Bezuvjetna radost

Vjerujem da je sada iskrsnulo puno konkretnih, pitanja kako to izgleda u praksi i što ovi uvidi donose kao sasvim novo i mogućnost manifestacije, koju ljudi prije nisu svjesno koristili ?

Možemo reći kako svatko od nas živi u svom osobnom makrokozmosu, jer sami projeciramo svoju realnost.
Kada rezoniramo sa sličnim projekcijama drugih ljudi, onda se susreću naši kozmosi i imamo odnos jedni sa drugima, tj. odnos između naših osobnosti.
Svatko od nas je drugačiji odvojeni kozmos i cijeli naš makrokozmos je kreiran prema našem odabiru uvjerenja i programa!

Znači svaki čovjek kreira svoj paralelni univerzum. Koliko ljudi, toliko paralelnih univerzuma. Varijacije u njima mogu biti minimalne pa ih možda niti ne primijetimo.

Ovo možemo nazvati snom čovjeka, za razliku od jedinstvenog sna beskonačnog božanskog, koji sanja svoje individualnosti.

Izvan dualnosti postoji samo jedan jedini kozmos bez separacije.
U njemu su individualnosti, koje se izražavaju autentično i to na način da je sve savršeno uklopljeno, jer je izraz jedne božanske namjere.
To je san beskonačnog božanskog, koji kreira igru mnoštva unutar svoje jedinstvene prirode.

Ovo iskustvo jednog kozmosa i mnoštva kozmosa, koje nastaje kroz ljudsko sanjanje ili zamišljanje svoje individualne kreacije, izmjenjuju se u svačijem osobnom iskustvu.
Na trenutke se kreira autentično i iz jedinstva, a u drugom trenu postoji san u snu, gdje je prisutan zaborav i odvojenost.

To je kao kada dijete sjedi u klupi u školi i u isto vrijeme zamišlja kako se igra u dvorištu. Ako pretpostavimo da je sjedenje u klupi realno iskustvo ili božanska kreacija, onda ovo maštanje o igri možemo usporediti s ljudskim snom ili zamišljanjem svoje odvojene osobne realnosti.
Dijete stvara svoj novi kozmos i svoju osobnu odvojenu iluziju.
San cjelokupnog čovječastva je san ovog djeteta. Ono u tom snu zamišlja razne mogućnosti, koje su odvojene od trenutne žive božanske manifestacije. Sanjanje tih raznih mogućnosti su poput eksperimenta ili igre.
No kada povjerujemo ozbiljno u tu igru ona postaje naša noćna mora.


Moje iskustvo u dualnosti i iluziji :

Moja kriška kruha je moj makrokozmos i kako to da i ti ja vidimo ovaj svijet kao da je isti, kao da je to isti makrokozmos ? Je li zaista potpuno isti ?
Nije, jer naše projekcije nisu sasvim iste !

Svijet je isti je u onim dijelovima, gdje smo dali nesvjesni pristanak da se manifestira kolektivno nesvjesno.

Projekcija ovoga svijeta ide kroz skupne točke, koje se kod većine ljudi nalazi u istom položaju, uz projekciju istog spektra frekvencija.

Tako svi vidimo šumu, nebo, stolicu i slažemo se oko interpretacije nekih stvari u okolini.
Koristimo slične definicije i to onda proglašavamo objektivnom stvarnošću ili istinom.

Kada pada kiša svi imaju to iskustvo i svi će izjaviti kako ona stvarno pada i da je to realno ili istinito.
Naravno da će pri tome svatko dodatno obojiti to svoje iskustvo na svoj način, prema prethodnim iskustvima i svojim individualnim programima. Dok većina kišu etiketira kao loše vrijeme, vi možda uživate u kapima ljetnje kiše, jer vas to asocira na neko ugodno iskustvo u djetinjstvu, kada ste pokisnuli.

