Bezuvjetna radost

Danas sam se susrela sa svojim stalno prisutnim unutarnjim tiraninom koji se zove : „Obećala sam samoj sebi i očekujem od sebe da učinim to …reagiram tako ……ispunim to ….budem to i to…… i ne smijem iznevjeriti samu sebe !“
Na prvi pogled to izgleda kao neophodni motor, koji me vodi u mom životu i čuva od moralnog pada i tzv. grešaka i koji mi je referentna točka, koja me usmjerava što je dobro, što je loše i kuda trebam ići isl..
No upravo je u tome stvar.

Prihvatila sam najviša moralna i etička pravila koja su dio kolektivnog programa, a koji je u mene upisan kućnim i školskim odgojem te religioznim okvirima i dogmama o duhovnosti i moralu. Deset božjih zapovjedi, najviše etičke vrijednosti i stalno fluktuiranje od očekivanja do krivice.
Pozadina i posljedica svega toga je konstantno prosuđivanje sebe u svakom trenutku, kroz uspoređivanje onoga što mislim da je ispravno i onoga što trenutno činim ili o čemu razmišljam.

Znači ja ne slušam svoju inspiraciju koja dolazi od srca ili božanskog u trenutku, nego slušam svog unutarnjeg moralnog kontrolora, koji djeluje po unaprijed napisanom programu i pravilima.

Reći ćemo: „Da nema toga, pa ljudi bi se poubijali, još više lagali i bili nepouzdani, ne bi dolazili na posao, izvršavali bračne obaveze i obećanja, ne bi bilo reda, dogovora… itd.“
No zar ljudi i onako i usprkos toga to već ne rade ?

Kada bi svi slušali unutarnje božansko vodstvo, sve bi teklo u savršenoj harmoniji i savršenoj uklopljenosti, jer ne bi bila potrebna religiozna ili moralna uvjetovanja kao vanjski korektivi.

Vraćam se mojem dragom tiraninu -moralnom procjenjivaću, koji u svakom trenu ima neka očekivanja od mene same.

Iznevjeriti sebe i obećanje dato sebi s automatskim uključivanjem krivice, je najsnažniji motor koji nas stalno drži u pokornosti prema vanjskim pravilima.
Tako smo potpuno predali svoju moć vanjskom i postali podatan materijal da nas i drugi ljudi mogu uspješno kontrolirati i manipulirati. Mi po istom modelu imamo svoja očekivanja i pretpostavke što drugi od nas očekuju i nastojimo ispunjavati ta očekivanja po svaku cijenu.

Čak i kada nema vanjskih kontrola, diktatora ili ljudi koje bi mogli povrijediti i iznevjeriti svojim ponašanjem, ova samo- nametnuta očekivanja i samo-prosuđivanja stalno rade.Tako produbljujemo svoje nepovjerenje u sebe i svoju pouzdanost, vrijednost, jer kad tad ćemo biti u prilici iznevjeriti svoja očekivanja. Naravno da se to projecira i na van i ovaj svijet postaje opasno i nepouzdano mjesto. To sve nas drži na najnižim frekvencijama krivice, straha, osude, ljutnje i pojačava naš unutarnji mentalni dijalog. To nas drži odvojenim od nas samih !

Zar je to moj najviši izbor koji želim ponovo re-kreirati u svakom trenutku ?

NE! Danas nastojim boraviti u poniznosti znanja kako su svi izrazi Božanskog Savršenstva oslobođeni od prosudbi ! Beskonačna nevinost svega je okrnjena etiketiranjem i uspoređivanjem. Vraćam se u svoju izvornu nevinost!
Prepoznajem, promatram i prihvaćam svoja očekivanja i obećanja dana sebi i drugima, svoju krivicu i samo-optuživanje….slušam što mi srce govori i gdje me vodi!

Dijete se nauči kako treba vjerovati vanjskom, koje određuje njegovu vrijednost. Kada plače majka ga utješi i on nauči da utjeha priznanje dolazi iz vana.

Kada se spontano iz svog višeg ja igra i istražuje razne mogućnosti, npr. razne crteže po zidu sobe, dobije ukor i nauči da mu vanjsko određuje kako nije u redu i kako je zao ili zločest.

To je lijepi početak igre:“ Ne možeš biti ono što jesi !“ Započinje dresura prisilne socijalizacije i obrade dobrog, poslušnog i moralnog građanina !

