Bezuvjetna radost

Vjerujete li kao ste vi duhovni ratnik čija je misija spašavati svijet i iscjeljivati druge ?

Duboko razmislite o tome i preispitajte svoje dublje motive zašto nešto radite i od kuda to dolazi !

Prepoznajte svoj suptilni duhovni ego, koji dolazi iz svijesti dualnosti, a ne iz vaše esencije jednote !

Ako se osjećamo odvojeni od božanskog, onda znači da je naša esencija prividno odvojena od vanjskih manifestacija. Unutarnje i vanjsko su odvojeni. To je iluzija.

Priče o duhovnim misijama su često izraz iluzije ili našeg duhovnog ega.

Identifikacija s nekom određenom misijom znači naše negiranje ili odmetanje od naše božanske cjelovitosti i bezgraničnog potencijala kreiranja svih mogućnosti..

New age potiče takvu iluziju i što duže zadržavanje u svijesti odvojenosti.

Razmišljanje potaknuto prethodnim tekstom :

http://svjesnost.blogspot.hr/2012/10/o-karmi-i-vampirizmu.html

Spašavanje drugih i davanje ljubavi kada nas nitko ne traži, obično potiče iz motivacije s kojom želimo nešto mijenjati u vanjskom svijetu.

Ako želimo mijenjati to znači kako to ne prihvaćamo i kako smo tu situaciju proglasili nepoželjnom, krivom ili lošom.

Širenje ljubavi i svjetlosti kako bi popravili svijet je intervencija naše male volje, koja svijet procjenjije kao negativan i nesavršen.
Mala volja ili ego želi kontrolirati i popravljati svijet prema svojoj suženoj percepciji i odvojenoj volji.
Malo ja nikad nema cjelovitu sliku i ne vidi savršenost ispod vanjske pojavnosti .

„Svijet je pun negativnost i i ja ću ga popraviti, jer ja /malo ja/ sam spasitelj ili velika duhovna dobronamjerna faca .

Svaka naša intervencija potekla iz male volje, iz svijesti odvojenosti, iz svijesti nedostatka ili potrebitosti je nametanje male volje ili crna magija i podložna je zakonu uzroka i posljedice.


No, ukoliko promjenu radimo unutar sebe, onda se to automatski reflektira i vani.
Naše vanjske okolnosti su naša projekcija i besmisleno je raditi intervencije popravljanja u našem vanjskom ogledalu ili refleksiji.

Kakva je razlika između slanja ljubavi drugima iz razloga što smo procjenili da im to treba, kako bi se promijenili na bolje i između zračenja spontane ljubavi i cjelovitosti iz svoje esencije?

Razlika je u korjenskom, pozadinskom motivu.

Zračenje ljubavi iz svoje esencije znači da sve jednako prihvaćamo, bez obzira na vanjsku pojavnost. Ta naša vibracija rastače iluziju odvojenosti, nepoželjnosti ili negativnosti. To znači da smo duboko u sebi sve prihvatili i tako transcedirali dualne polaritete.

Oni oko nas koji počinju rezonirati sa tom vibracijom, koja kroz nas dolazi iz božanskog Izvora, automatski se bude iz svoje iluzije odvojenosti i time je njihova trenutna distorzija polja ili problem eliminiran.

No, ako malo ja pokušava iz svoje ograničene svijesti, čak i iz najbolje namjere, emitirati ljubav i svjetlost, kako bi popravilo patnju, to je crna magija. Ta svjetlost i ljubav nisu dio jedne cjelovite božanske volje i izraz su neprihvaćanja neugodnog polariteta dualnosti.

Jako je dobra poruka Lazareva, kako je vizualizacija svjetlosti ili energije, koja iz vana ulazi u nas, da bi nas načinila snažnijim, zdravijim ili cjelovitijim, ustvari krađa energije.

Mehanicistički i odvojeni pristup energiji i njenom davanju, nije izraz naše cjelovitosti i remeti polja osoba na koje namjerno djelujemo svojom malom voljom. Ta distorzija „ nam se vraća“, jer smo mi dio nje ili njeni mali odvojeni geneatori.

Tu je polazna pozicija činjenje iz svijesti nedostatka i želje za popravljanjem ili iscjeljenjem, dakle iz identifikacija sa malim ja, a ne iz svoje cjelovitosti.

Davanje Reikija i drugi načini iscjeljivanja bioenergijom, bez jedinstva sa božanskom voljom, je suprostavljanje tijeku božanske energije, koji se vraća onome koji ju je proizveo.

Nije dovoljna mentalna izjava ili želja da naše bioenergetsko ili fizičko ili psihološko uplitanje, bude usklađeno s božanskom voljom.
To ne garantira da smo mi zaista jedno sa svime i da djelujemo iz toga stanja.