Dakle, kolektivni programi daju definicije svega onoga što je kreirano u vanjskom, tzv. objektivno i na to se još nadodaju vaši novi velovi etiketa i emocija, pa takvo iskustvo nazivamo subjektivnim.

No princip je isti i jedno i drugo je projekcija ili iluzija.

Možete li prihvatiti ideju da moj makrokozmos nije isti kao tvoj, dok npr. čitate istu knjigu o astronomiji ?

Tu se stiče dojam da postoji samo jedan svemir, jedna znanost itd. i ova moja izjava se vjerojatno prima sa skepsom.

Znanstvenik projecira svoja očekivanja u ishod eksperimenta i kreira ga kao takvog. Ponavljanje istih programa se uzima kao dokaz objektivnosti postojanja, jer naravno isti uzrok donosi uvjek istu posljedicu. Znanstveni dokazi povečavaju našu vezanost za iluziju ovog nivoa sna realnosti.

Promijenimo malo perspektivu promatranja onoga što smatramo nepobitnim dokazima i istinom i shvatimo da je sve to igra raznih definicija, pravila i zakonitosti, koja su stvorila naš kolektivni ljudski san.

Postoji li božanski plan na nivou njegovog sna kreacije je slijedeće pitanje.
Sve ljudske religije govore o tom planu, no on originalno ne postoji u živoj autentičnoj božanskoj kreaciji, koja je fluidna i spontana u svakom trenutku.
Samo kao takva bez plana i programa, može biti izvor čuđenja, svježine i zabave samog božanskog.
Tzv.božanski plan je tamo gdje postoji uzrok i posljedica i gdje zamišljamo linearno vrijeme i živimo repetitivne i predvidive programe.
U vječnom trenutku sada ga nema !


Prije smo rekli da ja vidim tebe onakvim, kakva je moja projekcija. Dakle ti si moja kreacija .
Ne ti kao cjelovito biće, nego onaj sloj tebe, koji trenutno percipiram, odnosno projeciram.

U najvećem dijelu si kreirana od zajedničkih nesvjesnih programa, kojima smo dali pristanak da se manifestiraju te će te sva tvoja okolina vidjeti slično, jer slično projeciraju na tebe, a i ti sama onda projeciraš isto, jer si se identificirala s tim.

I ti si prihvatila te programe i slažeš se s okolinom da si ti dobra osoba, koja ponekad pogriješi, ima lijepu kosu, oči……..itd …tj. ima sasvim specifičnu osobnost ili personalnost.
Ti si se identificirala s njom i prihvatila zakonitosti funkcioniranja i ograničenja ovoga zamišljenoga svijeta.

Tu nastaje zbunjenost i možda se pitamo, što je bilo prije jaje ili kokoš !

Da li sam ja prvo imala mišljenje o sebi te tako zračila i drugi me onda tako percipiraju sekundarno ili obrnuto.
To je istovremeni proces i krug je zatvoren.
No, možemo reći da je program prvo došao od roditelja i okoline djeteta u povezanosti s kolektivnim nesvjesnim. Dijete je sekundarno nastavilo jačati ta uvjerenja i ponovno producirati slična iskustva, koja u povratnoj petlji još više jačaju identfikaciju i 3D postaje sve gušća.

Ponavljanje obrazaca se koristi kao dokaz kako je ovaj svijet stvaran i objektivan te jedan uzrok dovodi uvijek do iste ili slične posljedice.
Pažnja ti je dominantno na vanjskom i zaboravila si tko si ! Tvoja autentičnost drijema.

Ako si ti u mom makrokozmosu moja najdraža osoba to znači da ja na tebe projeciram te kvalitete.
Što to znači da ih ti u stvari nemaš ?
Imaš ih u svojoj zamišljenoj realnosti ako se identificiraš s njima ili nemaš ako nisi vezana za njih.

