Bezuvjetna radost

Današnja izjava /Almine kalendar- 31. 1.2017./: Opozicija nije ništa drugo, no trenje ispod mojih stopala, dok se penjem na planinu postignuća.

Zahvalna sam za svaki korak na mom beskrajom putu obilja i radosti.

Danas je pažnja mog unutarnjeg ratnika potpuno okrenuta na unutra, što znači da sam svjesna svake svoje misli, emocije i osjeta trenutka.

Borba unutarnjeg ratnika se odnosi samo na to da ne dajem energiju i pažnju onim mislima i emocijama, koje oduzimaju moju unutarnju moć ili moć koja je jedno samnom, a dolazi s božanskog izvora.
Ne trošim energiju na borbu s vanjskim ili na njegovu kontrolu, jer tako jačam opoziciju i odričem se svoje prirodne moći. Moja unutarnja obitelj tako postaje disfunkcionalna.

Brinem da moja unutarnja obitelj ima sigurne unutarnje granice i puno prostora za njihovo izražavanje.
Usmjeravam svoju majku hraniteljicu prema božanskom izvoru i beskrajnom izvoru hrane i energije. Pošto nam je pažnja na unutrašnjosti, ne gubimo energiju u vanjskim odnosima, koji počinju dominirati, kada je primarni fokus vani.

Moje sigurne granice i beskonačna energija se automatski onda reflektiraju i na vani, koje je izraz unutarnjeg.

Vanjska zbivanja služe samo kao trenutna refleksija onih misli i emocija, koje su neugodne i koje sasiječem u korijenu, kroz vraćanje pažnje u centar ili u nultu točku, gdje nema ni misli ni emocija.
Znači da se borba unutarnjeg ratnika svodi na to da on ima stalno nepristranu pažnju na unutarnjim mislima i zbivanjima.

Dakle, misli opozicije su svjesne i traju trenutno.

Kada smo nesvjesno ulovljeni u starim programima, koji se opiru inspiraciji trenutka to doživljavamo kao bol i patnju, koje traju i koje sa borbom još više jačamo.Tada imamo osjećaj nemoći da išta promijenimo i naš unutarnji ratnik je potpuno napustio svoju unutarnju obitelj i njezine stvarne potrebe.

Nužno je da se javljaju misli otpora i suprostavljanja na mom putu razvoja i kretanja u vanjskom svijetu. No one traju kratko, jer ih ja svojom svjesnošću rastačem u njihovom korijenu.

One tako više ne vode nesvjesnu igru opiranja životu i rijeci koja teče s božanskog izvora.

One tako više ne mogu biti automatski programi, koji se neprestano nesvjesno vrte i ponavljaju u krug.
Svjesna sam trenutnog opiranja i ono je moja odskočna daska na viši nivo.

Misli se jave u trenutku, postanem ih svjesna i dok pažnju vraćam na svoju esenciju i slijedeću misao, koja automatski dolazi s Izvora, ta misao opozicije nestane i na njeno mjesto dođe impuls ili inspiracija s Izvora /automatsko znanje ili praznina bez misli /.

Dakle, funkcija misli i emocija prošlosti, koja su kao sjećanja zapisana u akaša zapisima i svakoj stanici, jeste da me podsjete da se vratim u svoju esenciju i da svu energiju trenutno povučem natrag u esenciju. To znači da ne dajem više energiju starim programima.

Njihova funkcija je samo trenutni otpor, pri penjanju na mom putu.

Vraćam pažnju stalno na disanje i u promatranje procesa u tijelu, koji mi reflektiraju sve ono što odašiljem na van, a nije više usklađeno sa trenutnom inspiracijom u jednosti trenutka.

Moj unutarnji ratnik ne troši vrijeme na rješavanje vanjskih problema, niti na analize strategija, koje treba poduzeti u vanjskom svijetu. Kada se uhvatim u takvom razmišljanju, kažem stop i vratim se u esenciju. Povučem energiju u centar.

Malom ja će uvijek biti jako važno, ono što on misli i sve je neodgodivo važno i hitno, jer ako ono izgubi kontrolu nad vanjskim, desiti će se katastrofa.

Dakle, svaki put kada osjetim nestrpljenje, anskioznost i važnu neodgodivost za razmišljanje, to je signal kako je moj ratnik usmjerio pažnju ka vanjskom.

Kada je njegova pažnja na unutra, onda on bolje čuje unutarnjeg mudraca, koji s Izvora dobiva automatske misli savršeno usklađene sa sveukupnošću.
To je neusporedivo bolje i točnije, nego procjene malog ja koje živi u svijesti odvojenosti i ograničenja i pokušaja da tako kontrolira situaciju i upravlja vanjskim. Malo ja nema cjelokupnu sliku svega i barata sa malim brojem elemenata sveukupnosti.

Unutarnje dijete izrazi svoje emocije unutarnjem mudracu i onda on daje upute ratniku, kako da naše unutarnje dijete zadovolji trenutnu potrebu za igrom, avanturom i nesputanim izričajem.
Unutarnji ratnik prilagodi unutarnje granice za to i pomaže majci hraniteljici da dijete dobije dovoljno hrane i energije za to. Tako se dijete osjeća sigurnim i zaštićenim i slobodnim.
To se onda isto tako manifestira u mom vanjskom ponašanju.

Ostaci starih sjećanja ne određuju više moj trenutak, nego je on izraz skladne unutarnje obitelji, koja se izražava prema inspiraciji koja dolazi s Izvora, u trenutku.
Tako ja postajem izvor i uzrok svoje vanjske ekspresije.
Nisam više žrtva vanjskog.

Ono što je u mom vanjskom svijetu je stara slika prošlosti. Ne borim se protiv te slike, niti joj ne doljevam energiju svojom pažnjom. Tako se ti obrasci prošlosti rastapaju, jer nemaju više moju životnu energiju.
Unutarnji ratnik samo trenutno hvata odjeke tog vanjskog i preusmjerava se na unutarnju nultu točku i žive misli koje dolaze s izvora.
Tako svaki trenutak donosi novu svježu kreaciju i ona zauzima moj vanjski prostor, kao božanski izraz, a ne kao zrcalna refleksija.

Moja duša duh i tijelo su jedno i trenutni izraz Božanskog.

Izražavam beskrajnu zahvalnost za ove darove trenutka !

Oznake: otpor, evolucija

Život nam iznosi puno emocija koje nisu ugodne i pokazuje nam čega svega ima u nesvjesnom moru kolekivnog i individualnog.

No upravo to nam je podsjetnik, kako smo mi kreatori i kako možemo kreirati razne mogućnosti.
Naravno ne iz svijesti maloga zarobljenoga ja i nego iz svoje prave prirode.
Zato moramo prvo prihvaćati, jer tako zaobilazimo čežnju našeg maloga ja koji stalno nastoji popravljati, spašavati i izbjeći bol. Tko prihvaća ? Malo ja prihvaća i predaje se !

