Bezuvjetna radost

Radi važnosti razumijevanja interaktivnosti dajem vam tekst maila, koji sam podijelila tijekom formiranja interaktivne mailing grupe za uzajamnu podršku u duhovnom rastu .

Dragi moji prijatelji od srca hvala, onima što su se javili s željom da nastavimo naš dalji odnosu u interaktivnom obliku, koji stvara balans između davanja i primanja. Takva vrsta odnosa eksponencionalno ubrzava rast svakog od nas pojedinačno .


U daljoj komunikacije nema nikavih pravila ili obveze u javljanju, nego to treba biti spontani autentični impuls, koji dolazi iz nutra iz naše božanske esencije. To znači da smo u tom trenu jedno. Odgovor tada ne dolazi iz maloga unaprijed programiranog ja, nego iz naše božanske cjelovitosti i stvarne povezanosti.

To može biti jedna riječ, podijeljeno svoje iskustvo, neko pitanje, interesantan link, neki svoj tekst ili pogled o nekoj duhovnoj temi ili praktičnom iskustvu i sl..


Radi se o ponovnom uspostavu fluidnog tijeka energije, ljubavi, ideja, koje tako mogu eksponencijalno bujati, što je naša prava priroda.

Tako izlazimo iz stagnacije i ne stvaramo je dodatno.


Zahvaljujem također na svemu u dosadašjem odnosu i onima što se nisu sada javili, jer vjerovatno trenutno ne osjećaju da je ovo sada za njih. Poštujem to, jer nisu samo duhovne teme i duhovni rast, ono što mi možemo dalje razmjenjivati. Biti će mi drago s vama razmjenjivati možda klipove s humorm ili nešto slično. Predložite ili jednostavno kliknite ....sent ili ništa....opet dobro !

Blagoslovljeni bili na svom putu !


Objašnjenje važnosti interaktivnog odnosa i prekid ovisničkih igara :


Zamislimo sliku, gdje iz jedne osobe iz njenog centra izvire energija, nazovimo to božanskim izvorom i da se ta energija horizontalnim cijevima dostavlja do drugih ljudi. Te horizontalne cijevi mogu biti kanali fluidnog i slobodnog protoka energije, ako u njima nema zastoja tj. kada postoji jedinstvo, tj. kada te horizontalne cijevi povezuju dvije božanske esencije u osobama.


Dakle fluidni protok postoji ako dvije božanske esencije komuniciraju slobodno kroz protočne horizontalne cijevi.


Kako nastaje zastoj u kanalima ?

Ja npr. prošaljem jedan paket žive energije k vama, a vi ga ne otvorite i ostavite ga negdje u svom polju. Tada ta energija, koja nije slobodno protekla može postati vaša blokada i izazvati vam nelagodu.Tu nelagodu onda osjećam i ja. Došlo je do stagnacije energije.


To je jedan od dodatnih razloga zašto više ne želim slati mailove onima, koji nisu spremni na uzajamnu protočnost. Nije bitan sadržaj tog paketa nego energetska dinamika / sadržaj i značenje tema oko kojih raspravljamo su sekundarne /.


Ako pak paket nosi frekvenciju, koja je jako daleko od vibracije na kojoj ste trenutno, onda ćete odbiti taj paket i boriti se protiv njega ili ga ignorirati. Ta frekvencija može biti previsoka za vas, preniska ili jednostavno drugačija i trenutno neprihvatljiva vašem polju.

To je van prosudbe duhovno naprednija ili nazadnija, jednostavno drugačija. Dakle, nema slobodnog tijeka ! Dolazi do zastoja energije. Taj zastoj osjećate i vi i osoba pošiljaoc. Može biti ispoljen kroz negativno etiketiranje druge osobe ili racionalizaciju.


Ove cijevi za tranport energije mogu biti i isključivo kanali ovisničkog odnosa, ako nisu povezane sa centrom ili božanskom esencijom svake osobe.

Znači da postoji samo ograničeni horizontalni tijek razmjene energije prema starim ovisničkim programima i očekivanjima.

Ja očekujem npr. od osobe da će mi dati podršku, utjehu, potvrdu da sam u pravu i da će mi kroz tu cijev dati što trebam trenutno, ako je moj prijatelj. „ Ako me voliš i prijatelj si mi nahraniti ćeš me, ! / prema nesvjesnom sadržaju i scenariju igre koju igramo /„.