Te pozitivne kvalitete su samo jedan mali dio tebe i ako si ih ti prihvatila kao svoju identifikaciju, onda se u tom dijelu uvjerenja naši kozmosi susreću i rezoniraju i mi vjerujemo da smo u istom kozmosu.

Ti također na mene projeciraš slične programe i možemo reći da smo zaljubljeni. Zaljubljenost je naša realnost ili istina i mi imamo gotovo isti pogled na svijet.
Mislimo da živimo u istom svijetu. Imamo gotove iste projekcije ili projeciramo gotovo iste programe i izgleda kao da su naši kozmosi isti.
No nisu, oni samo rezoniraju !

Moja projekcija i tvoja projekcija nam izazivaju osjećaj ugode i mi postajemo ovisni jedan o drugom i o tom iskusvu.
To iskusto zaljubljenosti je surogat za autentično dijeljenje bezuvjetne ljubavi.

No u isto vrijeme te druga osoba ne podnosi i vidi te kao zlonamjernu. Ta druga osoba komunicira sa onim malim dijelom tvoga kozmosa u kome si ti takva, tj imaš aktivan takav program. Ako si sama identificirana s tim dijelom zlonamjernosti, to znači da si taj program prihvatila kao svoj. Osoba na tebe projecira svoj program zlonamjernosti radi svojih prethodnih iskustava. Ti ga smatraš istinitim, radi svojih prethodnih iskustava. Oboje vjerujete u kozmos u kom mora postojati zlonamjernost, jer je takav nesvjesni program dio kolektivnog.

U mom kozmosu ti nemaš program zlonamjernosti i zaista ja od tebe dobivam samo ono pozitivno /bar za neko vrijeme /. Zaljubljenost traje.

Ako sam se ja hipotetski uspjela dezidentificirati od kolektivnog uvjetovanja, gdje postoji program zlonamjernosti, ja na tebe neću projecirati taj program i zaljubljenost će duže trajati.
Projecirati ću možda neke druge negativne programe i zaljubljenost će prestati, što je neminovnost u dualnsti, jer dva polariteta moraju biti u ravnoteži. Zaljubljenost je velikim dijelom efekt programa, a ne bezuvjetne ljubavi.

Pogledajmo sada kako to izgleda sa bolesti drugih osoba i imamo li pravo zamišljati ih kao zdrave, tj na njih projecirati program zdravlja.

U svom kozmosu ja mogu izabrati slobodno s kojim dijelom tebe ću ja komunicirati. Mogu izabrati što ću projecirati kao iluziju tj koji programi će biti dio mog iskustva. Ako si ti u mom kozmosu zdrava to je samo jedna od bezbroja mogućnosti, koje sam projecirala. No to je moguće samo onda ako sam sama neidentificirana s dualnim programima ili ako se svjesno igram sa programima.
„ U ovom sam svijetu, ali nisam od ovog svijeta „
Svjesna sam da ovo područje projekcije i zamišljanja raznih scenarija.

To ću moći kreirati ako sam nadišla očekivanja, programe borbe s bolešću i fiksno uvjerenje da bolest realno postoji u mom kozmosu tj moju identifikaciju s bolesti.

No što se dešava ako ja u svom iskustvu nisam nadišla programe bolesti?

Ja isto prihvaćam u svom kozmosu da su ti kolektivni programi bolesti istiniti i da se mogu manifestirati, no sada odlučujem projecirati program, koji je suprotan programu bolesti.

Ja na tebe u mom kozmosu mogu projecirati program zdravlja i na taj način sam tebe kreirala kao zdravog, mada ti istovremeno u svom kozmosu nesvjesno izabireš svoju realnost s bolesti.

Tvoje fizičko tijelo je dio vanjskog ili okoline i ti na njega projeciraš program bolesti i manifestiraš je. Ja na svoju okolinu koja uključuje i tvoje tijelo projeciram program zdravlja. Tada se trenutno nalazimo u različitim kozmosima.