Već sama ideja da mi trebamo iscjeljivati nešto, potvrđuje kako to radimo iz ideje da nešto nije zdravo ili harmonično i onda samo reda radi, površno zazovemo božansko i nastavimo nametati svoju malu dobru volju.
Glumimo ulogu iscjeljitelja doktora, savjetnika, spasitelja, terapeuta isl., a da sami nismo u jedinstvu s božanskim.

Iscjeljitelj ili liječnik koji pristupa bolesniku, to već na samom početku, čini iz identifikacije sebe kao nekog koji ima moć, prema nekome tko je nema.
Taj iscjeljitelj polazi iz prosube druge osobe kao bolesne. To vjeruje i potvrđuje sama“bolesna „osoba i zato i traži pomoć izvana.

Uvjerenje i etiketa o bolesti se ne može „ukloniti „ kroz borbu protiv nje i kroz prizivanje suprotnog dualnog iluzornog polariteta „zdravlja „. /ono protiv čega se borimo jača / .

Uloga pomagaća ili spasitelja pretpostavlja komplementarnu ulogu žrtve ii nemoćnika.

Dake, svaki put kada uđemo u nadmoćnu ulogu bilo kakvog pomagaća, mi smo onoga kome pomažemo etiketirali kao nekoga koji ima problem i koji nema moć.

Je li djeluje iscjeljujuće, ako nekome jačamo njegovu identifikacije žrtve, bolesnika ili osobe u nekoj potrebi ?
Pomažemo li zaista toj osobi ili je zadržavamo u njenoj iluziji fluktuiranja od pozitivnog do negativnog pola u dualnoj svjesnosti ?

Sentimentalna želja da naši bliski i dragi budu dobro i zdravo proizlazi iz naše vezanosti za njih i za ideju što je zdravo i dobro. To je samo uvjerenje i pridružena emocija u svijesti iluzorne odvojenosti.

Sve što činimo iz svijesti odvojenosti podložno je zakonu karme i izraz je našeg nepovjerenja u božansku savršenost.

To ne znači da trebamo odustati od svoje želje da ljudi oko nas budu zdravi i dobro.

To samo znači da trebamo u sebi pronaći to stanje zdravlja, cjelovitosti i tako ga spontano emitirati na van i tako blagoslivljati osobe u potrebi ili problemu.

Nasuprot ovoj vizualizaciji svjetla koje iz vana ulazi u nas /Lazarev primjer /, iz svjesti jedinstva sa svime možemo naglasiti pojedinu božansku frekvenciju boju ili kvalitetu i iz sebe kao jedinstvenog Izvora emitirati je u okolinu.

Iz nas se šire eksplozije svjetlosti energije i ljubavi.
Tu nema svjesnosti nedostatka i vampirizma.
Tako slavimo život i obilje.
To može biti i svjesna vizualizacija, ali uz svjesnost kako smo jedno sa svime ili jednostavno naša prisutnost bez specifičnog naglašavanja.

Mi jesmo božanski izraz i izražavamo jednu božansku volju, kroz razne nijanse kreacije, a ne borimo se protiv obrnutih iluzornih ogledala dualizma.
Ne igramo se uloge iscjeljitelja, već smo samim svojim prisustvom blagoslov drugima

Što znači blagoslov ?
To znači da NE NAMEĆEMO SVOJU MALU VOLJU I ŽELJU ZA ISCJELJENJEM ILI POPRAVLJANJEM DRUGIH, ODNOSNO NE PODILAZIMO ISTOVJETNOJ ŽELJI OSOBE U POTREBI ILI BOLESTI, NEGO DA SMO SVOJIM HARMONIČNIM SPONTANIM ZRAČENJEM DALI PRILIKU OSOBI DA ONA REZONIRA SA NJIM.

Ukoliko osoba nije spremna otpustiti neke svoje programe uvjerenja ili navike, onda neće moći rezonirati sa cjelovitim božanskim harmoničnim poljem.
Blagoslov čeka tu osobu, dok ona nije sama spremna prepustiti mu se.
Tu nema nametanja male volje, ma kako uzvišena ili dobronamjerna bila.

Dakle, centrirajmo se u svojoj esenciji i povezanosti s božanskim Izvorom.
Kao takvi samim svojim pisutsvom iscjelujemo svu iluziju.
Ako "u vanjskom " primjetimo neku distorziju, pronađimo je u sebi i uz pažnju na našu cjelovitu svjesnost, ona nestaje u nama i u vanjskom iskustvu.

Na nivou dualne svijesti naša komunkacija sa zamišljeno odvojenim božanskim dijelom sebe se odvija kroz molitvu.

Mao ja moli Boga. Ego ne vidi cjelovitu sliku svoje jedine prave prirode i ima odvojenu malu volju.
Ego nastoji kontrolirati svoj život iz svoje sužene perspektive i iz crnih točaka nejasnoće, distorzije i zaborava.
Kada „zapne „ onda se sjeti višeg božanskog i onda moli za pomoć.

On ne prihvaća u potpunosti „pomoć“ višeg božanskog, jer bi to značilo da mu se mora potpuno predati i biti ujedinjen s njim, a to ne dolazi u obzir, jer tako osoba gubi svoju identifilkciju sa egom ili ego gubi svoje vodstvo i svoju volju.

