Bezuvjetna radost

Što se dešava kada se uživimo jedni u druge, kao da smo jedno biće ?

Jedno jedino božansko biće se manifestira kao mnoštvo individualnosti.

Te individualnosti su živi božanski izričaji samo nekih dijelova bezgraničnog potencijala božanske kreacije i svaka individualnost je jedinstvena.
Te individualnosti su jedinstveni valići raznih oblika u jednom, jedinom oceanu.

Individualnosti postoje kao originalne čiste kreacije i prije nastanka dualnosti. To možemo nazvati fazom prije tzv. pada iz raja, kada još nije kreirano iskustvo dualnosti.

U dualnosti je preko individualnosti prebačen veo iluzije, sa svojim programima i individualnost je postala personalnost, odnosno identitet.



Tako je došlo do distorzije individualnosti.
Na našu individualnost drugi bacaju svoje prosudbe o nama tj. svoje refleksije ili projekcije i onako kako oni nas vide, mi to prihvatimo kao svoju osobnost i identificiramo se s njom. Onako kako nas drugi vide, sloj po sloj tuđih mišljenja i emocija, uzimamo to kao svoje i postajemo to. To počinje u majčinoj utrobi i najranijem odgojem ili programiranjem.
Mi prihvaćamo nesvjesno kolektivni matrix i on nas određuje i definira. Zaboravljamo tko smo.

Kasnije počinjemo djelovati samo iz tog dijela identifikacije. Kažemo da smo u zaboravu ili da smo zaspali.

Djelujemo iz vela iluzije, ne izražavamo se autentično iz svoje individualnosti, nego iz naučenih i ponavljajućih programa.
Etikete velova su tada naš identitet. Identitet blokira autentičnu ekspresiju.

Dakle, prvi sloj koji ćemo uočiti kod naših prijatelja su velovi iluzije ili programi.
Ako smo reaktivni, onda ćemo automatski reći, ovo mi se sviđa ili ne sviđa i možda osjetimo simpatiju prema osobi, jer je ona prolazila slična životna iskustva kao mi.
To znači da nam je pažnja dominantno na sadržaju ili informacijama ili životnoj priči.
Pri tome prosuđujemo, kompariramo, analiziramo ili se identificiramo sa emocijama, koje izlaze.
Formiramo neko mišljenje ili stav itd. Osobu svrstavamo u kutiju prijatelja ili kutiju neprijatelja i sl.
Tražimo sličnosti i elemente koji će nahraniti ili zasititi našu ovisnost i potrebitost.
To je onaj uobičajeni, površni socijalni nivo odnosa.

Istovremeno instinktivno ili nekognitivno, na dubljem nivou, osjećamo neke informacije i emocije, koje nisu izrečene.
Otkrivamo eventualno neke skrivene manipulativne igre ili neka nepodudaranja. Osjećamo nepovjerenje ili povjerujemo osobi na osnovu prepoznatih pozitivnih programa. Možda ta osoba ima osobnost požrtvovne i odane osobe i to nam se svidi. Možda se zaljubimo u neki njen iluzorni veo ili mu počnemo zavidjeti ili nas razljuti. Naravno to je sve područje iluzije.
Vidovitost nekih medija uglavnom spada u tu kategoriju iluzije, gdje oni prepoznaju neke programe i na osnovu toga što se oni ponavljaju, npr. proriču budućnost. To obično nije znak nekog višeg nivoa duhovnosti, jer se barata sa programima i neautentičnim emocijama i osobe u stvari samo "čitaju " sadržaj velova iluzije.
Duhovno razvijenoj osobi se ne može predvidjeti budućnost, ako se ona izražava, autentično, van ponavljajućih starih obrazaca.

Ispod toga je individualnost osobe i ako smo mi „naštelani na taj nivo“ osjetiti ćemo, koji dio ovog prijatelja je autentično izražen na van. Na tom nivou možemo osjetiti pravo povjerenje prema osobi.Tu prepoznajemo njenu duhovitost, talente i darove njene čiste i nevine individualnosti.

Ispod individualnosti se nalazi esencija u kojoj smo svi isti.

Nju dotičemo kada smirimo svoj unutarnji mentalni dijalog i kada slušamo procjepe tišine između riječi, koje je osoba izgovorila ili napisala.



Mi smo poput različitih kriški istog kruha, bezbroj kriški, koje zajedno čine jedinstven kruh ili cjelokupnu božansku kreaciju.

Mi dosegnemo samo one kriške drugih ljudi, koje korespondiraju s nama.

Druga osoba u nama može vidjeti samo onaj nivo, krišku, na kom je ona sama.

Ona vidi samo onaj moj sloj, koji je sama reflektirala u mene.

