Bezuvjetna radost

Današnja želja mi je objasniti kako ujediniti ova dva cilja u jedan :

1. Posvećenost kroz služenje.
2. Otpustiti potrebu da spašavamo ili popravljamo.

To mogu činiti iz stanja centriranosti u svojoj esenciji i cjelovitosti :

Ne dozvoliti strahovima da diktiraju moje izbore.
Ne bojati se obuhvatiti nove inspiracije svog srca.
Doći kući sebi i naći duboki mir, uz uživanje u detaljima malih stvari .

Ja kao realno božansko biće, koje nema početak ni kraj, projeciram zrcalne slike, koje su obrnuto od onoga što ja jesam, projeciram prolaznu iluziju ili distorziju.
Ta projekcija može biti dio mog fizičkog tijela- vela koji je superponiran na moju realnu božansku esenciju ili velovi vanjskih objekata i ljudi.

Te projekcije se nalaze na onim mjestima, gdje nema mog autentičnog božanskog izraza.

Da, ja projeciram svoj veo iluzije preko drugih ljudi i vidim ih onakvim , kakav je sadržaj mojih uvjerenja.
Uvjerenja zauzimaju mjesto, gdje bi trebao biti autentični izraz.

Ako druga osoba ima uvjerenje kako je lijepa i ja to isto uvjerenje projeciram na tu osobu, onda ćemo se ja i ta osoba složiti kako je ta osoba lijepa....ili možda bolesna ili bilo što.
No to su samo zrcalne projekcije uvjerenja i to nema veze sa autentičnošću i živošću stvarne osobe.
To je zona iluzije.
Pri tome ne prosijava iznutra stvarna ljepota, koja je vidljiva kada nema iluzije odvojenosti vanjskog i unutarneg.

Odluka : NEĆU VIŠE SLUŽITI I SPAŠAVATI OGLEDALA ILI ILUZORNE ZRCALNE REFLEKSIJE!


Ako se vezujemo za zrcalne refleksije i pokušavamo popravit distorziju u ogledalu na samom ogledalu, a ne unutar sebe, mi smo zarobljeni u iluziji i uvjerenjima, koja se ispoljavaju na mjestu, gdje bi trebao biti naš autentični izraz.

Almine to lijepo objašnjava:

Ako želim spasiti i održavati svoju zrcalnu sliku u ogledalu u kupaoni, ja stalno moram stajati ispred tog ogledala u kupaoni.
bi izašla van, taj odraz u ogledalu bi trenutno nestao. /kada maknemo pažnju od ogledala, uskratimo mu svoju energiju, iluzija nestaje /

Kada bi izašla van kupaone u vrt i željela uživati u prirodi, moj odraz na kupaonskom ogledalu bi nestao.

I ako sam vezana za taj svoj odraz u ogledalu u kupaoni, onda sam stalno zarobljena u kupaoni.
Ne smijem se maknuti od ogledala i iz kupaone.

Ništa od moje autentičnosti u prirodi.

Ta slika u ogledalu može biti npr. vaše bolesno dijete ili vaše iluzorno fizičko tijelo.

Dijete ispoljava obrnutu zrcalnu refleksiju od onoga što vi realno jeste, neku bolest ili simptome.

Vi projecirate na van svoju distorziju, radi toga što se niste autentično izrazili.
Na tom mjestu, gdje nema autentičnog božanskog izraza se ispoljava iluzija, koja se sastoji od uvjerenja ili programa / uvjerenje o zdravlju, ljepoti ili bolesti /.

Pravi autentični izraz možemo nazvati zdravim stanjem, koje bi se ispoljilo na vašem djetetu ili npr. vašem tijelu, da ste autentični.

Ljudi su uvjetovani da spašavaju ogledala ili svoje zrcalne projekcije. Pažnja im je na vanjskoj slici u ogledalu i stalno se bore protiv distorzija u toj slici.
Ispravljaju je, pomažu, spašavaju, bore se i zarobljeni su u vanjskom, zamišljeno -odvojenom matrixu.

Tako ne mogu ništa suštinski promijeniti. Vrte se između dva polariteta. Zarobljeni su u patnji i svjesnost im je zarobljena u iluzorno odvojenom vanjskom.

Pri tome zaboravljaju kako oni sami u sebi moraju npr. dignuti ruku, ukoliko žele da odraz u ogledalu pokazuje podignutu ruku.