Nelagoda nam može postati triger ili podsjetnik da trebamo duboko udahnuti i svjesnost vratiti u svoj centar.
Kaže se da je dovoljno da napravimo 6 udaha, kako bi aktivirali parasimpatikus i tako izašli iz zarobljenosti u simpatičkom zatvoru stresa, straha i bijega.
Kada se tako opustimo i proširimo fokus, lakše dolazimo u kontakt sa dubljim dijelovima sebe i sa stvarnim ja.
Bol ne mora proći, ali je možemo početi promatrati nevezanije. Tonemo u svoju dublju vibraciju čiste svjesnosti i ljubavi i tu počinjemo nalaziti ispunjenje. Bol postupno tako gubi snagu i moć nad nama.

Dispenza lijepo opisuje kako je naše tijelo kemijski ovisno o određenoj emociji ,odnosno kako je naš mentalno emocionalni sklop sa tijelom postao automatska petlja, koja dnevno traži svoju hranu. Ako se oni hrane npr.krivicom, onda treba u životu nesvjesno stvoriti takve okolnosti da se mora ponavljati krivica. Krivica daje osjećaj postojanja. Ako nema krivice, ja ne postojim i zato moram dobiti potvrdu postojanja kroz krivicu. Boli.....ali ipak postojim ! Njegov prijedlog meditacije, u koracima, dobar je način oslobađanja od te stare uvjetovanosti i snažne stanične ovisnosti o prošlosti.

Slušali smo priče o reinkarnacijama i o tome kako u raznim životima imamo razne uloge, majke, sestre oca, bratića itd..
Sada nastojimo otpuštati programe uvjetovanosti i vezanosti za uloge, dok smo u ovom tijelu.
Tako pomažemo dušama s one strane da se i one oslobode od identifikacije.

Duša koja u svijetu mrtvih nosi dominantno neku identifikaciju ili vezanost npr. za svog ljubavnog partnera i ostaje u blizini tog partnera, ako je on u fizičkom obliku.
Oni tako nastavljaju svoju ljubavno -ovisničku vezanost i to im daje osjećaj da se nikada niti nisu razdvojili i tako izbjegavaju dualnu suprotnu emociju rastanka i gubitka.
Tako oboje ostaju zarobljeni u jednoj ulozi i vezanosti.

Zato mnogi nalaze utjehu u datim obećanjima poput : "Susresti ćemo se na onom svijetu i tamo biti vječno zajedno ili vidimo su drugom životu ". Kakva uvjerenja takva i iskustva i možemo ih ponavljati koliko želimo.
No to je samo sentimentalno ponavljanje ovisnosti, koja proizlazi iz toga, što vjerujemo u odvojenost i kako nas samo druga osoba može ucjeloviti.

Sve i da istovremeno osjećamo vezanost za razne uloge koje smo imali s nekim, to nas ne oslobađa. Možda smo svjesni uloge majka- kći i istovremeno života kada smo bili neprijatelji, pa života kada smo bili dobri prijatelji ili ljubavnici itd. To je šira svjesnost, no još uvjek je vezanost i identifikacija.
To je sve kreacija našeg uma i dojam tzv. reinkarnacija, koje u biti istvremene, je samo eksperimentiranje naše esencije sa raznim mogućnostima igara.

U našem svijetu ćemo kazališnog glumca, koji je puno puta igrao ulogu Napoleona, zatvoriti u ludnicu kada on počne tvrditi da je Napoleon.
A mi svi ostali ovisnici hodamo naokolo bez luđačkih košulja, zar nismo apsurdni ?

Naša esencija je van uloga i tu smo jedno i nema nikakve razlike u odnosu prema trenutnom neprijatelju na poslu ili mrtvom bliskom osobom.
Nema čežnje ni mržnje, ni sastavljanja niti rastavljanja.

Mi nekim odnosima dajemo atribute posebnosti ili nepoželjnosti i vežemo se za ta značenja.
Tako i ostajemo vezani za to značenje, koje smo naljepili na osobu. Mi onda i nismo vezani za tu osobu, nego za svoju ideju i emociju o našem odnosu s njom. Imamo odnose sa uvjerenjima i emocijama, a ne stvarnim osobama.

Slijedeća kreacija uma je priča o duhovnim vodičima.To je sve dio sna i kakvu god izmislimo sebi priču ili je prihvatimo od kolektivnog, ona će za nas biti realnost. Ako vjerujemo da nam duhovni vodič pomaže, onda ćemo imati takva iskustva i to će nam biti dokaz kako je to stvarno.
Ako smo kršćani tijekom umiranja nas dočekuje Isus ili Muhamed ako smo muslimani itd.

Mi smo kokreatori, ne zaboravimo to, čak i kada smo odvojeni od Izvora. Doduše tada će naša kreacija biti u distorziji i izvor patnje, jer nije usklađena sa vrhunskom inteligencijom jedne božanstvenosti.

Zato ako kreiramo, mudrije i ugodnije je to činiti iz svijesti jedinstva, a ne odvojenosti.

Reći ćete, ali duhovni vodiči i duhovna nevidljiva hijerarhija, koja je naprednija od nas zaista postoji. Da, postoji zaista kao što postoji i naše tijelo. Eto vidiš da postoji, reći će netko.
Iz takvih uvjerenja mi crpimo naše identifikacije postojanja i to je korjen svih ovisnosti.
Svaka kreacija je projekcija čiste svjesnosti i mi postajemo ovisni o obliku projekcije i zaboravljamo da smo ta čista svjesnost, a ne oblik projekcije.
Oblik je originalno samo trenutan i fluidno promjenjiv.
Ako nam je pažnja stalno fokusirana na jednom obliku, on postaje sve gušći i tada dobivamo dojam kako je stvaran.
Mi svjesnost ili energiju koncentriramo u neku formu i tako joj dajemo postojanje.
Opsesivno održavamo pažnju na obliku i tako imamo dojam da ta forma opstaje u vremenu.
Pažnju držimo i na oblicima i kada nam oni ne donose ugodu i tako produbljujemo patnju.
Tako i povjerujemo u odvojenost oblika i svoju cjelovitost nastojimo povratiti kroz vezivanje za neki drugi oblik ili osobu koja će nas upotpuniti i dati dojam jedinstva. Naravno to su samo surogati, koji nakon kratkotrajne sreće, neminovno ispoljavaju svoj drugi pol nesreće.

Duhovna hijerarhija je dio igre duhovnog razvoja, a ta igra ima izvor u božanskom izvoru u čistoj svjesnosti bez oblika. Jedan Bog se projecira kao mnoštvo i preko svojih krajnjih oblika ima iskustvo sebe kao prividno odvojenih oblika i kvaliteta.