Što se može tada desiti ?
Ili ću ja uči u realnost tvoga trenutnog kozmosa ili ti u moj ili ćemo fluktuirati između oba.
Ako ti uđeš u moj kozmos, tj. rezoniraš s njim, onda si našao snage da prihvatiš moju trenutnu projekciju kao tvoju realnost i ozdraviti ćeš. Pri tome se ne radi o pravom zdravlju, nego samo o programu zdravlja, iluzornoj igri.

Ako ja uđem u tvoj kozmos i prihvatim projekciju bolesti kao istinu, onda moje iscjeljivanje tebe neće biti moguće ili će se nakon kraćeg povlačenja bolesti ona opet vratiti. Vratiti će se projekcija te bolesti, jer i ti i ja imamo uvjerenje da bolest postoji.

Refleksija bolesti u tebi, meni je dokaz da je bolest stvarna i vrtimo se u istom krugu iluzije.

Pitati ćete se je li to crna magija i nametanje svoje volje, ako na tebe projeciram program zdravlja.
Ako se ja u svojoj dubini bojim bolesti i vezana sam potrebitošću da budem zdrava, kao i svi oni koje volim, onda počinjem nametati svoju volju i forsirati zdravlje, to jeste crna magija.
„Put do pakla popločen je dobrim namjerama. “.

A kada nije ?
Nije onda ako nema potrebitosti, borbe, očekivanja, vezanosti i ovisnosti o potrebi za kontoliranjem.
To je moguće samo onda ako smo centrirani u svojoj esenciji i tada svjesno odabiremo program zdravlja samo kao instrument za manifestaciju.

No ne zaboravimo da je sve ovo što do sada pričam područje iluzije ili projeciranja raznih zamišljenih kozmosa i realnosti.

Treba razlikovati programe zdravlja i programe bolesti, kao programe, od stvarnog zdravlja, koji nema svoju suprotnost, jer je živi realni božanski izraz.

Kako je moguće stvarno iscjeljenje druge osobe i da je to izraz božanske volje?

Često je pitanje je li božanska volja da netko ozdravi ili ne umre i da li se mi karmički uplićemo u to.
Zakon uzroka i posljedice djeluje u dualnim odnosima i dok god osoba nije budna, njegove sve akcije podliježu toj zakonitosti.
Pa tako i nametanje programa zdravlja, tamo gdje je izražena sjena bolesti.
Ako ovisnički namećemo svoju namjeru o izlječenju, kad tad ćemo morati iskusiti i suprotni kraj klatna s bolešću.

A sada o pravom, realnom iscjeljenju !

Ono nastupa kada se postigne dezidentifikacija s programom bolesti, ali i programom zdravlja.

Kad energija dolazi s božanskog izvora ili naše esencije, koja rastače svu iluziju i fiksne programe, manifestira se zdravlje. Ono je prirodno stanje, kada se božansko autentično izražava u našem iskustvu.
Kada se autentično izražavam onda više nisam u iluziji, no tada se nalazim u kozmosu, koji nema separacije, u kozmosu jednote.
U tom kozmosu nema više projekcija i zrcalnih obrnutih slika.

U tom kozmosu nema bolesti, jer je ona samo obrnuta refleksija onoga što jeste.
Ja se nalazim u svom autentičnom stanju, u potpunoj sigurnosti, potpunoj predaji i povjerenju u život bez potrebitosti, borbe za zdravlje, očekivanja ili kontroliranja.