Kroz unutarnju promjenu u sebi mijenjamo vanjsko.

Ako odlučim kako neću više služiti ogledala, znači li to da ću napustiti svoje bolesno dijete ili neću liječiti npr. neki simptom na svom tijelu ?

Ne, nećemo ih ignorirati i napustiti.

Promijeniti ćemo samo ugao percepcije.

Umjesto da ostajemo u iluzorno -odvojenoj vanjskoj petlji, centrirati ćemo se unutarnjem, koje je jedno s vanjskim.
I od tuda možemo nešto učiniti ili samo biti.

"Problemi se ne mogu riješti na istom nivou, samo s drugog višeg nivoa!"

Ta situacija bolesti nam je poticaj da pogledmo dublje u sebe i vidimo, koji autentični dio sebe nismo izrazili.

Onda napravimo promjenu u sebi, autentično se izrazimo i na taj način nestaje distorzija u ogledalu.
Umjesto projekcije i refleksije imamo živu ekspresiju, koja je božanski autentični izraz, gdje nema zamišljene odvojenosti vanjskog i unutarnjeg.

Naša vanjska intervencija može izgledati slično, kao kada spašavamo zrcalnu sliku, no unutarnja motivacija i način su sasvim drugačiji.

Almine to objašnjava ovim primjerom:

Vidimo na snijegu golo, gladno dijete, koje u rukama drži siromašna majka.

Ne spašavati tu svoju distorziju u ogledalu, koju smo projecirali, ne znači ignorirat tu zrcalnu sliku i mrtvo, hadno proći pored majke i djeteta, racionalizirajući kako je to samo iluzija, jer ne postoji potrebitost, glad, napuštenost, siromaštvo i hladnoća.

Što mi govori ta slika koju sam projecirala ?

To znači da ja u tom trenu nisam autentično izrazila svoje obilje.
Na tom mjestu se pojavila obrnuta zrcalna slika mog živog stvarnog beskonačnog obilja.
Znači da sam zanemarila svoje unutarnje dijete, nisam ga nahrania i zaštitila.
Povjerovala sam u iluziju negativnog i to sam projecirala na van kao svoju stvarnost.
Odraz majke i djeteta me samo podsjećaju na to.

Ako nam pažnja ostaje samo na vanjskom ogledalu, automatski se aktivira želja da spasimo majku i dijete.

No mi pri tome vjerujemo kako je to stvarnost i kako zaista postoji ugroženost. Pri tome se aktivira naša emocija straha, tuge, sažaljenja i snažna težnja za popravljanjem tzv. nepravde u ogledalu.
Ako iz toga stanja damo dekicu djetetu i majci novac, da ga nahrani, mi spašavamo ogledalo.
Nastojimo promijeniti svoju sliku u ogledalu na ogledalu.

Dekica i novac nisu ispravili našu unutarnju iluziju, jer mi i dalje vjerujemo kako su majka i dijete žrtve i osjećamo krivicu, ukoliko ne pomognemo, bojimo se gladi, siromaštva i napuštenosti.

Vjerujemo kako je naša zrcalna refleksija stvarnost.

Vjerujemo kako smo i sami žrtve i izmjenjujemo se u ulogama spasioca i žrtve.

No mi možemo dati dekicu djetetu i novac majci, iz sasvim druge pozicije.

Znači na van izgleda isto, no nije.

Kako izgleda naš drugi ugao percepcije ili nivo s koga promatramo scenu ?

Ovaj zrcalni prizor me podsjetio da u sebi imam nešto neizraženo i ono je obrnuto od onoga što vidim u ogledalu.

Sjetim se i osjetim kako sam jedno sa svime i da sam sama obilje i da nema odvojenosti između unutarnjeg božanskog i njegove žive vanjske ekspresije.

Povežem se u jednoti sa svime i uđem u svoje prirodno stanje obilja.
Iz tog stanja obilja i ljubavi dajem novac i dekicu-ne kako bih spasila i popravia svoju zrcalnu iluziju, nego da bi izrazila ono što stvarno jeste.

S radošću i zadovoljstvom iz svog obilja dajem majci i djetetu i pri tome mi pažnja nije na zrcalnoj slici, njih kao žrtvi.
Vidim ih kao dio sebe, čija prava priroda je obilje.
Dajući njima dajem sebi, svom cjelovitom velikom ja.