Dakle ego moli Boga da mu popravi neki problem, nedostatak ili patnju i da mu da ono što mu nedostaje, kako bi on sam i dalje ostao snažan i glavni.
Ego u stvari uglavnom moli Boga da mu Bog podari ono što njegova poluslijepa mala volja želi.

Kada ego dođe do dna, onda je prisiljen predati se potpuno i tada nastaju tzv. čuda.
To su situacije ekstremnih životnih kriza, kada je ego stjeran u kut i definitivno vidi da njegova iluzija odvojenosti više ne funkcionira.
Predaja svojoj cjelovitosti se tu dešava kroz ekstremnu patnju i ogroman strah, koju mali ja ne može više podnijeti i onda se po prvi put pušta.
Osoba onda dolazi u svoje pravo stanje jedinstva i jedna volja se manifestira i izražava kroz nju. Tada više nema molitve! Molitva i trenutna manifestacija ili božanska ekspresija su postali jedno.

Osoba se izražava kroz impulse inspiracije, koji dolaze s božanskog izvora i tako njegova svaka fizička stanica postaje izvor života i božanskog izričaja. Jedna božanska volja se izražava kao individualnost i jedno jedino božansko biće ima iskustvo mnoštva, kroz svoje bezbrojne individualnosti.

Nestaje procjep između uzroka i posljedice i sve se dešava u vječnom božanskom vremenu. Manifestacija je trenutna.
Došlo je do ujedinjenja podsvjesti, svjesti i nadsvjesti.

U dualnosti ostvarenje molitve ili manifestiranje onoga što smo molili božansko, uvjek je u linearnom vremenu tj. u nekoj buđućnosti. Tu djeluje zakon uzroka i posljedice ili karme.
Osoba kreira nesvjesno iz programa koji su pohranjeni u podsvjesti i kolektivnom nesvjesnom.
Osoba povremeno traži pomoć od nadsvjesti, kroz molitvu, za koju vjerjuje kako je odvojena.

Osoba iz stanja svjesnosti nemoćne žrtve ili malog potrebitog ega moli svemoćnog Boga da joj pomogne.

Nije nužno da čekamo situacije ekstremne patnje, kako bi se predali u potpunosi božanskom.

Put svjesnog promatrača u trenutku sada, omogućuje nam da nježnije otpuštamo svoje ego identifikacije i vezanosti za stare programe i svoju malu volju.

Dok smo u stanju odvojene svijesti mi kažemo da smo ko-kreatori, jer pri tome čujemo svoje unutarnje vodstvo, koje nas inspirira na kreaciju. Tu je ego postao instrument božanskog. No mi smo ipak još velikim dijelom zarobljeni u dualnoj svjesnosti odvojenosti.
Imamo samo povremeno „dobru vezu „ sa „ božanskim vrhovnim šefom „.
Tu molitva funkcionira sve bolje i bolje i brže su manifestacije ili ostvarenja.
Na tom nivou se nalaze osobe koje su na tzv . duhovnom putu, koje nadilaze religijozna uvjerenja i sami imaju direktna iskustva svoje božanstvenosti.
Tu se isprepliću faze molitve i direktne manifestacije jedne božanske volje.

Kada postanemo jedno sa svim esencijama prividnog mnoštva, onda prestajemo biti ko-kreatori i mi jesmo božanski kreator.
Jedna božanska volja se izražava kroz našu pojavnost. Tu više nema odvojenosti maloga ja i višega ja.
Nema više „vrhovnog božanskog šefa“ i njegove hijerarhije, koja nas promatra odozgo, nagrađuje ili kažnjava. Mi smo sami božanski Izvor i svjesni kreator. Svesni Božanski Izvor u tijelu.

Puno ljudi koji su potpunoj identifikaciji s egom nisu čak niti ko-kreatori, a kamoli božanski kreator.
Tu je ego 100 postotni kreator svoje odvojene tzv. stvarnosti. Ta stvarnost se obično suprostavlja cjellokupnosti božanskog i zato tu ima puno borbe i patnje.
Ego fluktuira između uspjeha i neuspjeha, između siromaštva i bogatstva itd.
Ego je čuo za Boga i razumije ga samo kao odvojeni koncept.
Bog je od njega odvojen i često personificiran.
Ego barata uvjerenjima o Bogu, bez vlastitog direktnog iskustva svoje prave božanske prirode.
To je period vezanosti za religiozna uvjerenja ili vjeru.
Vjerujemo ono što nam drugi prezentiraju kao istinu i trebamo crkvenog religijskog posrednika za komunikaciju s Bogom.
Naučeni smo da trebamo biti ponizni ili bar malo i privremeno smanjiti svoju identifikaciju sa svojim egom i svojom voljom, kako bi odškrinuli vrata za pokoju iskru svog jedinstva s božanskim ili kako kažemo da bi dobili božansku milost i pomoć tj. da bi naše molitve bile uslišene.
Takav način funkcioniranja još više jača našu iluziju odvojenosti od božanske cjelovitosti. Osjećamo se sve više nemoćni, mali i griješni, a odvojeni Bog tako postaje sve veći i sve moćniji.