Ovisnost je tu nužna kao instrument igre, no ona bi originalno trebala trajati samo trenutak, kako bi mogli imati percepciju ili iskustvo.
Svi naši problemi izviru iz toga što mi duže od trenutka, želimo zadržati tu vezanost.
Tako stvorimo linearno vrijeme i prošlost stalno vučemo kao jedinu realnost.

Gdje se god okreneš vreba neka ovisnost. Ona je pravilo u dualnoj svijesti.

Jučer sam razmišljala o tome kako mi moje ideje i živi uvidi s pozitivnim emocijama, daju osjećaj postojanja, Suptilniji oblik ovisnosti, ali ista ovisnost kao o drogi, cigareti, partneru, šopingu, šećeru, negativnoj ili pozitivnoj emociji itd..

Tražim neko iskustvo ili percepciju da bi potvrdila svoje postojanje.
Tko sam ja van iskustva, van percepcije, van vremena, van prostora, van oblika, van kreacije, van programa ?

Nema ništa loše u kreiranju pozitivnih i negativnih programa i uloga, kao dio igre, no svjesnost treba biti centrirana van njih i onda smo ostvarii svoju svrhu i pravi način postojanja i kreiranja.

Vježbanjem povlačenja u svoju esenciju ili nultu točku ili u svoj originalni izvor ili čistu svjesnost ili nemanifestiranu božanstvenost ili stanje kreatora prije stvaranja kreacije, povlačimo energiju iz svih programa i taj tren oni nisu živi za nas.
Tako imamo iskustvo kako je to kada nismo vezani i tko smo.
Ostajući centrirani u tom stanju, možemo nevezano promatrati, kako se razvija naša fokusirana pažnja na jednu ulogu.
Tada smo u dva svijeta istovremeno. Kao svjesni kreator promatramo nevezano svoju kreaciju i ulogu.

Sve se može uvježbati.

I našu ovisnost smo uvježbavali ponavljanjem, pa tako možemo uvježbati i drugačiji način postojanja.

Jednako su vrijedni oni koji uvježbaju ovisnost, kao i oni koji je se oslobađaju, jer koriste isti mehanizam ponavljanja.

Bilo koji osjećaj veće vrijednosti, zato što primjećujemo kako imamo moć promjene, samo je znak pojave nove identifikacije sa tzv.duhovnijim sebstvom. Bilo koje uspoređivanje s nekim drugim dovodi do istog. Eto opet nove ovisnosti.

Uvježbavanje počinje sa povlačem od svijeta i posebnim vremenom i prostorom za to, a nastavlja sa takvom prisutnosti i u najvećoj vrevi života.

Dobro je imati neke trigere i podsjetnike da pažnju vraćamo u centar i da iz tog stanja nastavljamo promatrati ono što se vani dešava, kao i svoja unutarnja komešanja.

Istočnjaci to zovu zapošljavanje našeg majmunskog uma. Ne možemo ga isključiti, ali možemo mu dodijeliti ulogu promatrača našeg disanja, senzacija u tijelu i dešavanja u okolini.

Tako naša čista svjesnost gleda kroz oči discipliniranog majmunčića. Naše tijelo postaje izraz čiste svjesnosti i nema više ulogu automatskog nesvjesnog pilota, koji vrti svoje ovisničke petlje prošlosti.
Naša usta izgovaraju riječi jedne božanske volje.

Savladavamo svoje sabotere, koji se opiru promjeni i sve smo manje ovisni o vanjskom ispunjenju, jer imamo osjeća ispunjenja koje dolazi iz esencije.

Oznake: ovisnost

- 16:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: ovisnost

Realno nam je ono, gdje nam je pažnja.

Kada smo u svom centru ili ja jesam prisutnosti, onda smo svu energiju povukli iz vanjskih programa naše tzv. realnosti.
Ona za nas više ne postoji, jer joj ne dajemo energiju i ne oživljavamo je.

Tada smo svjesni mira, praznine i tihe radosti, bez oblika i bez vremena. Svjesni smo svoje svjesnosti ili našeg pravog ja.

Kada iz svog centra usmjerimo energiju na van, postaje živo u našoj percepciji, ono na čemu je naša pažnja.

Ako usmjerimo pažnju na nečiju unutarnju ljepotu, ona za nas postaje živa i stvarna.

Ako očima straha vidimo neku prijetnju, koja dolazi od druge osobe, ta prijetnja postaje naša realnost i manifestira se kao neugodno iskustvo. Ta osoba nas npr. napadne zato što nismo nešto napravili.

Vidimo da naša percepcija stvarnosti ovisi o nama i o tome gdje usmjeravamo svoju pažnju ili životnu energiju

Tako u stvari mi projeciramo određenu stvarnost i to prema obrascu programa koji imamo.

Možemo projecirati svoju svjesnost ili pažnju kroz pozitivne ili negativne programe i naša stvarnost će imati takav oblik.

Možemo to činiti svjesno ili nesvjesno.

Uglavnom većina ljudi to čini nesvjesno i tako stalno ponavljamo automatski stare programe i vrtimo se u sličnoj realnosti s istim navikama i uvjetovanjima. Živimo u prošlosti i naša budućnost je kreirana po ponovljenom obrascu prošlosti.

Ako živimo svjesno u trenutku sada, imamo mogućnost svjesno odabrati, kroz koji program ćemo projecirati vanjsko iskustvo. Tada je ispravnije reći, koju božansku kvalitetu ćemo trenutno izraziti na poticaj trenutne inspiracije.

Jedino u sadašnjosti smo u kontaktu sa svojim pravim ja i beskrajnom kreativnom energijom.

Tako otvaramo mogućnost da budemo svjesni kreatori trenutka.

Tri su mogućnosti u odnosu prema vanjskoj tzv. realnosti ili npr.poslu:

1. da nas posao i programi potpuno apsorbiraju i da smo identificirani s njima

2. da smo u svom centru i nevezano igramo igru posla

3. da usmjerimo u potpunosti energiju na neku drugu realnost, dok neke druge stare realnosti ili programi za nas više ne postoje

Primjer ad 3. mog iskustva u trenutku, kao potvrda kako stvari funkcioniraju, kada ne dajem energiju starom, poznatom programu. To se desilo spontano i nesvjesno u cilju šireg osvještavanja.

Jučerašnje iskustvo na poslu !

Bila sam potpuno apsorbirana u pisanje maila. Vanjsko je bilo potpuno isključeno.