Pri tome ja služim, ali ne spašavam!

Služiti druge ne znači odvajati od sebe i žrtvovati nešto od sebe, vrijeme , novac, pažnju itd.

Služiti ogledalu znači da postoji potrebitost zrcalne slike, koju ja moram popuniti i to činim unutar vanskog ogledala, koje je zamišljeno odvojeno od unutarnje božanske esencije i cjelovitosti.

Služiti božanskom cjelovitom, znači izražavati svoju božanstvenost kroz autentičnost.


I da se vratim na odgovor što učiniti, ako imamo bolesno dijete ili neku drugu osobu i želimo ih služiti i vidjeti ih zdrave ?

Ako im damo lijek iz stanja svijesti, gdje postoji zabrinutost i strah od bolesti znači da smo i sami zarobljeni u toj iluziji. Tada pokušavamo spasiti svoju zrcalnu refleksiju i probamo je mijenjati na krivom mestu, s vanjskim intervencijama i uz borbu protiv trenutnih okolnosti.
Tako se suprostavljamo božanskom i odvojeni smo od njega.
Nismo prepušteni i ne prihvaćamo okolnostiti te ih pokušavamo kontrolirati i mijenjati iz malog ja.

Iluzorna situacija bolesti ima svoju svrhu i sami smo je kreirali.

Ona nas podsjeća na ono što nismo i trebala bi nas potaknut da autentično izrazimo ono što jesmo.


Prvo trebamo prihvatiti u sebi emocije, koje takva situacija bolesti izaziva. Te emocije nisu stvarne, jer nisu dio autentičnog božanskog izraza.
One su dio dualne igre, gdje postoje zrcalne negativne emocije.

Bolesno dijete će u nama aktivirati zabrinutost, tugu, osjećaj nemoći da to promijenimo, strah od težih posljedica ili gubitka djeteta, osjećaj krivice i odgovornosti za takvo stanje, prisilu za brzom intervencijom i borbu protiv bolesti itd.
Želimo brzo popraviti ogledalo, intervencijom na samom ogledalu.

Te emocije s pripadajućim uvjerenjima su snažne, bole i čine se jako stvarne.

Puštajući ih da prolaze bez suprostavljanja ili potiskivanja, mi ih svjesno promatramo i tim činom mi ih prihvaćamo.
Time prihvaćamo date okolnosti i ne borimo se protiv njih.
Svjesno promatramo.

Ne slažemo se sa „ istinitošću „ njihova sadržaja, nego naprotiv, svjesni smo da je to samo trenutna negativna projekcija, koja ukazuje na naša stara uvjerenja i emocije.

To je samo zrcalna refleksija, koja je surogat za našu autentičnost.


U trenutku kada smo paralizirani strahom ili brigom, ne možemo ništa suvislo i stvarno učiniti.
Ne možemo pobjeći iz tog stanja te ga treba pustiti i potpuno osjetiti.
Mnogi potiskuju te svoje emocije i promptno automatski reagiraju prema nekom kolektivnom programu.
Npr. automatski daju tabletu za snižavanje temperature ili boli i ne dozvoljavaju sebi da osvijeste svoje dublje negativne emocije.

Time ostaju u površnoj igri i ne iskorištavaju ovaj dar, koji ima za svrhu da ih potakne na dublje i autentičnije izražavanje.

Taj dar je upakiran u veliku bol ili nelagodu, koju treba imati hrabrosti odmotati.

Treba imati dovoljno inicijalnog bezuvjetnog povjerenja da se prepustimo toj situaciji i odgodimo automatsku kompulzivnu uvjetovanu reakciju za spašavanjem ili mijenjanjem odraza u ogledalu.

Dakle, svjesni smo negativnih uvjerenja i emocija i na njih gledamo kao trenutni tužni ili napeti film, koji se projecira.
Pri tome znamo kako to nije stvarno i da je to odjek naše stare projekcije.

Sada u ovom trenu možemo to promijenti, ali nikako ne kroz svoju zarobljenost u vanjskoj drami.
Samo iz druge dimenzije, iz dimenzije našeg stvarnog postojanja.

U stvari istovremeno smo i u svom proširenom stanju svijesti i u kontrahiranom, gdje stvaramo projekcije.

Ako smo svjesni kako je to samo film, to je već znak da to sve promatramo iz drugog ugla percepcije, da to promatramo iz svoje stvarne unutarnje esencije ili božanske cjelovitosti.