Religija je samo most koji nas treba prebacijti u svjesnost o našoj istinskoj prirodi i ima svoju opravdanu funkciju, no ona može postati uteg navike i odustajanja od vlastite potrage za sobom, direktnim iskustvom i buđenja u pravoj svjesnosti.

Ego barata samo uvjerenjima i programima, koje ponavlja u linearnim vremenskim sekvencama.
Kao takav jedino kroz mentalni koncept o Bogu i beskrajnoj bezvremenosti, može imati kontakt s božanskim.
Kroz uvjerenje da se treba malo prepustiti božanskom, on se uspjeva malo proširiti i na trenutak olabaviti identifikaciju s egom. To je trenutak kada se moli Bogu i dozvoljava da ga dotakne njegova prava istinska priroda.
Kada se ego kroz to namiri, obogati i trenutno ispuni, on se odmah vraća u svoje naučeno stanje postojanja, gdje je sam odvojen, nevoljen, ugrožen i zaslužan za sve uspjehe.
U toj fazi u crkvu se odlazi kao u šoping centar, mjesto gdje treba nešto dobiti ili kupiti.
U zamjenu za dobitak ili kupovinu od Boga mi plaćamo u valuti nekog odricanja, kajanja, obećanja kako ćemo biti dobri ili neke „žrtve“, koje će se odreći malo ja.
Takav kupo-prodajni odnos nas samo udaljava od nas samih ili naše autentične prirode
Istina je da ako se ego žrtvuje i malo odustane od svoje male volje, da tada otvara vrata da velika jedna volja uđe unjegov život. Tako je naučio da onda molitva djeluje i da može dobiti nešto. No kroz to ego stvara kriva uvjerenja kako je žrtvovanje ili služenje drugim malim ja plemenito. To je disfunkcionalno.
Osoba tako nikad ne izražava svoju autentičnu prirodu i sve dublje tone u ulogu žrtve, spasioca i neminonog progonioca.
Nije povezana sa svojim unutarnjim vodstvom i živi u svijetu uvjerenja i programa.

Malo ja jedne osobe ima iskustvo, da ako lijepo zamoli svog susjeda za nešto, da to može i dobiti od njega. Tu vlada zakon kompenzacije, gdje mi to moramo nekako platiti ili nadoknaditi. To isto projeciramo na zamišljeni koncept odvojenog Boga i tako se ponašamo.
Pri tome nismo svjesni da uslišena molitva nije rezultat valute koju smo ponudili ili dali Bogu, nego što smo uspjeli odustati na kratko od identifikacije sa svojim malim ja.

U toj igri je umanjivanje sebe donekle funkcionalno, jer smanjuje važnost ega koju on sebi inače daje.
No na žalost, nam onda i to samoumanjivanje postaje navika i nova jača identifikacija i zatvoreni krug tu nikad ne prestaje.


Kada malom ja ne uspje nešto dobiti molitvom Bogu, onda on poseže za nametanjem svoje male volje i svoje ograničene moći na vanjske okolnosti i druge ljude. To je crna magija, koja podliježe karmičkom zakonu.
Ako mu nije uspjelo kroz svoje umanjivanje i poniznost dobiti ono što želi, onda ide u drugi ekstrem i on sam počinje glumiti Boga, koji nameće svoju volju i tako nasilno mijenja ishode u vanjskom iskustvu.

Dok su ljudi u fazi identifikacije sa egom i dok se osjećaju odvojeni od Boga i Univerzuma, mudro se moliti za nježno postizanje jedinstva tj potpunog buđenja u svojoj pravoj prirodi.
U tom procesu ljudi trebaju biti spremi na prihvaćanje svega što se manifestira na tom putu i neminovno je da neke stvari neće biti ugodne malom ja, jer on se uvjek bori za zadržavanje status quo-a i ostajanje u u svojoj ugodnoj zoni.

NAJVEĆA TAJNA SRCA I KREIRANJA ! /Esencija o kojoj govori Gregg Braden i mnogi drugi /

Svi smo mi kokreatori. No većina kreira nesvjesno i nije svjesna kako sadržaj njihove podsvjesti određuje ono što će biti manifestirano. Svaki strah ili pozitivno uvjerenje su u stvari molitve ili naredbe univerzumu, koje se manifestiraju.
Sumnja je molitva unuverzumu, koja odgađa manifestaciju ili ostvarenje.

Svjesno preuzimanje odgovornosti za svoju kokreaciju najvažniji je korak u potpunom buđenju u svojoj božanskoj svjesnosti. Ono prema čemu smo usmjerili svoju pažnju i energiju postaje manifestno u našem iskustvu.

