Bezuvjetna radost

Dijete se nauči kako treba vjerovati vanjskom, koje određuje njegovu vrijednost. Kada plače majka ga utješi i on nauči da utjeha priznanje dolazi iz vana.

Kada se spontano iz svog višeg ja igra i istražuje razne mogućnosti, npr. razne crteže po zidu sobe, dobije ukor i nauči da mu vanjsko određuje kako nije u redu i kako je zao ili zločest.

To je lijepi početak igre:“ Ne možeš biti ono što jesi !“ Započinje dresura prisilne socijalizacije i obrade dobrog, poslušnog i moralnog građanina !

Uobičajenim odgojem okaljali smo dječju nevinost i programirali ga za igru u ovom svijetu sa svim mogućim zapletima, mogućnostima i izmišljenim granicama, koje svi ozbiljno shvaćaju.

Odgoj i svi sustavi od školstva do robovskog tržišta rada podgrijavaju ovu iluziju, kako je vanjsko i drugi ljudi, ono što nas određuje i da smo žrtve u milosti vanjskog.
Stvaramo slojeve uvjerenja, etiketa i značenja, koje su naljepljene na naše naočale, koje tako zamagljjuju direktno i cjelovito iskustvo.

Ne čujemo više svoju unutrašnjost i božansko u njoj, jer smo zabavljeni spašavanjem života u vanjskom i vanjskom izvedbom uloga.
Uživljavamo se u vanjske uloge i naša moć je predata iluzornom, umno izmišljenom vanjskom.

Vjerujemo uvjerenjima. Izmišljamo vanjskog Boga, religiju i duhovne tehnike.Vjerujemo i predajemo se vanjskim autoritetima, novcu i materijalnim objektima.
Stvaramo hijerarhiju i zaboravljamo na sebe.

Um projecira vanjske zaplete i život nam prolazi u vjerovanju u istinitost umne izmišljotine.

Kada se um koncentrira na jedan oblik, onda on postaje sve gući i na kraju postaje ogledalo u kome osoba vidi svoju obrnutu sliku, ono što nije. Tako um stvara dualnu igru i borbu onoga što jeste sa onim što nije.



Postoji li majka koja iz svoje esencije podržava esenciju svog djeteta i tako ne dolazi do zaborava djeteta da je on kreator u dječjem ili kasnije ljudskom obliku?

Postoji li majka koja istovremeno kreira igru vanjskih granica i vanjskih uloga, tako da dijete uvjek zna da je to samo igra, a ne realnost ? I kako se to igra ?

Postoji li majka koja nije ovisna o svojoj vanjskoj ulozi i kreaciji i nije vezana za nju?

Postoji li majka koja poštuje božansku volju, izraženu kroz njeno dijete ?

Postoji li majka koja poštuje slobodu djeteta, koja je izraz njegove božanske povezanosti?

Postoji li majka koja ne posjeduje svoje dijete i ne guši ga brigom i strahom ?

Postoji li majka koja stalno bezuvjetno voli, a za ljudsku ljubav zna da je samo instrument igre?

Postoji li majka koja zna da je jedno sa svojim djetetom i kako je igra odvojenih personalnosti samo igra ?

Postoji li majka koja je jedinstvo unutarnjeg i vanjskog ?

Postoji li ???

Postoji...... ali ne u iluzorno odvojenom vanjskom !!!