Ako ne dobijem željeno, ja se uvrijedim i ja zatvaram tu cijev i obrćem tijek energije, koja tada postaje negativna i usmjerena na onu osobu koja vas nije nahranila, kako ste željeli.

Na vani to izgleda kao sukob, ljutnja i optuživanje, uvrijeđenost i nezadovoljstvo.

Možemo to nazvati i energetskim napadom na osobu, ako je u pitanju snažna negativna emocija.
„Ne voliš me , razočarao si me, jer mi nisi dao uobičajenu dozu prije dogovorenog junk.-a tripa. „


Ako inače imate program žrtve /spasioca ili dobre osobe, koja nesebično daje drugima to znači da kroz vaše horizontalne cijevi odtiče i gubi se puno energije.

Pošto ste slali energiju iz ograničenog bazena programa i malog ja brzo ćete osjetiti iscrpljenost. To je uobičajna ljudska vampirska dinamika tijeka energije, gdje nas odnosi iscrplju i gdje se hranimo sa tuđom ograničenom energijom.


Druga je stvar ako ta energija ide iz beskonačnog izvora energije u vašem centru tj. iz esencije.

Vi se tada nećete osjećati iscrpljeno, no možda ćete češće osjetiti energetske napade od onih osoba koji tu energiju nisu primili kroz svoj beskonačni božanski centar i propustili je dalje, jer nisu bili spremni na nju.


Oni su tu energiju projecirali natrag na vas, ali kao obrnuto ogledalo. Znači da su joj obrnuli polaritet i ona je postala negativna i vi to osjećate.


To je odgovor na to zašto je važno držati se principa da nekome ne dajete nešto ako vas nije tražio !


Ako vas netko nije tražio da prema njemu emitirate neku energiju, informaciju, pomoć i sl., onda vjerovatno i nije spreman prihvatiti u svoje polje i može vam je vratiti natrag kao negativnu projekciju. To ne znači da ste vi tzv. duhovno napredniji od te osobe, nego jednostavno da je prevellika razlika u vašim vibracijama.


To je jedan od razloga zašto sam ponovo pitala za dozvolu ljude žele li primati moje mailove i korak više jesu li otvoreni za interaktivnu protočnost.


S druge strane, ako ste vi bezuvjetno šaljete energiju iz svog beskonačnog centra kroz horizotalne kanale drugima, koji se hrane tom energijoma, a sami nisu povezani s vama u esenciji, to vama ništa ne znači, no nije dobro za njih.

Vi se dobro osjećate, jer ste trajno priključeni na beskonačni božanski izvor energije.

I oni se dobro osjećaju i primaju tu energiju, no stagniraju u razvoju. Mora doći vrijeme da se osoba rodi i izađe iz majčine utrobe i da pupčana vrpca bude prekinuta, kako bi dijete počelo disati svojim plućima.

Znači,oni kroz vas dobivaju energiju i vi ih stalno hranite, a oni tu hranu koriste samo za funkcioniranje njihovih uvjetovanih programa.

Oni se dobro osjećaju i nastavljaju živjeti u svojoj stagnaciji i ponavljanju istih obrazaca svog života.

Oni su tako usporeni u svom razvoju i ovisni o vama kao izvoru energije.

Uslugu im možete učiniti, ako svjesno prekinete svoj dotok energije prema njima, presiječete pupčanu vrpcu . Kako ? Tako što više nećete hraniti njihovu uvjetovanost, nego ih navesti da se sami povežu s izvorom ili svojom esencijom. Izači ćete iz dosadašnje igre.


To ide kroz bol, jer od vas ne dobivaju više hranu, a nisu dovoljno samosuvereni da je nađu u sebi.


To je ta milostiva funkcija gubitka i boli, koji nas sve vraća da se okrenemo božanskom izvoru u sebi.

Zato je najveći dar vašeg svesnog prijatelja, ako više ne pristaje na vaše ovisničko hranjenje i ako kaže ne takvoj vrsti odnosa i igre.


Ja to osobno činim prema nekim ljudima i oni me mrze zbog toga, no naravno u isto vrijeme prepoznajem i svoje ostatke ovisničkog odnosa, gdje ja očekujem od drugih da me nahrane na stari način.


Neka nam je svima blagoslovljeno što brže i što nježnije buđenje iz starih ovisničkih igara i zastarjelih ideja o prijateljstvu !


