preko jedne od dolina, ali to ću propustiti. Već je oko 1 sat, trebat ću nešto i ručati i onda se zaputiti lagano natrag u Sydney, želio bih stići večeras u pola 8 na pub kviz, koji se održava u drugoj filijali moga hostela, smještenoj u Kings Crossu, poznatoj četvrti bekpekera i prostitucije (jer to dvoje naravno ide skupa). Dok čekam bus natrag za centar Katoombe čujem odjednom neobično ptičje glasanje, vrlo karakteristično i teško opisivo – žvrgoljenje koje prelazi u nešto nalik histeričnom smijehu, a moglo bi imati i nešto od one trube iranskih autobusa, ako se tko sjeća. Uglavnom, ja nisam u prvi mah skužio što je to, ali je netko od drugih ljudi na stanici rekao „Kookaburra!“ Kookaburra je jedan od simbola Australije, službena ptica Novog Južnog Walesa i jedan od važnih elemenata australske kulture (postoji dječja pjesmica Kookaburra koju ste svi barem jednom čuli – naime, njena je melodija na flauti korištena u poznatoj pjesmi Down Under grupe Men at Work). Ova malena ptica (najveći primjerci nisu dulji od 40 cm) inače je mesojed i znade loviti zlatne ribice iz ribnjaka (taksonomski pripada porodici vodomara), a one koje žive bliže naseljenim područjima čak kradu i meso s roštilja.
U Katoombi se stacioniram u jedan irski pub u kojem imaju akciju da uz pintu pive bilo koji obrok košta 20 dolara. Točno ono što sam jučer govorio. Za 100 kn dobijete hamburger (prilično bogat, doduše), pomfrit i pivu. Uz ručak pomalo piskaram, potom se iza 3 prebacujem na kolodvor shvativši tamo da mi vlak ide tek za pola sata. Nema veze, valjda ću stići u hostel otuširati se prije kviza… Put do Sydneya prolazi u pisanju, na kolodvoru Central sam u 6.20. To je već naknap. Hvatam brzo bus, u hostelu sam za 5 minuta, tuš, poslati dnevni zapis na stranicu – internet opet ne radi! Grabim tablet i jurim van iz hostela, dovoljno daleko od zgrade da više ne hvata hostelski wi-fi, priključujem se na neku susjednu nezaštićenu mrežu, čisto da znam da nije problem u njegovoj mrežnoj kartici. Nije. Vraćam se u hostel, sad se spaja normalno. To je on „šetanje po kvartu“ o kojem sam govorio. Kad mu je mreža pod nosom onda ju ne želi, moram mu ju uskratiti, onda se odmah pomami. Kao životinje kad se tjeraju. Sad natrag u sobu, ostaviti tablet na punjenje i štura van na bus. Broj koji mi treba još nije prošao, eno ga, dolazi u daljini, sad će se zaustaviti…koji vrag? Umjesto da barem pogleda ima li koga zainteresiranog na stanici, on je jednostavno prošišao zaklonjen od nas drugim busom koji je stajao na stanici. Što sad? Imam još mogućnosti, ali bojim se da neću stići do pola 8… Nema veze, priključit ću se nekomu, ili ću igrati sâm, baš da vidimo… No dok čekam nadoplatit ću još love na Opal, blizu nule sam, možda mi neće biti dosta za danas i sutra. Može 5 dolara? Ne, najmanje je 10. Pa dobro, letjet ću natrag preko Sydneya… Napokon dočekujem bus, pa na metro, koji čekam 10 minuta… Dolazim na rečeno mjesto u 20 do 8, ne izgleda mi kao da se tamo održava pub kviz, ljudi sjede za stolovima, ništa ne pišu… Onda vidim na šanku jedan od obrazaca za odgovore. Dakle ipak je to tu. Jest, i počinje u 8. OK, kupujem pivu, dajem 5 dolara…i shvaćam da mi je to zadnja lova. Bio sam uvjeren da imam još jednu pedeseticu, ali ne. Potrošio sam 500 dolara u 5 dana Sydneya. Sad imam još 4,40 dolara do sutra u podne. Hm, morat ću pobijediti na kvizu večeras, nema mi druge… Odlazim za stol gdje ima još ekipe iz mog hostela, koliko vidim to su sve long termeri, kojiput se pitam koliko po australskim hostelima živi privremenih gostiju, imam osjećaj da su to uglavnom domovi za ekipu na working holiday vizi. Po pravilima kviza ekipe su tročlane, pa tako završavam s dvojicom Nijemaca. Jedan se mislim zove Ali, i njegovi su iz Gaziantepa. Drugi se zove Florian