Uobičajenim odgojem okaljali smo dječju nevinost i programirali ga za igru u ovom svijetu sa svim mogućim zapletima, mogućnostima i izmišljenim granicama, koje svi ozbiljno shvaćaju.

Odgoj i svi sustavi od školstva do robovskog tržišta rada podgrijavaju ovu iluziju, kako je vanjsko i drugi ljudi, ono što nas određuje i da smo žrtve u milosti vanjskog.
Stvaramo slojeve uvjerenja, etiketa i značenja, koje su naljepljene na naše naočale, koje tako zamagljjuju direktno i cjelovito iskustvo.

Ne čujemo više svoju unutrašnjost i božansko u njoj, jer smo zabavljeni spašavanjem života u vanjskom i vanjskom izvedbom uloga.
Uživljavamo se u vanjske uloge i naša moć je predata iluzornom, umno izmišljenom vanjskom.

Vjerujemo uvjerenjima. Izmišljamo vanjskog Boga, religiju i duhovne tehnike.Vjerujemo i predajemo se vanjskim autoritetima, novcu i materijalnim objektima.
Stvaramo hijerarhiju i zaboravljamo na sebe.

Um projecira vanjske zaplete i život nam prolazi u vjerovanju u istinitost umne izmišljotine.

Kada se um koncentrira na jedan oblik, onda on postaje sve gući i na kraju postaje ogledalo u kome osoba vidi svoju obrnutu sliku, ono što nije. Tako um stvara dualnu igru i borbu onoga što jeste sa onim što nije.



Postoji li majka koja iz svoje esencije podržava esenciju svog djeteta i tako ne dolazi do zaborava djeteta da je on kreator u dječjem ili kasnije ljudskom obliku?

Postoji li majka koja istovremeno kreira igru vanjskih granica i vanjskih uloga, tako da dijete uvjek zna da je to samo igra, a ne realnost ? I kako se to igra ?

Postoji li majka koja nije ovisna o svojoj vanjskoj ulozi i kreaciji i nije vezana za nju?

Postoji li majka koja poštuje božansku volju, izraženu kroz njeno dijete ?

Postoji li majka koja poštuje slobodu djeteta, koja je izraz njegove božanske povezanosti?

Postoji li majka koja ne posjeduje svoje dijete i ne guši ga brigom i strahom ?

Postoji li majka koja stalno bezuvjetno voli, a za ljudsku ljubav zna da je samo instrument igre?

Postoji li majka koja zna da je jedno sa svojim djetetom i kako je igra odvojenih personalnosti samo igra ?

Postoji li majka koja je jedinstvo unutarnjeg i vanjskog ?

Postoji li ???

Postoji...... ali ne u iluzorno odvojenom vanjskom !!!

„Kako ti vidiš odnos slobode, empatije i ljubavi i što misliš o „tri principa „?“

Evo jednog viđenja odgovora na pitanje moje drage prijateljice :

Na nivou dualnosti sloboda jednoga maloga ja može ugroziti slobodu drugoga, ali da toga nisu niti svjesni i onda kada imaju najbolje namjere.To je zato što nemaju viđenje široke slike savršenstva, gdje je sve usklađeno. Ja sada želim auto i mislim da nikoga to ne ugrožava, no nemam širu sliku i ne mogu to znati. Malo ja je motivirano svojim željama, koje trebaju očuvati njegove iluzorne granice. Ako je malo ja naučilo razlikovati svoj unutarnji dijalog od glasa s Izvora, onda se počinje ponašati usklađeno sa cjelinom i tada je motivacija za autom potaknuta iz njegovog višeg ja ili Izvora.

Kako to možemo razlikovati? Po tome je li postoji jaka potrebitost i želja, uz istovremeni strah od neostvarenja /ego / ili je to samo naša preferencija, sklonost, koja se ne mora ostvariti, ali bi nas radovalo njeno ostvarenje. Ako ta radost ide s mirom, sigurnošću ili jednostavnim znanjem, kako je tijeku nabavka auta, onda je to volja božja tj. ujedinjena naša volja s božjom. Ako se javljaju strahovi, brige sumnje, to može značiti ili da se um sekundarno uključio u namjeru jednote ili da je to od početka bila samo odvojena kreacija maloga uma. S vremenom se to raščišćava i razlikujemo što je što.
U tom procesu je bitno prihvaćanje, prepuštanje i ne insistiranje na realizaciji, jer tako blokiramo proces ostvarenja.