Ona vidi samo jedan mali dio mene. A ja u drugima vidim samo ono što sam ja sama ili svoj veo iluzije ili svoj autentični dio !

Vanjski prostor je moj privatni prostor ili izraz mog unutarnjeg prostora, kada sam autentična. Tako nestaje odvojenost vanjskog i unutarnjeg.
Vanjski prostor je moj privatni prostor, koji je obrnuto ogledalo s refleksijom obrazaca izluzije ili onoga što nije, kada se identificiram s njima.

Nitko ne može uči u moj vanjski prostor, osim ako sama to ne manifestiram. Ono što vidim, sam sama projecirala u taj prostor ili osobu ! Ta projekcija potiče od nesvjesno prihvaćenog kolektivnog programa ili nije projekcija nego moj autentični živi izraz individualnosti.

Ljudi na druge projeciraju svoja uvjerenja i emocije tj. velove iluzije. Ti velovi prekriju našu originalnu individualnost i mi povjerujemo kako smo sadržaj tih velova.

Drugi dakle, na nas projeciraju svoj nivo realnosti ili programe i mi smo za njih ono što su sami projecirali.
Mi im možemo povjerovati kada se to stalno ponavlja, jer mi onda fiksiramo svoju pažnju na tu krišku kruha sa velom, koju su oni projecirali.
Par ljudi mi danas kaže kako izgledam umorno i ja povjerujem u tu njihovu projekciju i prihvatim je kao svoj identitet. Dodam tom obrascu umora svoju pažnju i energiju i manifestiram ga i ojačam i sama.

Moj vanjski prostor je privatan i kada mi par ljudi to kaže, to znači da sam ja to sama manifestirala i da sam odgovorna za to.


Ja vidim samo jedan mali sloj drugog čovjeka. Zato za mene on može biti predivan, a za nekoga drugoga je on ružan.

„Ljepota je u očima promatrača.“ Gledajući ljepotu svog prijatelja, gledamo direktno u svoju živu ljepotu, koja nije iluzija.

Pronalazmo li mrlje u drugima, to su naše mrlje, koje su se reflektirale u iluzornom ogledalu.
One ne postoje u originalnoj živoj individualnosti.

Ako vi vidite ljepotu u meni, time ste naglasili tu krišku kruha u meni i ona je postala realno i moje i vaše iskustvo .

Povezujući se zajedno, jedni druge jačamo i budimo.
Rastakanjem vela iluzije u sebi, koje vidite u drugom, on je nestao kod svih.
Na drugu osobu gledamo kao na prošireni dio sebe

Ako u tebi osjetim strah, dozvoliti ću da on bude kao da je moj.
Prihvatiti ću ga i obgrliti sviješću i ljubavlju i neću se identificirati s njim. Neću se boriti protiv njega. Sam čin promatranja i prihvaćanja rastapa iluziju straha. Time oslobodim zarobljenu životnu energiju, koja je bila u obrascu straha i to ćeš osjetiti i ti.

To je ogroman dar, koji možemo dati jedni drugima !

Kada jedna osoba evoluira iznad drugih, oni ne mogu vidjeti njenu slavu i veličanstvenost, jer ne hvataju taj nivo frekvencije. Hvataju svojom pecepcijom samo onaj nivo nas, koji je isti kao njihov.

Kada ovo razumijete riješiti ćete se eventualne potrebe svog duhovnog ega, da vas drugi prepoznaju kao duhovnog ili posebnog.
Odustati ćete od svoje dječje želje da ih podignete na viši nivo, kako bi i oni uživali blagodati sve većeg oslobođenja.
Oni vas neće čuti, ma kako se trudili oko njih. Ako to ipak činite, onda su vam ti ljudi test vaše stvarne zrelosti i prilika da otpustite te svoje ostatke velova.
Svatko je upravo tamo gdje treba biti i ide svojim putem i ritmom !

Važno je oko sebe okupiti ljude sa proširenom percepcijom, jer se s njima i mi sami nalazimo u tom stanju.
Ako smo dominantno u društvu ljudi s nižom frekvencijom, oni će na nas konstantno projecirati neki niži nivo kreacije ili programe i mi ćemo povjerovati kako smo ono što oni projeciraju na nas. " S kim si, takav si !"

Tako su mnogi od vas, dragi moji zaboravili na svoju veličanstvenosti i možda vam je sigurnije ne izražavati previše vašu autentičnu svjetlost, jer se ona ne uklapa u ovaj medikritetski svijet. To ste možda činili kako bi zaštitili svoju okolinu, ali i sebe.

No sada je vrijeme, dragi moji, da zasijate u svom punom sjaju !
Time će zasjati i vaša okolina, koja je izraz vas !

