Bezuvjetna radost

OČEKIVANJA POZITIVNIH ISHODA, U PAKETU SA STRAHOM OD NEISPUNJENJA, JE SUŠTINA NAŠE ZAROBLJENOSTI U MATRIXU I UZROK PATNJE.

Kada smo povezani sa samim sobom ili božanskim izvorom, /5-11 nivo- prema Jude- Quartz crystal-Vrijedno je kao inspiraciju poslušati njene vide-e/
onda SVJESNOM NAMJEROM MOŽEMO IZAĆI IZ SVIH SKRIPATA, KOJI SMO UGOVORILI PRIJE ULASKA U IGRU U MATRIXU TE SVJESNO MOŽEMO OTPUSTITI SVE UGOVORE DUŠE.

No to se čini samo onda kada možemo svjesno održavati svoju visoku vibraciju, koja nas drži izvan starih programa i dogovorenih scenarija ili tzv. sudbina u matrixu. / oprez-Kada smo u niskoj vibraciji, onda manifestiramo brzo sve strahove i brige .
Za nesvjesne osobe dogovoreni životni skriptovi su zaštitni mehanizam da ne idu prenisko u svojim vibracijama, a opet imaju razna iskustva. /

Taj čin svjesne namjere znači kako smo u potpunosti preuzeli odgovornost za kreaciju svog života.

Mi slobodno kreiramo svoj neovisni matrix ili samo jesmo .

Dakle, postali smo majstori, koji slobodno izabiru svoju manifestaciju i koja više nije određena prethodno dogovorenim skriptom unutar igre matrixa.

Majstor je jedno s božanskim i iz svoje dubine dobiva trenutnu inspiraciju za kreiranje.
Ta inspiracija je izvan svijesti potrebitosti, nedostatka, očekivanja, straha i sumnji.

Majstor je svjestan svakog trenutka, uz prihvaćanje svih odjeka starih programa uvjetovanja i ugovora.
Svjestan je kako su neugodne emocije ili uvjerenja ili bolovi samo iluzija i ispoljavanje starih programa prošlosti.
Nema borbe protiv starih iluzija.
Majstor ih promatra iz svoje esencije, gdje je potpuno ispunjen.
Nevezano ih prihvaća i promatra kako prolaze.
/prolaze zato što ih ne hrani s energijom i pažnjom i nije fiksiran na njih kao da su stvarnost /

Kako Jude kaže, Demijurg ili kontrolni centar matrixa, stalno odašilje misli, koje imaju za funkciju da nas usmjere na akciju, koja je prethodno dogovorena u našem skriptu
/odvesti će nas do partnera s kojim trebamo biti u braku ili do prepreke, koju prema scenariju trebamo savladati /

Dakle, većina misli u matrixu nisu naše i nisu naša slobodna volja ili izbori, kako znamo pomisliti.

Kada osoba svjesno izađe iz svog dogovorenog skripta, to ne znači da Demijurg centar trenutno prestaje emitirati te misli .
Ako smo na nižoj vibraciji tj. u njegovom dometu, mi ćemo ih i dalje čuti i možda i dalje nesvjesno slijediti njihovo vodstvo.
/Demijurg nije neki zločesti centar, koji nas drži zarobljene.
Mi smo ga kreirali za potrebu i igre.
No, možemo ga također promatrati i kao onaj glasić vragića na našem ramenu, koji nas stalno drži u stresu i pažnji na vanjskoj iluziji . /

No, ako smo budni prepoznati ćemo kako su glasovi i emocije, koje dolaze iz kontrolnog centra matrixa samo iluzija ili odjek staroga i da u tom trenu možemo svjesno povući svoju pažnju i energiju na unutra na našu realnu esenciju.

I tamo možemo čuti inspiraciju za trenutnu manfestaciju, koja je slobodna od prethodnih uvjetovanja.
Naša prava moć je u unutrašnjosti i esenciji.

Dijelovi starog skripta nastoje privući našu pažnju i navesti nas da djelujemo po njima.

Tako npr. imamo bolove u tijelu i kada počnemo borbu sa njima ostajemo u nižoj vibraciji.

Npr. prema starom skriptu, koji smo prije ugovorili, trebamo imati te bolove i ići u bolnicu, kako bi se pojačali svi strahovi i kako bi tada imali priliku nadvladati ih te kako bi u bolnici upoznali dragu osobu s kojom ćemo imati dalja dogovorena lijepa iskustva ili npr. brak za kojim stalno čeznemo.

Ako smo izašli svjesnom namjerom iz tog skripta, kada osjetimo prve bolove, onda ne moramo odigrati baš takav igrokaz.
Osvještavajući te bolove ulazimo dublje u sebe i autentično se izražavamo što raspršuje iluziju o bolesti, koja treba biti liječena u bolnici.
Slobodno odbiremo ili ne odabiremo parnera i ne moramo jedno određeno vrijeme biti bolesni.

Bolovi će nam uporno privlačiti pažnju i pokušavati će nas zadržavati u frekvenciji straha i brige te će nas glasovi iz kontrolnog centra Demijurga upućivati na prije dogovoreni scenario : „ Ovo je ozbiljno, moraš otići u bolnicu i potražiti stručnu pomoć !“

U tom trenu smo npr. svjesni kako je to iluzorni glas i kako ne možemo biti žrtva i uspjevamo biti neutralni promatrač, koji dozvoljava ovu iluziju, ali ju ne osnažuje.
Mi smo tada u centrirani u visokoj vibraciji.

No, već u slijećem trenu intenzitet boli i zabrinutosti se pojača i mi smo opet ulovljeni u iluzornoj niskoj vibraciji.
Bolest postaje stvarna za nas.

Tako se u krugu možemo boriti sa boli, oscilirati i na trenutke uspjevati vraćati centar i od tamo spontano rastapati pojedine velove iluzije.

Takva iskustva, gdje dodirujemo najdublje bolove i strahove možemo nazvati mraćnom noći duše.