Kažeš: “ Vodi li to u apsolutnu slobodu bez obzira na ozljeđivanje drugih i slobodu koja zaboravlja na ljubav i empatiju. ?. „

Apsolutna sloboda je moguća samo kada smo jedno s Izvorom. Tada nestaje i iluzija slobodne volje i nema dualnog suprostavljanja, ali niti odvojene ljudske ljubavi, niti povređivanja.
Ne zaboravlja se na ljubav i empatiju kada smo jedno s Izvorom, jer je ona ugrađena u osnovno iskustvo i svaki manji dio igre je savršeno uklopljen u cjelinu te nema povređivanja. Kreirano je iz najšire božanske cjelovite vizije i sve puzzle su savršeno uklopljene. Tada nije niti moguće povređivanje. Svako slobodno djelovanje je istovremeno integrirana frekvencija ljubavi i empatije. Mi smo kreator i kreacija, koji nisu odvojeni i ne promatraju sebe odvojeno. Pri tome mi ne razmišljamo da li povređujemo ili o kvaliteti ljubavi i empatije, jer to jesmo i svojim bivanjem i djelovanjem. Automatski vibriramo cjelovito. Kreacija je direktni izraz božanskog savršenstva, a ne njegova obrnuta iluzorna slika.

Sada, dok nismo u potpunoj jednoti stalno, onda smo dominantno u kognitivnom procesu maloga ja, koji uspoređuje, odvaja i kontrolira iskustva, kako bi se zaštitio.
To ne znači da u jednoti više nema maloga ja. On ostaje kao instrument, kroz koji božansko uživa u fokusiranju na detalje onoga što je kreirao. No tada više nema etiketiranja i prosudbi poput, ovo je dobro ili loše u dualnom prosuđujućem smislu. Razlikovanje oblika i dalje ostaje, ali bez uspoređivanja. Razlikovanje / discerment / nije isto što i prosuđivanje /judgment /.

To je kao kada slikar slika i kaže: „ovdje ću staviti više plave, a ovdje žute.....“. On uživa u spontanom slobodnom fluidnom kreiranju, koje kao inspiracija dolazi s Izvora. /Izvor mu ne naređuje npr. :“ dodaj bijelu boju i sl. „, jer je on kokreator u igri stvaranja/. Pri tome razlikuje oblike i sliku i uživa u samom procesu, ali je ne prosuđuje i ne proglašava neke dijelove za remek djelo, a druge za grešku ili kić. Vidi fokusirano detalje, ali istovremeno vidi savršenstvo cjeline. Nije vezan za kreaciju i ne pokušava je zadržati, jer u svakom trenutku izranja nešto novo, uzbuđujuće, nadahnjujuće i začuđujuće. Nema potrebe za komparacijom i stvaranjem linearnog vremena, gdje bi nešto iz prošlosti bilo bolje ili lošije.
Misli i oblici su postale instrument /sluga/ Izvora, kroz koje on kreira avanturu zadovoljstva, sada.

Prividni je apsurd: „Mi kao svjesni slobodni kreatori koji slobodno biramo što hoćemo kreirati i s druge strane naša predaja božanskom te prihvaćanje svega i odustajanje od sitnih želja „.
Ovo nije apsurd kada smo jednota tj. kada smo jedna božanska volja. U trenutku dolazi inspiracija iznutra i mi je slobodno formiramo u rezonanciji sa inspiracijom izvana. Unutarnje i vanjsko nije odvojeno.

Predaja božanskom je važeća i bitna za vrijeme dok smo u iluziji odvojenosti i kada ego ima iluziju da egzistira sam te ima odvojenu volju. U jednoti mi jesmo Bog koji ima ljudsko iskustvo i kreira slobodno. Ima široku i usku viziju istovremeno. To je igra ili eksperiment i nema greške ili krivice. To je avantura bez osude i nema povređivanja, jer je sve usklađeno, savršeno. Nema obrnute refleksije u ogledalu ili sjena, nego je sve izraz božanskog.

Što s tiče „ Tri principa „ koliko sam do sada vidjela sviđaju mi se. Njihova svrha je da se ubrza proces dobivanja dubljih uvida u to kako funkcioniraju božanski um, svjesnost i misao. Dakle, u tome nam može pomoći samo ona osoba koja je spoznala svoje pravo ja i tada ona na nas djeluje iz njega. Njena esencija komunicira sa našom esencijom i tada se dešava alkemija dubljih uvida i iscjeljenja. Sama teorija o principima ne znači ništa, pogotovo ako osoba nije spremna. Samo iznošenje doktrine ne mora ništa pokrenuti, jer je to individualni duboki proces.

