Bezuvjetna radost

Preuzimanje odgovornosti za sve u našoj okolini ne znači niti preuzimanje zaslužnosti niti krivice.

To nije u zoni, niti kompetenciji kontrole malog ja.

Malo ja nije sam kreator. Ono je samo zamišljeni nerealni instrument stvarnog, živog božanskog kreatora.
Tako malo ja ima svoje subkreacije u okviru zakonitosti iluzorne igre.
Tako ono podliježe zakonima karme i zamišljene dualne borbe.

Mi smo u esenciji jedno sa jednim jedinim božanskim kreatorom i stoga smo mi sami taj živi kreator.

Mi smo jedini kreatori svog univerzuma, koji je naša projekcija iluzornih holograma.
Tvoja projekcija je za nijansu drugačija od moje i obje projekcije imaju nešto zajedničko, što zovemo kolektivnim.

Zato nam se oboma čini kako je taj hologram stvaran.
Ti mi potvrđuješ kako vidimo isto tj. preciznije rečeno slično.

Vanjskom hologramu dajemo moć da utječe na nas i zaboravljamo da smo dali pristanak za to.
Tako nastaje igra žrtve i napadača, krivca i pravednika itd.

Ovisimo o milosti vanjskog i zaboravljamo da to nije stvarno i da smo to sami projecirali kao igru suprotnosti.

Projeciramo obrnutu zrcalnu sliku stvarnoga sebe, koji je naša suprotnost i to nestvarno postaje naš neprijatelj.
Pažnja nam je na borbi i na vanjskom.
Energija se troši na kontroliranje vanjskog.
Okrivljujemo vanjsko, napadamo i branimo se.

Preuzimanje odgovornosti započinje sviješću kako sam ja jedini kreator svoje realnosti.

"Moj svijet nije siguran i ne mogu vjerovati okolini" je okvir u kojem igramo nesvjesnu igru zamišljenog preživljavanja.

Dakle, ja sam kreator takvog scenarija.

Kreirala sam hologram svoga tijela, koji se sastoji od atoma i elektromagnetskog polja .
To tijelo je ranjivo i podložno starenju i bolesti.

Kroz ispitivanje raznih zamišljenih mogućnosti smišljam kako da taj hologram preživi i bude u boljitku.
Povjerovala sam kako sam ja taj hologram.

Ja sam kao kipar, koji je na svoje stvarno tijelo svjesnosti naljepio glinu i svu pažnju usmjerio na nastojanje da ta glina oživi.
Glina ne može oživjeti nikad.

Tako cijelo vrijeme imamo pažnju na glini i našem nastojanju da ona postane božansko tijelo.
To je nemoguća misija.

Nesretni smo što ta glina ne može procvasti u božanskoj radosti i izražavati sinhrono božju volju.

Ona je mrtva i fiksirana u jednom obiku.
Isto tako od snimljene trake nekog filma ili našeg odraza u ogledalu ne možemo očekivati da postanu živi.
Sve intervencije na filmu, kipu gline ili ogledalu su besmislene.
A naš cijeli trud je da promjenimo i spasimo te fiksne izmišljotine.
Igramo ulogu spasioca ili iscjeljitelja koji se bavi zamišljenim i nepostojećim.

Preuzimanje odgovornosti se ne odnosi na oblik ili sadržaj ovih iluzornih tvorevina, koje su samo zamrznute naše tenutne misli.

Dovoljno je samo- priznanje sebi kako smo sami odaslali te misli.

Njihova negativnosti ili pozitivnost su manje važne.

Dualni svijet mora biti pozitivno- negativan i on je naša igra i naša odgovornost.

Jedino mjesto gdje je moguća promjena je promjena u kreatoru, koji ste stvarni vi.

Preuzimanje odgovornosti znači da smo svjesni svog iluzorno kreiranog holograma i ako želimo njegov drugačiji oblik to ćemo korigirati u sebi.

Time svu moć vraćamo u svoj centar.

Tako se automatski mijenja naša projekcija, film, odraz u ogledalu ili oblik glineni kipa.

Odgovorno i svjesno kreiramo !

Ne svađamo se sa svojim kreacijama, ne optužujemo ih, ne očekujemo od njih da nas zadovolje ili ispune ili da nam daju ljubav.

Preuzimanje odgovornosti znači sjećanje kako smo mi kreatori i kako nismo žrtve i taoci svojih kreacija.

Ali ovaj svijet je poludio.
Ima toliko nepravde nasilja i opačine i kako ja koji sam dobar mogu imati veze s tim ?

Ovaj iluzorni svijet je iluzorna borba dobra i zla i ne može se izbjeći negativan polaritet.

Moja esencija koja kreira nije ni pozitivna ni negativna.


Što više naglašavamo i želimo pozitivno, time jačamo suprotni polaritet.
To je zakonitost u hologramu.
Tako sami stvaramo kaos u velikoj težnji za što većom harmonijom.

Preuzimanje odgovornosti, nakon osvještenja kako je sve naša projekcija, započinje kroz svjesno vraćanje svjesnosti ili pažnje na unutra .

Tako smo svu energiju maknuli iz vanjske iluzije i vratili smo se unutra u svjesnost kreatora.

U tom trenu iluzija ne postoji više, no zbog naše snažne uvjetovanosti i identifikacije sa hologramom, mi se ubrzo vraćamo van i time ponovno kreiramo isti fiksni mrtvi hologram.
Tako vjerujemo da je stvaran i da smo to mi i dominantna pažnja nam je vani.
Ona ne smije popustiti, jer vani vreba puno opasnosti, koje treba izkontrolirati i spriječiti.

Odgovorni kreator u našoj dubini ne shvaća ozbiljno tu zamišljenu igru, jer on zna tko je on.

On je odgovoran za svoju zabavu i povremeno zaigra igru zaborava tko je, kako bi iluzija bila uvjerljivija.
Čak niti tada on nije neodgovoran, mada to ponekad vani izgleda tako.

Kada jedan hologam optužuje drugi,to nije stvarno.

To je samo igra kreatora, koji zamišlja da je mnoštvo različitih holograma.

To zamišljenje ne može imati zasluge niti krivicu. One su također samo zamišljene radi dinamike igre.

Preuzimanje odgovornosti za svoje zamišljanje nije čin osuđivanja ili procjenjivanja.

Preuzimanje odgovornosti za masakr u svom hologramu ne znači kako smo mi loši ili kako smo nešto krivo kreirali. Kreacija u dualnosti treba imati svoj negativni i dramatični ton.
To što smo na tren zaboravili kako to nije stvarno, ne utječe na krivicu ili herojsku zaslužnost, ako smo spriječili na vrijeme taj masar ili rat.

Iz stanja svoje esencije ili svijesti kreatora možemo kreirati bilo što. Pri tome pozitivne kreacije nisu vrednije od negativnih.

Ako nam se ne sviđa trenutni hologram ili naša projekcija, iznutra kreiramo ono što želimo.
To ne znači da će odmah nestati svi hologrami, koje smo prethodno kreirali.
Oni u nama mogu izazivati neklagodu ili neku negativnu emociju.

Lijek je da se pri tome sjetimo kako su to samo stari nestvarni hologrami i da ih propustimo kroz sebe. Vratimo pažnju na svoju stvarnu esenciju i propuštamo kroz sebe stare holograme ili naše zamišljene projekcije.

Ali to me stvarno boli i to je nepravda !
To je samo simptom, koji ukazuje kako smo identificirani s iluzijom.

Kada kreiramo neku ljepotu, to opet nismo mi tj. sam božanski kreator, nego lijepi hologram.

Da, sva iskustva u vanjskom svijetu su iluzija, ali čovjek ne poznaje ništa drugo i zato nije čudno što je tako teško preuzeti odgovornost za sve u svom iskustvu i u okolini.

Čovjek vjeruje u iskustvo odvojenosti
I ZABORAVIO JE KAKO JE ON SVE, KAKO JE ON SVJESNOST, KOJA JE SUPERPONIRANA NA SVE.

Odgovornost je sjećanje tko smo i razumijevanje kako smo slobodni kreatori neovisni o obliku svoje kreacije.

Zar nije naivno vjerovati kako nas zamišljeni nož može stvarno porezati ili ubiti ?
Da, ...ali !!!!

Preuzimanje odgovornosti je proces
POSTUPNE DEZIDENTIFIKACIJE OD SVOJE KREACIJE I OSVJEŠTAVANJE KAKO FUNKCIONIRA OVA IGRA KREACIJE.

Borba protiv holograma jača holograme, zato samo funkcionira prepuštanje svoj pravoj prirodi, sebi, kao živom božanskom kreatoru !

Idemo još jasnije kroz primjere :

Ja kao relalni živi kreator u ulozi predavača ili gurua ili iscjeljitelja, tumačim svojim hologramima njihovu prirodu i mislim kako to oni mogu razumjeti.
Ne mogu, jer oni su samo moja projekcija.

To je kao da održavam predavanja ispred platna na kome se projecira moj stari film i očekujem od glumaca u filmu da me čuju i razumiju i da nakon projekcije promjene svoj život, odnosno tijek događanja u tom već postojećem snimljenom filmu.