Tehničar mi je donio karton da napišem uputnicu, no ja se toga ne sjećam. Kada je ponovo pitao je li gotovo, postala sam svjesna da nema nikakvog sjećanja o tome kada mi je donio karton i bio u sobi, mada je on rekao da sam ga tada pogledala.
U tom trenu je vrlo malo energije teklo u zamjećivanje realnosti u kojoj stiže karton. Nedovoljno, kako bi bilo svjesno zapamćeno i percipirano.
Za mene ta realnost nije postojala, jer mi je sva energija i pažnja bila usmjerena u izricanje zahvalnosti prijatelju za materijale koje mi je poslao.

To se i inače stalno događa, no osvještavanje kako za mene nije postajala realnost kontakta s tehničarem je pomalo zapanjujuće iskustvo. Kako nisam primjetila i zapamtila ono što je inače vrlo realno u mom iskustvu ?

Kratko vrijeme je prošlo od donošenja kartona do tehničareve provjere jesam li poslala uputnicu u printer. Znači nije da je prošlo puno vremena, pa da sam zaboravila.
Apsolutno nikakvog sjećanja da je tehničar bio u mojoj sobi, prije oko tri minute i da sam čak pokazala vanjski znak prihvaćanja kartona i razumijevanja što je rekao.

Netko bi mogao pomisliti kako je to bio bijeg iz sada i iz uobičajene situacije, ako svoje sada i realnost definiramo prema starim programima i uhodanim iskustvima. / prateča uvjerenja koja nas drže u točno definiranom obliku realnosti : "Kada si na poslu, trebaš biti koncentriran na njega, jer je to jako važno. Ako pažljivo, predano i odgovorno radiš svoj posao, onda si dobar i drugi će te cijeniti i nagraditi ili kazniti ako nisi takav...itd. " /

Naprotiv, ja sam tada bila potpuno u trenutku sada u zahvalnosti i pisanju. Moje sada je bio isključivo to iskustvo, jer je sva energija bila maksimalno fokusirana u to. Ostalo vanjsko nije za mene postojalo, čak niti kao periferno percipirano iskustvo.

Neki uobičajeni programi, navike i načini razmišljanja i ponašanja na poslu nisu bili aktualni, niti živi za mene u tom trenutku. Nisu dobili od mene dovoljno energije, pažnje i svjesnosti, kako bi bili moja realnost.

Za mene je to bilo dragocjeno iskustvo da osvjestim kako mnogo puta ne dijelim sa drugima istu realnost, mada se nalazimo u istim vanjskim okolnostima. Moja je pažnja na jednom aspektu trenutnog vanjskog zbivanja, a netko drugi ima pažnju na nečem drugom. Tipično Rašomon iskustvo.

I to je bio također poziv da sve radim svjesnije, gdje mogu izabrati iskustva, koja će biti dio moje realnosti.

To znači izlazak iz uloge žrtve vanjskih okolnosti.

Dakle, u trenu sada možemo život dati raznim programima. Uglavnom to radimo automatski i to su stari programi prošlosti koji postaju manifestni. Ili ponavljamo stare navike i programe ili uvodimo nešto novo.

Tamo gdje je moj laser svjesnosti, to je moja stvarnost !

I na kraju, koji moj program i mogućnost će oživjeti i biti moja stvarnost ?

Oznake: stvarnost, pažnja

Kako osvijestiti programe, koji nas sprečavaju da živimo u obilju i da npr. dobijemo veću količinu novca, vitalne životne energije ili životnih avantura ?

Zamislimo da smo dobili glavni zgoditak na lutriji ! Kako bi se onda ponašali ?

Jesmo li tada spremni sav taj dobitak otpustiti ili dati nekom drugom ? Najvjerovatnije nismo !

To znači da još uvijek živimo u svijesti potrebitosti i nedostatka, a u tom stanju niti ne možemo dobiti veliki zgoditak.
Ili ako ga i dobijemo, on će nam stvoriti puno dodatnih problema. Neće nam biti izvorom radosti i slobode, nego problema i brige.

Što je veći dobitak, proporcionalno tome biti će i veća briga i stres.
Lakše je izgubiti ono malo što imamo, nego kada u svijesti oskudice dobijemo puno i izgubimo to.

Zato svatko ima onoliko novaca i energije, koliko može procesuirati.

Ako nismo spremni za veći protok energije kroz nas, time i za više novca, onda je velika vjerovatnost da imamo ovakve programe i načine razmišljanja :

-netko nam može ukrasti naše bogatstvo, ili nas prevariti ili iskoristiti ili zloupotrijebiti, pa dobro moramo paziti kako ćemo uložiti taj novac i što ćemo s njim. Ovaj svijet je neprijateljsko i nesigurno mjesto.

-ako si kupim neki super auto, povećava se vjerovatnost da mi ga netko ukrade

- biti će mi žao što državi moram dati veliki postotak novca za porez

-sve moram sama, jer nemam povjerenja u druge

-motiv za dobivanje ovog novca je bio da ne moram više raditi i da izbjegnem obaveze i budem bez brige, no sada vidim da imam još više brige, posla i odgovornosti, kako pametno iskoristiti novac i zaštititi se da ga ne izgubim i kako da ga oplodim.

-ako želim kupiti raskošnu vilu i druge luksuzne stvari, to će biti stresno za mene , jer moram utrošiti puno vremena i razmišljanja kako da izaberem najbolje, najjeftinije ili najpovoljnije.

-moram paziti da ne potrošim sve, jer mi zaliha novca treba biti sigurnost za budućnost

-ljudi će biti dobri prema meni, samo zato, jer me žele iskoristiti, sada kada imam puno novca. Želim imati prijatelje, koji su samnom radi mene.

- pokloniti ću novac bližnjima i očekujem da mi budu zahvalni

- novac i bogataši su prljavi i manipulativni, a ja želim biti drugačija

-puno novaca stvara brigu i nove obaveze i stavlja me u centar pažnje, što mi nije ugodno

-kad imaš puno novca imaš otvoreno puno novih mogućnosti, no ja se bojim promjene i novih iskustava

-duhovnost i materijalno bogatstvo ne idu zajedno i moram biti skromna. Novac me može pokvariti.

-nikada ne dobijem ono što želim i moram se puno truditi i raditi kako bi nešto dobila ili imala

-dobivanje na lutriji se dešava rijetko i samo sretnim osobama. Ako dobiješ jednom , mala je vjerovatnost da dobiješ ponovo, Sreća i obilje dolaze iz vana.

Ima još bezbroj varijacija programa kojima pokušavamo kontrolitrati realnost, zbog kojih nismo prepušteni tijeku obilja kroz naše živote!

Koji su to programi ?

Jesmo li dominantno u svjesti jedinstva i obilja ili odvojenosti i straha od oskudice?

U kojoj mjeri imam iskustvo kako moja unutarnja promjena stvara vanjske efekte?