Dok živimo s okolinom, koja je zarobljena u matrixu, radi naše empatičnosti i telepatičnosti ćemo osjećati njihove negativne i niske vibracije, no kada smo mi stabilno centrirani u svojoj esenciji, u dubokom zadovoljstvu, sa snažnim samopouzdanjem/ jedna božja volja / onda oko sebe raspršujemo vanjske distorzije, iluziju niskih vibracija.

Možemo povremeno i dalje osjetiti upade starih programa i strahova, no oni više nemaju moć nad nama.

Oni koji nisu svjesno raskinuli ugovore duše i skriptove života ne mogu nikada biti slobodni.
Periodi iskustava veće slobode su kod njih samo dijelovi skripta.

S druge strane stvarna sloboda u kreaciji nosi veliku odgovornost, jer tada slobodno možemo kreirati negativni kaos, dok smo u niskoj vibraciji ili svoj raj kada smo u visokoj vibraciji.

Izlazak iz matrixa i preuzimanje odgovornosti za kreaciju znači da možemo majstorski kontrolirati svoja negativna stanja i niske vibracije.

Kada kažem kontrola, to nema veze sa definicijom kontrole, na način kako ju provodi malo ja.

Visoka vibracija sve prihvaća i nije usmerena na pozitina očekivanja.
Ona zna da su niske vibracije iluzorna obrnuta slika onoga što jesmo. Kada izroni niska vibracija, naša esencija se ne bori protiv nje, ali joj uskrati svoju punu pažnju, ozbiljnost i identifikaciju s njom.
Tako ona sam prođe kroz nas kao nestvarni duh prošlosti.

Kako ujediniti prividnu kontradikciju :

1. PRIHVAĆANJE S POVJERENJEM- znači biti centriran u cjelovitom ja, a ne malom ja, koje se ne želi prepustiti i prihvatiti sadržaj sadašnjeg trenutka.
Prihvaćanje ne znači identifikaciju ili poistovječivanje sebe sa značenjem.

2. TREBA KONTROLIRATI TJ. ZAUSTAVITI NISKE VIBRACIJE- znači biti centriran u cjelovitom ja i svjesno uskratiti pažnju negativnom, ali ne kroz borbu ili opiranje kako to čini malo ja.

ISTOVREMENA
PREPUŠTENOST ILI CENTRIRANJE U SVOM REALNOM CJELOVITOM JA
I SVJESNOST ILUZIJE, KOJA SE JAVLJA U OBLIKU NISKE VIBRACIJE.

SVAKOM TRENUTKU KAŽEMO DA, NO SVJESNO NAGLAŠAVAMO IZRIČAJE VISOKE VIBRACIJE, TAKO DA MIČEMO PAŽNJU SA NISKIH ILUZORNIH VIBRACIJA I SVJESNO HRANIMO AUTENTIČNOST.



Uzmimo da imamo iskustvo paralizirajućeg straha, koji ne prolazi.
To je praćeno sa dodatnim unutarnjim dijalogom, koji upozorava na sve opasnosti i važnost ovog straha.

Iz svog dubokog centra nepristano promatramo to iskustvo straha i kontrakcije
/To znači da prihvaćamo tu situaciju i ne borimo se protiv nje i u neutralnoj smo poziciji, bez prosuđivanja.
Svjesni smo kako je to iluzija./

No, možemo biti ulovljeni u tzv. program promatrača i tada u stvari dodajemo energiju toj situaciji i ona zato ne prolazi.
Da smo ulovljeni u tom programu, pokazati će nam naša potreba da što prije izađemo iz tog stanja i učinimo neku duhovnu tehniku, koja će nas vratiti u mir.

Program promatrača je dio igre u matrixu, gdje duhovni ego preuzima kontrolu, s kojom nesvjesno produžuje iskustvo negativne vibracije.

Ako smo zaista u ulozi svjesnog promatrača, onda automatski s povjerenjem prihvaćamo tu situaciju i znamo kako je ona samo dio iluzorne igre.
Znamo tko smo i da je sva moć u nama, a ne u vanjskim ogledalima i privremenim pozitivnim ili negativnim ishodima.

Strah, koji istovremeno osjećamo je znak da se opiremo tijeku energije, koja dolazi s izvora.
Mi smo se kontrahirali i ne puštamo životu da nam donese slijedeći fluidni trenutak, koji je božanski autentični izraz.
/ Ovo je dio razumijevanja, koji jača našu centriranost.
To je ustvari automatsko znanje tko smo. /

Kada znamo tko smo znamo da možemo slobodno izabrati u tom trenutku neko iskustvo u višoj vibraciji.
Nemamo neki određeni plan ili fiksnu želju da iskustvo mora biti suprotno od trenutnog.

Možemo promotriti to trenutno iskustvo i doći do odgovora, koju poruku nam nosi taj strah i koja su uvjerenja i očekivaja vezana uz njega.
Tako dobivamo nove uvide i stara uvjerenja se rastapaju.

Ako nakon svjesnosti kako je to trenutno stanje paralizirajućeg straha iluzija, ne ode spotano taj strah, to znači kako u toj situaciji možemo imati dodatne uvide.

Iz stanja potpunog poverenja u život dozvolimo toj snažnoj emociji da bude.
Ne kontroliramo „vrijeme njenog trajanja „.
Promatramo nevezano s prihvaćanjem trenutne pojave iluzije.

No ne zadržavamo se predugo u promatranju, jer time osnažujemo iluziju i možemo biti ulovljeni u unutarnji dijalog, analize i prosuđivanja oko te situacije.

Dužina trajanja tog straha može biti rezultat napetog očekivanja, koje je programirano za određeno vrijeme i zato ne popušta.

Ako smo centrirani u esenciji i znamo tko smo tada neće biti teško svjesno prebaciti pažnju u svoju dubinu i tako prestati davati pažnju i energiju tom strahu.
On se onda raspine, jer mu ne dajemo svoju energiju i moć.