Tu nastaje glavni preokret u razumijevanju kako sami kreiramo tj. projeciramo svoju realnost kroz svoja uvjerenja i da ne postoji nikakva vanjska objektivna stvarnost, koja nas eventualno može ugroziti. Tako se učimo preuzimati odgovornost za sve u okolini, jer smo sve mi reflektirali tj. kreitrali / najveći dio s kolektivnim nesvjesnim pristankom i dio sami svojim uvjerenjima i starim iskustvima./
Moja je odgovornost, ali ne i krivica, za rat siromaštvo itd. Izabrala sam vjerovati u nepravde i kaos itd.

No, stvar je vrlo jednostavna u osnovi. To su sve samo misli i prateće emocije. Osvještavajući ih one nestaju i tako omogućujemo božanskoj inteligenciji ili umu da iz svoje šire vizije, kroz malo ja, kreira benevolentnu realnost.
Uvjerenja poput :“To je nemoguće promijeniti, ili tko sam ja mala, da mogu mijenjati svijet, itd. „, su samo uvjerenja.
Uvjerenje ja sam savršena i moćna je jednako snažno i vrijedno kao uvjerenje da sam grešna i slaba.
Tri principa nas mogu osloboditi od igranja uloge žrtve, ako ih počnemo iskustveno živjeti.

Ima li stablo uvjerenje i emociju da u jesen umire i da je padanje lišća štetno i tužno ? Kada umire kukac ili životinja mi ga personificiramo i etiketiramo prema svojim iskustvima, kao gubitak i loš događaj. Nisu li prirodni ciklusi i godišnja doba nešto što je van etiketiranja i što možemo i trebamo samo kroz direktno iskustvo iskušavati.
Dobro je da neke stvari manje etiketiramo i tako npr. ne idemo na sprovod, niti ne cmizdrimo, kada noć umire, niti ne slavimo krstitke kada se dan rodi.

Kraj kompulzivnom etiketiranju !

Sve što činimo, činimo sami sebi, jer postoji samo Jedno biće s iluzijom mnogostrukosti.
Ali s druge strane i sama kategorija ozljeđivanja je prosudba. Ja jedem druga živa bića /mikrobe, meso i biljke / i to je loše, zlo i povređivanje. Ovo zadnje je samo naša etiketa. Kao što i najgore iskustvo npr.silovanja za neku žnu može biti kraj života i dalje farbanje svega u crno, dok neka druga stavi drugačiju etiketu na to iskustvo. Npr. nazove ga izazovom, koji je potiče da bude bolja, da raste itd.......

Mi kreiramo i određujemo značaj nekog iskustva, koje je samo po sebi neutralno. „Tri principa „ govore o tome kako mi projeciramo naše misli i tako kreiramo kvalitetu iskustva. Promijenimo prosudbe iz negativnog u pozitivno i onda imamo drugačije iskustvo. Nešto izgleda loše za sve, zato jer smo pristali na kolektivna uvjerenja i tako nam to postaje sve uvjerljivije i imamo sve više dokaza, kada svi ponavljamo stalno ta ista uvjerenja. To postaje kao neoboriva istina, koja se više ne preispituje.

U nemanifestiranom božanskom nisu još diferencirane kvalitete ljubavi, empatije i slobode i sl..

Kasnije u jednoti su kao jedna manifestirana vibracija, koja objedinjuje sve kvalitete. Mir, ljubav, radost, ispunjenost, sigurnost i sloboda su ista cjelovita vibracija.

Kako padamo u dualnost, sve više odvajamo te kvalitete kao odvojene, mada one nikad nisu stvarno odvojene. Ali igra time postaje zabavnija, kada ih um prividno odvoji. Stvaramo im i iluzornu suprotnost i borbu između njih. Sve je u redu, dok se ne identificiramo s igrom i ne zaboravimo kako smo mi kreatori, a ne odvojena kreacija.