Obilje pretpostavlja da su protočni svi naši akupunkturni meridijani i da kroz naše fizičko tijelo slobodno teče energija. Tada smo jedinstveno polje i nema blokada niti na emocionalnom niti mentalnom nivou. Postajemo slobodni provodnici božanske energije i obilja.

Prvo imam unutarnji osjećaj mira, ispunjenja, zadovoljstva, radosti, ljubavi i obilja, a onda to automatski i nenaporno postaje vidljivo i opipljivo i u mom vanjskom iskustvu. Obilje unutra- novac i zdravlje vani !

Oznake: obilje, Lutrija

Većina ljudi u današnje vrijeme prihvaća ideju monoteizma, što znači da postoji samo jedan Bog. Znači jedan jedini se manifestira kao mnoštvo individualizacija.

Naša vanjska realnost je projekcija naših uvjerenja, individualnih i onih koji su konsenzusom prihvaćeni kao zajednički, pa ih nazivamo kolektivnim. Zbog tih zajedničkih uvjerenja dvije osobe će kreiranu realnost vidjeti slično i složiti će se za većinu pojava da su za njih iste. Baš zbog toga imamo dojam i dokaz, kako je sve ono što vidimo i doživljavamo u okolini realno ili stvarno.

Znači mi projeciramo svoju stvarnost, a ne kao što obrnuto mislimo da ona objektivno vani postoji, pa je mi samo pasivno zamjećujemo i postajemo njene žrtve.

Svatko od nas kreira svoj kozmos, prema sadržaju programa u svojoj podsvijesti, jer svoja uvjerenja superponira na sve oko sebe. Koliko god ima prividno odvojenih entiteta, svatko od njih ima svoj kozmos.


To možemo zamisliti kao da je svatko od nas jedna kriška kruha. Kruh je isti, no kriške su prividno odvojene i imaju neke svoje specifičnosti, jer nikad ne možemo odrezati istu krišku kruha.

Kada kažemo da je svatko za sebe drugi kozmos, naša uvjetovanost za traženje objekata u prostoru misli da je onda svaki taj kozmos u nekom drugom prostoru.
Prostor i vrijeme ne postoje i sve je istovremeno i na istom mjestu. Razni kozmosi su tu oko nas, ovisno gdje nam je fokus pažnje.
Svatko ima svoju varijantu planete zemlje i života na njoj. Svi smo doprinjeli kreiranju ratova, gladi i drugih disharmoničnih programa. Reći ćemo ja nisam, ja se borim za mir. Svaka borba protiv nečega jača to protiv čega se borimo. Dajući energiju i pažnju vijestima iz medija, mi ih tako hrranimo svojom energijom i emocijama straha ili zgražanja.
Sunčev sustav i svemirska tijela nam svima izgledaju slično, jer imamo kolektivni program o tome kako to treba izgledati.


Ja na jednu osobu projeciram svoje viđenje nje, prema mojoj mapi realnosti. Ako više osoba ima slične ili iste projekcije na nekoga, onda se mi zajedno složimo kako je osoba B npr. lopov. Ta osoba B zaista u njihovom i mom kozmosu igra ulogu lopova i možda i sama vjeruje u tu identifikaciju. Dakle, puno istih projekcija postaje jednako tzv stvarnosti.

Svi se slažemo kako je trava zelena, a nebo plavo. No ipak u mom kozmosu trava je možda zelenija, nego u tvom.
Ja sam centar svog kozmosa. Mogu projecirati iluziju i vjerovati da je to stvarno ili mogu biti svjesni božanski kreator.

Ako se za neku osobu C, koju ne poznamo priča da je npr. nepouzdana, onda ćemo je najvjerojatnije mi takvu doživljavati pri našem prvom i ostalim susretima. Mi ćemo je identificirati sa velom nepouzdanosti, koji je prebačen na njeno iskonsko biće i najvjerojatnije nećemo pred sobom vidjeti originalnu osobu u trenutku sada, nego njen veo ili projekciju nepouzdanosti.
Nećemo si dopustiti da uspostavimo kontakt s našim esencijama i osjetimo što zaista trenutno emitira ta osoba.
Možda emitira neku drugu ulogu, ali svakako je prisutno njeno originalno iskonsko biće.

U našem svemiru ona nosi našu projekciju nepouzdanosti.



Neka treća osoba će na nju projecirati neku svoju projekciju i smatrati će je npr. pouzdanom. Ta osoba će onda i zaista imati s tom osobom pozitivno iskustvo pouzdanosti.

Znači u mom kozmosu ljudi i pojave imaju onakvo značenje, kakvo im ja pridodam. Ma kako slični bili kozmosi ljudi oko nas, niti jedan nije sasvim isti.

Mi objektivnim proglašavamo one zajedničke kolektivne projekcije sa kojim se svi slažemo.
Subjektivno je ono što je projekcija naših specifičnih varijanti programa, koje imamo u svom kozmosu tj u svojoj podsvjesti.

Možda ja odlučim da ću onu osobu C smatrati pouzdanom i tako ću na nju početi projecirati ta svoja očekivanja i program. I zaista „za čudo „ ona će se prema meni početi drugačije ponašati, bez obzira što je njena uloga u kozmosima drugih da bude nepouzdana.

Izbor je same osobe C s kojim programima će se sama identificirati ili će se možda izražavati autentično u trenutku. Tu autentičnost najvjerojatnije neće primijetiti oni u čijim kozmosima ona ima prebačen projekcijski veo nepouzdanosti. Znači neki spontani čin osobe C će biti redefiniran kao nepouzdanost i to će biti kao ponovni dokaz da je ona stvarno takva.

Ako je osoba C svjesna i neidentificirana sa raznim projekcijama drugih, koji se usmjeravaju na nju, ona će se nevezano i dalje autentično izražavati i neće ozbiljno uzimati projekcije drugih osoba.
Ako se osjeti povrijeđenom što je netko proglašava nepouzdanom, to znači da je i sama identificirana s tom karakteristikom nepouzdanosti. Nepouzdanost je dakle dio njene mape identifikacije i najvjerojatnije će je i ona sama projecirati na druge i živjeti u iskustvu opasnog i nepouzdanog svijeta.

Ako se u sebi povežemo s najvišim Božanskim Izvorom, onda smo u kontaktu sa svojim jedinim božanskim, koji je u svima.
Možemo tada reći da smo mi taj jedan Bog, koji se manifestira kao mnoštvo i tada je to mnoštvo oko nas dio nas. Osjećamo da smo svi povezani u esenciji, bez obzira kakve trenutno igramo uloge, tj. bez obzira kakve su nam projekcije.

Tada možemo drugačije gledati na svoj svijet ili kozmos.

Kada vidimo osobu C, možemo se zapitati zašto sam kreirala /projecirala/karakteristiku nepouzdanosti na taj dio mene ili prividno odvojenu osobu C ?