To možemo pojačati tako da iz pažnje na kontrakciju, koja je npr. našem pleksusu prisutna kao neki grč, proširimo svesnost tj. osjetimo sve širi i širi prostor u tijelu i oko tijela.
S izdahom se proširimo iz te kontrakcije.
Neko vrijeme osjećamo i kontrakciju i proširenost i onda svjesno uronimo još dublje ili šire, u taj naš prošireni osjećaj.
Kada nam je pažnja na njemu spontano nestaje kontrakcija.

Što znači onda kontrolirati negativne vibracije i njihovu priču u obliku uvjerenja i emocija i tjelesnih senzacija ?

To je u stvari svjesno prebacivanje pažnje ili percepcije s jedne dimenzije na drugu, iz jedne realnosti vibracija, na drugu realnost vibracija.

Na nivou stvarnoga ja, nema realnosti niskih vibracija i njihovih manifestacija.

Tako majstor samo svjesno odabire s kojeg nivoa će nešto kreirati i ima moć da se svojom namjerom vraća u pravu cjelovitu identifikaciju.

Razni nivoi kreacije su odvojeni vibracijama.

Tako oni koji su u realnosti niže vibracije, ne vide one koji su na visokoj vibraciji.
I zato im se njihove želje ne ispunjavaju, jer žele stvarnost više vibracije, sami emitiraju nižu frekvenciju.

Možemo reći da su ljudi na višoj vibraciji, nevidljivi za negativne namjere onih sa nižim vibracijama.

S kog nivoa vi želite svjesno kreirati ?

Što bi majstor trebao razlikovati ili znati :

ŠTO JE REALNO I ŽIVO?

Beskonačno božansko nije niti stvoreno, niti može nestati. To je jedino što je realno ili živo.

Iluzija je sve ono što ima početak i kraj, što se može definirati i što je građeno od atoma i elektromagnetskih polja.

Stoga je svaka kreacija ili oblik iluzija. / Svjesnost, koja je poput posude za igru atomske iluzije bi mogli nazvati realnom /

Svrha iluzije je da božansko ima prolazna razna iskustva, tj. da naizmjenično naglašava i izražava neke svoje kvalitete, radi užitka. Svaka individualizacija je osebujna božanska pjesma i na osebujan način ispituje razne mogućnosti kreacije. Tako se multiplicira užitak, kroz razne prekrasne pjesme.

Dualizam sam po sebi ne donosi patnju, bez obzira na zamišljeni negativni polaritet, koji pokazuje ono što nismo.

Patnja se rađa iz iluzije identifikacije sa površnom kreacijom i iz želje da iluzija bude vječna.

Negativni polaritet je samo obrnuta zrcalna refleksija onoga što jeste.

Realno besmrtno, beskonačno i bezvremeno božansko je kreiralo čovjeka, koji je prolazna iluzija i obrnuta refleksija od onih božanskih kvaliteta, koje nisu izražene i stoga se projecira distorzija.

Postoje dakle ljudi, koji su samo ta projekcija i stoga oni nemajuu sebi taj besmrtni do.

To su hodajući programi ili arteficijelne inteligencije.

U manjem broju se oko nas kreću stvarne realne božanske individualizacije, koje na sebi imaju velove projekcije ili iluzije i iz vana izgledaju, kao prije opisani ljudi. / Samo među njima se nalaze duhovni majstori, koji kroz iluzorni proces buđenja, vraćaju sjećanje tko su i miču velove iluzije. /

Realno božansko je stvorilo skrivene nevidljive realnosti, koje su također iluzija, jer su samo refleksija /vile, patuljci, duhovna hijerarhija i druga beztjelesna bića itd./ I anđeli isto spadaju u tu kategoriju. Oni utjelovljuju svjetlo ili ono što je znano, dok demoni utjelovljuju kaos ili neznano.

Svi ti nivoi kreacije imaju svoju funkciju u igri kreacije i proživljavanja raznih direktnih iskustava.

Kreacija prirode i planete Zemlje i ostalog kozmosa je isto iluzija.

No tu postoji velika razlika. Oni nisu refleksija, nego direktna ekspresija, onoga što jeste božansko.

Iz tog razloga oni duže traju, od iluzije ljudi i drugih bića ili entiteta.

Tako ako stupnjevamo nivoe iluzije unutar kreacije, oni su onda stvarniji, jer pokazuju što jeste božansko bez iskrivljenja.

Zato možemo lako uživati u prirodi, jer nam ona pokazuje što jesmo, dok je sa ljudima to puno teže.

U kategoriju iluzornih entiteta spadaju i misli s pripadajćim emocijama. Oni su samo prijenosni instrumenti u zamišljenoj igri.

Mentalno- emocionalni entiteti /uvjerenja ili misli s emocijama/ se opiru živoj struji života.

Oni se nalaze na „mjestu „ tišine ili našeg stvarnog ja, na mjestu iz koga, iz srca inače čujemo inspiraciju od božanskog.

Taj entitet ili glasni unutarnji dijalog se opire onome što jeste i odvlači pažnju od stvarnog ja i tako ne čujemo božansku inspiraciju.

Kada ne čujemo božansku inspiraciju, onda nema autentične ekspresije i božansko u nama ne izražava ono što jeste.

Živi se površni nestvarni, nesvjesni iluzorni život .

Živo tijelo svjesnosti se ne sjeća sebe i pažnja mu je samo na svojim površnim iluzornim velovima.

Još nije spreman na majstorsku svjesnost i razlikovanje.

Bez iluzije i kreacije nema iskustva.: površna osjetila, misli emocije, oblik fizičkog tijela i dugih suptilnih tijela.

Ljudi to nazivaju životom.
Ako je izražena emocija ljudske ljubavi, onda to zovu sretnim životom.

Duhovni ego smatra kako je duhovniji, ako je u kontaktu sa svojim emocijama i ako ima više definicija i uvjerenja o duhovnosti i svojim iskustvima. Tako dosta često tzv. rad na sebi ostaje samo na psihološkom nivou ili na površnim nivoima onoga što nije stvarno ja / Tijelo sa tjelesnim senzacijama, misli i emocije /.

Duboko iskustvo žive i realne ja jesam prisutnosti je iskustvo sveprisutnosti i izvan je kognitivnog i nekognitivnog iskustva.