Jedini koji me može čuti sam ja sama, realna i to me može potaknuti da snimim drugačiji film.
Mogu me čuti i druge stvarni božanski "dijelovi " ili druge individualizacije, koje slično projeciraju svoje univerzume.

To je razlog zašto ovo uopće pišem i vi to razumijete i može vam biti poticajno u procesu prisjećanja tko ste.

Ja igram ulogu liječnika i oko sebe sam projecirala holograme bolesnika.

Trudim se promijeniti te holograme pomoću intervencija, koje su isto samo hologrami.

Na hologram bakterije usmjerim drugi hologram antibiotika i on kao ubije bakterije.
Tako u toj igri povjerujem kako antibiotik ima moć da ozdravlja bolesnike.

Uživim se u tu igru i i identificiram se sa moći liječnika, koji može mijenjati i popravljati holograme.

Pri tome ne dolazi do popravljanja holograma ili promjene jednog holograma u drugi, nego ja prvo projeciram jedan hologram bolesnika i nakon toga ponovno projeciram drugi hologram tog istog čovjeka, koji je u fazi holografskog dojma zdravlja.

To su samo različiti filmovi ili projekcije.
Popravljanje nije moguće.
Samo projeciranje raznih uvjerenja u zamišljenom linearnm vremenu, koji daju drugačije iluzorne manifestacije.

Kada igram igru energetskog iscjeljitelja, onda samo zamišljam kako ta energija mijenja bolesni oblik u zdravi. Moj um ima moć kreiranja novog holograma, koji više nema tu bolest .

Kada je moje holografsko tijelo u pitanju i npr. želim smršaviti, onda primjenjujem igru povećane tjelesne aktivnosti i zdravije dijetalne prehrane. Bavim se iluzornom projekcijom, koja je superponirana na moje realno živo tijelo. Pažnja mi je dominantno u vanjskom.

To je scenario u mom novom filmu ili projekciji u koji vjerujem i koji se manifestira prema mojim uvjerenjima. Postupno projeciram mršavije, zdravije i ljepše tijelo ili doživljavam neuspjeh, ovisno o aktualnim uvjerenjima i njihovoj unutarnjoj borbi.
Stari obrasci i sjećanja na traume se manifestiraju i predstavljaju blokade za manifestaciju pozitivnih želja.

Blokade su isto tako samo hologrami.

Davanje veće vrijednosti pozitivnoj manifestaciji nas zadržava u svijesti suprostavljenih polariteta.
Tako jačam negativni polaritet i što jače želim smršaviti to sam deblja.

Gledam se u ogledalu i vidim distorziju svog realnog tijela, koje može izgledati debelo, ružno ii staro.
Isto kao kada se gledam u raznim iskrivljenim ogledalima u lunaparku.

Nema načina da promjenim svoju sliku u onaj odraz koji sliči mom božanskom tijelu, ako mi je sva pažnja vani, na popravljanju tog odraza i nije u unutarnjoj esenciji.

Unutar vanjske iluzije mogu promjeniti svoj izgled samo ako promjenim vrstu ogledala, od onog ogledala koje me čini debelom, do onoga ogledala koje me čini mršavom.
To je intervencija unutar holografske iluzije i tada moje tijelo nije stvarno niti mršavo, niti debelo.
To je samo efekt projekcije kroz različite leće ili ogledala.
Aktiviram ili program s uvjerenjima o debljini ili mršavosti.

Pri tome nisam popravila odraz u ogledalu, koje me čini debelom, samo sam se poslužila drugim iluzornim instrumentom, drugim ogledalom, koje ima drugačiju projekciju, drugim programom.

Razna uvjerenja određuju vrstu ogledala ili leće kroz koje propuštamo svoje projekcije.

Tako nam se čini kako imamo moć mijenjati vanjski svijet i kako on utiče na nas.

Kako mogu projecirati idealnu sliku svoga tijela, bez da mijenjam leće ili uvjerenja ili razne forme iskrivljenih ogledala ?

Tako da ja koja sam kreator svih mogućnosti, projeciram idealni sliku na ogledalu, koje nema distorziju i ne iskrivljava
.To postižem kada zaobiđem sva prethodna uvjerenja ili leće.
To nazivamo pročišćenjem ili oslobođenjem od starih programa i uvjerenja ili otapanje velova iuzije .

Želim lijepu sliku u ogledalu i iz svoje dubine to projeciram.
Promjena nastaje unutra, a ne u vajskom.
Ta slika u ogledalu isto tako nije stvarna, ali je očišćena od velova iluzije, koje su nastale radi naslaga starih uvjerenja.

Maknuli smo razne leće ili filere uvjerenja i dobili vjerniju sliku božanskog sebe.Tada bolje naslućujemo svoju stvarnu ljepotu i božanstvenost.

Znači da više ne lijepim po ogledalu smailiće, nego se ja kao kreator nasmijem i to gledam u ogledalu.

To je čista projekcija u kojoj vidim svoju nevinost i izvornu ljepotu.

Sljedeći korak je da prestane igra projeciranja holograma u dualnosti i da maknemo sva ogledala.

Tada se naša božanska esencija direktno izražava kao realno tijelo, sastavljeno od stvarnih čestica svjesnosti u polju jednote.

Tu nema više suprotnosti i onoga što zovemo negativnim.
Ne možemo biti niti predebeli,niti premršavi, jer tu nema više prosudbi ili usporedbi, koje su bile dio velova iluzije.

Kreator više ne projecira sebe i nije više u snu u kome zamišlja svoju kreaciju. On se direktno ispoljava kao živ i stvaran.

Dakle, na nivou dualnosti nije ništa stvarno, niti ono dobro, niti loše.

No duhovni rast ili rad na sebi mogu pomoći da odstranjujemo postupno slojeve velova iluzije ili leće kroz koje iskrivljujemo našu originalnu prvu projekciju sebe, kao idealnog božanskog.

Kada je moje božansko prvi put projeciralo sliku moje individualnosti, onda taj odraz nije bio iskrivljen u ogledalu.
Ogledalo je bilo čisto i na njemu nije bilo velova starih programa i sjećanja.

Uvjek se mogu vratiti u to svoje originalno prvo stanje projekcije, koje me kao igra najviše radovalo i pogledati se kao prekrasno božansko biće bez distorzije.

Ako sam pri tome svjesna kako je to ipak samo moja čista projekcija, to znači da sve promatram iz svog polja jednote, gdje sam ja stvarna i živa i gdje nema ogledala.

To promatram iz svog realnog živog stanja cjelovitosti.

Uvjerenja i programi su statični i opiru se promjeni.
Jedini način da ih uklonimo je da pažnju i energiju povućemo od njih na unutra i tako ta projekcija prestaje.
Nakon toga na isto mjesto projeciramo drugi program ili komplet uvjerenja koji se manifestira kao drugačiji hologram.
Tada imamo dojam kako smo popravili ili izlječili stari hologram.

Najčešće projeciramo istovremeno razne holograme i oni se međusobno bore za prevlast.
Želimo biti zdravi, a nismo u potpunosti prestali projecirati hologram bolesti.
Tako dolazi do kaosa i ispreplitanja raznih nivoa velova iluzije.
Tako vučemo stare programe iz tzv. prošlih života i oni djeluju poput blokada, koje onemogućuju manifestaciju najnovije željenog holograma .
To nazivamo karmom.

Ako smo sa sviješću u površnom vanjskom i identificirani s hologramima onda to zovemo zarobljenošću u matrixu.
Nemamo nikakvu moć da bilo što promjenimo.

Zamislimo da istovremeno na isto platno projeciramo puno filmova.
Projekcija ne može utjecati na drugu projekciju.
No u toj situaciji promatrač filma neće ništa jasno vidjeti.To su ti naslagani velovi iluzije koji zamagljuju prvotnu čistu projekciju, koja je potpuno usklađena sa božanskom namjerom i pokazuje nam kako izgleđa božansko.

http://www.thewildchild.co.za/this-girl-remembers-her-10-previous-past-lives-and-even-has-proof/

Prošli životi  su paralelne projekcije holograma sa raznim scenarijima.
U stvari su istovremene, ako ih promatramo s nivoa esencije, no mogu biti poslagane i linearno, ako gledamo iz iluzornog kuta, gdje postoji uzrok i posljedica.

Sjećanja na prošle živote su zamrznuti prošli programi sa specifičnim sklopom uvjerenja.

Ta sjećanja i stari programi su dio velova iluzije.
Velovi iluzije se sastoje od uvjerenja, koja etiketiranju i dijele manifestaciju na pozitivno i negativno tj. polariziraju.

Originalna čista božanska projekcija, koja nema distorziju, nije projekcija nekog uvjerenja nego izraz božanske namjere, kao čista projekcija.
Manifestira se jedna božanska volja u neiskrivljenom obliku.

Malo ja se boji nestajanja njegovog holograma, jer je identificirano s njim.Zato ono ne želi stvarnu promjenu ma koliko to površno misli i zaziva.

No kada nestanu velovi iluzije ostaje ono što je ispod uvjerenja, čisti hologram božanskog i osoba u 3D ne nestaje, nije anihilirana kada nestanu velovi iluzije.
Potpunim prepuštanje božanskom ili svojoj mirnoj esenciji rastačemo velove i slojeve uvjerenja.