Mogu li možda projecirati neki drugi program ili mogu li pogledati što je ispod toga programa i uživati u jedinstvu sa samom sobom tj drugom osobom ?

Ili promatram sebe i svoje originalno ja u drugoj osobi !

Ili promatram svoju projekciju ljepote na drugu osobu i zato je ta osoba meni lijepa.

Ili dajem poklon drugoj osobi, odnosno sama sebi.

Ili dajem novac siromašnoj osobi, koja predstavlja moju projekciju programa siromašnosti, odnosno dajem novac onom dijelu sebe, koji je povjerovao da je siromašan.

Pri tome svemu znam da druga osoba, niti ja, nismo ta projekcija i značenje ili prosudba koju pridodajemo. Nema identifikacije sa projekcijom.
Znamo da smo ja jesam prisutnost ili originalno ja.

Tako smo počeli preuzimati odgovornost za svoje projekcije i svjesni smo da smo to sami kreirali, bez obzira što to možda nije naš program, stečen našim individualnim iskustvom, nego usvojen od drugih.
Možda mi živimo u bliskom okružju pouzdanosti i osobno nemamo traume od programa nepouzdanosti, no ipak vjerujemo da u svijetu ima i nepouzdanosti.
I u onoj mjeri i intenzitetu, koliko smo energije dali tom programu nepouzdanosti, on će biti također dio našeg iskustva.

Preuzimanje odgovornosti ne znači krivicu.
To što u podsvijesti imamo program nepouzdanosti, ne znači da smo loši ili da nešto krivo radimo. To je dio igre kreacije, gdje moraju biti suprotni polariteti i tzv. pozitivnog i negativnog.
Problem nastane ako se identificiramo s tom nepouzdanosti i onda nas zaboli ili se osjetimo krivima ili lošima kada nam neko kaže da smo na njega projecirali tu nepouzdanost.

Da imamo u podsvijesti aktivan program nepouzdanosti, pokazuju nam nepouzdane osobe s kojima dolazimo u kontakt. One su naše ogledalo.
Česta reakcija na ovakav uvid je da se loše osjećamo i da onda upadamo u program duhovnog ili psihološkog čišćenja, gdje se borimo protiv tih neželjenih programa. No borba ih samo jača i mi ne možemo izaći iz tog kruga borbe i krivice ili nesvjesnog optuživanja drugih.

U našoj realnosti ili u našem kozmosu postoji samo ono čemu mi dolijevamo energiju tj našu pažnju ili svjesnost. Živo ili realno postaje ono uvjerenje na koje se koncentriramo.

Kada svoju svjesnost povučemo u svoju esenciju ili ja jesam prisutnost ili u onaj dio nas koji je nemanifestiran, miran ili kako znamo reći u prazninu, gdje nema ni misli, ni emocija tj projekcija, onda u taj tren niti jedan program nema našu pažnju ili energiju tj ne oživljujemo ga.
Tako u tom trenu više nije ni aktualan program nepouzdanosti, niti bilo koji drugi.
Mi tada ne projeciramo velove na vanjsku okolinu.

Kada vibriramo tako onda dolazimo u rezonanciju sa božanskom esencijom svih ostalih prividno odvojenih entiteta i objekata.Prepoznajemo božansko u njima i svjesni smo jednote.

Iz tog stanja svijesti možemo biti nepristrani nevezani promatrači raznih velova i možemo svjesno odlučiti koju ćemo igru igrati nevezano i što ćemo svjesno projecirati.
Tada ostvarujemo svrhu zašto smo ovdje -uživamo u igri kokreiranja, bez da smo zarobljeni u njoj.


Zato je jedini pravi način rješavanja svih problema da se povučemo u svoj mir, gdje ne postoje nikakvi programi. Ne dajemo im više pažnju i one ne postoje više.

Iz tog razloga kažemo da je ovaj svijet iluzija, odnosno mentalna projekcija.
Ako pokušavamo nešto promijeniti na nivou projekcije to ne ide. Možemo samo fluktuirati između pozitivnog i negativnog značenja, koje smo pridodali objektima i ljudima i pojavama. Tada kažemo da smo zarobljeni u matrixu programa.

Matrix dobiva život od usmjeravanja naše svjesnosti i energije na njegove programe. Unutar njega postoji zakon uzroka i posljedice i ne možemo po želji projecirati što hoćemo. To je zato jer smo u stanju prividne odvojenosti, u svijetu gdje se osjećamo nedostatnim, nepotpunim i gdje očekujemo da nas vanjsko ispuni.
To se nikada ne dešava, osim povremenih privida ispunjenosti.

Naše ja jesam koje je jedno sa beskrajnim izvorom energije ima snagu kreiranja i projeciranja prema inspiraciji trenutka. To se tada čini nevezano, bez identifikacije, bez očekivanja i bez pozadinske potrebitosti da nas to nešto učini boljim, većim ili potpunijim.
Kreira se, radi igre užitka i eksperimentiranja s raznim mogućnostima.

Trebamo još nešto razlikovati.

Kada malo ja koje vjeruje kako je odvojeno, projecira neki program podsvijesti, onda je to ono što zovemo iluzijom.
Malo ja ima ograničenu energiju u području gdje vlada zakon entropije i ta kreacija je refleksija i projekcija, poput filma na platnu.
Potrebno je stalno dodavati svoju ograničenu osobnu energiju, kako bi ta realnost živjela za nas. To troši jako puno energije i dovodi do destrukcije i starenja u linearnom vremenu.
Mi se pri tome opiremu tijeku energije s božanskog Izvora, što još dodatno troši energiju i daje dojam napora, težine i patnje.


Kada kreiramo iz svog beskonačnog ja jesam originalnog ja, onda naša kreacija ili direktni izraz božanskog ima beskonačnu energiju, kao što je ima sam Izvor.
Nema odvojenosti između kreatora i kreacije. To je živa kreacija za koju možemo reći da je izraz jedne božanske volje.
Pošto tada nema vezivanja i identifikacije malog ja sa kreacijom, ona može ostati u svom originalnom fluidnom obliku. Naime svaki trenutak je drugačija i živa i sve teče lako i spontano.
To je naša realna priroda. I dalje stvaramo raznolikost oblika i situacija, ali u igri nevezivanja i centriranosti u svojoj esencijalnoj sigurnosti, miru i ispunjenosti.

Vanjske pojavnosti tada nisu tu da bi nas upotpunile i definirale, nego da se igramo s njima. Znamo da nismo odvojeni od njih i ne shvaćamo ozbiljno privremena značenja i uloge koja im pridodajemo.

Oznake: kozmos

"Pravi Buda ima muda da svjesnost nosi svuda !"

Tek danas mi je sinulo što to znači srednji Budin put.