Fizičko tijelo, tijelo duše i duha su samo zamišljeno odvojena iluzorna vozila u igri iluzije .

Našu pravu svjesnu prirodu, koja je fluidna i u području nespoznatljivog bi mogli nazvati Individualnom pjesmom.

Ona je dio sveukupnih beskonačnih tonova božanskog.
Kada se ona pjeva /živi /, bez disonantnih tonova, onda se božansko autentično izražava.

Tada su kreator i privremena kreacija jedno.

Kreator zna tko je i poštuje svoju kreaciju, ali nije vezan za nju, jer u svakom trenu nastaje nova.

Oznake: majstorstvo, matrix, SKRIPT, UGOVORI DUŠE

Današnja želja mi je objasniti kako ujediniti ova dva cilja u jedan :

1. Posvećenost kroz služenje.
2. Otpustiti potrebu da spašavamo ili popravljamo.

To mogu činiti iz stanja centriranosti u svojoj esenciji i cjelovitosti :

Ne dozvoliti strahovima da diktiraju moje izbore.
Ne bojati se obuhvatiti nove inspiracije svog srca.
Doći kući sebi i naći duboki mir, uz uživanje u detaljima malih stvari .

Ja kao realno božansko biće, koje nema početak ni kraj, projeciram zrcalne slike, koje su obrnuto od onoga što ja jesam, projeciram prolaznu iluziju ili distorziju.
Ta projekcija može biti dio mog fizičkog tijela- vela koji je superponiran na moju realnu božansku esenciju ili velovi vanjskih objekata i ljudi.

Te projekcije se nalaze na onim mjestima, gdje nema mog autentičnog božanskog izraza.

Da, ja projeciram svoj veo iluzije preko drugih ljudi i vidim ih onakvim , kakav je sadržaj mojih uvjerenja.
Uvjerenja zauzimaju mjesto, gdje bi trebao biti autentični izraz.

Ako druga osoba ima uvjerenje kako je lijepa i ja to isto uvjerenje projeciram na tu osobu, onda ćemo se ja i ta osoba složiti kako je ta osoba lijepa....ili možda bolesna ili bilo što.
No to su samo zrcalne projekcije uvjerenja i to nema veze sa autentičnošću i živošću stvarne osobe.
To je zona iluzije.
Pri tome ne prosijava iznutra stvarna ljepota, koja je vidljiva kada nema iluzije odvojenosti vanjskog i unutarneg.

Odluka : NEĆU VIŠE SLUŽITI I SPAŠAVATI OGLEDALA ILI ILUZORNE ZRCALNE REFLEKSIJE!


Ako se vezujemo za zrcalne refleksije i pokušavamo popravit distorziju u ogledalu na samom ogledalu, a ne unutar sebe, mi smo zarobljeni u iluziji i uvjerenjima, koja se ispoljavaju na mjestu, gdje bi trebao biti naš autentični izraz.

Almine to lijepo objašnjava:

Ako želim spasiti i održavati svoju zrcalnu sliku u ogledalu u kupaoni, ja stalno moram stajati ispred tog ogledala u kupaoni.
bi izašla van, taj odraz u ogledalu bi trenutno nestao. /kada maknemo pažnju od ogledala, uskratimo mu svoju energiju, iluzija nestaje /

Kada bi izašla van kupaone u vrt i željela uživati u prirodi, moj odraz na kupaonskom ogledalu bi nestao.

I ako sam vezana za taj svoj odraz u ogledalu u kupaoni, onda sam stalno zarobljena u kupaoni.
Ne smijem se maknuti od ogledala i iz kupaone.

Ništa od moje autentičnosti u prirodi.

Ta slika u ogledalu može biti npr. vaše bolesno dijete ili vaše iluzorno fizičko tijelo.

Dijete ispoljava obrnutu zrcalnu refleksiju od onoga što vi realno jeste, neku bolest ili simptome.

Vi projecirate na van svoju distorziju, radi toga što se niste autentično izrazili.
Na tom mjestu, gdje nema autentičnog božanskog izraza se ispoljava iluzija, koja se sastoji od uvjerenja ili programa / uvjerenje o zdravlju, ljepoti ili bolesti /.

Pravi autentični izraz možemo nazvati zdravim stanjem, koje bi se ispoljilo na vašem djetetu ili npr. vašem tijelu, da ste autentični.

Ljudi su uvjetovani da spašavaju ogledala ili svoje zrcalne projekcije. Pažnja im je na vanjskoj slici u ogledalu i stalno se bore protiv distorzija u toj slici.
Ispravljaju je, pomažu, spašavaju, bore se i zarobljeni su u vanjskom, zamišljeno -odvojenom matrixu.

Tako ne mogu ništa suštinski promijeniti. Vrte se između dva polariteta. Zarobljeni su u patnji i svjesnost im je zarobljena u iluzorno odvojenom vanjskom.

Pri tome zaboravljaju kako oni sami u sebi moraju npr. dignuti ruku, ukoliko žele da odraz u ogledalu pokazuje podignutu ruku.

Kroz unutarnju promjenu u sebi mijenjamo vanjsko.

Ako odlučim kako neću više služiti ogledala, znači li to da ću napustiti svoje bolesno dijete ili neću liječiti npr. neki simptom na svom tijelu ?

Ne, nećemo ih ignorirati i napustiti.

Promijeniti ćemo samo ugao percepcije.

Umjesto da ostajemo u iluzorno -odvojenoj vanjskoj petlji, centrirati ćemo se unutarnjem, koje je jedno s vanjskim.
I od tuda možemo nešto učiniti ili samo biti.

"Problemi se ne mogu riješti na istom nivou, samo s drugog višeg nivoa!"

Ta situacija bolesti nam je poticaj da pogledmo dublje u sebe i vidimo, koji autentični dio sebe nismo izrazili.

Onda napravimo promjenu u sebi, autentično se izrazimo i na taj način nestaje distorzija u ogledalu.
Umjesto projekcije i refleksije imamo živu ekspresiju, koja je božanski autentični izraz, gdje nema zamišljene odvojenosti vanjskog i unutarnjeg.