Ta čista božanska projekcija se sastoji od atoma i elektromagnetskog polja, koje je usklađeno s božanskom esencijom.
Osoba se nalazi u polju namjere gdje se svaka namjera ili jedna božanska volja manifestira  trenutno ili vrlo brzo.

Jedino je svjesnost stvarna i vječna, atomi to nisu.
No tijelo koje je čista projekcija može sebe beskonačno samoregenerirati prema namjeri božanskog.

Kada sve ovo duboko shvatimo može nam se desiti da prođemo kroz prolaznu depresiju ili apatiju, jer duboko shvaćamo kako su naša nastojanja, borbe i težnje dio iluzije i učini nam se besmislenim da tako nastavimo dalje ozbiljno.

Nagrada je ispod toga kada prekinemo identifikaciju s vanjskim i osjetimo svoju esenciju,  koja može kreirati bilo što.
 Tek tada počinje pravo uživanje u igri  svjesnog projeciranja ili boravka u polju jednote, gdje nema projekcija.

Preuzeli smo odgovornost za svoje kreiranje i razumijemo pravu prirodu manifestiranog.

Igra projeciranja može biti nesvjesna i to zovemo snom.
Nakon toga se budimo i osvještavamo je.
Nakon toga boravimo u  trećem iluzornom polju namjere, gdje svjesno kreiramo ono što je izraz božanske namjere .Velovi nam više ne smetaju.
Ta tri stanja ili polja su povezana i  građena od elektromagnetskih polja i atoma i svi su dio božanskog zamišljanja ili iluzije.

Četvrto polje je polje jednote, koje je građeno od realnih čestica svjesnosti i  ono nije iluzija ili zamišljanje kreacije, odnosno projeciranje.

Oznake: preuzimanje ogovornost, iluzija, Hologram

Budi pozitivan !

To je nasilje nad prirodnim tijekom izmjene pozitivnog i negativnog u dualnosti !
To zahtjeva ogroman utrošak energije i stalnu kontrolu malog ja.

To rezultira sa potiskivanjem negativnih misli i emocija i rasta zamrznutih negativnih sjećanja, koja se gomilaju u podsvijesti.

Neizražene negativnosti se manifestiraju kao blokade na raznim nivoima.

U fizičkom se manifestira, kao bol i napetost.
Na nivou eteričnih akupunkturnih meridijana, kao energetska blokada.
Na psihološkom nivou kao psihička tenzija, opsesivno kontroliranje uz stalno prosuđivanje i osjećaj krivice i straha. Nakon povremenih neminovnih izbijanja potisnutih sadržaja, manifestira se kao patnja.

Ljudi često ne razumiju i ne razlikuju sugestiju kako je dobro pozitivno razmišljati, od toga da trebaju prihvaćati sve što im dolazi u trenutku. To djeluje kontradiktorno, no nije.

Tamo gdje držimo pažnju to jačamo. Ako nam je pažnja na pozitivnom pogodujemo manifestaciji pozitivnog.
Slobodni kreator izabire tzv. pozitivne kreacije.
No, to nije moguće na nivou dualne svjesnosti, jer se plus i minus prirodno i neminovno izmjenjuju.
Osoba nije slobodni kreator, jer je zarobljena u neminovnosti izmjene pozitivnog i negativnog.

Možemo tada za jedno vrijeme imati više pozitivnih manifestacija, no u isto vrijeme imamo potisnute njihove suprotnosti, koje čekaju na svoju manifestaciju.

Ono protiv čega se borimo to jača.
Tako naša težnja za pozitivnim dovodi do toga da jačamo negativni polaritet.

Sugestija budi pozitivan je dovela do formiranja površne pozitivne maske dobrote ljudi, ispod koje je potisnuta negativnost.

Moralnost je dio religijskog programa u kome se kažnjava negativnost i nagrađuje pozitivnost.
Tako se ljudi sve više otuđuju od svoje esencije i autentičnosti i stavljaju sve više slojeva svojih maski..

Glume površnu pozitivu i dobrotu, kako ne bi bili kažnjeni i kako bi bili nagrađeni.
Malo ja je vođeno programima, koje kontrolira i troši puno energije da se zaustavi prirodni tijek energije i manifestira željeno ili očekivano.

Blokirajući negativnost, blokira se i autentičnost životne energije, koja dolazi s božanskog izvora.

Religije su programi ili uvjerenja o božanskom unutar dualnosti.
Ako postoji pozitivna crkvena misa, mora postojati i njen suprotni polaritet crna ili negativna misa, odnosno bog i vrag. Jedno bez drugoga ne ide u svijesti polarnosti.
Kroz takvu polarizaciju raste ideja o grijehu i što se više bori protiv njega, on jača.

Insistiranje na pozitivnom je najveći izvor patnje. To kreira očekivanje i napetost u linearnom vremenu..
Malo ja preuzima kontrolu i nepovjerenje u život raste. Iskustvo nam potvrđuje kako ne možemo izkontrolirati život da bude samo pozitivan, no to još više pojačava kontrolu i osjećaj ugroženosti ili nedostatnosti.
Sve više suzujemo svoje okvire i sve više sami sebe zarobljavamo.

Kada u kontroliranju trošimo energiju za blokiranje negativnog, mi tu energiju dodajemo toj negativnosti, Dajemo joj veći značaj i hranimo je pažnjom i željom da se ne pojavi. Hranimo potisnute demone i oni rastu.

Živeći u oklopu društveno prihvatljivih maski, sami smo sebe zaključali u njima i kažemo da smo zarobljeni u matrixu.
No ključevi su u tvojim rukama !

I što ti je činiti ?

Budi cjelovit !

Ujedini dva suprotna polariteta u sebi i ne bori se !
Dopusti da se istovremeno ispolje dva polariteta i muški i ženski. Npr. dok hodaš /aktivni muški princip / istovremeno budi svjestan svog bivanja / ženski pasivni princip /.

Otpusti kontrolu i prihvati ono što jeste.
Budi svjestan negativnih emocija, misli i senzacija u tijelu. Promotri ih i pusti da prođu te pažnju vrati na svoju mirnu i neutralnu esenciju. Tako više ne jačaš tu negativnost i dozvoljavaš joj da bude, dok je tu.
Tako nema više potiskivanja.

PREPUSTI SE !

U cjelovitosti ili jedinstvu ne postoji negativnost, jer ona je samo obrnuta zrcalna slika onoga što jeste, iluzija.

Iz svijesti jednote se spontano kreira ono što inače zovemo pozitivnim, no samo zato jer nema dualnosti i zamišljenog negativnog polariteta.

Igra polariteta nam pomaže da ispitujemo razne mogućnosti. Ako nismo identificirani s njima onda oni postaju samo instrument zamišljanja pozitivnog i negativnog,
Tu nema blokiranja i patnje.
Svjesnost nam je centrirana izvan dualnosti i promatra svoje dualne mogućnosti i njihove zamišljene ishode.

I na kraju što znači „budi pozitivan „ :

Budi pozitivan, u suštini znači budi svjestan u trenutku svega i pozitivnog i negativnog i prepusti se sa povjerenjem božanskoj esenciji, koja je uvijek životno podržavajuća, pa to možemo nazvati poztivnim..

Ne zadržavaj pažnju na negativnom, već je vrati u svoju mirnu neutralnu esenciju, koja je izvan polarnosti.
Tako nećeš hraniti negativno. Pošto si bio svjestan negativnog, ona nije ostala zadržana u podsvjesnom, nisi je potisnuo.
Dodatno možeš sebi reći kako je to negativno samo iluzija i pusti da prođe kroz tebe kao oblak.

Tada iz svoje mirne esencije svjesno, na trenutak usmjeri pažnju na pozitivni cilj, ali ga zatim odmah otpusti i prepusti se dalje svjesnosti i prihvaćanju svega onoga što je sada u trenutku.
Neka ti je pažnja na svim osjetilima i senzacijama u tijelu kao i svim emocijama i mislima koje izrone u trenutku.
To znači da ih tvoja božanska esencija promatra i da nisi identificiran s malim ja.

Na ovaj način se nisi fiksirao na pozitivni ishod i time ne jačaš njegov negativni polaritet, što je prirodna zakonitost ili popratni efekt..

Vraćanjem svjesnosti na sadašnji trenutak, osjećaš svoju autentičnost, koja je izvan pozitivnih i negativnih uvjerenja ili programa.

Tako otvaraš vrata svojoj autentičnosti i pri tome ne držiš predugo pažnju niti na pozitivnom niti na negativnom.

Sve više osjećaš što je iza pojavnosti i iza igre iluzije polariteta tj iza maski.

Životna energija i jedna božanska volja se počinju ispoljavati i manifestirati. Maske se tope!

Oznake: pozitivnost, nasilje, iluzija, autentičnost

KADA JEDAN POLARITET U DUALNOSTI VREDNUJEMO VIŠE, TIME ODRŽAVAMO SEPARACIJU, ILUZIJU ODVOJENOSTI.
Almine

Tako naša želja za pozitivnim i borba protiv negativnog, garantira održavanje iluzije odvojenosti od prirodne božanske cjelovitosti. Um prosuđuje i etiketira sve i kategorizira sve u dva odvojena polariteta. /dobro-loše, željeno-neželjeno, pozitivno-negativno/

Božansku cjelovitost čini svjesnost, koja sve prožima.