Došlo je vrijeme da odnos između prijatelja bude ispunjen trenucima razmjenjivanja onoga što je dobro, inspirativno i pozitivno, a ne da se podgrijavaju stara razočarenja i da zajedno kopamo po starim ranama, jer tako samo opet potenciramo stvaranje istog, u cirkularno ponavljajućoj budućnosti.


Volim vas dragi prijatelji i kada vam ne dajem više ono isto kao prije !

Oznake: interaktvno, fluidno, ovisnost

Evo što sam čula od Almine, a prije mi nije palo na pamet kao takvo: Ona kada nije sa djetetom, ne misli na dijete, nego povuče svu energiju u esenciju, kao da dijete ne postoji.
Zvuči li ovo jako neobično ili čak neprihvatljivo ? Interesantno ! ?

Kada nekoga postavimo u centar svog svemira npr. svoje dijete ili partnera i stalno mislimo na njega i eventualno brinemo i štitimo ga pri tome, mi tada svoju energiju i pažnju zadržavamo u tim površnim programima i hranimo svoju i njihovu ovisnost.

Kako bi se trebali ponašati kada npr. dijete ode u školu i nije sa nama neko vrijeme.
Tada potpuno povučemo svoju energiju od pažnje na objekt vezanosti, kao da uopće ne postoji i time smo svu energiju vratili u božanski najviši Izvor i tako povezali sebe i tu osobu s Izvorom, u kome nema programa, koji definira našu vezu tj. nema vezivanja energije za određenu ulogu i stara sjećanja.

Možda zvuči okrutno, no anihilirali smo time sva dotadašnja iskustva i prosuđivanja maloga ja.

Majci može ovo izgledati osobito okrutno i ne ljubavno.
Kako mogu zaboraviti da moje dijete uopće ne postoji i ponovo se povezati s njim tek kada dođe iz škole ?
Tim činom povlačenja energije iz površne veze i vraćanjem energije esenciji, mi omogućujemo djetetu i sebi da djelujemo u skladu božanske volje u trenutku.
Stari odnos se rastopi u božanskom Izvoru i svaki novi trenutak se kreira novi, svježi, živi originalni odnos majke i djeteta.

To je živi odnos trenutka, u kome su majka i dijete prvenstveno povezani sa svojim esencijama, a sekundarno sa trenutnim ulogama. Nove uloge i odnosi se kreiraju u svakom trenutku nanovo prema inspiraciji, koja dolazi od božanskog izvora, a ne prema starom ponavljajućem programu.
Mnoga najviša moralna uvjerenja su samo stari programi i njih se najteže odričemo. Npr.uvjerenje kako je dužnost majke da voli dijete, brine o njemu i da bude požrtvovna.Takvo uvjerenje će spriječiti majku da ona sama boravi u svojoj esenciji, dok dijeteta nema trenutno uz nju, jer bi takav način ponašanja izazvao osjećaj krivice i samo-osude, kako nije dobra majka.
Takva majka brka ljubav i brigu i radi krivice i moralne obaveze boravi u stanju stresa, stalne kontrole, opreza ili negativnih razmišljanja i očekivanja.
Kada majka nije u miru, ona ne može osjetiti stvarne potrebe djeteta i time svoju napetost prenosi i na dijete.

Osobito ograničavajući odnos prema djetetu je kada majka previše brine za dijete ili ga pretjerano štiti.
Time dijete ne dobiva svoj impuls za bivanje i ponašanje s Izvora, nego kao da je obučeno u oblak energije majke, koja ga svojom zaštitom, emocijama i mislima u stvari odvaja od Izvora.
Ona mu definira njegov način postojanja i onemogućava ga da dobije svoje direktno iskustvo.

Znači to nije ljubav i zbog iskazanog nepovjerenja prema univerzumu, dijete se ne razvija u punoj mjeri, onako kako je po najvišem božanskom planu.
Dijete usvaja majčine strahove, njena uvjetovanja i uvjerenja prema životu. Tako blokiramo djetetovu autentičnost, jer i sami nismo pri tome autentični .

Ono što inače zovemo ljubavlju, u stvari je način na koji se odvajamo od najvišeg božanskog.