Naša vanjska intervencija može izgledati slično, kao kada spašavamo zrcalnu sliku, no unutarnja motivacija i način su sasvim drugačiji.

Almine to objašnjava ovim primjerom:

Vidimo na snijegu golo, gladno dijete, koje u rukama drži siromašna majka.

Ne spašavati tu svoju distorziju u ogledalu, koju smo projecirali, ne znači ignorirat tu zrcalnu sliku i mrtvo, hadno proći pored majke i djeteta, racionalizirajući kako je to samo iluzija, jer ne postoji potrebitost, glad, napuštenost, siromaštvo i hladnoća.

Što mi govori ta slika koju sam projecirala ?

To znači da ja u tom trenu nisam autentično izrazila svoje obilje.
Na tom mjestu se pojavila obrnuta zrcalna slika mog živog stvarnog beskonačnog obilja.
Znači da sam zanemarila svoje unutarnje dijete, nisam ga nahrania i zaštitila.
Povjerovala sam u iluziju negativnog i to sam projecirala na van kao svoju stvarnost.
Odraz majke i djeteta me samo podsjećaju na to.

Ako nam pažnja ostaje samo na vanjskom ogledalu, automatski se aktivira želja da spasimo majku i dijete.

No mi pri tome vjerujemo kako je to stvarnost i kako zaista postoji ugroženost. Pri tome se aktivira naša emocija straha, tuge, sažaljenja i snažna težnja za popravljanjem tzv. nepravde u ogledalu.
Ako iz toga stanja damo dekicu djetetu i majci novac, da ga nahrani, mi spašavamo ogledalo.
Nastojimo promijeniti svoju sliku u ogledalu na ogledalu.

Dekica i novac nisu ispravili našu unutarnju iluziju, jer mi i dalje vjerujemo kako su majka i dijete žrtve i osjećamo krivicu, ukoliko ne pomognemo, bojimo se gladi, siromaštva i napuštenosti.

Vjerujemo kako je naša zrcalna refleksija stvarnost.

Vjerujemo kako smo i sami žrtve i izmjenjujemo se u ulogama spasioca i žrtve.

No mi možemo dati dekicu djetetu i novac majci, iz sasvim druge pozicije.

Znači na van izgleda isto, no nije.

Kako izgleda naš drugi ugao percepcije ili nivo s koga promatramo scenu ?

Ovaj zrcalni prizor me podsjetio da u sebi imam nešto neizraženo i ono je obrnuto od onoga što vidim u ogledalu.

Sjetim se i osjetim kako sam jedno sa svime i da sam sama obilje i da nema odvojenosti između unutarnjeg božanskog i njegove žive vanjske ekspresije.

Povežem se u jednoti sa svime i uđem u svoje prirodno stanje obilja.
Iz tog stanja obilja i ljubavi dajem novac i dekicu-ne kako bih spasila i popravia svoju zrcalnu iluziju, nego da bi izrazila ono što stvarno jeste.

S radošću i zadovoljstvom iz svog obilja dajem majci i djetetu i pri tome mi pažnja nije na zrcalnoj slici, njih kao žrtvi.
Vidim ih kao dio sebe, čija prava priroda je obilje.
Dajući njima dajem sebi, svom cjelovitom velikom ja.

Pri tome ja služim, ali ne spašavam!

Služiti druge ne znači odvajati od sebe i žrtvovati nešto od sebe, vrijeme , novac, pažnju itd.

Služiti ogledalu znači da postoji potrebitost zrcalne slike, koju ja moram popuniti i to činim unutar vanskog ogledala, koje je zamišljeno odvojeno od unutarnje božanske esencije i cjelovitosti.

Služiti božanskom cjelovitom, znači izražavati svoju božanstvenost kroz autentičnost.


I da se vratim na odgovor što učiniti, ako imamo bolesno dijete ili neku drugu osobu i želimo ih služiti i vidjeti ih zdrave ?

Ako im damo lijek iz stanja svijesti, gdje postoji zabrinutost i strah od bolesti znači da smo i sami zarobljeni u toj iluziji. Tada pokušavamo spasiti svoju zrcalnu refleksiju i probamo je mijenjati na krivom mestu, s vanjskim intervencijama i uz borbu protiv trenutnih okolnosti.
Tako se suprostavljamo božanskom i odvojeni smo od njega.
Nismo prepušteni i ne prihvaćamo okolnostiti te ih pokušavamo kontrolirati i mijenjati iz malog ja.

Iluzorna situacija bolesti ima svoju svrhu i sami smo je kreirali.

Ona nas podsjeća na ono što nismo i trebala bi nas potaknut da autentično izrazimo ono što jesmo.


Prvo trebamo prihvatiti u sebi emocije, koje takva situacija bolesti izaziva. Te emocije nisu stvarne, jer nisu dio autentičnog božanskog izraza.
One su dio dualne igre, gdje postoje zrcalne negativne emocije.

Bolesno dijete će u nama aktivirati zabrinutost, tugu, osjećaj nemoći da to promijenimo, strah od težih posljedica ili gubitka djeteta, osjećaj krivice i odgovornosti za takvo stanje, prisilu za brzom intervencijom i borbu protiv bolesti itd.
Želimo brzo popraviti ogledalo, intervencijom na samom ogledalu.

Te emocije s pripadajućim uvjerenjima su snažne, bole i čine se jako stvarne.

Puštajući ih da prolaze bez suprostavljanja ili potiskivanja, mi ih svjesno promatramo i tim činom mi ih prihvaćamo.
Time prihvaćamo date okolnosti i ne borimo se protiv njih.
Svjesno promatramo.

Ne slažemo se sa „ istinitošću „ njihova sadržaja, nego naprotiv, svjesni smo da je to samo trenutna negativna projekcija, koja ukazuje na naša stara uvjerenja i emocije.

To je samo zrcalna refleksija, koja je surogat za našu autentičnost.