Um je taj koji preko svojih odvojenih etiketa i koncepata dijeli realnost.

Ako smo identificirani sa ograničenom količinom svjesnosti, koja je zarobljena u umu, onda to i postajemo u svom zamišljaju.

Zamišljeni polaritet između personificiranog koncepta Vraga i Boga, održava našu iluziju odvojenosti od božanske cjelovitosti. Borba protiv zla i negativnog je glavni motor za održavanje iluzije odvojenosti od božanskog, koje je u svemu.

Kojeg li apsurda!

Boreći se za pozitivnost i Boga, mi se odjeljujemo od urođenog božanskog u nama !
/Nema predaje onome što jeste, nego preferiramo više pozitivni polaritet iskustva.
Nema jednakog prihvaćanja i pozitivnog i negativnog ./

Oznake: iluzija, dualnost, pozitivno, negativno

Što se dešava kada se uživimo jedni u druge, kao da smo jedno biće ?

Jedno jedino božansko biće se manifestira kao mnoštvo individualnosti.

Te individualnosti su živi božanski izričaji samo nekih dijelova bezgraničnog potencijala božanske kreacije i svaka individualnost je jedinstvena.
Te individualnosti su jedinstveni valići raznih oblika u jednom, jedinom oceanu.

Individualnosti postoje kao originalne čiste kreacije i prije nastanka dualnosti. To možemo nazvati fazom prije tzv. pada iz raja, kada još nije kreirano iskustvo dualnosti.

U dualnosti je preko individualnosti prebačen veo iluzije, sa svojim programima i individualnost je postala personalnost, odnosno identitet.



Tako je došlo do distorzije individualnosti.
Na našu individualnost drugi bacaju svoje prosudbe o nama tj. svoje refleksije ili projekcije i onako kako oni nas vide, mi to prihvatimo kao svoju osobnost i identificiramo se s njom. Onako kako nas drugi vide, sloj po sloj tuđih mišljenja i emocija, uzimamo to kao svoje i postajemo to. To počinje u majčinoj utrobi i najranijem odgojem ili programiranjem.
Mi prihvaćamo nesvjesno kolektivni matrix i on nas određuje i definira. Zaboravljamo tko smo.

Kasnije počinjemo djelovati samo iz tog dijela identifikacije. Kažemo da smo u zaboravu ili da smo zaspali.

Djelujemo iz vela iluzije, ne izražavamo se autentično iz svoje individualnosti, nego iz naučenih i ponavljajućih programa.
Etikete velova su tada naš identitet. Identitet blokira autentičnu ekspresiju.

Dakle, prvi sloj koji ćemo uočiti kod naših prijatelja su velovi iluzije ili programi.
Ako smo reaktivni, onda ćemo automatski reći, ovo mi se sviđa ili ne sviđa i možda osjetimo simpatiju prema osobi, jer je ona prolazila slična životna iskustva kao mi.
To znači da nam je pažnja dominantno na sadržaju ili informacijama ili životnoj priči.
Pri tome prosuđujemo, kompariramo, analiziramo ili se identificiramo sa emocijama, koje izlaze.
Formiramo neko mišljenje ili stav itd. Osobu svrstavamo u kutiju prijatelja ili kutiju neprijatelja i sl.
Tražimo sličnosti i elemente koji će nahraniti ili zasititi našu ovisnost i potrebitost.
To je onaj uobičajeni, površni socijalni nivo odnosa.

Istovremeno instinktivno ili nekognitivno, na dubljem nivou, osjećamo neke informacije i emocije, koje nisu izrečene.
Otkrivamo eventualno neke skrivene manipulativne igre ili neka nepodudaranja. Osjećamo nepovjerenje ili povjerujemo osobi na osnovu prepoznatih pozitivnih programa. Možda ta osoba ima osobnost požrtvovne i odane osobe i to nam se svidi. Možda se zaljubimo u neki njen iluzorni veo ili mu počnemo zavidjeti ili nas razljuti. Naravno to je sve područje iluzije.
Vidovitost nekih medija uglavnom spada u tu kategoriju iluzije, gdje oni prepoznaju neke programe i na osnovu toga što se oni ponavljaju, npr. proriču budućnost. To obično nije znak nekog višeg nivoa duhovnosti, jer se barata sa programima i neautentičnim emocijama i osobe u stvari samo "čitaju " sadržaj velova iluzije.
Duhovno razvijenoj osobi se ne može predvidjeti budućnost, ako se ona izražava, autentično, van ponavljajućih starih obrazaca.

Ispod toga je individualnost osobe i ako smo mi „naštelani na taj nivo“ osjetiti ćemo, koji dio ovog prijatelja je autentično izražen na van. Na tom nivou možemo osjetiti pravo povjerenje prema osobi.Tu prepoznajemo njenu duhovitost, talente i darove njene čiste i nevine individualnosti.

Ispod individualnosti se nalazi esencija u kojoj smo svi isti.

Nju dotičemo kada smirimo svoj unutarnji mentalni dijalog i kada slušamo procjepe tišine između riječi, koje je osoba izgovorila ili napisala.



Mi smo poput različitih kriški istog kruha, bezbroj kriški, koje zajedno čine jedinstven kruh ili cjelokupnu božansku kreaciju.

Mi dosegnemo samo one kriške drugih ljudi, koje korespondiraju s nama.

Druga osoba u nama može vidjeti samo onaj nivo, krišku, na kom je ona sama.

Ona vidi samo onaj moj sloj, koji je sama reflektirala u mene.

Ona vidi samo jedan mali dio mene. A ja u drugima vidim samo ono što sam ja sama ili svoj veo iluzije ili svoj autentični dio !

Vanjski prostor je moj privatni prostor ili izraz mog unutarnjeg prostora, kada sam autentična. Tako nestaje odvojenost vanjskog i unutarnjeg.
Vanjski prostor je moj privatni prostor, koji je obrnuto ogledalo s refleksijom obrazaca izluzije ili onoga što nije, kada se identificiram s njima.

Nitko ne može uči u moj vanjski prostor, osim ako sama to ne manifestiram. Ono što vidim, sam sama projecirala u taj prostor ili osobu ! Ta projekcija potiče od nesvjesno prihvaćenog kolektivnog programa ili nije projekcija nego moj autentični živi izraz individualnosti.

Ljudi na druge projeciraju svoja uvjerenja i emocije tj. velove iluzije. Ti velovi prekriju našu originalnu individualnost i mi povjerujemo kako smo sadržaj tih velova.

Drugi dakle, na nas projeciraju svoj nivo realnosti ili programe i mi smo za njih ono što su sami projecirali.
Mi im možemo povjerovati kada se to stalno ponavlja, jer mi onda fiksiramo svoju pažnju na tu krišku kruha sa velom, koju su oni projecirali.
Par ljudi mi danas kaže kako izgledam umorno i ja povjerujem u tu njihovu projekciju i prihvatim je kao svoj identitet. Dodam tom obrascu umora svoju pažnju i energiju i manifestiram ga i ojačam i sama.

Moj vanjski prostor je privatan i kada mi par ljudi to kaže, to znači da sam ja to sama manifestirala i da sam odgovorna za to.


Ja vidim samo jedan mali sloj drugog čovjeka. Zato za mene on može biti predivan, a za nekoga drugoga je on ružan.

„Ljepota je u očima promatrača.“ Gledajući ljepotu svog prijatelja, gledamo direktno u svoju živu ljepotu, koja nije iluzija.

Pronalazmo li mrlje u drugima, to su naše mrlje, koje su se reflektirale u iluzornom ogledalu.
One ne postoje u originalnoj živoj individualnosti.

Ako vi vidite ljepotu u meni, time ste naglasili tu krišku kruha u meni i ona je postala realno i moje i vaše iskustvo .

Povezujući se zajedno, jedni druge jačamo i budimo.
Rastakanjem vela iluzije u sebi, koje vidite u drugom, on je nestao kod svih.
Na drugu osobu gledamo kao na prošireni dio sebe

Ako u tebi osjetim strah, dozvoliti ću da on bude kao da je moj.
Prihvatiti ću ga i obgrliti sviješću i ljubavlju i neću se identificirati s njim. Neću se boriti protiv njega. Sam čin promatranja i prihvaćanja rastapa iluziju straha. Time oslobodim zarobljenu životnu energiju, koja je bila u obrascu straha i to ćeš osjetiti i ti.

To je ogroman dar, koji možemo dati jedni drugima !

Kada jedna osoba evoluira iznad drugih, oni ne mogu vidjeti njenu slavu i veličanstvenost, jer ne hvataju taj nivo frekvencije. Hvataju svojom pecepcijom samo onaj nivo nas, koji je isti kao njihov.

Kada ovo razumijete riješiti ćete se eventualne potrebe svog duhovnog ega, da vas drugi prepoznaju kao duhovnog ili posebnog.
Odustati ćete od svoje dječje želje da ih podignete na viši nivo, kako bi i oni uživali blagodati sve većeg oslobođenja.
Oni vas neće čuti, ma kako se trudili oko njih. Ako to ipak činite, onda su vam ti ljudi test vaše stvarne zrelosti i prilika da otpustite te svoje ostatke velova.
Svatko je upravo tamo gdje treba biti i ide svojim putem i ritmom !

