Bezuvjetna radost

29.03.2017., srijeda

Kada nisi samnom, onda si u božanskom Izvoru !

Evo što sam čula od Almine, a prije mi nije palo na pamet kao takvo: Ona kada nije sa djetetom, ne misli na dijete, nego povuče svu energiju u esenciju, kao da dijete ne postoji.
Zvuči li ovo jako neobično ili čak neprihvatljivo ? Interesantno ! ?

Kada nekoga postavimo u centar svog svemira npr. svoje dijete ili partnera i stalno mislimo na njega i eventualno brinemo i štitimo ga pri tome, mi tada svoju energiju i pažnju zadržavamo u tim površnim programima i hranimo svoju i njihovu ovisnost.

Kako bi se trebali ponašati kada npr. dijete ode u školu i nije sa nama neko vrijeme.
Tada potpuno povučemo svoju energiju od pažnje na objekt vezanosti, kao da uopće ne postoji i time smo svu energiju vratili u božanski najviši Izvor i tako povezali sebe i tu osobu s Izvorom, u kome nema programa, koji definira našu vezu tj. nema vezivanja energije za određenu ulogu i stara sjećanja.

Možda zvuči okrutno, no anihilirali smo time sva dotadašnja iskustva i prosuđivanja maloga ja.

Majci može ovo izgledati osobito okrutno i ne ljubavno.
Kako mogu zaboraviti da moje dijete uopće ne postoji i ponovo se povezati s njim tek kada dođe iz škole ?
Tim činom povlačenja energije iz površne veze i vraćanjem energije esenciji, mi omogućujemo djetetu i sebi da djelujemo u skladu božanske volje u trenutku.
Stari odnos se rastopi u božanskom Izvoru i svaki novi trenutak se kreira novi, svježi, živi originalni odnos majke i djeteta.

To je živi odnos trenutka, u kome su majka i dijete prvenstveno povezani sa svojim esencijama, a sekundarno sa trenutnim ulogama. Nove uloge i odnosi se kreiraju u svakom trenutku nanovo prema inspiraciji, koja dolazi od božanskog izvora, a ne prema starom ponavljajućem programu.
Mnoga najviša moralna uvjerenja su samo stari programi i njih se najteže odričemo. Npr.uvjerenje kako je dužnost majke da voli dijete, brine o njemu i da bude požrtvovna.Takvo uvjerenje će spriječiti majku da ona sama boravi u svojoj esenciji, dok dijeteta nema trenutno uz nju, jer bi takav način ponašanja izazvao osjećaj krivice i samo-osude, kako nije dobra majka.
Takva majka brka ljubav i brigu i radi krivice i moralne obaveze boravi u stanju stresa, stalne kontrole, opreza ili negativnih razmišljanja i očekivanja.
Kada majka nije u miru, ona ne može osjetiti stvarne potrebe djeteta i time svoju napetost prenosi i na dijete.

Osobito ograničavajući odnos prema djetetu je kada majka previše brine za dijete ili ga pretjerano štiti.
Time dijete ne dobiva svoj impuls za bivanje i ponašanje s Izvora, nego kao da je obučeno u oblak energije majke, koja ga svojom zaštitom, emocijama i mislima u stvari odvaja od Izvora.
Ona mu definira njegov način postojanja i onemogućava ga da dobije svoje direktno iskustvo.

Znači to nije ljubav i zbog iskazanog nepovjerenja prema univerzumu, dijete se ne razvija u punoj mjeri, onako kako je po najvišem božanskom planu.
Dijete usvaja majčine strahove, njena uvjetovanja i uvjerenja prema životu. Tako blokiramo djetetovu autentičnost, jer i sami nismo pri tome autentični .

Ono što inače zovemo ljubavlju, u stvari je način na koji se odvajamo od najvišeg božanskog.

„ On misli stalno na mene , dakle, voli me !„-:to je način na koji smo naučili funkcionirati i tako energiju trošimo za stvaranje ovisničkih veza i vampirsku dinamiku uzimanja i davanja energije. Energija teče samo horizontalno između naših personalnosti i ona je stoga ograničena.
Ne dobivamo energiju iz beskrajnog nepresušnog božanskog Izvora. Identificirani smo s ulogama i hranimo se s njima, čak i onda kada imamo najuzvišenije namjere.

Muško- ženski odnosi uglavnom tako funkcioniraju i oni ne poznaju pravu bezuvjetnu ljubav, koja ne vezuje i ne uvjetuje. To je izvor svih naših patnji i problema.