Isto tako ako svjesno povučemo svu svoju energiju u svoju esenciju, mi prestajemo projecirati svoju svjesnost u iluzurno manifestirane objekte i oni više za nas ne postoje.


Osjećati sada, buduće željeno stanje, jedina je prava molitva – osjećanje kao da se već desilo.

U srcu se ujedinjuje misao i emocija i nastaje jedinstveni osjećaj- stojni val.
To je unutarnji jezik koji komunicira sa kvantnim poljem svih mogućnosti. Naša promjena unutra, stvara, manifestira isto vani.

Npr. Molim se Bogu za zdravlje bližnjih –KRIVO !!!

Moliti zamišljeno- odvojenoga Boga za nešto, znači priznati ili potvrditi da to nemamo sada i da smo odvojeni.
Na taj način univerzum kreira iz beskrajnog mora mogućnosti još više onoga što nemamo, manje zdravlja i više bolesti.

Kada npr. urođenici zazivaju kišu, oni ne mole za kišu, jer time odašilju poruku kako ona ne postoji sada, a univerzum manifestira ono što odšiljemo sada. U tom slučaju bilo bi manifestirano vrijeme bez kiše. Sada je jedino realno živo vrijeme.

Urođenici se povežu sa svojim precima i u trenu sada osjete sve emocije, misli, slike i doživljaje kao da je veća sada pala kiša.

Snagom njihove namjere i osjećanja, kiša postaje njihovo manifestirano iskustvo. To nije nikakvo čudo, jer zakonitost manifestacije tako djeluje.

„Molim te Bože daj mi....“... uobičajeni kršćanski način komunikacije s božanskim u crkvama, znači drugim riječima kao naredba univerzumu: “Nemam to, jako to želim imati i bojim se da ne mogu to dobiti !“

Rezultat takvog negativnog uvjerenja i emocije straha, je manifestacija istog uz borbu i patnju.

Želja i strah se sukobljavaju i međusobno bore, kao dva pola u dualitetu.
Univerzumu šaljemo poruku da smo mali, jadni, odvojeni i žrtve i on nam to iskustvo ojačava i potvrđuje.

Osjetiti, vidjeti svoje bližnje kao zdrave, uz našu ogromnu zahvalnost za to, kreira trenutno zdravlje.

Tako također nadilazimo prosudbu kako je bolest loša, a zdravlje dobro i nadilazimo želju i strah.

Jednostavno svjesno izaberemo drugu mogućnost /zdravlje / iz mora mogućnosti i osjećamo unutar sebe njenu realnost.
Na taj način ona postaje manifestna u vanjskom iskustvu.

Nasuprot zahtjevnog moljakanja Boga, koje je upućeno iz svjesnosti neimanja i potrebitosti, molitva : "Bože predajem ti se, neka bude volja tvoja " ima drugačije značenje i efekt.

U ovoj izjavi malo ja ili ego se predaje svojoj tzv višoj svjesnosti i ucjelovljuje u jedinstvu s božanskim.
Tako postajemo jedna volja ili namjera i potvrđujemo svoju cjelovitost, sigurnost i ispunjenost, bez obzira nato što je vani manifestirano. Tako se prepuštamo našoj najdubljoj inteligenciji i vodstvu i kroz božansku inspiraciju manifestiramo svoje iskustvo, odnosno izražavamo svoju božanstvenost.

Promatrajući sebe kao radio, ako smo na kanalu i frekvenciji npr. depresije, borbe sa njom, ako razmišljamo o njoj, ako vjerujemo kako drugi mogu na nas negativno utjecati, ako se osjećamo kao žrtva okolnosti i utjecaja drugih, ako želimo pobjeći od loših utjecaja iz vana, i sl, to su sve razlozi da bez smetnji primamo radio programe, koje drugi oko nas emitiraju. "Naštelani" smo na utjecaj njihovih namjera i to postaje naša realnost ili takvu glazbu emitira naša radio stanica. Rezoniramo na toj frekvenciji, a željeli bi biti nevidljivi ili nedostižni za taj radio program.


Crna magija znači da smo prihvatili tuđu nametnutu namjeru /čak ne mora biti niti loša / i nametnuli je na trenutno fluidno izražavanje jedne božanske volje.

Kada kažemo crna magija, obično pomislimo na " zločeste ili manipulativne vještice" koje namjerno čine zlo drugima. No u svakodnevnom životu svi ljudi pokušavaju drugima nametnuti svoju volju i to je uobičajeni način funkcioniranja. Jedan mali ego želi vladati s drugim i biti u pravu ili da je po njegovom. To činimo nesvjesno u partnerskim odnosima i u odgoju djece tj. prema onima koje kao najviše volimo.


Biti nevidljiv za loše namjere drugih ili za crnu magiju- svjesnu ili nesvjesnu, znači da naša radio-postaja nije na toj frekvenciji, pa ne može doći do prijema i emitiranja kod nas. Drugi radio emitira svoju lošu namjeru prema nama, no mi je ne možemo prihvatiti, jer nismo na tom kanalu.