Važno je oko sebe okupiti ljude sa proširenom percepcijom, jer se s njima i mi sami nalazimo u tom stanju.
Ako smo dominantno u društvu ljudi s nižom frekvencijom, oni će na nas konstantno projecirati neki niži nivo kreacije ili programe i mi ćemo povjerovati kako smo ono što oni projeciraju na nas. " S kim si, takav si !"

Tako su mnogi od vas, dragi moji zaboravili na svoju veličanstvenosti i možda vam je sigurnije ne izražavati previše vašu autentičnu svjetlost, jer se ona ne uklapa u ovaj medikritetski svijet. To ste možda činili kako bi zaštitili svoju okolinu, ali i sebe.

No sada je vrijeme, dragi moji, da zasijate u svom punom sjaju !
Time će zasjati i vaša okolina, koja je izraz vas !

Oznake: jednota, iluzija, identitet, autentičnost, projekcija

Uvjerenje: Ja sam osoba vrijedna poštovanja.

Druga osoba pokaže svoje poštovanje prema vama i time ojača vaš identitet s uvjerenjem, kako ste osoba vrijedna poštovanja.

Vi i druga osoba se osjećate super i tu vrstu odnosa možete nazvati uzvišenom, duhovnom, moralno ispravnom i u svakom slučaju dobrom i poželjnom.

Cijeli duhovni rad na sebi može biti usmjeren prema postizanju tog cilja i kada ga dosegnemo, onda možemo imati dojam kako smo duhovno napredovali i stigli na cilj.

No ovo je rezultat : Vi ste dublje zarobljeni u identitetu sa tim uvjerenjem tj. još dublje ste uvjetovani. Ovisni ste i imate izmišljeni ili lažni identitet .

Znači osjećati ćete se dobro, samo onda kada dobijete svoj fiks poštovanja !


Vi univerzumu i ljudima oko sebe, nesvjesno postavljate uvjete i očekivanja i procjenjujete ih prema tome kako su ispunili vaše uvjete.
Dijelite ih na dobre i loše, moralne ili nemoralne te one koji pošuju i one koji ne poštuju druge.

Ako drugi put ne dobijete poštovanje ili vas ponižavaju, boriti ćete se protiv toga.
Svaka borba jača ono protiv čega se borimo !

Tada ćete biti zarobljeni u dualnom klatnu između poštovanja i poniženja iz koga se teško izlazi, jer ste u zoni nesvjesnog.

Dakle, pozitivna uvjerenja i pozitivne emocije ne moraju biti znak vašeg duhovnog napredovanja. Boljeg, lakšeg, ugodnijeg i sretnijeg funkcioniranja u 3D, da !
No, to vas još jače vezuje za iluziju i drži vas udaljene od buđenja u svom stvarnom ili realnom ja.

Stvarno ja je izvan poštovanja ili nepoštovanja, koji su dio ego identifkacije !

Puno je lakše prepoznati svoje negativne identifikacije, od ovih omiljenih i željenih pozitivnih identifikacija, koji su najčvršči lanci.

Oni su vaša najveća prepreka ka slobodi i stvarnoj duhovnoj probuđenosti !

Pitanje : Biti uvjetovano sretan ili duhovno budan i izvor sreće ?

Oznake: pozitivnost, iluzija, identifikacija

Polazna točka će mi biti kako Almine govori o Uskrsnuću, kako bi malo promijenili perspektivu prema nesvjesnoj ulovljenosti u običajima i uvjetovanjima Uskrsnih blagdana.

Većina ljudi ostaje na površnom nivou značenja Uskrsa i svjesnost im je na pospremanju, kuhanju i velikoj želji i čežnji za obiteljskom harmonijom, što ćesto izvači na površinu razne depresivne krize. Tako je to razdoblje poticaj za vanjsko i unutarnje čišćenje i ponovno povezivanje, što je dobro za prosječnog čovjeka. No od vas se očekuje više !

Opetovano se u ovom razdoblju naglašava Isusova patnja i razapinjanje na križu, uz vjerovanje kako to odnosi naše grijehe.

To može biti od pomoću u prepuštanju i otpuštanju svojih starih programa, no pravo uskrsnuće se dešava samo unutar nas samih, bez vanjskih posrednika.

Uskrsnuće je faza razvoja unutar dualnog sna, gdje dolazi do spajanja duše, tijela i duha.

Dakle i samo se uskrsnuće još nalazi u području iluzije ili dualnog sna.
To je faza koju je potrebno proći, kako bi došlo do stvarnog, potpunog buđenja iz sna.

Primarno dolazi do spajanja duše i tijela, što znači da se nadilazi iluzija smrti, iluzija podijeljenosti na smrt i život.

Duša je vozilo u kojem svjesno boravimo za vrijeme sna i za vrijeme smrti.

Fizičko tijelo je vozilo dimenzije života.

Ta dva dijela se spajaju ili integriraju. Gubi se granica između noćnog spavanja i dnevne budnosti.

Što se sve treba integrirati kako bi se zaista probudili ?

Integracija polariteta života i smrti ili tijela i duše.
Treba spojiti emocije ili frekvenciju, koji predstavjaju aspekt duše, sa mislima ili svjetlošću, koje su aspekt fizičkog tijela.

Pogledajmo koji su to sljedeći parovi, koji se trebaju spojiti ili istovremeno izražavati, kako bi bili van igre smrti i rođenja.

Istovremenost doživljavanja zvuka sa svjetlosti i istovremeno multisenzorno iskustvo, integriranje srca sa mozgom, ženskog sa muškim, magnetskog sa električnim, neznanog sa znanim, ljubavi s mirom, nekognitivnog s kognitivnim, difuzno proširene svjesnosti sa fokusiranom koncentracijom.

Dakle, ovdije ne govorim o polaritetima, koji su unutar dualnosti same dimenzije života, nego o polaritetima između dimenzije života i smrti, koji trebaju biti integrirani u jedno.

Božansku kreaciju možemo zamisliti kao tapiseriju sa nitima, koje su rastezljive.
Svrha faze života je da istražujemo detalje odnosa pojedinih sitnih niti tapiserije, koje za tu namjenu rastegnemo i fokusirano promatramo. Time što smo dio tapiserije razvukli, stvorili smo linearno vrijeme ili produženo trajanje, kroz koje možemo promatrati detalje.
Za vrijeme smrti se ima širi pogled na cijelu tapiseriju. Tu nema rastezanja niti i vrijeme drugačije teče.
U par minuta sanjanja možemo sažeti duže vremensko razdoblje događanja u budnom dnevnom stanju ili u trenutku smrti nam vrlo brzo proleti cijeli život.

Nedavne demonstracije i pobuna protiv Istambulske konvencije nam pokazuju koliki je strah od ujedinjenja muškog i ženskog principa, koji se već inače dugo polagano dešava.

U dualnosti je glavni generator energije borba između polariteta. Balansiranje i integracija suprotnih polariteta predstavlja opasnost i izaziva strah da se neće imati od kuda stvarati energija.

Dakle, što sve to znači i kako svjesno i namjerno možemo potaknuti istovremenost doživljavanja sužene i proširene svjesnosti i svih gore navedenih uparenih modliteta ?

U svakom trenu možemo svjesno usmjeriti pogled i koncentrirati u jednu točku i odmah nakon toga tj. istovremeno proširimo vizualni fokus u difuzno široko polje te tada istovremeno jasno vidimo točku, ali i cijelu sliku ili cijelo polje, koje nam je u perifernom vidokrugu.

To znači da smo u tom trenu ujedinli, integrirali život /fokusirana svjesnost / i smrt /difuzno raspršena svjesnost /.

Svi mi imamo takva iskustva, no dalje razumijevanje toga proširuje naše dotadašne kognitivne granice.

Dakle, ovo sada je proces dodavanja više svjetlosti ili kognitivnosti, našem direktnom nekognitivnom iskustvu.
To nas samo po sebi vodi stanju uskrsnuća ili spajanja iluzorno odvojenih polariteta.

U početku trebamo ujediniti sve ekstremne polaritete pozitivnh i negativih emocija i pozitivnih i negativnih misli. Tako dolazi do rastapanja iluzije dualnih polariteta i približavamo se ćišćem ili balansiranijem stanju svjesnosti, gdje doživljavamo više vibracije ljubavi i mira.

Kako tada svjesnije ujediniti otvoreno srce i miran um ?

Otvoreno srce je preuvijet za osjećanje bezuvjetne ljubavi, gdje više nema negativnih emocija, a miran um je očišćen od unutarnjeg dijaloga i negativnih misli.

Možemo se dodatno pripomoći sa vanjskim frekvencijama /muzika , povezivanje s novorođenom dječicom ili kućnim ljubimcem ili prirodom / kako bi osjetili ljubav i otvorili srce.
Na taj način smo automatski proširili svoje magnetsko polje. Srce je otvoreno i komunicira sa svojim širokim poljem sa drugim esencijama.