Prvi korak u promjeni je naravno vraćanje svoje samo-suverenosti uz potpunu predaju božanskom Izvoru, gdje direktno dobivamo sve i ljubav i sigurnost i zadovoljstvo te potpuno ispunjenje. Kao takvi onda možemo imati zdravi odnos sa svima drugima.
Ne ovisimo o tome da nam moraju vratiti ljubav, pažnju ili sve ostalo, jer smo sami nepresušan izvor svega. Tako smo ogromni blagoslov svima i djeci i partnerima i prijateljima.
Postajemo zaista živi u trenutku i naši odnosi su ukorijenjeni u našim esencijama iz najviše moguće percepcije i doživljaja života.To su trenuci kada su drugi slobodni i kada imaju priliku dopustiti božanskom da ih duboko dotiče.

To sve je istovjetno načinu bivanja iz trenutka u trenutak, npr. kada slušamo nekoga tko govori. Fokusirajući se primarno na tihe pauze između riječi mi se usidrujemo u esenciji, koja nema niti oblika niti sadržaja i iz toga tihog i praznog „prostora „ promatramo sadržaj i značenje riječi.
Značenja riječi su sekundarna i zbog naše povezanosti s božanskim Izvorom rastapa se sve ono što je iluzorno.
Ona osoba koja je centrirana u svojoj esenciji, zaista čuje drugu osobu, jer nema s njom samo površan odnos na nivou značenja riječi, nego je veza dublja i time cjelovita.
Tako je to isto kada promatramo veći segment vremena npr. za vrijeme dok je dijete u školi ili kada partnera nema blizu nas. Mi smo u jedinstvu naših esencija koja nemaju nikakav oblik, ni sadržaj, ali u sebi sadrže potencijal beskraja mogućnosti, koje nadilaze linearnost ponavljanja starih poznatih uvjetovanja i programa.
Tako u svakom trenu možemo kreirati svoju najvišu moguću kreaciju, koja je inspirirana impulsom s Izvora.
Ta kreacija je živa, jer se napaja energijom s beskrajnog božanskog izvora.

Svaki put kada osvijestimo da npr. o partneru razmišljamo s brigom, strahom, čežnjom ili bilo kojom namjerom, kojom ga vezujemo, duboko udahnemo i vratimo svoju pažnju u svoj duboki centar mira i praznine i u svoju proširenu percepciju.
Naravno da će ponovo nešto drugo ili slično izroniti u površnu svjesnost, no stalnim vraćanjem u svoj centar stječemo novu naviku, koja oslobađa i nas i sve one s kojima smo u komunikaciji.

Kada smo u stanju nevezanosti, onda bolje možemo čuti stvarne potrebe svoje djece ili onih s kojima smo bliski.
Otvara se dar empatije i telelepatije, jer nema starih misli i emocija, koje su inače smetnja na vezi.
Tako našu kompulzivnu prisilu da moramo sve kontrolirati i biti stalno u razmišljanjima, kako bi zaštitili voljene, zamjenjuje tišina iz koje čujemo ono što je zaista stvarno, živo i bitno u tom trenutku.

Naprotiv, razmišljanjem o nekom problemu ljudi s kojima smo povezani, dolijevamo energiju tom problemu i pojačavamo ga te on postaje sve stvarniji u našem i njihovom iskustvu.

Možda mi tvrdimo kako uspjevamo isprazniti sve misli i osjećaje prema bliskoj osobi, dok je nema fizički i to onda smatramo dokazom kako smo nevezani. Je li to uvIjek tako ?

Tu postoji jedna zamkica.
Nekada ne mislimo na nekog, dok ga nema, jer smo sigurni da će uvijek biti tu ili živimo u rutini, čije nam iskustvo pokazuje da ne moramo ili brinuti ili imati neku drugu emociju. Možda smo se " ohladili " ili nam dobro dođe odmor od prevelike zahtjevnosti partnera ili ovisnosti. Puno je raznih razloga zašto opsesivno prestajemo misliti o nekom.
To je onda opet samo neki drugi uvjetovani program program, a ne stvarna veza između dubokih esencija.
To treba osvjestiti i tako odmah vraćamo našu duboku povezanost esencija.

Kada smo s nekim duboko povezani, sva površna mreškanja u našem odnosu su manje bitna i sekundarna.
Možemo imati i nekakav sukob, radi razlčitih mišljenja i stavova, no naša uzajamna bezuvjetna ljubav iz dubine nas poput ljepila drži u jedinstvu.
Ne ovisimo o uvjetovanoj ljubavi i o onome što nam netko daje ili oduzima u ovoj vanjskoj igri kreacije.