Vanjska okolina je moj izraz i nema više rascjepa između vanjskog i unutarnjeg.
Moje tijelo je izraz mog unutarnjeg i tijela drugih osoba su također izraz tog mog originalnog savršenog obrasca života.
Isti obrazac se fraktalno ponavlja i u tijelu druge osobe te je i ona zdrava.
Sve je nenaporno i bez očekivanja i otpora.
Samo naša lagana namjera da druga osoba bude ono što jeste tj, viđenje nevine individualnosti osobe, van njene personalnosti. Usmjerimo pažnju na esenciju, koja nam je zajednička i koja je van bilo koje dualne manifestacije.
Gledamo u onaj dio osobe, koji je vječno zdrav i živ. To činimo iz svoje unutrašnjosti, koja je upravo takva. Pošto je moje unutarnje jedno s vanjskim, moja lagana namjera se trenutno maifestira i u vanjskom iskustvu, dok se prepuštamo spontanosti realnog ili stvarnog živog života.

No ako druga osoba ostane fiksirana svom programu bolesti ili velu iluzije, ona neće primjetiti da se išta promijenilo.
Neće dopustiti vanjsku manifestaciju svog zdravlja.
Ostati će u iluziji bolesti i propustiti priliku da ozdravi u prisustvu vas, koji rezonatno jačate onaj njen realni i živi dio, gdje je vječno zdrava. Ta osoba ostaje u svom odvojenom kozmosu u kome dalje glumi bolest.

Uzmimo da smo mi u svom autentičnom stanju i stalno centrirani u svojoj esenciji i susrećemo bolesnu osobu, koja ima identifikaciju s programom bolesti.

Mi tada jasno vidimo te velove, koji prekrivaju autentičnost osobe.
Ne vezujemo se za njih, nego jednostavno nastavimo bivati u svom izvornom stanju.
Moje izvorno stanje će rezonirati s drugom osobom i tada to može dovesti do rastakanja programa bolesti i druga osoba bude u našem polju iscjeljena.
To više nije moj odvojeni kozmos, nego jedan jedini kozmos, koji je realni izričaj božanskog.

Za vježbu :

Promatrati što je manifestirano u mojoj okolini.

To što vidimo znači da je moj program, koji projeciram.

Slijedeće što treba preispitati je koliko sam identificirana s tim programima i jesu li oni samo sredstvo igre u dualnosti ili moja jedina stvarnost ?

Koliko ozbiljno vjerujem u manifestacije u mojoj okolini ?

Polačenjem svoje pažnje iz kolektivnih negativnih programa slabimo njihovu moć i tako stvaramo funkcionalnije fraktalne obrasce, koji se manifestiraju vani.

Što se dešava kada se uživimo jedni u druge, kao da smo jedno biće ?

Jedno jedino božansko biće se manifestira kao mnoštvo individualnosti.

Te individualnosti su živi božanski izričaji samo nekih dijelova bezgraničnog potencijala božanske kreacije i svaka individualnost je jedinstvena.
Te individualnosti su jedinstveni valići raznih oblika u jednom, jedinom oceanu.

Individualnosti postoje kao originalne čiste kreacije i prije nastanka dualnosti. To možemo nazvati fazom prije tzv. pada iz raja, kada još nije kreirano iskustvo dualnosti.

U dualnosti je preko individualnosti prebačen veo iluzije, sa svojim programima i individualnost je postala personalnost, odnosno identitet.



Tako je došlo do distorzije individualnosti.
Na našu individualnost drugi bacaju svoje prosudbe o nama tj. svoje refleksije ili projekcije i onako kako oni nas vide, mi to prihvatimo kao svoju osobnost i identificiramo se s njom. Onako kako nas drugi vide, sloj po sloj tuđih mišljenja i emocija, uzimamo to kao svoje i postajemo to. To počinje u majčinoj utrobi i najranijem odgojem ili programiranjem.
Mi prihvaćamo nesvjesno kolektivni matrix i on nas određuje i definira. Zaboravljamo tko smo.

Kasnije počinjemo djelovati samo iz tog dijela identifikacije. Kažemo da smo u zaboravu ili da smo zaspali.

Djelujemo iz vela iluzije, ne izražavamo se autentično iz svoje individualnosti, nego iz naučenih i ponavljajućih programa.
Etikete velova su tada naš identitet. Identitet blokira autentičnu ekspresiju.