U tom magnetskom polju su privučene komplementarne električne komponente ili tzv. pozitivne misli.
Prepuštajući se svom ugodnom, radosnom, ljubavnom osjećaju, smirujemo i sve misli, ostajemo u čistom mirnom polju svjesnosti.
Ta svjesnost je integrirani oblik ljubavi i čiste svjetlosti i ona se nalazi u transcedentnoj dimenziji, koja je izvan balansiranog elektromagnetizma, kroz koje smo ponovo uskočili u svoje stanje jedinstva.

Tada se nalazimo u stanju jedinstva tijela i duše te je naše fizičko tijelo realni božanski izraz, a ne obrnuta zrcalna refleksija.

Mi smo sjedinili ponovo iluziju odvojenosti ljubavi i svjetlosti ili emocije i informacije i ostvarili tzv. tonal luminosity.

Blagoslovljeni vam ovi uskršnji praznici, kao snažniji vanjski poticaj za unutarnju integraciju i buđenje !

Neka vanjski programi uvjetovanja budu ulazna vrata u našu pravu jedinstvenu prirodu i naše unutarnje uskrsnuće kristove svjesnosti !

Izađimo iz uskršnjeg jaja i poletimo kao leptiri, koji izlaze iz kukuljice !

Oznake: uskrsnuće, Uskrs, buđenje, iluzija

Uloga učenika ima u sebi elemente žrtve i gladnog ovisnika, koji se kači na učitelja : “Ja sam mali, nedostatan, nemam dovoljno znanja i razumijevanja, nepotpun sam, jadan, treba još puno učiti, ne mogu sam, potrebna mi je zaštita i pomoć učitelja, eksperata i onih koji su bolji i veći od mene, ne valjam, spasi me, nauči me, učini me boljim, kompetentnijim, većim, važnijim, stručnijim, sposobnijim, ………..itd . itd..“

Što to znači da trebam prestati igrati sve uloge, jer su svugdje utkani neki elementi učitelja i učenika ?

Naravno da ne !
Kad bi prestali igrati razne uloge, ne bi nas niti bilo u ovom svijetu.
Razlika je igramo li ih svjesno ili nesvjesno tj. jesmo li identificirani s njima i iz njih crpimo identitete ili ne.

A sada što kažete na ove naprednije izjave ?

“ Otvorena sam za učenje .
U svakom trenu sam učenik i učitelj.
Cijeli život je učenje.
Skromni su oni koji priznaju da ne znaju i prihvaćaju nova znanja te tako rastu i razvijaju se ! ……itd.”

Istina, to su naprednija uvjerenja, koja otvaraju naše šire mogućnosti i zdravija napredovanja, no ne zaboravimo kako su to ipak samo uvjerenja, a ne autentična, živa, svježa vrhunska znanja, koja u trenutku dolaze s božanskog izvora.

Jednom su to bili živi uvidi i znanja koja su došla s izvora, no mi smo ih zamrznuli i sačuvali u kolekciji mudrih izreka, koje su ostale samo uvjerenja i postaju knjiško znanje u iluzornom linearnom vremenu.

To su funkcionalnija uvjerenja od uvjerenja, koja imaju u sebi elemente žrtve, no ne zaboravimo, kako su to ipak samo uvjerenja.
Kroz takva uvjerenja širimo dotadašnje granice i napredujemo po zamišljenoj ljestvici duhovnog napredovanja unutar dualne igre, ali to nije naš živi i autentični izraz. Ostajemo u matrixu, no taj matrix ima šire i fleksibilnije granice.

Zašto to sada govorim, kada mi stalno u razgovoru i dok ja sada ovo pišem baratamo riječima, pojmovima, definicijama i uvjerenjima, koje više nisu trenutni izraz nego dio linearnog znanja i logičkog razumijevanja ?

Samo zato da naglasim razliku između svježeg uvida, koji dolazi s izvora u trenutku i repetitivnog ponavljanja tog i drugih uvida, kada se stvara zamrznuto učenje, teorija, dogma, nauka i razne discipline poput psihologije, filozofije i sve ostale ljudske izvedenice.

To ne znači da ćemo prekinuti razgovarati i koristiti se riječima, simbolima, pojmovima, definicijama i sl., jer bez toga nije niti moguća verbalna komunikacija. To znači da ćemo ih razlikovati od svog autentičnog trenutačnog živog izričaja.

Kada sebi postavimo neko pitanje, iz nutra dolaze svježi odgovori trenutka.
Ti odgovori se mogu poslužiti već od prije s gotovim pojmovima i definicijama ili starim mudrim zamrznutim uvjerenjima, kao vanjskim instrumentom izričaja, no oni su tada oživljeni.

Rečenica :”U svakom trenu sam učenik i učitelj !”, može opet postati živa ako je došla u trenutku kao odgovor na pitanje upućeno svojoj nutrini.

Ta rečenica ili uvjerenje je tada nadahnuta božanskom inspiracijom i oživljena beskonačnom božanskom svjesnošću ili energijom. To je oživljeno uvjerenje.
Kada ga izgovorimo, slušaoci ili čitaoci osjete razliku u odnosu na suho filozofiranje i baratanje mrtvim definicijama, koje se odvija u iluzornom linearnom vremenu, bez povezanosti sa božanskom cjelovitošću.
Osjete živost, svježinu, koja je ispod te površne izjave ili rečenice.
Božansko se izrazilo kroz tu rečenicu, koja je postala tada samo instrument izričaja.

Tu nema identifikacije sa uvjerenjem kako smo istovremeno učenik i učitelj, koja nas zadržava u iluziji, nego je ovo uvjerenje samo trenutno vozilo za božansko.
Božansko koristi kao prozor tu rečenicu da bi doprlo do nas i drugih. Preciznije rečeno : “ Božansko priča samom sebi, jer postoji samo jedno jedino biće, kako bi povećalo svoj užitak kroz igru mnoštva.” .

Ako se zaljubimo u tu izjavu, možemo je dalje stalno ponavljati, no ona više nema tu živost, niti moć, kao što je bilo dok je izgovorena u živom trenutku.

Potrebno je preispitati svoje motive zašto nešto radimo i od kuda to dolazi !
Osvijestiti s čime smo se identificirali i iz kojih identifikacija crpimo energiju.
Provjeriti jesu li rečenice koje izgovaramo inspirirane božanskim u trenutku ili su to ponavljajuća beživotna uvjerenja.

Kažem provjeriti, što je akcija vezana za iluzorno linearno vrijeme, no i to ima svoju vrijednost u procesu naknadnog osvještavanja.
Izgovorimo neko uvjerenje ili rečenicu i naknadno pogledamo od kuda je došla.
Je li bila praćena osjećajem nadahnuća, lakoće, inspiracije, svježine, radosti, novog uvida, otkrovljenja ?
To nam pomaže u svjesnom razlikovanju kada smo autentični, a kada smo pokvareni magnetofon, koji stalno ponavlja isto.
Tako sve više u trenutku razlikujemo odakle nešto dolazi. Dok smo u trenutku sada, govorimo iz inspiracije i svjesni smo toga sve snažnije.
Isto tako se prije ulovimo kako pričamo suhu naučenu priču i kada to osvjestimo sve ranije i ranije prekidamo ponavljanje te naučene igre.
Tako “utreniravamo” pojačanu prisutnost svoje svjesnosti u ulozi promatrača. Ulozi promatrača…….. eto opet uloga ! Nakon toga dolazimo do stadija, gdje je promatrač i promatrano jedno i tada to više nije uloga.

Jedan od uobičajenih motiva bivanjem učenikom ili učiteljem je privlačenje tuđe pažnje i na taj način se dobiva energija od drugih.
Dva su načina : “ Pogledajte me ja sve znam i mogu ! “ ili “Pomozite mi, ne znam i ne mogu sam! “
Tako k sebi privučemo druge da oni uglavnom dobrovoljno igraju komplementarne uloge u kojima jedni drugima uzimamo i dajemo energiju. /ne hranimo se s božanskog nepresušnog izvora, nego uzajamno potkradamo, uz ideju kroničnog nedostatka i nepotpunosti. Energija se pretače iz jednog polariteta u drugi i tako u krug, uz stalnu borbu i tenziju. /

Za podjelu svojih znanja ili uvida motivi mogu biti i pozitivni .
Dječja želja da s drugima podjelimo svoju radost trenutne inspiracije i onda smo nestrpljivi da to podijelimo s drugima ili počnemo zapisivati te svoje uvide.
“Želim s drugima podijeliti svoje nove uvide i njima pomoći da se i oni osjećaju dobro kao ja !”

To je super, no ima i tu kvaka, da onog trena kada se nešto zapiše ili verbalno ponavlja, to postaje mrtvo, jer podliježe linearnom vremenu.

Kroz to se također lako sklizne u identifikaciju s ulogom učitelja, glasnogovornika, znalca, ulogom sveca, ulogom duhovnog učitelja, spasioca itd.
Malo ja ima skolonost da na jedan svježi i živi uvid, napravi naknadnu elaboraciju i filozofsku raspravu, koja se sastoji od mrtvih starih uvjerenja, koja se povezuju u logičku cjelinu. Tako govornik ili pisac lako sklizne opet u svoju identifikaciju učitelja, koji zna bolje od drugih i tako crpi dobiti iz te uloge……privlači pažnju i uzima tuđu energiju…..osjeća se važnijim, zaslužnijim i većim i tako sebe privremeno spašava od svog osjećaja manje vrijednosti, nedostatnosti ili nepotpunosti …..itd..