Naši identiteti trebaju biti trenutni, a ne da se stalno vraćamo u iste obrasce i istu vrstu odnosa.
Npr. ako jednom nekom stavimo etiketu nepoštenja, skloni smo kroz tu etiketu stalno promatrati tu osobu i ne dajemo joj priliku da pokaže nešto drugačije ili autentičnije.
Ili ako svoje dijete smatramo krkim, slabim ili mu pridodamo bilo koju etiketu, onda ga stalno promatramo kroz te naočale i ono samo vjeruje u takvu svoju realnost. Jedan neuspjeh u prošlosti, postaje šablona za iste takve ponavljajuće neuspjehe u budućnosti. Jedan neuspjeh je samo instrument učenja i razvoja, a ne pravilo koje nas poslije određuje.

Mi tako sve unaprijed imamo definirano i naša očekivanja zasjenjuju direktno iskustvo, koje je u esenciji uvjek svježe i novo.

Uloga majke i sve druge uloge trebaju svaki put biti autentične i primjerene situaciji sada i ovdje, a ne prema uvjetovanim obrascima starih iskustava i etiketiranja.

Kada nisi samnom, onda si u božanskom Izvoru i tamo smo u vječnom jedinstvu, bez obzira na sadržaj i uloge naših vanjskih igrokaza !



Oznake: ovisnost, izvor


- 12:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.03.2017., petak

Duhovna evolucija i magenda svjetlost

Evolucijske faze razvoja možemo promatrati kao put od dualnosti-jednote-bogoostvarenja-uskrsnuća /ressurection/, do najvišeg nivoa- gdje postajemo bezgrešno bijelo svjetlo, koje je vidljivo i dalje kao fizičko tijelo/ nematerijalna materija/ i gdje trenutno manifestiramo. Tada se nalazimo u polju tahiona, koji su van frekvencije i elektromagnetskih zakona.
Dimenzije postoje u dualnosti i stapaju se u jednotu, gdje ih onda više nema. Nema više odvojenih čakri, nego postajemo jedinstvena čakra ili polje.
U dualnosti smo identificirani s linearnim vremenom i na tom nivou evolucijski razvoj promatramo kroz faze uzašća /assention /.Tako je dobro poznato stanje blaženstva, koje opisuju istočnjaci, samo jedna faza u razvoju, koju treba nadići i ponovo se vratiti u materijalni svijet u njegove dalje faze ujedinjenja i integracije.
Kako se razvijamo, onda počinjemo istovremeno živjeti u dva svijeta. Centrirani u svojoj esenciji jednote iz koje igramo i dalje zabavnu igru dualnosti, gdje ona tada više nema na nas efekt zarobljavanja ili identifikacije ili borbe.
Uskrsnuće je spajanje duha, duše i tijela. Tada više nemamo hijerarhijskih duhovnih vodiča, koji nas vode kao slijepce.
Imamo komunikaciju sa suptilnijim svjetovima i naš odnos sa njima je ravnopravan, kao sa prijateljima.
U početnoj fazi uskrsnuća dolazi do definitivnog rastakanja naše gustoće i programa, koji su nas prethodno vodili i zarobljavali u dualnosti. Uzašće je dio iluzorne igre linearnog razvoja, dok s uskrsnućem postajemo definitivno realni ili stvarni. Tada više nismo samo projekcija, nego potpuni božanski izraz.
Ubrzanju tog procesa pridonosi namjera i vizualizacija magenda svjetlosti u svom tijelu i okolini. To ubrzanje procesa se odnosi na sve evolucijske faze .
Mageda svjetlost ima žensku kvalitetu fluidnosti i pridonosi našoj fleksibilnosti, protočnosti na svim nivoima i osjećaju lakoće na svim nivoima. Rastapa se naše opiranje životu i tijeku božanske volje koja dolazi s Izvora, kao i životna borba. Rastakanjem energije, koja je bila zgusnuta, ona se oslobađa i imamo sve više energije. Život postaje milostiviji i doživljavamo sve više tkz čuda.
Ne možemo preskakati pojedine evolucijske faze, jer kada i dosegnemo neki viši stupanj, onda nas naše slijepe točke vrate nazad, dok ne integriramo te dijelove u cjelovitost.
Mageda svjetlost nam može ublažiti taj proces.

Oznake: magenda, evolucija


- 13:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< ožujak, 2017 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2019 (1)
Svibanj 2019 (1)
Veljača 2019 (3)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (3)
Kolovoz 2018 (3)
Srpanj 2018 (3)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (5)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (6)
Siječanj 2018 (5)
Prosinac 2017 (4)
Studeni 2017 (6)
Listopad 2017 (5)
Rujan 2017 (6)
Kolovoz 2017 (8)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (3)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (6)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (7)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (7)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (5)

Opis bloga Dijane Mihok

Linkovi

PREGLED