Srednji put u svom potpunom značenju, ne znači samo da se nalazimo negdje oko sredine ili balansa između dva polariteta u dualnosti. Npr. da jedemo i pijemo umjereno ili nemamo ekstremne emocije, kao niti velike oscilacije u ponašanju.Takvo umjereno ponašanje može nekad biti i odraz stagnacije ili ziheraškog boravka u sigurnoj zoni, jer živimo po takvim tzv. sigurnim programima ili pravilima.



Srednji put znači da nismo više identificirani sa polaritetima dualnosti i da imamo originalni neutralni odmak prema dualnim pojavnostima i polarnostima.
Nevezano i jednako prihvaćamo i tzv. dobro i loše ili crno i bijelo.

To ne znači da nam je sve sivo, ako nismo vezani niti za crno, niti za bijelo.
Nismo tada vezani niti za sivo !

Nismo vezani niti za pojavnosti koje su u balansu, a ne samo za ekstreme.

Možemo imati iskustvo balansa muškog i ženskog u sebi i to je lijepo i skladnije iskustvo, bez ekstremnih manifestacija. Ono će takvo i ostajati, ali samo ako nismo vezani za njega. Ako smo i dalje čvrsto vezani i identificirani sa nekim svojim ženskim ili muškim karakteristikama, one će se neprestano izmjenjivati u svojim ekstremima i povremenim periodima balansa.

Srednji put znači da imamo istovremeno iskustvo i muškog i ženskog u sebi, što se može npr. manifestirati kao bivanje i činjenje u isto vrijeme. Dok npr. hodamo istovremeno smo svjesni svoga bivanja i mira u sebi. Ili dok npr. mirujemo, istovremeno smo svjesni gibanja u svom tijelu, poput otkucaja srca ili pokreta disanja.

Srednji Budin put znači da nismo vezani za ekstremne polaritete i prosuđivanja srca, kao i prosuđivanja uma.

Prosudbe uma su misli koje neutralnim objektima daju predznak dobro-loše, pozitivno -negativno itd.

Prosudbe srca su emocionalni odnosi i emocionalna prosuđivanja poput : ovo volim- ovo ne volim, ovo mi se sviđa- ovo mi se ne sviđa, ovo želim- ovo ne želim itd.

Kada nismo identificirani s ovim prosudbama i njihovim značenjima, onda smo na srednjem putu.

Tada iz svog ja jesam mira u kojem se osjećamo cjeloviti i potpuno ispunjeni, promatramo nevezano igru polariteta. To je „točka“ u nama, gdje su plus i minus neutralni i iz koje u isto vrijeme oni i izviru.
Pošto nismo vezani za taj polaritet i vanjsku manifestaciju, mi smo slobodni, neutralni, nevezani, objektivni promatrači, a istovremeno i kreatori.

Tako više nismo zarobljeni u prisilnim uvjetovanim odabirima onoga što volimo i da bježimo od onoga što ne volimo ili čega se bojimo.
Prihvaćamo lako ono što jeste u trenutku, bez vezanosti za prosudbe značenja, koje inače sekundarno dodjeljujemo kreaciji.


Npr.
1. Prosudba uma: uvjerenje da se na hladnom vremenu možemo prehladiti.
Akcija: izbjegavamo izlazak na hladnoću.

Prosudba srca: ne volim hladnoću i nije mi ugodno na hladnom.

Najvjerojatnija manifestacija, koja je rezultat ovih prosudbi :“ Kada izađem na hladnoću, ne osjećam se dobro i prehladim se !“



Drugi ekstremni, suprotni polaritet ovih gore izrečenih prosudbi :



2. Prosudba uma: uvjerenje da ako se izlažemo hladnoći možemo ojačati svoj imunitet ili da „očvrsnemo“.
Akcija : Tada se npr. kupamo u moru zimi.

Prosudba srca: volim hladnoću i izazove i ugodno mi je i zabavno iskustvo izlaganja hladnoći.

Najvjerojatnija manifestacija koja je rezultat ovih suprotnih prosudbi :
„Kada izađem na hladnoću i kupam se zimi u moru, osjećam se dobro i vitalnije i tako održavam svoje dobro zdravlje !“

3. Srednji put-nevezanost za niti jednu prosudbu : hladnoća ne utječe niti na dobro, niti na loše zdravlje.

Nadišli smo uobičajenu zakonitost uzroka i posljedice i centrirani smo u svojoj originalnoj neuvjetovanoj prirodi ili esenciji.

Svjesni smo kako je naše ja jesam uzrok i kreator svega.

Vanjske pojavnosti više ne utječu na nas i mi nismo žrtve, niti posljedice njihovih pridodanih značenja ili prosudbi.

Nismo zarobljeni u uvjetovanoj realnosti.

I dalje smo svjesni polariteta i njihovih značenja, ali oni ne upravljaju više s nama.

Hladnoća neće automatski pokrenuti uvjetovani lanac prosudbi, po kojim zakonitostima će vani biti manifestirana naša podsvjesna uvjetovanost. Ako se to i dešava, biti ćemo svjesni promatrači tih podsvjesnih programa i tako prekinuti automatski lanac manifestacije.

Za nas je poželjnija situacija da naša uvjetovanost donosi pozitivne rezultate kao npr. bolje zdravlje radi izlaganja hladnoći, no to nije srednji put. To su samo naši pozitivni programi u svojoj manifestaciji, za koje smo još uvijek jako vezani. Kada ih jednom iskusimo, jačati će naša vezanost za njih i to možemo protumačiti kao svoj duhovni napredak ili oslobođenje od uvjetovanosti. No to nije to, već sve dublje vezanje za matrix naših uvjerenja i programa.

Srednji put je kada smo nevezani za svoje i pozitivne i negativne programe.

U takvoj situaciji se život spontano kreira u trenutku i pošto smo usklađeni sa cjelinom tada obično imamo iskustvo fluidnog sklada i balansa.

Ono može podsjećati na poznatu ravnotežu yina i yanga, no bitna razlika je jesmo li tada identificirani s njenom manifestacijom ili ne.

Nevezanost za ravnotežu yina i yanga je srednji put.

Tada više ne ovisimo o stvaranju energije, kroz borbu vanjskih polarnih ekstremiteta, npr. plusa i minusa.
Mi smo sami postali izvor energije.
Dakle, nije nam nužno stvaranje ekstremnih situacija i polariteta, kako bi došli do energije. Ponekad nesvjesno kreiramo neki sukob, jer je to način na koji dolazimo do energije. Kada smo centrirani u svojoj esenciji, to nam više nije potrebno.

Mi smo se izdigli čak i iznad elektromagnetskih fluktuacija, koje se manifestiraju u našem vanjskom prividno odvojenom iskustvu.