„ On misli stalno na mene , dakle, voli me !„-:to je način na koji smo naučili funkcionirati i tako energiju trošimo za stvaranje ovisničkih veza i vampirsku dinamiku uzimanja i davanja energije. Energija teče samo horizontalno između naših personalnosti i ona je stoga ograničena.
Ne dobivamo energiju iz beskrajnog nepresušnog božanskog Izvora. Identificirani smo s ulogama i hranimo se s njima, čak i onda kada imamo najuzvišenije namjere.

Muško- ženski odnosi uglavnom tako funkcioniraju i oni ne poznaju pravu bezuvjetnu ljubav, koja ne vezuje i ne uvjetuje. To je izvor svih naših patnji i problema.

Prvi korak u promjeni je naravno vraćanje svoje samo-suverenosti uz potpunu predaju božanskom Izvoru, gdje direktno dobivamo sve i ljubav i sigurnost i zadovoljstvo te potpuno ispunjenje. Kao takvi onda možemo imati zdravi odnos sa svima drugima.
Ne ovisimo o tome da nam moraju vratiti ljubav, pažnju ili sve ostalo, jer smo sami nepresušan izvor svega. Tako smo ogromni blagoslov svima i djeci i partnerima i prijateljima.
Postajemo zaista živi u trenutku i naši odnosi su ukorijenjeni u našim esencijama iz najviše moguće percepcije i doživljaja života.To su trenuci kada su drugi slobodni i kada imaju priliku dopustiti božanskom da ih duboko dotiče.

To sve je istovjetno načinu bivanja iz trenutka u trenutak, npr. kada slušamo nekoga tko govori. Fokusirajući se primarno na tihe pauze između riječi mi se usidrujemo u esenciji, koja nema niti oblika niti sadržaja i iz toga tihog i praznog „prostora „ promatramo sadržaj i značenje riječi.
Značenja riječi su sekundarna i zbog naše povezanosti s božanskim Izvorom rastapa se sve ono što je iluzorno.
Ona osoba koja je centrirana u svojoj esenciji, zaista čuje drugu osobu, jer nema s njom samo površan odnos na nivou značenja riječi, nego je veza dublja i time cjelovita.
Tako je to isto kada promatramo veći segment vremena npr. za vrijeme dok je dijete u školi ili kada partnera nema blizu nas. Mi smo u jedinstvu naših esencija koja nemaju nikakav oblik, ni sadržaj, ali u sebi sadrže potencijal beskraja mogućnosti, koje nadilaze linearnost ponavljanja starih poznatih uvjetovanja i programa.
Tako u svakom trenu možemo kreirati svoju najvišu moguću kreaciju, koja je inspirirana impulsom s Izvora.
Ta kreacija je živa, jer se napaja energijom s beskrajnog božanskog izvora.

Svaki put kada osvijestimo da npr. o partneru razmišljamo s brigom, strahom, čežnjom ili bilo kojom namjerom, kojom ga vezujemo, duboko udahnemo i vratimo svoju pažnju u svoj duboki centar mira i praznine i u svoju proširenu percepciju.
Naravno da će ponovo nešto drugo ili slično izroniti u površnu svjesnost, no stalnim vraćanjem u svoj centar stječemo novu naviku, koja oslobađa i nas i sve one s kojima smo u komunikaciji.

Kada smo u stanju nevezanosti, onda bolje možemo čuti stvarne potrebe svoje djece ili onih s kojima smo bliski.
Otvara se dar empatije i telelepatije, jer nema starih misli i emocija, koje su inače smetnja na vezi.
Tako našu kompulzivnu prisilu da moramo sve kontrolirati i biti stalno u razmišljanjima, kako bi zaštitili voljene, zamjenjuje tišina iz koje čujemo ono što je zaista stvarno, živo i bitno u tom trenutku.

Naprotiv, razmišljanjem o nekom problemu ljudi s kojima smo povezani, dolijevamo energiju tom problemu i pojačavamo ga te on postaje sve stvarniji u našem i njihovom iskustvu.

Možda mi tvrdimo kako uspjevamo isprazniti sve misli i osjećaje prema bliskoj osobi, dok je nema fizički i to onda smatramo dokazom kako smo nevezani. Je li to uvIjek tako ?