No ima jedna dobra strana čak i u tome. Čitaoci koji čitaju nečije svježe uvide, makar oni bili zatrpani i sa teretom filozofskih starih uvjerenja, imaju priliku kroz to doći u kontakt sa samim sobom. I to im može potaknuti njihovo živo povezivanje s trenutkom i dobivanje njihovih novih uvida.

Po tome se razlikuju dobri učitelji, pisci i govornici, koji nadahnjuju od onih drugih koji su dosadni, jer pričaju samo površne priče, daju samo suhe informacije, fabule, bez svoje povezanosti sa božanskim izvorom i vrhunskom božanskom inteligencijom.
Dobro kazališno djelo ili roman se može puno puta čitati ili ponovno gledati, jer je tu manje bitna sama fabula, priča ili informacija. Kroz živu glumu glumaca i kroz povezanost pisca s božanskim i sami utonemo u tu božansku cjelovitost.
Ako ne možemo čitati neku knjigu, jer su nam rekli tko je na kraju npr. ubojica, to je znak kako ta knjiga nema umjetničku vrijednost ili nije nadahnuta božanskom živošću sa Izvora.

No i tu ima jedna kvaka. Ako netko nije spreman na višu vibraciju direknih uvida i njihovu božanstvenu energiju, neće moći čitati, slušati ili gledati sadržaje s višom vibracijom, jer će se javiti otpor prema onome tko to izvodi.
Može se javiti ljutnja, strah, uz dodatnu racionalizaciju kako je taj izvođač šarlatan, loš itd.
Ljudi se preplaše božanske beskonačnosti, koja ugrožava opstanak njihovog malog ja.
Ili jednostavno nisu spremni za neke tekstove ili sustrete s ljudima, koji imaju drugačiju vibraciju od njihovih.
Tada je sigurnije pogledati vijesti s uobičajenim crnjacima, nego pročitati knjigu nadahnutog pisca. Tako ne moraju ništa mijenjati i mogu ostati u staroj iluziji i rutini.

Netko će možda početi čitati neki tekst ili knjigu i poslje prvih par rečenica reći, ja to već sve znam, neću dalje čitati !
To može značiti dvije stvari.
Ili je to nenadahnut pisac ili čitaoc može čuti samo površni sloj informacije, bez da utone u dubinu.

Tu se otkriva još nešto novo, treća stvar. Osoba koja je povezana s božanskim izvorom će naći nadahnuće čak i u tekstu nenadahnutog pisca ili učitelja.

Eto sada se vraćam na poznatu mudru izreku prošlosti, koja sada opet može dobiti život : “Ljepota je u očima promatrača ! “,
uz aktualni prijevod “Nadahnuće je u srcima promatrača ili iskusioca “.

Oznake: učitelj, učenik, iluzija

Kada više nikada ne bi ništa napisala, ovo bi bilo dovoljno, kao podsjetnik :


UMJESTO DOSADAŠNJE NAVIKE ISCJELJIVANJA, POPRAVLJANJA TIJELA ILI ISPRAVLJANJA OKOLNOSTI, TRAŽENJA RJEŠENJA PROBLEMA I SL.:

/Besmisleno je raditi promjene i intervencije u odrazu ogledala, jer jedina prava i moguća intervencija je na nivou žive osobe, koja je ispred ogledala /

Što činiti ? :

NE POPRAVLJATI ILI LIJEČITI VANJSKI ZAMIŠLJENI ILUZORNI HOLOGRAM I TIME NAGLAŠAVATI ILUZIJU ODVOJENOSTI I NEDOSTATNOSTI, NEGO SEBE PREBACITI U REALNO STANJE, GDJE SMO JEDNO JEDINO SVEUKUPNO BEZGRANIČNO BOŽANSKO BIĆE.

TADA AUTOMATSKI ILUZORNO ODVOJENA DRUGA OSOBA POSTAJE REALNA TJ. CJELOVITA I BEZ ILUZIJE BOLESTI ILI PROBLEMA.

AUTOMATSKI MIČEMO SVU ILUZIJU U KOJOJ SU “DRUGI “KADA ZNAMO KAKO NEMA DRUGIH I DA SMO JEDNO.

JEDNO SMO U ONOME ŠTO JE ISPOD POJAVNOSTI ILI FORME, NAZOVIMO TO ZAJEDNIČKIM BEZGRANIČNIM ŽIVIM POLJEM JEDINSTVA.
ILUZORNE FORME I ZAPLETI U MATRIXU SU SAMO POVRŠNI ZAMIŠLJENI OBLICI IGRE.

ZNAČI NEMA NIKAKVE INTERVENCIJE ILI BORBE U VANJSKOM, KOJE IMA FORMU, NEGO SAMO VRAĆANJE U ESENCIJU I REALNO JEDNO JEDINO BIĆE, KOJE JE BEZ OBLIKA I KOJE SVEMU DAJE ŽIVOT.

SJETIVŠI SE TKO SMO, AUTOMATSKI ISCJELJUJE TJ. UCJELOVLJUJE PRIVIDNO “ODVOJENE “ DRUGE OKO NAS.
PREBACIVANJE PAŽNJE SA ILUZORNE FORME I STRATEGIJA RJEŠAVANJA PROBLEMA, NA REALNU ESENCIJU KOJA JE VAN PROSTORA I VREMENA.

Oznake: iscjeljenje, iluzija, božanska esencija

Vrijeme je da osvijestimo u kojim još područjima svog života igramo ulogu spasioca, na suptilan ili očit način.

Je li to dio naše profesije, duhovnog ili psihološkog opredjeljenja ili odnosa prema obitelji i prijateljima ?



U Transakcionoj Analizi postoji model trokuta, na čijim kutevima se nalaze uloga spasioca, žrtve i progonitelja.
To znači da ćemo u životu neminovno morati mijenjati te tri uloge. Ako počnemo iz pozicije spasioca, kad tad ćemo se osjetiti kao žrtve, jer nam npr. drugi nisu bili dovoljno zahvalni za naše spašavanje i trud i na kraju ćemo prijeći u progonioce, koji se osvećuju zato što se osjećaju kao žrtve ili zato što drugi glume žrtve.

Vrijeme je da odustanemo od uloge spasioca, pa se onda odmah i ove dvije preostale uloge urušavaju.

Razlog zašto sada pišem o ovome je moja ista odluka donijeta u vrijeme eklipse.

Možemo zamisliti sebe kako se penjemo po planini i sa konopcem s kojim su povezani planinari, vučemo za sobom druge planinare.
Sama ideja kako trebamo prekinuti konopac nas može uplašiti i učiniti se okrutnom.

No, sada je vrijeme da prerežemo konopac !

Konopac predstavlja našu želju da spasimo i da se vezujemo uz druge.

Prekinuti konopac znači osloboditi se od ovisnosti, od nesvjesnog poriva za spašavanjem, popravljanjem i preuzimanjem odgovornosti za druge.

Kroz popravljanje, trud oko rješenja tuđih problema, mi osobu stavljamo u nižu ovisničku poziciju žrtve.
To znači da smo i sami zarobljeni na nivou prosudbe uma koji dijeli i ne priznaje cjelovitost.

PRIZNANJEM CJELOVITOSTI PROMOVIRAM NAJVIŠU ISTINU DRUGIH !

Ako odrasle ljude nastavimo tretirati kao malu djecu, uskraćujemo im preuzimanje odgovornosti za njihov život, naglašavamo njihovu nemoćnost i držimo ih duže u dualnosti.

Čovječanstvo je sada u adolescentnoj fazi, što znači da može početi preuzimati odgovornost za sebe i biti samostalnije.

Druge ljude trebamo promatrati kao odrasle i samostalne, bez sentimentalne vezanosti za stare vrijedne uspomene i darove koje smo dobivali u vezujućem odnosu.
Tako i majka mora otpustiti svog adolescenta i odvojiti se od svih užitaka dotadašnjeg načina roditeljstva.

Bliske ljude počinjemo voljeti na drugačiji način, kroz naglašenije božansko suosjećanje i razumijevanje.

Prilikom spašavanja mi često žrtvujemo sebe, trudimo se prihvaćati neprihvatljivo, postavljamo sebe u drugi plan, negiramo svoju autentičnost i tako ne poštujemo svoju svetost.

Ako se trudimo pomoći ludosti i disfunkcionalnosti, to je samo oduzimanje energije i nije ni mudro, ni sveto, nego disfunkcionalno i sa naše strane.

Ovo je jako važno za zapamtiti :
Ako započnemo spašavanje to znači da smo mi sami povjerovali kako je problem stvaran.
Znači mi čovjeka vidimo nepotpunim, oštećenim i vjerujemo u njegova i kolektivna negativna očekivanja.

Kroz spašavanje i negativna očekivanja usmjerena na ljude u okolini, mi kočimo njihov razvoj !