Naša esencija nevezano i neuvjetovano kreira u svijesti jedinstva sa svojom kreacijom.

Nema odvojenosti vanjskog i unutarnjeg, niti prividne odvojenosti kreatora i kreacije.

Hladno je samo jedna od kvaliteta kreirane realnosti, koja nije niti dobra niti loša. Srednja ugodna temperatura je također samo jedna od kvaliteta, koja nije niti dobra, niti loša, niti bolja od svojih ekstrema.

Strah i želja, koji su inače naši osnovni motivatori za djelovanje ili odabire u dualnoj svijesti, gube svoju primarnu snagu.

Mi se izdižemo i iznad straha i iznad želje.
Nestaje i vezanost za želju da doživljavamo sklad, balans ili ravnotežu.

Time otvaramo vrata srednjem putu i ta nevezanost olakšava da sklad, balans i fluidno promjenjiva ravnoteža budu dio nenapornog i spontanog iskustva.

Sve ovo izgleda možda kao težak i nedostižan cilj.

No,svi mi imamo bar kraća iskustva, kada smo na srednjem putu i kada dopuštamo svemu da bude i kada nevezano boravimo u svojoj mirnoj tihoj radosti i ispunjenosti, bez obzira na trenutne vanjske manifestacije. Tada su obično i te vanjske manifestacije u balansu ili u ravnoteži yina i yanga.

Možda šećemo jednog zimskog hladnog dana kroz prirodu i uživamo u svakom trenutku u jedinstvu s tom prirodom. Možda iz tople sobe kroz prozor promatramo zimski prizor i uživamo u trenutku. Možda se kupamo u ledenom moru i nevezano uživamo u tome u svakom trenutku. Naše zdravlje nije uvjetovano tim našim akcijama i uvjerenjima ili prosudbama.

Možda izađemo na hladno i osjetimo nelagodu. To je samo trenutni znak našeg tijela, koji nas upućuje da se toplije obučemo. Tijelo nam uvijek daje svoje signale i ako ih slušamo, onda živimo u skladu. Ti signali nas vraćaju prema srednjem putu i balansu na nivou pojavnosti. Osjet hladnoće je nastao, jer su bili podraženi naši fizički receptori i to je osjet našega tijela, koje boravi u dualnosti.

Možda nam na toj hladnoći prostruji kroz glavu misao i emocija nelagode: „Mogao bi se prehladiti „ Ako smo centrirani u svojoj esenciji, onda ćemo samo promatrati tu misao i pridruženu emociju, koje će proći. One tada nemaju više moć manifestacije, jer su rastočene u svjetlosti naše svjesnosti.

Vidimo kako se na osjetilnu trenutnu nelagodu na nivou fizičkog, može nadograditi emocionalna i mentalna nelagoda, koje osjetilno iskustvo tijela etiketiraju kao pozitivno ili negativno, odnosno poželjno ili nepoželjno.

Tako se stvori program, koji u budućnosti programira npr. svaki trenutni osjet hladnoće kao negativan ili nepoželjan ili štetan.

Originalna namjena trenutne nelagode hladnog, na nivou fizičkog je bila namijenjena samo za trenutnu korekciju- ili oblačenje toplije ili odlazak na toplije mjesto.
No ego je iz toga kreirao program za sva buduća takva iskustva, koja su unaprijed određena ili uvjetovana.

Osjeti tijela su instrumenti trenutka.
Treba ih osloboditi od velova mentalnih i emocionalnih programa, koje smo na njih prilijepili. To činimo kroz svjesnost u trenutku.

Naše tijelo je dualni izraz te stoga možemo imati iskustva raznih kvaliteta i kvantiteta.
Nema ništa loše u ekstremnim polaritetima poput npr. ekstremne sreće i ekstremne depresije ili apatije.

Problem nastaje samo ako se mi identificiramo s njima.

Ako smo na srednjem putu onda smo nevezani promatrači i eksperimentatori sa raznim svjesno kreiranim kvalitetama ili kvantitetima.
Tada smo svjesni nevezani igrači, kojima tako ta igra može biti zabavna.
Pošto svjesno biramo najvjerojatnije nećemo birati ekstremno negativna iskustva i ulaženje u niske frekvencije. Taj dio igre nam je prije služio za generiranje energije unutar zamišljene odvojenosti vanjske pojavnosti.
Energija u izobilju teče kroz nas s božanskog Izvora i s inspiracijom u trenutku biramo našu trenutnu ekspresiju, koja se mijenja lagano, pošto je ne zadržavamo svojom vezanošću i identifikacijom.
Ne tražimo svoju sigurnost u vanjskoj kreaciji ili ekspresiji, jer smo centrirani u svojoj iskonskoj sigurnosti.

Oznake: srednji put

Kada god pomislim moram ili trebam u pozadini je neki strah, a ne moja pozitivna motivacija ili radost s kojom nešto činim.

E-motion – ono što nas motivira, pokreće. Emocija je kao filter koji iskrivljuje i određuje percepciju. Ako je to strah, naša cjelokupna realnost će biti obojana njime. Emocije privlaće određena vanjska iskustva, a ne obrnuto kao što uglavnom mislimo.

Jesmo li izabrali da strah bude naš glavni motivacijski pokretač ?
Tada je sve što radimo pokušaj izbjegavanja straha ili stalne prijetnje ili činjenje zato što moramo to činiti, kako bi opstali i sl.

Npr.:
Idem na posao radi plaće ili straha da ne budem bez novca tj. osigurane egzistencije
ili dobar sam radi straha od toga što će drugi misliti o meni
ili moram napisati zadaću da ne dobijem jedinicu
ili moram poslušati šefa da se ne naljuti na mene i da me ne kazni
ili biti ću dobar prema partneru da me ne napusti
ili neću reći istinu kako ne bi izgubio prijatelja ili svoju poziciju
ili trebam poštivati društvena pravila da me ne izopće, osude ili napuste
ili moram biti pošten i iskren kako me drugi ne bi napustili ili osudili
ili ako potiskujem ljutnju i negativne emocije biti ću bolji i djelovati ću suosjećajnije i ljudi me neće odbaciti zbog toga, negu ću ih privući sebi.

Pitate li se sada, pa ima li područja mog života, koji su dominantno motivirani mojim pozitivnim emocijama i može li to postati trajni dio moje svakodnevice ?

Navika da nam je fokus uglavnom na vani, čini nas nesvjesnim naših emocija, osim u ekstremnim situacijama.

Dakle, prvo trebamo biti svjesni svojih emocija i unutarnjih stanja i tada smo njihovi nepristrani promatraći.
Nakon toga se možemo početi mijenjati da odabiremo život s fokusom na unutarnje pozitivne motivatore, koji imaju okus radosti, mira i bezuvjetne sigurnosti.

Oznake: strak motivacija