Dakle, prvi sloj koji ćemo uočiti kod naših prijatelja su velovi iluzije ili programi.
Ako smo reaktivni, onda ćemo automatski reći, ovo mi se sviđa ili ne sviđa i možda osjetimo simpatiju prema osobi, jer je ona prolazila slična životna iskustva kao mi.
To znači da nam je pažnja dominantno na sadržaju ili informacijama ili životnoj priči.
Pri tome prosuđujemo, kompariramo, analiziramo ili se identificiramo sa emocijama, koje izlaze.
Formiramo neko mišljenje ili stav itd. Osobu svrstavamo u kutiju prijatelja ili kutiju neprijatelja i sl.
Tražimo sličnosti i elemente koji će nahraniti ili zasititi našu ovisnost i potrebitost.
To je onaj uobičajeni, površni socijalni nivo odnosa.

Istovremeno instinktivno ili nekognitivno, na dubljem nivou, osjećamo neke informacije i emocije, koje nisu izrečene.
Otkrivamo eventualno neke skrivene manipulativne igre ili neka nepodudaranja. Osjećamo nepovjerenje ili povjerujemo osobi na osnovu prepoznatih pozitivnih programa. Možda ta osoba ima osobnost požrtvovne i odane osobe i to nam se svidi. Možda se zaljubimo u neki njen iluzorni veo ili mu počnemo zavidjeti ili nas razljuti. Naravno to je sve područje iluzije.
Vidovitost nekih medija uglavnom spada u tu kategoriju iluzije, gdje oni prepoznaju neke programe i na osnovu toga što se oni ponavljaju, npr. proriču budućnost. To obično nije znak nekog višeg nivoa duhovnosti, jer se barata sa programima i neautentičnim emocijama i osobe u stvari samo "čitaju " sadržaj velova iluzije.
Duhovno razvijenoj osobi se ne može predvidjeti budućnost, ako se ona izražava, autentično, van ponavljajućih starih obrazaca.

Ispod toga je individualnost osobe i ako smo mi „naštelani na taj nivo“ osjetiti ćemo, koji dio ovog prijatelja je autentično izražen na van. Na tom nivou možemo osjetiti pravo povjerenje prema osobi.Tu prepoznajemo njenu duhovitost, talente i darove njene čiste i nevine individualnosti.

Ispod individualnosti se nalazi esencija u kojoj smo svi isti.

Nju dotičemo kada smirimo svoj unutarnji mentalni dijalog i kada slušamo procjepe tišine između riječi, koje je osoba izgovorila ili napisala.



Mi smo poput različitih kriški istog kruha, bezbroj kriški, koje zajedno čine jedinstven kruh ili cjelokupnu božansku kreaciju.

Mi dosegnemo samo one kriške drugih ljudi, koje korespondiraju s nama.

Druga osoba u nama može vidjeti samo onaj nivo, krišku, na kom je ona sama.

Ona vidi samo onaj moj sloj, koji je sama reflektirala u mene.

Ona vidi samo jedan mali dio mene. A ja u drugima vidim samo ono što sam ja sama ili svoj veo iluzije ili svoj autentični dio !

Vanjski prostor je moj privatni prostor ili izraz mog unutarnjeg prostora, kada sam autentična. Tako nestaje odvojenost vanjskog i unutarnjeg.
Vanjski prostor je moj privatni prostor, koji je obrnuto ogledalo s refleksijom obrazaca izluzije ili onoga što nije, kada se identificiram s njima.

Nitko ne može uči u moj vanjski prostor, osim ako sama to ne manifestiram. Ono što vidim, sam sama projecirala u taj prostor ili osobu ! Ta projekcija potiče od nesvjesno prihvaćenog kolektivnog programa ili nije projekcija nego moj autentični živi izraz individualnosti.