Tu postoji jedna zamkica.
Nekada ne mislimo na nekog, dok ga nema, jer smo sigurni da će uvijek biti tu ili živimo u rutini, čije nam iskustvo pokazuje da ne moramo ili brinuti ili imati neku drugu emociju. Možda smo se " ohladili " ili nam dobro dođe odmor od prevelike zahtjevnosti partnera ili ovisnosti. Puno je raznih razloga zašto opsesivno prestajemo misliti o nekom.
To je onda opet samo neki drugi uvjetovani program program, a ne stvarna veza između dubokih esencija.
To treba osvjestiti i tako odmah vraćamo našu duboku povezanost esencija.

Kada smo s nekim duboko povezani, sva površna mreškanja u našem odnosu su manje bitna i sekundarna.
Možemo imati i nekakav sukob, radi razlčitih mišljenja i stavova, no naša uzajamna bezuvjetna ljubav iz dubine nas poput ljepila drži u jedinstvu.
Ne ovisimo o uvjetovanoj ljubavi i o onome što nam netko daje ili oduzima u ovoj vanjskoj igri kreacije.

Naši identiteti trebaju biti trenutni, a ne da se stalno vraćamo u iste obrasce i istu vrstu odnosa.
Npr. ako jednom nekom stavimo etiketu nepoštenja, skloni smo kroz tu etiketu stalno promatrati tu osobu i ne dajemo joj priliku da pokaže nešto drugačije ili autentičnije.
Ili ako svoje dijete smatramo krkim, slabim ili mu pridodamo bilo koju etiketu, onda ga stalno promatramo kroz te naočale i ono samo vjeruje u takvu svoju realnost. Jedan neuspjeh u prošlosti, postaje šablona za iste takve ponavljajuće neuspjehe u budućnosti. Jedan neuspjeh je samo instrument učenja i razvoja, a ne pravilo koje nas poslije određuje.

Mi tako sve unaprijed imamo definirano i naša očekivanja zasjenjuju direktno iskustvo, koje je u esenciji uvjek svježe i novo.

Uloga majke i sve druge uloge trebaju svaki put biti autentične i primjerene situaciji sada i ovdje, a ne prema uvjetovanim obrascima starih iskustava i etiketiranja.

Kada nisi samnom, onda si u božanskom Izvoru i tamo smo u vječnom jedinstvu, bez obzira na sadržaj i uloge naših vanjskih igrokaza !

Oznake: ovisnost, izvor

Život nam iznosi puno emocija koje nisu ugodne i pokazuje nam čega svega ima u nesvjesnom moru kolekivnog i individualnog.

No upravo to nam je podsjetnik, kako smo mi kreatori i kako možemo kreirati razne mogućnosti.
Naravno ne iz svijesti maloga zarobljenoga ja i nego iz svoje prave prirode.
Zato moramo prvo prihvaćati, jer tako zaobilazimo čežnju našeg maloga ja koji stalno nastoji popravljati, spašavati i izbjeći bol. Tko prihvaća ? Malo ja prihvaća i predaje se !

Nelagoda nam može postati triger ili podsjetnik da trebamo duboko udahnuti i svjesnost vratiti u svoj centar.
Kaže se da je dovoljno da napravimo 6 udaha, kako bi aktivirali parasimpatikus i tako izašli iz zarobljenosti u simpatičkom zatvoru stresa, straha i bijega.
Kada se tako opustimo i proširimo fokus, lakše dolazimo u kontakt sa dubljim dijelovima sebe i sa stvarnim ja.
Bol ne mora proći, ali je možemo početi promatrati nevezanije. Tonemo u svoju dublju vibraciju čiste svjesnosti i ljubavi i tu počinjemo nalaziti ispunjenje. Bol postupno tako gubi snagu i moć nad nama.

Dispenza lijepo opisuje kako je naše tijelo kemijski ovisno o određenoj emociji ,odnosno kako je naš mentalno emocionalni sklop sa tijelom postao automatska petlja, koja dnevno traži svoju hranu. Ako se oni hrane npr.krivicom, onda treba u životu nesvjesno stvoriti takve okolnosti da se mora ponavljati krivica. Krivica daje osjećaj postojanja. Ako nema krivice, ja ne postojim i zato moram dobiti potvrdu postojanja kroz krivicu. Boli.....ali ipak postojim ! Njegov prijedlog meditacije, u koracima, dobar je način oslobađanja od te stare uvjetovanosti i snažne stanične ovisnosti o prošlosti.

Slušali smo priče o reinkarnacijama i o tome kako u raznim životima imamo razne uloge, majke, sestre oca, bratića itd..
Sada nastojimo otpuštati programe uvjetovanosti i vezanosti za uloge, dok smo u ovom tijelu.
Tako pomažemo dušama s one strane da se i one oslobode od identifikacije.