U trenutku kada smo paralizirani strahom ili brigom, ne možemo ništa suvislo i stvarno učiniti.
Ne možemo pobjeći iz tog stanja te ga treba pustiti i potpuno osjetiti.
Mnogi potiskuju te svoje emocije i promptno automatski reagiraju prema nekom kolektivnom programu.
Npr. automatski daju tabletu za snižavanje temperature ili boli i ne dozvoljavaju sebi da osvijeste svoje dublje negativne emocije.

Time ostaju u površnoj igri i ne iskorištavaju ovaj dar, koji ima za svrhu da ih potakne na dublje i autentičnije izražavanje.

Taj dar je upakiran u veliku bol ili nelagodu, koju treba imati hrabrosti odmotati.

Treba imati dovoljno inicijalnog bezuvjetnog povjerenja da se prepustimo toj situaciji i odgodimo automatsku kompulzivnu uvjetovanu reakciju za spašavanjem ili mijenjanjem odraza u ogledalu.

Dakle, svjesni smo negativnih uvjerenja i emocija i na njih gledamo kao trenutni tužni ili napeti film, koji se projecira.
Pri tome znamo kako to nije stvarno i da je to odjek naše stare projekcije.

Sada u ovom trenu možemo to promijenti, ali nikako ne kroz svoju zarobljenost u vanjskoj drami.
Samo iz druge dimenzije, iz dimenzije našeg stvarnog postojanja.

U stvari istovremeno smo i u svom proširenom stanju svijesti i u kontrahiranom, gdje stvaramo projekcije.

Ako smo svjesni kako je to samo film, to je već znak da to sve promatramo iz drugog ugla percepcije, da to promatramo iz svoje stvarne unutarnje esencije ili božanske cjelovitosti.

Promatranje tog filma je bolno i on nas pod svaku cijenu želi uvjerit kako je to stvarno i važno.
Drži nas u ovisnosti da stalno budemo ispred tog ogledala.
Ne smijemo izači iz sobe, gdje je ogledalo sa odrazom bolesnog djeteta, jer ga moramo spasiti.

"Moramo pravovremeno i odgovorno reagirati !", kaže naš niži um.

Ne smijemo maknuti svoju svjesnost sa petlje uverenja i programa, gdje se vrti film o bolesti.
Tako negativne emocije hrane dalja negativna uverenja i očekivanja negativnih ishoda.
Zamišljamo negativne ishode, brinemo sve više i postajemo zarobljenici svojih negativnih emocija i misli koje nas drže u odvojenosti od naše esencije.

Odlazak u vrt u prirodu i micanje pažnje s ove drame o bolesti izaziva osjećaj krivice i osjećaj gubitka kontrole.
Tako ostajemo u površnom i poznatom.
Naše dubine su opasne, jer su neznane i imamo strah od svoje beskonačnosti.

No ono što trebamo tada učinit je imati snage otiči u svoj vrt, maknuti se od ogledala i vratiti svoju energiju u svoju realnu unutrašnju esenciju.

Malo ja će vam reći kako ste neodgovorni ukoliko niste zabrinuti i ako ovu situaciju ne smatrate stvarnom i ozbiljnom.
Manipulirati će vas kroz vašu krivicu i moralna programska uvjerenja.

Logički um će vas uvući u beskrajni unutarnji dijalog, tražeći pravo rješenje iz riznice starog mrtvog znanja.
Tražiti će pomoć iz vana od drugih ljudi, znanja iz knjiga i zaobići ćete svog vječno budnog unutarnjeg mudraca.

U stvari vaše malo ja se boji smrti svoje projekcije, ako maknete pažnju sa njegove "uvjerljive " filmske projekcije na ogledalu.
Neće dozvoliti da se prepustite bezkonačnom božanskom.

Na njegova snažna upozorenja, kako je ovo stvarno, važno i ozbiljno možete sebi reći :

„Ovo nije stvarno, ovo nije moja realnost, prepuštam sve božanskom ! „


Dakle, kako možemo promjeniti ovu situaciju?


Naša potrebita želja da dijete bude zdravo, kreira još više bolesti, jer kroz borbu jačamo neželjene ishode.
Strahovi i negativna očekivanja se manifestiraju.

Dakle to nije put !

Tisuće puta smo tako činili s nezadovoljavajućim rezultatima.

Nakon promatranja negativnih iluzornih uvjerenja i emocija, uz svjesnost kako su iluzorni, mi se prebacujemo na drugi nivo percepcije i egzistencije.

Ulazimo u svoj vrt, gde smo jedno s božanskim i gdje smo stvarni, van ove vanjske drame.
U tom trenu osjećamo mir i bezuvjetno ispunjenje i dolazimo u kontakt s onim što možemo nazvati zdravljem.

Ako smo cetrirani u esenciji, onda će se desiti čudesna alkemija: Ogromna energija koja je bila zarobljena u ogledalu u snažnim emocijama, oslobađa se i stoji nam na raspolaganju za novu kreaciju.
Mi smo time rastočili iluziju i oslobodili zarobljenu energiju u matrixu.
Naše stvarno ja je promatralo iluziju i ona je nestala.
Naša svjetlost je osvijetlila film sjena i sjene su nestale.

Dakle, počistii smo jedan sloj starih uvjerenja i emocija, no što sada treba biti izraženo na njihovom mjestu ?

Promatrajući svoje emocije dodatno postavimo sebi pitanja:

Što je to što nisam autentično izrazila i sada imam zrcalnu sliku bolesti ?

Koje programe projeciram i ovisna sam o njima ?

Koji programi mi daju osjećaj identiteta ?

Za koje navike i rutine sam vezana i za što su one surogat ili zamjena ?

O čemu sam ja to ovisna i što se bojim otpustiti ?

Što me sprječava da se s potpunim povjerenjem pustim životu i božanskom ?

To je jako puno pitanja i puno odgovora, koje ne morate isti tren dobiti, niti ih možete sve odmah integrirati u sebi !
S vremenom ćete dobivati odgovore.

No u ovom trenu nešto će izači kao odgovori i ti novi uvidi vam pomažu da promjente dosadašnji smjer u krugu nesvjesnog, automatskog uvjetovanja i ponavljanja istih obrazaca.