Ljudi na druge projeciraju svoja uvjerenja i emocije tj. velove iluzije. Ti velovi prekriju našu originalnu individualnost i mi povjerujemo kako smo sadržaj tih velova.

Drugi dakle, na nas projeciraju svoj nivo realnosti ili programe i mi smo za njih ono što su sami projecirali.
Mi im možemo povjerovati kada se to stalno ponavlja, jer mi onda fiksiramo svoju pažnju na tu krišku kruha sa velom, koju su oni projecirali.
Par ljudi mi danas kaže kako izgledam umorno i ja povjerujem u tu njihovu projekciju i prihvatim je kao svoj identitet. Dodam tom obrascu umora svoju pažnju i energiju i manifestiram ga i ojačam i sama.

Moj vanjski prostor je privatan i kada mi par ljudi to kaže, to znači da sam ja to sama manifestirala i da sam odgovorna za to.


Ja vidim samo jedan mali sloj drugog čovjeka. Zato za mene on može biti predivan, a za nekoga drugoga je on ružan.

„Ljepota je u očima promatrača.“ Gledajući ljepotu svog prijatelja, gledamo direktno u svoju živu ljepotu, koja nije iluzija.

Pronalazmo li mrlje u drugima, to su naše mrlje, koje su se reflektirale u iluzornom ogledalu.
One ne postoje u originalnoj živoj individualnosti.

Ako vi vidite ljepotu u meni, time ste naglasili tu krišku kruha u meni i ona je postala realno i moje i vaše iskustvo .

Povezujući se zajedno, jedni druge jačamo i budimo.
Rastakanjem vela iluzije u sebi, koje vidite u drugom, on je nestao kod svih.
Na drugu osobu gledamo kao na prošireni dio sebe

Ako u tebi osjetim strah, dozvoliti ću da on bude kao da je moj.
Prihvatiti ću ga i obgrliti sviješću i ljubavlju i neću se identificirati s njim. Neću se boriti protiv njega. Sam čin promatranja i prihvaćanja rastapa iluziju straha. Time oslobodim zarobljenu životnu energiju, koja je bila u obrascu straha i to ćeš osjetiti i ti.

To je ogroman dar, koji možemo dati jedni drugima !

Kada jedna osoba evoluira iznad drugih, oni ne mogu vidjeti njenu slavu i veličanstvenost, jer ne hvataju taj nivo frekvencije. Hvataju svojom pecepcijom samo onaj nivo nas, koji je isti kao njihov.

Kada ovo razumijete riješiti ćete se eventualne potrebe svog duhovnog ega, da vas drugi prepoznaju kao duhovnog ili posebnog.
Odustati ćete od svoje dječje želje da ih podignete na viši nivo, kako bi i oni uživali blagodati sve većeg oslobođenja.
Oni vas neće čuti, ma kako se trudili oko njih. Ako to ipak činite, onda su vam ti ljudi test vaše stvarne zrelosti i prilika da otpustite te svoje ostatke velova.
Svatko je upravo tamo gdje treba biti i ide svojim putem i ritmom !

Važno je oko sebe okupiti ljude sa proširenom percepcijom, jer se s njima i mi sami nalazimo u tom stanju.
Ako smo dominantno u društvu ljudi s nižom frekvencijom, oni će na nas konstantno projecirati neki niži nivo kreacije ili programe i mi ćemo povjerovati kako smo ono što oni projeciraju na nas. " S kim si, takav si !"

Tako su mnogi od vas, dragi moji zaboravili na svoju veličanstvenosti i možda vam je sigurnije ne izražavati previše vašu autentičnu svjetlost, jer se ona ne uklapa u ovaj medikritetski svijet. To ste možda činili kako bi zaštitili svoju okolinu, ali i sebe.

No sada je vrijeme, dragi moji, da zasijate u svom punom sjaju !
Time će zasjati i vaša okolina, koja je izraz vas !

Oznake: jednota, iluzija, identitet, autentičnost, projekcija