Duša koja u svijetu mrtvih nosi dominantno neku identifikaciju ili vezanost npr. za svog ljubavnog partnera i ostaje u blizini tog partnera, ako je on u fizičkom obliku.
Oni tako nastavljaju svoju ljubavno -ovisničku vezanost i to im daje osjećaj da se nikada niti nisu razdvojili i tako izbjegavaju dualnu suprotnu emociju rastanka i gubitka.
Tako oboje ostaju zarobljeni u jednoj ulozi i vezanosti.

Zato mnogi nalaze utjehu u datim obećanjima poput : "Susresti ćemo se na onom svijetu i tamo biti vječno zajedno ili vidimo su drugom životu ". Kakva uvjerenja takva i iskustva i možemo ih ponavljati koliko želimo.
No to je samo sentimentalno ponavljanje ovisnosti, koja proizlazi iz toga, što vjerujemo u odvojenost i kako nas samo druga osoba može ucjeloviti.

Sve i da istovremeno osjećamo vezanost za razne uloge koje smo imali s nekim, to nas ne oslobađa. Možda smo svjesni uloge majka- kći i istovremeno života kada smo bili neprijatelji, pa života kada smo bili dobri prijatelji ili ljubavnici itd. To je šira svjesnost, no još uvjek je vezanost i identifikacija.
To je sve kreacija našeg uma i dojam tzv. reinkarnacija, koje u biti istvremene, je samo eksperimentiranje naše esencije sa raznim mogućnostima igara.

U našem svijetu ćemo kazališnog glumca, koji je puno puta igrao ulogu Napoleona, zatvoriti u ludnicu kada on počne tvrditi da je Napoleon.
A mi svi ostali ovisnici hodamo naokolo bez luđačkih košulja, zar nismo apsurdni ?

Naša esencija je van uloga i tu smo jedno i nema nikakve razlike u odnosu prema trenutnom neprijatelju na poslu ili mrtvom bliskom osobom.
Nema čežnje ni mržnje, ni sastavljanja niti rastavljanja.

Mi nekim odnosima dajemo atribute posebnosti ili nepoželjnosti i vežemo se za ta značenja.
Tako i ostajemo vezani za to značenje, koje smo naljepili na osobu. Mi onda i nismo vezani za tu osobu, nego za svoju ideju i emociju o našem odnosu s njom. Imamo odnose sa uvjerenjima i emocijama, a ne stvarnim osobama.

Slijedeća kreacija uma je priča o duhovnim vodičima.To je sve dio sna i kakvu god izmislimo sebi priču ili je prihvatimo od kolektivnog, ona će za nas biti realnost. Ako vjerujemo da nam duhovni vodič pomaže, onda ćemo imati takva iskustva i to će nam biti dokaz kako je to stvarno.
Ako smo kršćani tijekom umiranja nas dočekuje Isus ili Muhamed ako smo muslimani itd.

Mi smo kokreatori, ne zaboravimo to, čak i kada smo odvojeni od Izvora. Doduše tada će naša kreacija biti u distorziji i izvor patnje, jer nije usklađena sa vrhunskom inteligencijom jedne božanstvenosti.

Zato ako kreiramo, mudrije i ugodnije je to činiti iz svijesti jedinstva, a ne odvojenosti.

Reći ćete, ali duhovni vodiči i duhovna nevidljiva hijerarhija, koja je naprednija od nas zaista postoji. Da, postoji zaista kao što postoji i naše tijelo. Eto vidiš da postoji, reći će netko.
Iz takvih uvjerenja mi crpimo naše identifikacije postojanja i to je korjen svih ovisnosti.
Svaka kreacija je projekcija čiste svjesnosti i mi postajemo ovisni o obliku projekcije i zaboravljamo da smo ta čista svjesnost, a ne oblik projekcije.
Oblik je originalno samo trenutan i fluidno promjenjiv.
Ako nam je pažnja stalno fokusirana na jednom obliku, on postaje sve gušći i tada dobivamo dojam kako je stvaran.
Mi svjesnost ili energiju koncentriramo u neku formu i tako joj dajemo postojanje.
Opsesivno održavamo pažnju na obliku i tako imamo dojam da ta forma opstaje u vremenu.
Pažnju držimo i na oblicima i kada nam oni ne donose ugodu i tako produbljujemo patnju.
Tako i povjerujemo u odvojenost oblika i svoju cjelovitost nastojimo povratiti kroz vezivanje za neki drugi oblik ili osobu koja će nas upotpuniti i dati dojam jedinstva. Naravno to su samo surogati, koji nakon kratkotrajne sreće, neminovno ispoljavaju svoj drugi pol nesreće.