Ako smo "naštelani" drugačije te niže ili disharmonične frekvencije samo prolaze kroz nas, bez rezonancije.


Kada smo u frekvenciji ljubičastog svjetla rastaču se karmički stari obrasci.

Kada smo u frekvenciji zlatne svjetlosti onda smo u polju radosnih budućih očekivanja.

Kada smo u frekvenciji magenta svjetla onda se u trenutku sada, rastapaju sve trenutne blokade ili naša gustoća s kojom se suprostavljamo jednoj božanskoj volji.

Kada smo u frevenciji bijelog bezgrešnog svjetla, koji se sinteza 3 prethodna, onda se nalazimo u svijesti uskrsnuća ili jedinstva duha duše i tijela / Blagoslovljen vam svjesni Uskrs ! /, onda smo "nevidljivi ili nedodirljivi " za sve one frekvencije ili namjere koje nisu usklađene s jednom božanskom voljom.


Ako se štitimo sa strahom i stavljamo svjetlosne štitove, time negiramo svoju moć kao cjelovitog bića, koje je direktni božanski izraz.

Time potvrđujemo da vanjsko i zamišljeno odvojeno ima moć nad nama. Mnoge duhovne prakse savjetuju zaštičivanja sa svjetlosnim plaštovima.

No bitno je kako se radi i iz kojeg motiva. Ako je iz straha i sumnje, onda time ne napredujemo duhovno, nego se skrivamo u džepu, u kojem nas vjerovatno neće zahvtiti tuđa loša namjera, ali nas to ostavlja u modu borbe i stalnih oscilacija i padova.


No ako iz svoje esencije i stanja svijesti cjelovitosti naglasimo neku od tih frekvencija /ljubičasto, zlatno,magenta i bijelo / onda se trenutno vraćamo u svoje stanje, koje je nedostižno za sve druge disharmonične frekvencije ili tuđe namjere.

To onda činimo iz svoje moći jedinstva i sa nepokolebljivim uvjerenjem.

Mi se tada ne borimo protiv disharmoničnih frekvencija, nego jednostavno izražavamo i naglašavamo svoju božansku prirodu, koja je cjelovita.


Iluzija straha, ljubomore ii frekvencije loših tuđih namjera, koji ljudi uglavnom nesvjesno usmjeravaju prema nama se rastače u našoj harmoničnoj frekvenciji. Tako je to blagoslov i iscjeljenje i njima !

/Neki nesvjesni samozvani kvazi- duhovnjaci, uz rituale vraćaju negativne namjere pošiljaocima crno-magijskih utjecaja. To je "opasna" nesvjesna igra unutar dualne borbe sa tzv. zlom, gdje se svi zadržavaju unutar stalnih oscilacija dobra i zla, odnosno van povezanosti sa jednom božanskom namjerom, koja transcedira tu dualnu igru.-Na TV navećer se mogu vidjeti takve igrice između naivnih kupaca i prodavača tzv. magijskih moći. /



Jedan od prijedloga/Almine/ za svjesno naglašavanje viših frekvencija ili eliminiranje crne magije, odnosno svih onih namjera, koje nisu usklađene sa jednom božanskom voljom: namjerom vidjeti ljubičastu svjetlost, koja eksplodira iz nas u našu okolinu 16 puta. Nakon toga isto tako sa zlatnom svjetlosti i na kraju vidimo, kako nas sa svojom nježnom prisutnošću ispunja magenta svjetlost.

"Svemir ne tolerira opsesiju i ovisnost, koja je previše usmjerena na jedno specifično područje života. To je bio razlog zašto je pohlepna molitva, uz jaku želju za ostvarenjem, rijetko donosila rezultate. Ako primijenimo sva ispravna načela manifestacije, ali primjenjujemo ih opsesivno, očitujemo ili manifestiramo suprotno od naše namjere. Opsesivnost pokazuje nevjeru u moći naše nakane i božansku moć. "
Almine


Malo je ljudi koji su potpuno prepušteni životu i koji spontano uživaju u svakom trenutku.

Zašto je to tako ?

Lako je reći razmišljaj pozitivno i tako ćeš privući isto u svoj život !

Usprkos svačije želje za uživanjem i srećom, na sve djeluju razne zakonitosti, koje je mudro razumjeti, kako bi ih mogli lakše nadići.

Zakon privlačenja. Slične energije ili vibracije se privlače.

Lažni ili prividni optimisti su oni koji samo pozitivno razmišljaju, racionaliziraju ili imaju pozivna opravdanja za teže situacije u životu i tako žele ukloniti negativno i zaštititi se od njega.
No pri tome ne postoji istovjetna usklađenost misli ili ideja sa pozadinskim emocijama.
Mentalna pozitivnost nije dovoljna, kako bi imali ugodna i stvarno ispunjavajuća iskustva u životu.
Pozitivne emocije, koje prate pozitivne misli su najsnažnije manifestacijsko oružje.