Promatranje tog filma je bolno i on nas pod svaku cijenu želi uvjerit kako je to stvarno i važno.
Drži nas u ovisnosti da stalno budemo ispred tog ogledala.
Ne smijemo izači iz sobe, gdje je ogledalo sa odrazom bolesnog djeteta, jer ga moramo spasiti.

"Moramo pravovremeno i odgovorno reagirati !", kaže naš niži um.

Ne smijemo maknuti svoju svjesnost sa petlje uverenja i programa, gdje se vrti film o bolesti.
Tako negativne emocije hrane dalja negativna uverenja i očekivanja negativnih ishoda.
Zamišljamo negativne ishode, brinemo sve više i postajemo zarobljenici svojih negativnih emocija i misli koje nas drže u odvojenosti od naše esencije.

Odlazak u vrt u prirodu i micanje pažnje s ove drame o bolesti izaziva osjećaj krivice i osjećaj gubitka kontrole.
Tako ostajemo u površnom i poznatom.
Naše dubine su opasne, jer su neznane i imamo strah od svoje beskonačnosti.

No ono što trebamo tada učinit je imati snage otiči u svoj vrt, maknuti se od ogledala i vratiti svoju energiju u svoju realnu unutrašnju esenciju.

Malo ja će vam reći kako ste neodgovorni ukoliko niste zabrinuti i ako ovu situaciju ne smatrate stvarnom i ozbiljnom.
Manipulirati će vas kroz vašu krivicu i moralna programska uvjerenja.

Logički um će vas uvući u beskrajni unutarnji dijalog, tražeći pravo rješenje iz riznice starog mrtvog znanja.
Tražiti će pomoć iz vana od drugih ljudi, znanja iz knjiga i zaobići ćete svog vječno budnog unutarnjeg mudraca.

U stvari vaše malo ja se boji smrti svoje projekcije, ako maknete pažnju sa njegove "uvjerljive " filmske projekcije na ogledalu.
Neće dozvoliti da se prepustite bezkonačnom božanskom.

Na njegova snažna upozorenja, kako je ovo stvarno, važno i ozbiljno možete sebi reći :

„Ovo nije stvarno, ovo nije moja realnost, prepuštam sve božanskom ! „


Dakle, kako možemo promjeniti ovu situaciju?


Naša potrebita želja da dijete bude zdravo, kreira još više bolesti, jer kroz borbu jačamo neželjene ishode.
Strahovi i negativna očekivanja se manifestiraju.

Dakle to nije put !

Tisuće puta smo tako činili s nezadovoljavajućim rezultatima.

Nakon promatranja negativnih iluzornih uvjerenja i emocija, uz svjesnost kako su iluzorni, mi se prebacujemo na drugi nivo percepcije i egzistencije.

Ulazimo u svoj vrt, gde smo jedno s božanskim i gdje smo stvarni, van ove vanjske drame.
U tom trenu osjećamo mir i bezuvjetno ispunjenje i dolazimo u kontakt s onim što možemo nazvati zdravljem.

Ako smo cetrirani u esenciji, onda će se desiti čudesna alkemija: Ogromna energija koja je bila zarobljena u ogledalu u snažnim emocijama, oslobađa se i stoji nam na raspolaganju za novu kreaciju.
Mi smo time rastočili iluziju i oslobodili zarobljenu energiju u matrixu.
Naše stvarno ja je promatralo iluziju i ona je nestala.
Naša svjetlost je osvijetlila film sjena i sjene su nestale.

Dakle, počistii smo jedan sloj starih uvjerenja i emocija, no što sada treba biti izraženo na njihovom mjestu ?

Promatrajući svoje emocije dodatno postavimo sebi pitanja:

Što je to što nisam autentično izrazila i sada imam zrcalnu sliku bolesti ?

Koje programe projeciram i ovisna sam o njima ?

Koji programi mi daju osjećaj identiteta ?

Za koje navike i rutine sam vezana i za što su one surogat ili zamjena ?

O čemu sam ja to ovisna i što se bojim otpustiti ?

Što me sprječava da se s potpunim povjerenjem pustim životu i božanskom ?

To je jako puno pitanja i puno odgovora, koje ne morate isti tren dobiti, niti ih možete sve odmah integrirati u sebi !
S vremenom ćete dobivati odgovore.

