Evo što sam čula od Almine, a prije mi nije palo na pamet kao takvo: Ona kada nije sa djetetom, ne misli na dijete, nego povuče svu energiju u esenciju, kao da dijete ne postoji.
Zvuči li ovo jako neobično ili čak neprihvatljivo ? Interesantno ! ?
Kada nekoga postavimo u centar svog svemira npr. svoje dijete ili partnera i stalno mislimo na njega i eventualno brinemo i štitimo ga pri tome, mi tada svoju energiju i pažnju zadržavamo u tim površnim programima i hranimo svoju i njihovu ovisnost.
Kako bi se trebali ponašati kada npr. dijete ode u školu i nije sa nama neko vrijeme.
Tada potpuno povučemo svoju energiju od pažnje na objekt vezanosti, kao da uopće ne postoji i time smo svu energiju vratili u božanski najviši Izvor i tako povezali sebe i tu osobu s Izvorom, u kome nema programa, koji definira našu vezu tj. nema vezivanja energije za određenu ulogu i stara sjećanja.
Možda zvuči okrutno, no anihilirali smo time sva dotadašnja iskustva i prosuđivanja maloga ja.
Majci može ovo izgledati osobito okrutno i ne ljubavno.
Kako mogu zaboraviti da moje dijete uopće ne postoji i ponovo se povezati s njim tek kada dođe iz škole ?
Tim činom povlačenja energije iz površne veze i vraćanjem energije esenciji, mi omogućujemo djetetu i sebi da djelujemo u skladu božanske volje u trenutku.
Stari odnos se rastopi u božanskom Izvoru i svaki novi trenutak se kreira novi, svježi, živi originalni odnos majke i djeteta.
To je živi odnos trenutka, u kome su majka i dijete prvenstveno povezani sa svojim esencijama, a sekundarno sa trenutnim ulogama. Nove uloge i odnosi se kreiraju u svakom trenutku nanovo prema inspiraciji, koja dolazi od božanskog izvora, a ne prema starom ponavljajućem programu.
Mnoga najviša moralna uvjerenja su samo stari programi i njih se najteže odričemo. Npr.uvjerenje kako je dužnost majke da voli dijete, brine o njemu i da bude požrtvovna.Takvo uvjerenje će spriječiti majku da ona sama boravi u svojoj esenciji, dok dijeteta nema trenutno uz nju, jer bi takav način ponašanja izazvao osjećaj krivice i samo-osude, kako nije dobra majka.
Takva majka brka ljubav i brigu i radi krivice i moralne obaveze boravi u stanju stresa, stalne kontrole, opreza ili negativnih razmišljanja i očekivanja.
Kada majka nije u miru, ona ne može osjetiti stvarne potrebe djeteta i time svoju napetost prenosi i na dijete.
Osobito ograničavajući odnos prema djetetu je kada majka previše brine za dijete ili ga pretjerano štiti.
Time dijete ne dobiva svoj impuls za bivanje i ponašanje s Izvora, nego kao da je obučeno u oblak energije majke, koja ga svojom zaštitom, emocijama i mislima u stvari odvaja od Izvora.
Ona mu definira njegov način postojanja i onemogućava ga da dobije svoje direktno iskustvo.
Znači to nije ljubav i zbog iskazanog nepovjerenja prema univerzumu, dijete se ne razvija u punoj mjeri, onako kako je po najvišem božanskom planu.
Dijete usvaja majčine strahove, njena uvjetovanja i uvjerenja prema životu. Tako blokiramo djetetovu autentičnost, jer i sami nismo pri tome autentični .
Ono što inače zovemo ljubavlju, u stvari je način na koji se odvajamo od najvišeg božanskog.
„ On misli stalno na mene , dakle, voli me !„-:to je način na koji smo naučili funkcionirati i tako energiju trošimo za stvaranje ovisničkih veza i vampirsku dinamiku uzimanja i davanja energije. Energija teče samo horizontalno između naših personalnosti i ona je stoga ograničena.
Ne dobivamo energiju iz beskrajnog nepresušnog božanskog Izvora. Identificirani smo s ulogama i hranimo se s njima, čak i onda kada imamo najuzvišenije namjere.
Muško- ženski odnosi uglavnom tako funkcioniraju i oni ne poznaju pravu bezuvjetnu ljubav, koja ne vezuje i ne uvjetuje. To je izvor svih naših patnji i problema.
Prvi korak u promjeni je naravno vraćanje svoje samo-suverenosti uz potpunu predaju božanskom Izvoru, gdje direktno dobivamo sve i ljubav i sigurnost i zadovoljstvo te potpuno ispunjenje. Kao takvi onda možemo imati zdravi odnos sa svima drugima.
Ne ovisimo o tome da nam moraju vratiti ljubav, pažnju ili sve ostalo, jer smo sami nepresušan izvor svega. Tako smo ogromni blagoslov svima i djeci i partnerima i prijateljima.
Postajemo zaista živi u trenutku i naši odnosi su ukorijenjeni u našim esencijama iz najviše moguće percepcije i doživljaja života.To su trenuci kada su drugi slobodni i kada imaju priliku dopustiti božanskom da ih duboko dotiče.