U ovoj situaciji kada smo se centrirali u svojoj esenciji i osjetili mir, iz nje će nam spontano izroniti naš adekvatni trenutni autentični izraz.

Dakle, mi smo u stanju gdje iz mira promatramo bolest djeteta, zrcalnu manifestaciju svojih starih uvjerenja i programa.

Iz tog stanja možemo dati tabletu i to je sasvim drugačije, nego kada to činimo iz stanja svijesti, gdje trebamo spašavati i popravljati ogledalo.

Mi smo time povezali sebe sa božanskom esencijim, koje je i u djetetu i na dijete više ne gledamo kao na zrcalo.

Vječno zdravi dio nas je jedno sa vječno zdravim djetetom.

Tada smo stvorili uvjete da se promjeni i zrcalna refleksija i da svjedočimo svom zdravlju kroz zdravlje djeteta.
Prepustili smo sve jednoj božanskoj volji.
Malo ja više ništa ne popravlja.
Služimo božanskom !

Ako ima puno slojeva koje nismo osvjestili, ne mora značiti da baš u tom trenu treba biti na van ispoljeno zdravlje djeteta.

Nije božija volja ili karma kako znamo reći, da dijete treba ostati jedno vrijeme bolesno, nego mi moramo utonuti u dublje slojeve svoje iluzije, kako bi došli do svoje potpune prepuštenosti božanskom i kako bi sami bili jedna božja volja.

Kada smo potpuni božanski izraz, onda naša vanjska okolina više nije zrcali odraz nego naša živa ekspresija.
Stanje djeteta postaje naš izraz a ne obrnuta refleksija.

To smo uspeli sa prirodom i ona je naš čisti božanski izraz, a ne zrcalna slika.

Čisti tonovi božanskih mogućnosti se ispoljavaju i čujemo skladnu božansku muziku bez disonantnih tonova.

Ostatke starih disonantnih tonova pustimo da prođu kroz nas, dok smo centrirani u živoj esenciji.

Naše malo ja nije odgovorno ili zaslužno za stanja drugih, jer smo prepušteni jednoj božanskoj volji, koja se autentično izražava kroz našu individualizaciju.

Možda se pitamo, gdje je tu projekcija samog bolesnog djeteta.
Ako je dijete bolesno to obično znači da oboje projeciramo iste programe koji su zajednički kolektivnm nesvjesnom i obiteljskom nesvjesnom.

To znači da niti dijete nije u autentičnm izričaju i onda uzajamno hranimo iluziju i jačamo njene programe.

Nesvjesno igramo igru bolesti i liječenja, no u svakom trenu možemo uključiti svjesnost i vratiti se u svoje stvarno, živo ja.

DAKLE TREBAMO RAZLIKOVATI " STVARNOST" KOJA JE PROJEKCIJA ILI ODRAZ U OGLEDALU ILI ILUZORNA PROJEKCIJA NA FIMSKOM PLATNU I ODVOJENA OD CJELOVITOSTI
OD
STVARNOSTI KOJA JE TRENUTNI ŽIVI, AUTENTIČNI BOŽANSKI IZRIČAJ JEDNE BOŽANSKE VOLJE, GDJE POSTOJI CJELOVITOST.

Pri tome se možemo zapitati koga služimo ?

Iluziju ili stvarno božansko?

Iluziju ne možemo nikad popraviti, možemo se samo autentično izraziti.

Gdje ćemo centrirati svoju svjesnost ?

U površnom iluzornom filmu raznih projekcija ili unutarnjoj stvarnoj božanskoj esenciji, koja je izvor svega ?

Hoćemo li biti potpuno apsorbirani u površnoj iluziji i igri projekcija i biti potpuno uspavani ?

Ili ćemo dio svjesnosti držati u unutarnjoj esenciji i iz nje promatrati vanjsku iluzornu igru projekcija i utjecati na nju, što znači biti probuđeni?

Ili ćemo u potpunosti biti u božanskoj esenciji i cjelovitosti i u svakom trenu izražavati autentično božansko, bez obrnutih zrcalnih projekcija, što znači biti u božanskoj jednoti, bez iluzije ?

Oznake: autentični izraz, zrcalna obrnuta refleksija

NE MOŽEMO NAPUSTITI ILUZIJU, RAZRAĐUJUĆI STRATEGIJU IZLASKA IZ NJE ILI BORBE S NJOM, JER TIME JAČAMO ILUZIJU.

NE MOŽEMO BITI ZDRAVI RAZRAĐUJUĆI STRATEGIJU OZDRAVLJENJA ILI KROZ BORBU SA BOLESTI, JER TIME JAČAMO ILUZIJU BOLESTI.

AKO UZIMAMO NEKE LIJEKOVE ILI ČINIMO NEKE POSTUPKE, KOJI TREBAJU DOVESTI DO ZDRAVLJA, NEKA SVAKI TAJ ČIN BUDE RADOSNO SLAVLJE ZDRAVE HARMONIJE, UZ POTPUNU PAŽNJU NA OSJEĆAJ HARMONIJE SADA.
TO ZNAČI DA NEMA OČEKIVANJA NEKOG BUDUĆEG ZDRAVLJA.

NA NEUGODNE SIMPTOME I STARA UVJERENJA BRIGE, STRAHA ISL. GLEDAJMO KAO NA STARI FILM, KOJI SE TRENUTNO VRTI I PROLAZI.
NE BORIMO SE S NJIM. PUŠTAMO GA DA PROĐE KROZ NAS.

AKO NAS ZGRABI I UVJERI DA MORAMO PREUZETI KONTROLU I RJEŠAVATI PROBLEM ILI BOLEST PREMA STARIM DOKTRINAMA I UVJETOVANJIMA...PROMATRAMO NEGATIVNE EMOCIJE I PRIJETEĆE GLASOVE UVJERENJA...PUSTIMO IH DA BUDU....PROĆI ĆE.....