Zacementiramo ih dodatno u njihovom uvjerenju, očekivanjima ili tuđim očekivanjima.
Ideja spašavanja nosi u sebi etiketu, kako su oni inferiorni i bespomoćni i našim trudom, mi ih samo još više držimo u ulozi žrtve.
Naravno, ako smo povjerovali u neku njihovu identifikaciju ili etiketu koju oni nose, onda smo i sami ulovljeni u iluzornu igru.
Nakon što to osvijestimo, što znači da smo u vezi sa njihovom esencijom, ako ih dodatno vidimo kao cjelovita i ispunjena bića, time pomažemo da oni lakše rezoniraju sa svojom izvornom pravom, realnom prirodom.

Kako najviše možemo pomoći drugima ?

1.Tako da živimo najvišu verziju sebe, bez vezanosti za druge. Tada je dovoljna sama naša prisutnost.

2. Tako da u drugima vidimo njihovu najvišu verziju njih samih.

AKO NE ŽIVIM SVETU REALOST, NE MOGU DONIJETI ISTO U OKOLINU I ZAISTA POMOĆI LJUDIMA !

Oblici spašavanja koje treba nadići ili transcedirati!

Kada ih nadiđemo onda i njih možemo upotrebljavati, ali samo kao instrumente.

Dakle, jedina je razlika odakle nešto radimo ili tko to radi.
Kada pomažemo iz pozicije cjelovitosti i iz esencije, onda teoretski možemo koristiti sve dolje navedene oblike tzv. spašavanja.
No kada smo zaista u svom stvarnom beskrajnom božanskom identitetu, onda vjerojatno nećemo posezati za nekim dolje navedenim oblicima spašavanja.
Ili ako to već činimo znati ćemo da je to igra i naša privremena prolazna uloga.

Ako to radimo iz malog ja i iz identifikacije sa tzv. problemima, onda smo u slijepoj ulici ili u začaranom krugu :

1. Oblici spašavanja uz zarobljenost u matrixu, ili na karmičkom dualnom kotaču i stalna vrtnja na istom nivou, koja ne dovode do konačnog razrješenja ili izlaska s tog nivoa gdje je problem.

Vrtnja ili osciliranje između privremenih poboljšanja, izlječenja i ponovnih pogoršanja.
To je kao da radimo intervencije u odrazu ogledala, /u hologramu / a ne obraćamo pažnju na osobu ispred ogledala, gdje su jedino moguće promjene.

Fiksiramo se na površni vanjski sadržaj ili oblik životnog problema ili bolesti, a ne dotičemo esenciju.

-Psihološko savjetovanje ili duhovno savjetovanje, koje se vrti na nivou dualne petlje. /davanje savjeta, gotovih rješenja, predlaganje raznih strategija, klasična psihoanaliza i bavljenje varijacijama sadržaja životne priče /

-Savjetovanje prijateljice ili prijatelja, koji daje savjete iz svoje mape realnosti /projecira svoje viđenje, bez da zaista čuje i osjeti drugu osobu /

- Činjenje umjesto drugih, financijsko pomaganje, žrtvovanje za druge i pretjerano zaštićivanje drugih

-Medicinske intervencije, koje rade na principu borbe s bolesti i zamjene pojedinih programa ponašanja i navika. Jedno uvjetovanje se zamjeni sa drugim.

-Lijekovi koji djeluju samo na biokemijskom nivou i nivou holografske projekcije

2. Borba protiv nepravde, zla i tame :

Svaka borba je unaprijed izgubljena bitka, jer jača ono protiv čega se borimo.

-Duhovno spašavanje od strane svjetlosnih radnika, koji se bore protiv tame

- Duhovno iscjeljivanje i bioenergetski rad, koji polazi iz pozicije spasioca i time automatski potvrđuje i jača poziciju osobe kao nekompetentne i nemoćne žrtve /duhovni ego zamišlja kako je božanska cjelovitost /

-Društveni aktivizam i razne dobrotvorne udruge, ekološki pokreti i sl.

- Politička populistička aktivnost

- Štrajkovi, pobune i ratovi

3. Širenje znanja koje samo ostaje na nivou informacija, kognitivnog razumijevanja, a ne dotiče dublju esenciju.

-Predavanja, radionice, knjige i ostali pisani i elektronski oblici prenošenja informacija i znanja

-Medijska manipulacija s lažnim spasilačkim obećanjima

-Medicinska preventivna aktivnost i zdravstveni odgoj, koji ostaju na površnom deklarativnom nivou

4. Mit o preuzimanju tuđe karme

Ako smo jedno sa svime, onda ne postoji moje i tvoje i na tom nivou niti nema posljedica djelovanja ili karme.

Ako se povežemo sa tzv. Kristovom svjesnošću u svojoj esenciji, onda smo povezani sa istom u svim ljudima, pa tako i u osobi Isusu Kristu.

Na nivou Kristove svjesnosti sva iluzija se rastapa, pa onda možemo iscjeljenje krivo povezati sa osobnosti Isusa ili onoga kome smo se predali za iscjeljenje.

Isus je govorio „Tvoja vjera te iscijelila „ i zato čudotvorno djeluje predaja Isusu Kristu.

Ako Isusa promatramo kao osobnost i zamišljamo da on kao osoba preuzima naše grijehe to nije točno. No mnogi vjernici upravo tako doživljavaju otkup grijeha.
On to može, jer je svet, a ja nisam i nemam namjeru niti postati, jer je to teško ili nemoguće.

Taj isti program prebacivanja brige i otkupa grijeha na drugog, projecira se onda i na druge ljude. Uvaliti ću drugome, da ja ne moram i da ja budem slobodan. Oni to moraju učiniti umjesto mene. Država se mora brinuti za mene. Žena mi treba kuhati i brinuti za mene. Muž me mora uzdržavati. Prijatelji mi trebaju biti na raspolaganju itd.
Ili drugi me trebaju spašavati, jer sam jadan, slab, malen, nemoćan, povrijeđen, zanemaren, oštećen, bolestan, siromašan itd.
Te uloge žrtve se mogu igrati arogantno ili jadno, nemoćno i prividno ponizno.

Crkvena izjava kako Isus otkupljuje naše grijehe je samo djelomično točna.
Isto se odnosi i na gurue, koji preuzimaju bolesti svojih učenika.

Tu u suštini, nitko ništa ne preuzima, nego eventualno samo olakšava vraćanje druge osobe u njegovu božansku esenciju, uz rezonantno poticanje. I tada se u samoj osobi rastapaju iluzorni nefunkcionalni obrasci.
Guru može jedno kratko vrijeme imati manifestirane simptome, ako je kompleksniji uzrok bolesti, no on ih može kroz svoju svjesnost i esenciju rastočiti potpuno.

Osoba/spasilac, koja je centrirana u esenciji, samo propušta kroz sebe razne tuđe, gušće karmičke obrasce i oni se ne zadržavaju u njoj. Na našu visoku frekvenciju se ne može ništa zalijepiti.

Ako se to desi i ako "pokupimo " tuđu bolest ili negativnu energiju, onda to znači kako nismo u potpunosti transparentni i nismo potpuno centrirani u esenciji. Tada nismo nikome od koristi, jer sami emitiramo tzv. tuđu disharmoničnu frekvenciju.
Tada možemo svjesno otpustiti tu trenutno blokiranu energiju.
Možemo zamisliti kao da vadimo čep iz kade i tako postajemo ponovno protočni, a sve gušće energije jednostavno odu u slivnik.

Ako smo s nekim u odnosu, gdje imamo ulogu duhovog pomagača, jer možda trenutno imamo širu viziju od te druge osobe, ne smijemo ići suviše brzo, jer ih povlačimo u strah, kaos i oni ne znaju zašto im je život van kontrole.
Oni nam neće biti zahvalni za to, jer im je neugodno.

Ako ih guramo u prosvjetljenje ili zdravlje to nije usluga za njih. Oni imaju svoj ritam i svoj put.

TEBAMO POŠTIVATI NJIHOV RITAM I ODABIRE, MA KAKO SE IZ NAŠE PERSPEKTIVE ONI ČINILI POGREŠNIM ILI NEFUNKCIONALNIM.

To je vježba za naše strpljenje i toleranciju u kojoj puštamo druge da žive svoj život na njihov način.
Možemo im biti inspiratori i potaknuti ih, no samo ako traže, odnosno kada osjetimo da nam to naše vodstvo nalaže.

Ako se prebrzo penjemo po planini evolucije vukući na konopcu druge, to nije dobro niti za nas, niti za njih.
S druge strane moramo zaustavljati sebe radi njih na tom putu i često se zna desiti da nas oni povuku dolje u svoju viziju.
To jeste izazov za nas, no jednostavni način je da se ne vezujemo i da druge promatramo kao zdrave, sposobne, samostalne, moćne i cjelovite osobe, bez obzira na trenutnu manifestaciju nekog problema ili bolesti.

DRAGI MOJI DUHOVNJACI VRIJEME JE DA POČNEMO SLOBODNO, NEVEZANO ŽIVJETI NAŠU NAJVIŠU REALNOST -GODINE PRIPREME SU PROŠLE,

OKREĆEMO NOVI ČISTI LIST NAŠE ŽIVOTNE KNJIGE !

A NAŠI PRIJATELJI PLANINARI SE ZNAJU I SAMI PENJATI !

Oznake: spasioc, iluzija