Duhovna hijerarhija je dio igre duhovnog razvoja, a ta igra ima izvor u božanskom izvoru u čistoj svjesnosti bez oblika. Jedan Bog se projecira kao mnoštvo i preko svojih krajnjih oblika ima iskustvo sebe kao prividno odvojenih oblika i kvaliteta.

Ovisnost je tu nužna kao instrument igre, no ona bi originalno trebala trajati samo trenutak, kako bi mogli imati percepciju ili iskustvo.
Svi naši problemi izviru iz toga što mi duže od trenutka, želimo zadržati tu vezanost.
Tako stvorimo linearno vrijeme i prošlost stalno vučemo kao jedinu realnost.

Gdje se god okreneš vreba neka ovisnost. Ona je pravilo u dualnoj svijesti.

Jučer sam razmišljala o tome kako mi moje ideje i živi uvidi s pozitivnim emocijama, daju osjećaj postojanja, Suptilniji oblik ovisnosti, ali ista ovisnost kao o drogi, cigareti, partneru, šopingu, šećeru, negativnoj ili pozitivnoj emociji itd..

Tražim neko iskustvo ili percepciju da bi potvrdila svoje postojanje.
Tko sam ja van iskustva, van percepcije, van vremena, van prostora, van oblika, van kreacije, van programa ?

Nema ništa loše u kreiranju pozitivnih i negativnih programa i uloga, kao dio igre, no svjesnost treba biti centrirana van njih i onda smo ostvarii svoju svrhu i pravi način postojanja i kreiranja.

Vježbanjem povlačenja u svoju esenciju ili nultu točku ili u svoj originalni izvor ili čistu svjesnost ili nemanifestiranu božanstvenost ili stanje kreatora prije stvaranja kreacije, povlačimo energiju iz svih programa i taj tren oni nisu živi za nas.
Tako imamo iskustvo kako je to kada nismo vezani i tko smo.
Ostajući centrirani u tom stanju, možemo nevezano promatrati, kako se razvija naša fokusirana pažnja na jednu ulogu.
Tada smo u dva svijeta istovremeno. Kao svjesni kreator promatramo nevezano svoju kreaciju i ulogu.

Sve se može uvježbati.

I našu ovisnost smo uvježbavali ponavljanjem, pa tako možemo uvježbati i drugačiji način postojanja.

Jednako su vrijedni oni koji uvježbaju ovisnost, kao i oni koji je se oslobađaju, jer koriste isti mehanizam ponavljanja.

Bilo koji osjećaj veće vrijednosti, zato što primjećujemo kako imamo moć promjene, samo je znak pojave nove identifikacije sa tzv.duhovnijim sebstvom. Bilo koje uspoređivanje s nekim drugim dovodi do istog. Eto opet nove ovisnosti.

Uvježbavanje počinje sa povlačem od svijeta i posebnim vremenom i prostorom za to, a nastavlja sa takvom prisutnosti i u najvećoj vrevi života.

Dobro je imati neke trigere i podsjetnike da pažnju vraćamo u centar i da iz tog stanja nastavljamo promatrati ono što se vani dešava, kao i svoja unutarnja komešanja.

Istočnjaci to zovu zapošljavanje našeg majmunskog uma. Ne možemo ga isključiti, ali možemo mu dodijeliti ulogu promatrača našeg disanja, senzacija u tijelu i dešavanja u okolini.

Tako naša čista svjesnost gleda kroz oči discipliniranog majmunčića. Naše tijelo postaje izraz čiste svjesnosti i nema više ulogu automatskog nesvjesnog pilota, koji vrti svoje ovisničke petlje prošlosti.
Naša usta izgovaraju riječi jedne božanske volje.

Savladavamo svoje sabotere, koji se opiru promjeni i sve smo manje ovisni o vanjskom ispunjenju, jer imamo osjeća ispunjenja koje dolazi iz esencije.

Oznake: ovisnost

- 16:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: ovisnost