To sve je istovjetno načinu bivanja iz trenutka u trenutak, npr. kada slušamo nekoga tko govori. Fokusirajući se primarno na tihe pauze između riječi mi se usidrujemo u esenciji, koja nema niti oblika niti sadržaja i iz toga tihog i praznog „prostora „ promatramo sadržaj i značenje riječi.
Značenja riječi su sekundarna i zbog naše povezanosti s božanskim Izvorom rastapa se sve ono što je iluzorno.
Ona osoba koja je centrirana u svojoj esenciji, zaista čuje drugu osobu, jer nema s njom samo površan odnos na nivou značenja riječi, nego je veza dublja i time cjelovita.
Tako je to isto kada promatramo veći segment vremena npr. za vrijeme dok je dijete u školi ili kada partnera nema blizu nas. Mi smo u jedinstvu naših esencija koja nemaju nikakav oblik, ni sadržaj, ali u sebi sadrže potencijal beskraja mogućnosti, koje nadilaze linearnost ponavljanja starih poznatih uvjetovanja i programa.
Tako u svakom trenu možemo kreirati svoju najvišu moguću kreaciju, koja je inspirirana impulsom s Izvora.
Ta kreacija je živa, jer se napaja energijom s beskrajnog božanskog izvora.
Svaki put kada osvijestimo da npr. o partneru razmišljamo s brigom, strahom, čežnjom ili bilo kojom namjerom, kojom ga vezujemo, duboko udahnemo i vratimo svoju pažnju u svoj duboki centar mira i praznine i u svoju proširenu percepciju.
Naravno da će ponovo nešto drugo ili slično izroniti u površnu svjesnost, no stalnim vraćanjem u svoj centar stječemo novu naviku, koja oslobađa i nas i sve one s kojima smo u komunikaciji.
Kada smo u stanju nevezanosti, onda bolje možemo čuti stvarne potrebe svoje djece ili onih s kojima smo bliski.
Otvara se dar empatije i telelepatije, jer nema starih misli i emocija, koje su inače smetnja na vezi.
Tako našu kompulzivnu prisilu da moramo sve kontrolirati i biti stalno u razmišljanjima, kako bi zaštitili voljene, zamjenjuje tišina iz koje čujemo ono što je zaista stvarno, živo i bitno u tom trenutku.
Naprotiv, razmišljanjem o nekom problemu ljudi s kojima smo povezani, dolijevamo energiju tom problemu i pojačavamo ga te on postaje sve stvarniji u našem i njihovom iskustvu.
Možda mi tvrdimo kako uspjevamo isprazniti sve misli i osjećaje prema bliskoj osobi, dok je nema fizički i to onda smatramo dokazom kako smo nevezani. Je li to uvIjek tako ?
Tu postoji jedna zamkica.
Nekada ne mislimo na nekog, dok ga nema, jer smo sigurni da će uvijek biti tu ili živimo u rutini, čije nam iskustvo pokazuje da ne moramo ili brinuti ili imati neku drugu emociju. Možda smo se " ohladili " ili nam dobro dođe odmor od prevelike zahtjevnosti partnera ili ovisnosti. Puno je raznih razloga zašto opsesivno prestajemo misliti o nekom.
To je onda opet samo neki drugi uvjetovani program program, a ne stvarna veza između dubokih esencija.
To treba osvjestiti i tako odmah vraćamo našu duboku povezanost esencija.
Kada smo s nekim duboko povezani, sva površna mreškanja u našem odnosu su manje bitna i sekundarna.
Možemo imati i nekakav sukob, radi razlčitih mišljenja i stavova, no naša uzajamna bezuvjetna ljubav iz dubine nas poput ljepila drži u jedinstvu.
Ne ovisimo o uvjetovanoj ljubavi i o onome što nam netko daje ili oduzima u ovoj vanjskoj igri kreacije.
Naši identiteti trebaju biti trenutni, a ne da se stalno vraćamo u iste obrasce i istu vrstu odnosa.
Npr. ako jednom nekom stavimo etiketu nepoštenja, skloni smo kroz tu etiketu stalno promatrati tu osobu i ne dajemo joj priliku da pokaže nešto drugačije ili autentičnije.
Ili ako svoje dijete smatramo krkim, slabim ili mu pridodamo bilo koju etiketu, onda ga stalno promatramo kroz te naočale i ono samo vjeruje u takvu svoju realnost. Jedan neuspjeh u prošlosti, postaje šablona za iste takve ponavljajuće neuspjehe u budućnosti. Jedan neuspjeh je samo instrument učenja i razvoja, a ne pravilo koje nas poslije određuje.
Mi tako sve unaprijed imamo definirano i naša očekivanja zasjenjuju direktno iskustvo, koje je u esenciji uvjek svježe i novo.
Uloga majke i sve druge uloge trebaju svaki put biti autentične i primjerene situaciji sada i ovdje, a ne prema uvjetovanim obrascima starih iskustava i etiketiranja.
Kada nisi samnom, onda si u božanskom Izvoru i tamo smo u vječnom jedinstvu, bez obzira na sadržaj i uloge naših vanjskih igrokaza !
Post je objavljen 29.03.2017. u 12:49 sati.