AKO TAKO NASTANE NEKA STRATEGIJA ILI PLAN ZA RJEŠENJE PROBLEMA ILI BOLESTI... PUSTIMO JE, JER ONA U SEBI NOSI NEODGODIVU ŽELJU ZA ODREĐENIM DJELOVANJEM, KOJE AKO NE PODUZMEMO.....PROPASTI ĆEMO....NEĆE NAS BITI......

NEMOJMO SE BORITI PROTIV TE STRATEGIJE I NEMOJMO SE BORITI SA ŽELJOM KAKO SE MORAMO PREPUSTITI, JER TIME TO ONEMOGUĆAVAMO.

I KADA KRENE REALIZACIJA STRATEGIJE ILI RACIONALNOG PLANA SPAŠAVANJA ILI LIJEČENJA, TADA UZMITE SVAKI TAJ KORAK NA NAČIN DA MU DODATE RADOSNO SLAVLJE HARMONIJE, OSJEĆAJA MIRA, RADOSTI, ISPUNJENOSTI.

TAKO SE NE BORITE PROTIV STRATEGIJE, KOJA VAS SAMA PO SEBI UDALJAVA OD OČEKIVANOG CILJA, NEGO NJENE KORAKE IMPREGNIRATE SA PRIHVAĆANJEM I POZITIVNIM EMOCIJAMA.

TAKO JAČA VAŠA CENTRIRANOST U ESENCIJI, KOJA ZNA KAKO JE SVE SAVRŠENO SADA.

VI EMITIRATE POZITIVNU ENERGIJU I TAKO KREIRATE POZITIVNE ISHODE BEZ BORBE.

SNAGA STRAHOVA KAKO NEĆETE USPJETI I KAKO ĆE SVE KRENUTI PO ZLU SLABI, BEZ OBZIRA ŠTO IMA SVOJE OŠTRE, GLASNE I PRIJETEĆE ULETE.
NO, VI SE SVJESNO STALNO VRAĆATE STVARNOM AUTENTIČNOM SEBI.

SJEĆANJE KAKO NISTE PROBLEM, BOLEST, SIMPTOM ILI NEUGODNA EMOCIJA, NEGO ESENCIJA KOJA JE IZVAN TE VANJSKE DRAMATIČNE PRIČE, TAKO JAČA I HRANI SVAK TRENUTAK, U KOME SE VANI ODVIJA DRAMA.

HRANI GA SA OSJEĆAJEM PREPUŠTANJA, BEZUVJETNOG POVJERENJA, MIRA I ISPUNJENJENJA.

DA, IZGUBITI ĆETE SE POVREMENO U VANJSKOJ DRAMI ...NO TO JE SAMO DIO IGRE VAS SAMIH.

TA IGRA VAS PODSJEĆA TKO STE !


Ako s nemirom i napetošću uz sumnju izvodimo pojedine korake neke strategije, taj tren je teško samo namjerom promijeniti fokus i preseliti se u poziciju iz esencije gdje smo u miru.
To bi tada bila borba protiv trenutnog stanja i neprihvaćanje trenutka te nametanje svoje male volje u okvirima vanjskog.....

Želja i motivacija za promjenom fokusa je tada pokušaj bijega od negativnog , gdje još uvjek vjerujemo da smo žrtva. ...... i zato ne uspjeva.
Vrtimo se u iluzornom vanjskom.

Trenutno smo tada zarobljeni u vanjskoj drami i podložni njenim zakonitostima, koja su unaprijed određena kompleksnim programima.

Ako smo jednim dijelom ipak u esenciji, onda ćemo biti svjesni kako je to iluzorni program, koji treba pustiti da ide kao takav i biti svjestan svojih nemira i sumnji.

Ako nismo onda smo totalno apsorbirani u stresu i patnji.

Sasvim drugačija je svjesna promjena fokusa na esenciju, jer ona tada nije bijeg od neželjenog.
Jednostavno znamo da to nismo mi i da možemo iz svoje esencije izabrati drugačiju igru.

Kako onda te korake neke strategije ipak namjerno impregnirati sa autentičnim emocijama radosti mira sigurnosti i ispunjenosti ?

Uz stalno ponavljanje i vježbanje svjesnog povratka u autentično stanje tijekom tzv. mirnodopskog razdoblja, kada nema velikih vanjskih drama i kada imamo iskustvo tko smo.Tada to skustvo jača .

Tako ćemo ga lakše dozvati i u težim situacijama.

Navika prekapčanja prekidača s vanjskog na unutarnje.

Akcije iz Ja jesam prisutnosti postaju jače i stabilnije, a slabi identitet sa vanjskom dramom..".Ja sam bol, ja sam strah, kontrolor itd."

Tada će biti dovoljna blaga namjera da ne dolijevate energiju iluzornoj drami i da energiju vratite u esenciju.
Tada ste postali svjesni majstor manifestacije.

Onda strategije ega koristite kao šablone, koje ispunjavate autentičnošću i jednim životom.

Npr. boli glava i uzimate tabletu za glavobolju, jer vas na to tjera ego želja da pobjegnete od boli i da pobijedite bol.Tableta počne djelovati i vi ste još više zarobljeni u programu :"Kako maknuti bol i očekivati je ponovno." Potpuno ste zarobljeni u vanjskoj igri i ovisni o vanjskim sredstvima.

Ako je ista tableta uzeta iz cjelovitog ja/ ja jesam prisutnosti/ onda je lako osjetiti pozitivnu emociju, gdje istovremeno uz bol imate dobar osjećaj i prepuštenost te svjesnost kako bol nema moć nad vama.
Tada znate da je glavobolja iluzija ili igra koja nosi dodatnu poruku ili usmjerenje unutar šire trenutne igre.

Znate da vi niste glavobolja, niti žrtva.
Niste svoju moć predali vanjskoj tableti i onim čimbenicina koji vam potiču glavobolju.
Dopuštate samo prisustvo glavobolje i kemijskog djelovanja tablete, no znate tko ste i ne borite se protiv trenutnog iskustva.

Niste zarobljenik!


...nema kraja raznim pogledima na uvjek isto....

Oznake: strategija. bolest, esencija