Empatija je osjećanje tuđih emocija, kao što je telepatija svjesnost tuđih misli. Oni se spontano pojavljuju kada se očistimo od potisnutih sadržaja i ne bježimo od njih, tj. kada se ujedini naše srce sa umom. Empati osjećaju tuđu bol i emocije, ali se ne vezuju za njih, pa tako olakšavaju rastakanje tih iluzornih emocija. Tada možemo reći da preuzimamo tuđe, no to nije istina. Postoji samo jedno biće i ono je svjesno svih eksperimenata u umnom izmišljavanju mnoštva. To jedno biće je nepovredivo. Ako bježimo od boli i slobodu koristimo kao sredstvo svoje ugode, onda ne možemo biti empati i iscjeljivati velove iluzije.

I sam termin slobode je nastao kao posljedica dualne igre, jer on automatski kreira i neslobodu. Ono što smatramo slobodom je dio naše cjelovitosti za koju se ne trebamo boriti, jer to jesmo.

Toliko riječi za ono što svi imamo i znamo u svojoj esenciji, no eto i to je dio igre otkrivanja i kreiranja !

Oznake: plaža

Svaka stanica našeg tijela sakuplja memorije i informacije tijekom iluzije kretanja linearnog vremena . Zato tijelo stari, jer sve više geometrijskih oblika starih uvjerenja i stagniranih emocija otežavaju slobodan tijek životne energije. Naše tijelo je tada sve više gusto ogledalo, koje reflektira ono što nismo.
Cilj duhovnosti treba biti da svaka fizička stanica bude izraz božanske cjelovitost. To je uzašće, kako ga opisuju i kod Isusa koji je fizički nestao iz grobnice, jer je došlo do sjedinjenja duše i tijela. Njegove fizičke stanice su tada počele vibrirati zajedno sa višim duhovnim tijelima.
Ako dominantno boravimo van tijela npr. u našim višim svjetlosnim tjelima, onda naše fizičko tijelo ostaje odvojeno kao sjena, kao ogledalo, kao nešto što nije ili sa suprotnim kvalitetama od onoga što jeste, beskonačni, bezvremeni život. Neki dođu u stanje blaženstva i budu svjesno u višim dimenzijama i sretni su zbog toga, jer to smatraju svojom konačnom samorealizacijom. No to je samo jedan korak. Mnogi istočnjački sveci su zapeli na tom nivou. Pri tome dolazi do ubrzanog starenja i destrukcije njihovog fizičkog tijela. To svoje probuđeno više svjetlosno tijelo treba ujediniti s fizičkim, koje tako postaje ono što jeste. Tada više nema iluzije odvojenosti i tada postajemo božanski izraz cjelovitosti.

Kod duhovno neporobuđenih ljudi se dešava sličan proces. Uobičajena reakcija na traumu ili šok je da naše emocionalno tijelo „pobjegne „ iz fizičkog „ i tako se disocira od fizičke boli. U ekstremnijim slučajevima dolazi do schizofrenije.

Razlog zašto mnogi duhovnjaci imaju karcinom ili druge bolesti, je upravo gore opisano. Oni borave u višim tijelima, a stanice fizičkog nisu sjedinjene sa svojim višim tijelima. Nisu napajane u potpunosti sa životnom energijom božanskog Izvora. One žive u iluziji odvojenosti i osamljenosti. Nisu dio jedinstvenog polja. Kognitivna težnja za jedinstvom i razumijevanje, nisu isto što i samo svjesno iskustvo jedinstva.

Ako je unutarnje muško odvojeno od ženskog, onda živimo u iluziji odvojenog. Muško predstavlja svjetlost, uvide, logiku, percepciju, fizičko. Žensko predstavlja frekvenciju, dušu, emociju, ljubav. Njihovo vjenčanje u nama samima, je uskrnuće i završetak iluzije odvojenosti. Duša je jedno sa tijelom, tzv.budna fizička realnost ili svjetlost je jedno sa dimenzijom snova, gdje dominira frekvencija. Nestaje razlika između sna i budnosti i postajemo svjesni lucidni sanjači ili svjesni kreatori igre. Nestaje razlika između života, što je vezano za fizičku ravan i smrti, koja je povezana sa odvojenim isustvom boravljenja u svijetu duše ili frekvencija tj. svijetu snova. Nema više potrebe za cikličkim lutanjem u krugu život – smrt.