Pravi optimista zrači pozitivnim uvjerenjem i pozitivnom emocijom kao cjelinom, odnosno on je prepušten tijeku života i inspiraciji, koja dolazi s božanskog Izvora.
On se ne trudi pozitivno misliti, on spontano izražava svoju prirođenu visoku vibraciju cjelovitosti.
Pokret pozitivnog mišljenja pod svaku cijenu, dovodi do toga da potiskujemo negativne emocije, koje poput magneta prizivaju negativne životne situacije.

Emocije su snažne i one pokazuju kakva je naša stvarna vibracija.
Kada nešto potiskujemo to znači da odbacujemo sami sebe. Negativne emocije su pohranjene duboko u nama i većinu vremena nedostupne svjesnosti.

Zakon paradoksnog efekta. Kada se fokusiramo na nešto to tjeramo od sebe.

Motiv za intenzivno fokusiranje pokazuje kako je u pozadini strah. Razlog za fokusiranje na nešto je intenzivan osjećaj nedostatka i nemoći.

Naše prirodno stanje je ljubav i obilje i ne trebamo se fokusirati u životu na dobivanje toga.

Trebamo napraviti prijelaz sa fokusiranja, na dopuštanje životu, kako bi se on spontano dešavao i razvijao, onako kako dolazi, sa svim svojim spektrom emocija.

Naravno da trebamo inicijalno imati jasnu namjeru kuda idemo, no to se razlikuje od opsesivnog fokusiranja i jake želje, koja u sebi nosi sjeme straha i sumnje u ostvarenje cilja.
Strah je niska vibracija, koja blokira tijek životne energije.

Dva su izbora. Ili će nas u životu voditi naše malo ja ili ego ili ćemo biti sjedinjeni sa svojom božanskom esencijom u jednoti i cjelovitosti.

Glavni simptom koji nam govori da ego želi kontrolirati život je kada npr. dobijemo impuls da se unaprijed pripremamo za neke predstojeće situacije i izazove, pripremamo svoj nastup i pokušavamo unaprijed naučiti ulogu, koju ćemo odigrati ili odglumiti u toj predstojećoj situaciji.
Ispod te uloge i maske ostaju potisnute negativne emocije, koje privlače negativne ishode, čak i onda kada uspješno odglumimo naučenu ili pripremljenu ulogu.

Zakon povlačenja. Niske frekvencije i više frekvencije se sinkroniziraju.

Onaj koji ima snažniju, jaču frekvenciju, povući će drugoga na svoj nivo.
Ako u sobi ostavimo klatna koja se različito gibaju, nakon nekog vremena, ona će se sva sinkronizirati i gibati s istim otklonom i snagom.

Ako je netko na nižoj vibraciji /npr. potisnuti snažan strah / u njegovoj prisutnosti se osjećamo loše i bez energije, jer se naša vibracija počela snižavati, kako bi se oboje sinkronizirali. Mi počinjemo vibrirati na frekvenciji straha, jer je on bio snažan. Bio je intenzivniji, nego što je naša povezanost sa našom esencijom, koja je najsnažniji izvor beskonačne energije.

Većina se nakon takvih iskustava počne zaštićivati i izbjegavati druge ljude u čijoj se prisutnosti osjećaju loše. Osoba počinje izbjegavati negativno. Zaštićivanje dovodi do toga da se naša aura skupi i da se zatvorimo za slobodni tijek energije. Napeti smo i zgrčeni. Mi se tim zatvaranjem možda trenutno zaštitimo od nesvjesnog vampirizma od okoline, no istovremeno se zatvorimo i blokiramo svoj slobodan tijek energije. Mi više nismo fluidni i zatvaramo se za bogatstvo iskustava, koje nam život donosi. Ne sudjelujemo u radosnim iskustvima, kada unaprijed izbjegavamo konflikte ili neugodne situacije. Štitimo se od tuđe energije.
Prestajemo biti svjetleće svjetlo, što je naša prava priroda. Tako postajemo sve osjetljiviji i ranjiviji na negativne vanjske utjecaje i privlačimo sve više negativnosti i neugodnih situacija.
Naša osnovna snižena vibracija, privlači istovjetne vibracije.

Ako smo mi stabilna, snažna pozitivna vibracija, onda ćemo mi po zakonu povlačenja, povući i dignuti druge na svoj viši nivo vibracije.
Što češće dopustimo životu da se kroz nas izražava, postajemo sve jači i stabilniji i centrirani u svojoj iskonskoj božanskoj prirodi.
Zračimo ljubavlju, obiljem svega, samopouzdanjem, sigurnošću i pravi smo blagoslov svima. Naše uživanje u životu postaje „zarazno „ i za druge . Mi postajemo izvor svega i okolina više ne utječe na nas.
Uživanje je spontano i usklađeno sa božanskom inspiracijom iz naše dubine.

Stojimo pred dubokim ponorom, gdje ne vidimo dno i trebamo skočiti !