Oznake: jednota, iluzija, identitet, autentičnost, projekcija

SVIJET JE ONAKAV KAKVIM GA JA VIDIM !

Moje tijelo je onakvo kakvim ga vidim !

Ono što vidimo u 3 D svijetu je projekcija prošlosti. Mi opetovano projeciramo isto po starom obrascu i dodatnoj memoriji iskustava u svim našim stanicama. Mi dajemo svemu značenje prema onim obrascima, koje smo prihvatili. To značenje je veo, koji prikriva naše realno božansko tijelo.

Tako svaki dan naša okolina izgleda ista i na ogledalu smo isti ili još stariji, pošto se dodatno aktivira i program starenja i entropije ili deteorizacije u linearnom vremenu.
Male su varijacije u izgledu.
Kada je na jutarnju sliku u ogledalu prebačen dodatni veo umora od napornog radnog dana, onda slika u ogledalu pokazuje baš takav izgled, koji odgovara našem i kolektivnom programiranom uvjerenju.

Kada gledamo kroz naočale tih iluzornih velova tvrdimo kako je to objektivna stvarnost.
To nam isto potvrđuju ljudi oko nas, koji gledaju kroz iste naočale i onda nam je to nepobitni tzv. objektivni dokaz.

Ljudi vide naše tijelo onakvo kakva je naša projekcija, pa ćemo i mi i druga osoba vidjeti isto ili vrlo slično. U viđenje nas očima druge osobe se dodatno još uključuje njezin veo ili filter.

Tijelo je zamrznuti kondenzat prošlih programa i ono daje one informacije, koje zrače iz njega. Stare traume koje stvaraju blokade su potisnute u podsvijesti i mada se trenutno na van dobro i zdravo osjećamo, one emitiraju stalno te informacije ili zapise.

U 3D realnosti je potrebno linearno vreme za vidljivu promjenu, kako bi novi programi postupno zamijenili stare programe.
Jedan veo se zamjenjuje sa drugim iluzornim velom. Tako sanjamo igru našeg života .

U okviru iste 3D dimenzije promjene ne idu lako. Potrebna je dodatna energija, trud i linearno vrijeme. Naša želja da budemo ljepši, mlađi i zdraviji teško može biti ispunjena, ako ostajemo samo na nivou borbe 3D. U okviru dualnosti dva polariteta moraju biti u balansu i što više želimo zdravlje ili bilo što drugo, to više dozivamo suprotno stanje bolesti i sl..

Ako nas definiraju prošli uspjesi i neuspjesi i stalno kroz njih gledamo sadašnji trenutak, on će biti onakav kakav je naš program i naša osobna iskustva prošlosti, odnosno kolektivno definirana iskustva.

U vječnom trenutku sada možemo i dalje gledati kroz iluzorne velove i onda ćemo imati i dalje površno iskustvo sna.

No kada se potpuno umirimo i proširimo fokus i kada stane mentalno emocionalna buka, to znači da smo povukli energiju iz svih iluzornih programa i oni za nas više ne postoje u tom trenu.
Mi tada imamo doživljaj van površne pojavnosti.

To je „mjesto „ gdje trenutno nastaje nova kreacija, koja je božanski živi izraz cjelovitosti , a ne stari ponavljajući sigurni, poznati program.

Izlaskom iz stanja meditacije ili potpune svjesne prisutnosti u trenutku, vraćamo se u automatsko okidanje petlje starih programa i to nam je onda dokaz, kako se ništa nije promijenilo i kako su stari problemi još uvijek tu. Oni su tu, jer im ponovo dajemo energiju i oživljujemo ih.

Kad zaista shvatimo kako su oni samo zaostali odraz prošlosti, početi će se rastapati naša uvjerenost kako je vanjski svijet stvaran, objektivan, čvrst.
S buđenjem počinjemo doživljavati fluidnost prostora i relativnost vremena.
Tako i čvrsti oblici počinju izgledati kao da se gibaju i mijenjaju oblik, što može dovesti do mučnine ili vrtoglavice. To je prolazna nuspojava promjene doživljavanja stvarnosti.

Zašto ovo pišem sada ?
Kako bi ponavljanjem kognitivnog razumijevanja, olabavili stisak uvjerenja kako je ono što vidimo i osjećamo vanjskim osjetilima fiksna jedina stvarnost !

Dakle, nije stvarno sve što vidim i osjećam i ne trebam vjerovati svojim mislima kako su one realnost i da su istinite.
Misli su samo dio sna, koji sanjamo i one su dio naše kreacije vela kojeg zamišljamo da postoji kao stvaran.

Oznake: velovi iluzije, projekcija