No u ovom trenu nešto će izači kao odgovori i ti novi uvidi vam pomažu da promjente dosadašnji smjer u krugu nesvjesnog, automatskog uvjetovanja i ponavljanja istih obrazaca.

U ovoj situaciji kada smo se centrirali u svojoj esenciji i osjetili mir, iz nje će nam spontano izroniti naš adekvatni trenutni autentični izraz.

Dakle, mi smo u stanju gdje iz mira promatramo bolest djeteta, zrcalnu manifestaciju svojih starih uvjerenja i programa.

Iz tog stanja možemo dati tabletu i to je sasvim drugačije, nego kada to činimo iz stanja svijesti, gdje trebamo spašavati i popravljati ogledalo.

Mi smo time povezali sebe sa božanskom esencijim, koje je i u djetetu i na dijete više ne gledamo kao na zrcalo.

Vječno zdravi dio nas je jedno sa vječno zdravim djetetom.

Tada smo stvorili uvjete da se promjeni i zrcalna refleksija i da svjedočimo svom zdravlju kroz zdravlje djeteta.
Prepustili smo sve jednoj božanskoj volji.
Malo ja više ništa ne popravlja.
Služimo božanskom !

Ako ima puno slojeva koje nismo osvjestili, ne mora značiti da baš u tom trenu treba biti na van ispoljeno zdravlje djeteta.

Nije božija volja ili karma kako znamo reći, da dijete treba ostati jedno vrijeme bolesno, nego mi moramo utonuti u dublje slojeve svoje iluzije, kako bi došli do svoje potpune prepuštenosti božanskom i kako bi sami bili jedna božja volja.

Kada smo potpuni božanski izraz, onda naša vanjska okolina više nije zrcali odraz nego naša živa ekspresija.
Stanje djeteta postaje naš izraz a ne obrnuta refleksija.

To smo uspeli sa prirodom i ona je naš čisti božanski izraz, a ne zrcalna slika.

Čisti tonovi božanskih mogućnosti se ispoljavaju i čujemo skladnu božansku muziku bez disonantnih tonova.

Ostatke starih disonantnih tonova pustimo da prođu kroz nas, dok smo centrirani u živoj esenciji.

Naše malo ja nije odgovorno ili zaslužno za stanja drugih, jer smo prepušteni jednoj božanskoj volji, koja se autentično izražava kroz našu individualizaciju.

Možda se pitamo, gdje je tu projekcija samog bolesnog djeteta.
Ako je dijete bolesno to obično znači da oboje projeciramo iste programe koji su zajednički kolektivnm nesvjesnom i obiteljskom nesvjesnom.

To znači da niti dijete nije u autentičnm izričaju i onda uzajamno hranimo iluziju i jačamo njene programe.

Nesvjesno igramo igru bolesti i liječenja, no u svakom trenu možemo uključiti svjesnost i vratiti se u svoje stvarno, živo ja.

DAKLE TREBAMO RAZLIKOVATI " STVARNOST" KOJA JE PROJEKCIJA ILI ODRAZ U OGLEDALU ILI ILUZORNA PROJEKCIJA NA FIMSKOM PLATNU I ODVOJENA OD CJELOVITOSTI
OD
STVARNOSTI KOJA JE TRENUTNI ŽIVI, AUTENTIČNI BOŽANSKI IZRIČAJ JEDNE BOŽANSKE VOLJE, GDJE POSTOJI CJELOVITOST.

Pri tome se možemo zapitati koga služimo ?

Iluziju ili stvarno božansko?

Iluziju ne možemo nikad popraviti, možemo se samo autentično izraziti.

Gdje ćemo centrirati svoju svjesnost ?

U površnom iluzornom filmu raznih projekcija ili unutarnjoj stvarnoj božanskoj esenciji, koja je izvor svega ?

Hoćemo li biti potpuno apsorbirani u površnoj iluziji i igri projekcija i biti potpuno uspavani ?

Ili ćemo dio svjesnosti držati u unutarnjoj esenciji i iz nje promatrati vanjsku iluzornu igru projekcija i utjecati na nju, što znači biti probuđeni?

Ili ćemo u potpunosti biti u božanskoj esenciji i cjelovitosti i u svakom trenu izražavati autentično božansko, bez obrnutih zrcalnih projekcija, što znači biti u božanskoj jednoti, bez iluzije ?

Oznake: autentični izraz, zrcalna obrnuta refleksija