Osjećamo li strah ili nelagodu, povjerenje, predaju, imamo li više izbora ?

Ta slika je inače arhetip za predaju nepoznatom ili neznanom, odnosno svojoj pravoj božanskoj nespoznatljivoj prirodi.
To je također simbol za predaju maloga ja, svojem višem ja ili za odustajanje od kontrole maloga ja.

Stanje svijesti onoga koji stoji pred pravim fizičkim ponorom, određuje njegovu percepciju, osjećanje, značenja koja daje situaciji i izbore koje može kreirati.

-Malom ja skok u ponor znači smrt ili ozljeđivanje i nema drugog izbora.

-Onom koji npr. vidi ili osjeća energije i nalazi se u svjesnosti jedinstva, ponor nije prazan zastrašujući prostor. Ako svjesno koristi moć trenutnog redefiiranja značenja i vjeru u svoju trenutnu moć kreacije, on može, kao što se to radi u lucidnom snu, promjeniti vanjske okolnosti u kojima se nalazi. Može svjesno izači iz tog sna i trenutno kreirati drugi. On ne ovisio ispunjenju kroz vanjske okolnosti ili događaje, jer je centriran u svojoj esenciji koja je jedini izvor sigurnosti i ispunjenja.
Poznati su takvi šamanski darovi i primjeri. To možda izgleda kao čudo ili se čini kako nije realno ostvarivo.

Istu stvar ili princip opisuje ova priča : Jedna grupa ljudi je imala puno afričkih maski, koje su nabavili u afričkom selu i koje je trebalo prenijeti preko granice. Neke ljude su zadržali, jer je carinicima postalo malo sumljivo o čemu se tu zapravo radi. Među njima je bio jedan šaman, koji je svjesno svoju masku, obukao u mentalni veo, koji mu je dao drugo značenje. On je zamislio da je ta maska, prekrasni mali osobni kofer, koji se normano prenosti preko granice. I što se desilo ? Par carinika je sa divjenjem obratilo pažnju na njegov lijepi i praktičan osobni kofer i izrazilo mu divljenje, uz normalno propuštanje preko granice. Pa kako je to moguće ?
Njegovo jasno izraženo uvjerenje i informacija, koju je emitirao, postali su dio percepije carinika. Oni su vidjeli ono značenje, koje je on projeciro na predmet. Dio toga je bilo i njegovo uvjerenje kako će svi vidjeti isto i osjećaj da je cijela situacija i svi u joj, prožeta ugodom, ljepotom i lakoćom.

To se i inače dešava na ta tom principu i kod manje „čudesnih „situacija.
Ako veliki broj ljudi projecira svoje strahove i uvjerenja kako je npr. neko mjesto na cesti opasna točka, gdje se dešavaju nezgode to onda i postaje takvo mjesto.
Kreira se sve više nesreća i onda same nesreće osnažuju početno uvjerenje i zatvaramo krug samoispunjujućeg proročanstva.
Nove nesreće postaju dokazi kako je to mjesto stvarno opasno i uvjerenja i negativne emocije i očekivanja su sve snažnija. To su dokazi kako je to sve istinito i stvarno.

Ako netko dobije etiketu dobrog čovjeka, ta etiketa i očekivanja drugih, otvaraju mu mnoga vrata, bez obzira što on trenutno zaista emitira ili čini.

Što se više priča o pedofiliji, to se više pronalazi pedofila. Što se više borimo protiv nečega, toga je sve više. Što više ulažemo svoju energiju u gledanje vijesti i u očekivanja i strahove vezane za teroritzam, njega je sve više, itd . itd.

Sami određujemo značenja ili ih prešutno preuzimamo iz kolektivnog nesvjesnog.

Značenja ili prosudbe su projekcije maloga ja, koje inače zovemo velovima iluzije.

Onoliko koliko svoje pažnje i energije usmjerimo u neko značenje, toliko ono postaje „stvarnije „.
Svjesni manipulatori dobro poznaju ove zakonitosti. Oni svojm namjerom daju nekim pojavama ili objektima značenja koja oni žele. Oni koji postaju žrtve takvih manipulatora, nesvjesno prihvaćaju kao istinu ili realnost, ono što je hipnotičkom sugestijom instalirano u njihovo iskustvo.

Većina ljudi ostaje zarobljena u svojim vlastitim nesvjesnim programima i uvjerenjima i stalno se vrti u istom ponavljajućem krugu.Oni nisu svjesni da su sami kreirali svoju realnost, baš sa tim značenjem i da se onda bore protiv njega. Ili nisu svjesni da su prihvatili tuđu volju i značenje, koje je superponirano kao veo na nevinost božanske neutralne kreacije.

Mi određujemo značenja svojih iskustava !
Jedina je razlika činimo li to nesvjesno ili svjesno, ili jesmo li pri tome u svjesti jedinstva ili u svjesti maloga odvojenoga ja !

Oznake: značenje malog ja