Tušek i otac mu je iz Čabra. Ali ne zna hrvatski. Kviz ima samo 4 rubrike po 10 pitanja, teme su logotipi (slikovna rubrika s prepoznavanjem segmenata poznatih logotipa, uglavnom sve lagano), Disney (pitanja o Disneyevim crtićima – tu smo bili katastrofalni), glazba (prvo su trebali biti hitovi broj 1 iz prošle godine, ali srećom se voditelju nešto pošemerilo, pa je umjesto toga stavio pjesme iz filmova, gdje je svaka nosila 3 boda – za film, ime pjesme i izvođača. Imali smo 27 bodova od mogućih 30. :D ), te posljednja rubrika opće znanje, gdje je voditelj demonstrirao da ne zna baš ono što pita, jer je prvo tražio krivo rješenje matematičkog zadatka, a onda nam prigovarao da smo napisali prezime arhitekta sydneyske opere bez „i“. On je naime imao podatak da se dotični zvao Utizon. Svatko tko me ikad vidio kakav sam kad igram pub kvizove (UFC borci su male bebe) može si zamisliti kako je bilo jadnom tipu kad sam krenuo prema šanku istjerivati pravdu s otvorenom Wikipedijom na mobitelu. :D Naposljetku, izjednačenje na prvom mjestu s našim susjedima za stolom. Po jedan igrač iz svake ekipe za pripetavanje. Nije bilo dvojbe tko igra za našu ekipu. Pitanje procjene: koliki je promjer Zemlje. Samo treba podijeliti 40 016 (ili tako nešto) s 3,14. Pišem oko 13 000. Protivnici su napisali 5000. Prva nagrada konzumacija na šanku u iznosu od 50 dolara. Po ekipi, ne po osobi. Drugoplasirani imaju 30, treći 20. Pića su po 4 dolara, 2 deci miješanih pića poput džin tonika ili burbon kole. Znači svakom od nas trojice po 4 pića. No generalno se osjećam kao uljez u ovoj ekipi, oni su kao neka sekta, imaju svoje interne fore, ja nisam tip koji će se nametati, a ionako se moram ujutro relativno rano dignuti, pa ću se nakon popijenih pića pokupiti u hostel. Dođoh, vidjeh, pobijedih, utekoh. Ili ne odmah, ipak ću prihvatiti poziv ekipe na karaoke u jednom obližnjem baru. Gužva je međutim prevelika, šankerica iz hostela (koja je Kanađanka) prijavila nas je da svi zajedno otpjevamo Summer of '69 od Bryana Adamsa (nas desetak na tri mikrofona), a potom smo se opet svi razmiljeli po gužvi. Moju namjeru da se pošteno pozdravim barem sa svojim suigračima omela je činjenica da su oni bili zauzeti nekakvim razgovorima s trećim osobama, a meni se žurilo na vlak koji je polazio za neke tri minute. Ništa, bila je to još jedna od prolaznih putničkih epizoda…
Srećom, sydneyski javni prijevoz odlično funkcionira cijelu noć, bilo je već 15 do 1, a sve je klapalo. Osim moje odluke da odem dvije stanice dalje vlakom, te tamo ulovim bus koji mi treba. Prvi međutim dolazi ekspresni bus, koji samo prošiša pored stanice gdje bih trebao sići i ostavlja me 2 km dalje. Još 20-ak minuta pješačenja. I onda, napokon pred hostelom, vrata zaključana, moj papir s kodom za otključavanje u sobi, svi već spavaju (radni je dan), zovem broj night managera, nitko se ne javlja. Prekrasno. Nema mi druge, moram i dalje zvati, to mi je jedina šansa, vrata su staklena, ne mogu ni lupati po njima… Napokon se javlja pospani ženski glas. Jedna od cura iz hostela dolazi i otvara mi vrata. Ispričavam se, nemam ništa drugo za ponuditi u ovom času osim toga da sam neodgovorni idiot. Odlazim u sobu, prebacujem fotke, potom ih uploadam, tražim smještaj (ništa od CS-a), svi hosteli s recenzijama su grozni, ili su debelo izvan grada. Nalazim jedan koji se čini najmanje loš, već je pola 4 u trenutku lijeganja.
Obavio sam i Australiju. Sutra iza podneva letim na kraj svijeta. Ne mogu vjerovati da sam uspio, da sam gotovo neokrznuto prošao čitav put… Mislim da će mi tek nakon puta postati jasno što sam napravio. Sada se sve to nekako nastavlja jedno na drugo, logički slijed je tu… No dobro, odoh sad spavati da se barem malo odmorim…
Post je objavljen 12.01.2016. u 09:01 sati.