Ako postoji disbalans između svjetlosti i frekvencije, tj ako dominira svjetlost, onda je to destrutivno za naše fizičko tijelo. Previše težnje za razumijevanjem, znanjem ili kontrolom. Svaka stanica treba biti jedinstvo ili balans svjetlosti i ljubavi tj. jedinstvo svjetlosti i frekvencije /tonal - luminosity /.
Zato mnoge psihološke i duhovne terapije potiču dolaženje u kontakt sa potisnutim emocijama i traumama. Tada se naša percepcija ujedini sa emocijom i dolazi do ucjelovljenja. Postajemo svjesni emocije. Svjetlo ili percepcija se trenutno spoji sa emocijom ili frekvencijom. Dakle, u iskustvu jedinstva nema odvojenosti percepcije i emocije tj. one su istovremene, kao što su istovremene sve ostale polarnosti u jednoti. Srce i um su jedno. Kognitivno i nekognitivno postaje jedno. Lijeva i desna polovica mozga su jedno. Dakle, naše bivanje je istovremeno sa činjenjem.
Onda, obrnuto promatrajući, možemo reći i da je uzrok karcinoma odvojenost naše percepcije i emocija. U tom kontekstu težnja za razumijevanjem može biti dobar okidač za ucjelovljenje, no najčešće je upravo ta težnja razlog još većeg odvajanja od svog ženskog dijela. Previše smo u kognitivnom ili muškom načinu funkcioniranja, dok naša unutarnja žena sakuplja sve više bolnih emocija, koje naš muški dio želi izbjeći, jer one se nikad ne mogu razumjeti ili kognitivno objasniti. Tako unutarnji jaz ili razvod u nama postaje sve jači. To je pogodno tlo za bolesti i starenje.

Dakle, neprobuđeno ljudsko biće koje živi dominantno u iluziji odvojenosti je predodređeno da bude bolesno, da stari i da umre.
No djelomično probuđeno i nepotpuno integrirano duhovno biće, nije također oslobođeno od jahača apokalipse. To što neko komunicira s anđelima i može iscjeljivati druge, vidjeti i razumjet šire, ne znači da je sam sebe ucjelovio na svim nivoima.
Kako ja mogu iscjeliti nečiji karciom, a sam sam obolio od maligne boesti ili neke druge bolesti ? Tako što još nije u potpunosti sve integrirano i što još ima nekih slijepih točaka ili sjena u našem životu.

Zašto netko tko nije duhovni tragalac može imati bolje fizičko zdravlje od duhovnjaka ? Osoba koja prihvaća svoj 3D život i živi u tijelu /mada je to iluzorna odvojena priča /, uživa u hrani, seksu, fizičkom radu je manje rascjepljena od one osobe, koja radi to isto, ali ima duhovnu težnju da postane nešto drugo. Ona projecira sebe u bolju duhovniju budućnost i pri tome ne prihvaća sadašnjost. Etiketira je kao nešto što nije dobro, niti poželjno i što se mora stalno popravljati. Vidimo da tu u stvari ima više negativne energije ili neprihvaćanja i osuđivanja, nego kod prosječnog 3D spavača. To rezultira sa više bolesti ili problema. Ono protiv čega se borimo jača.

Jednostavnost i poniznost u trenutnoj svjesnosti, nam može pomoći da smanjimo unutarnju borbu i uskladimo se s božanskim Izvorom.
Sam naziv svjetlosni radnici ili ratnici, ističe tu našu svjelosnu mušku crtu, koja ako nije usklađena sa unutarnjim ženskim, stvara probleme i produžava iluziju linearng vremena.

Za naše jedinstvo i cjelovitost se ne treba izboriti ili raditi za njega, ono je sada tu. Kada muškarac u nama utiša svoj unutanji dijalog i kada je prozor našeg srca očišćen od vela emocionalnih želja i preferencija, onda se naša prava božanska priroda izražava. Nema sjena ili obrnutih zrclnih refleksija. Duhovnjaci često optužuju svoj ego i um, a srce smatraju neprikosnovenim glasnikom Izvora. No ako je ono prekriveno velovima poput, ovo mi se sviđa, ovo ne želim, ovo mi je ugodno, ovo je neugodno, i sl. onda to dovodi do iskrivljenja glasa s Izvora, čak i onda gada je um potpuno miran i prazan. Te emocionalne etikete ili prosuđivanja i nelagode koje osjećamo u tijelu su samo sjene ili obrnute projekcije.

Uvjek je isti odgovor za sve . Budimo svjesni trenutka i prihvatimo sve što izlazi !