Bezuvjetna radost

Kako se osloboditi od identifikacije sa prosudbama i osuđivanjima?

Način funkcioniranja u 3D je da preko neutralnih događaja, stvari, osoba i pojava stavljamo velove prosudbi i onda se identificiramo s njima, kao sa jedinom realnosti.

Lakše je osvijestiti ekstremne negativne prosudbe, od svih ostalih koje su suptilne i jedini način koji poznamo za funkcioniranje.

Prosudbe možemo podijeliti na pozitivne i negativne, kao i na prosudbe srca i prosudbe uma.

Prosudbe srca su filteri, koji prave selekciju kroz npr. : ovo volim, ovo ne volim..... ovo želim..... ovo mi se sviđa, ovomi se ne sviđa,......to je ugodno......mrzim to..... ovo je zastrašujuće i opasno. itd.
Dakle, to su emocionalni stavovi, kojima bojimo, definiramo i iskrivljujemo svoja iskustva.

Prosudbe uma su hladni mentalni stavovi ili općenito sva uvjerenja.

DA, SVA UVJERENJA !

Većinu prosudbi nikad ne preispitujemo i smatramo ih objektivnom stvarnosti.
To su uvjerenja s pridruženim emocionalnim značenjima, koja definiraju naša iskustva i mi apsolutno vjerujemo njima.

Jednom nas je netko slagao i on će za nas u buduće stalno na sebi nositi etiketu –lažljivac.
Kako god da se on nadalje ponašao, mi ga promatramo kroz veo lažljivca.

I ovo su prosudbe, koje se baziraju na uspoređivanju, davanju značenja na liniji dvaju polova plus i minus :

Tu je lijevo, a tamo desno !
Ovo je dobro, a ovo loše i zlo !
Lijep je dan !
Bolje da obučem plavu haljinu, nego crvenu !
Više volim ruže od tratinčica!
Dobre ljude prepoznajemo po njihovim dobrim djelima!
Opasno je hodati po rubu litice !
Nisi ispravno riješila ovaj zadatak !
On je pouzdana i divna osoba.
Itd. Itd. itd..

Dakle, sve što mislimo i izgovaramo su prosudbe, s nijansom kada su ekstremnije negativne, onda ih zovemo osuđivanje.
Možemo reći da je osuđivanje adekvatno ili pravedno kada je usmjereno na neko negativno ponašanje ili ljudsku kvalitetu. Tada smatramo kako je moralno, nužno i opravdano što imamo to osuđivanje, koje ćemo nazvati pravednim i poželjnim stavom.
Sve ubice, lopove, manipulatore, silovatelje, pedofile treba osuditi !
Zakasnio je opet ! On je gad i ne mogu se pouzdati u njega !

U prvoj fazi buđenja smo svjesni tih ekstremnijih osuđivanja i polako odustajemo od njih i sve lakše ih osvješćujemo, kada se pojave ili automatski upale.
To je proces. Tako postajemo tolerantniji i fleksibilniji, no to je samo prvi korak.

Tolerancija ne znači prihvaćanje neprihvatljivog, nego izdizanje iznad prihvatljivog i neprihvatljivog.

Znači ja nisam tolerantna i dobra, ako dozvoljavam manipulatoru da me manipulira, nego kada sam nevezana za tu manipulaciju.
Nevezana, ne znači distancirana uz potiskivanje ili opavdavanje i redefiniranje manipulacije u nešto pozitivno, tj. promjena jedne etikete u drugu.
Nevezanost podrazumijeva potpunu svjesnost više slojeva pojavnosti i svoje automatske reaktivnosti.
Nevezanost znači prepoznati igru manipulatora, bez upadanja u automatsku reaktivnost i ulazak u ulogu izmanipuliranog.
To znači viđenje šireg konteksta situacije.
Ostajanje u miru, bez automatske reakcije i neraskidive vezanosti za nju.

Tako nismo više npr. rasisti, nacionalisti, feministi, borci protiv......,protivnici,..... opsesovni fanatici, čistunci, pravednici, suci, moralisti, koji tražimo greške kod drugih i osuđujemo ih..... itd.

No što sa svim ostalim etiketama, koje lijepimo na okolinu prema našim prethodnim iskustvima, a čine se pozitivnim ili kao neosporne činjenice ?

Generalni odgovor je da ništa što izgovorimo ili pomislimo nije u esenciji tako ili stvarno, jer su to samo misli, uvjerenja, prosudbe, osuđivanja, etikete, defnicije, koje kompulzivno lijepimo na sve.
Izgleda kao nemoguća misija, jer je to jedino što poznajemo!

Kako nastaviti takvu igru s suptilnijim automatskim etiketiranjem, ali bez vezivanja za značenje tih etiketa ? Naprednija faza za vrlo mali broj ljudi koji to zaista živi !

Probajmo jednostavno promatrati iskustva i način na koji se drugi izražavaju, bez ikakve prosudbe.
Osvijestimo val pro ili kontra, koji automatski počinje rasti u nama.
U početku je to lakše kao prepoznavanje suptilnijeg negativnog vala.
To je neka osvještena misao, uvjerenje s osjećajem nelagode ili otpora.

Samo osvještavanje je dovoljno za prekid lanca vezanosti za to određeno uvjerenje i emociju.

To je duhovno razlikovanje vela prosudbe, etikete ili definicije, od same neutralne esencije, koja je ispod.
Ta esencija nije ni pozitivna, ni negativna, niti dobra niti loša itd.

Treba ostajati neutralan, znajući da iz naše ograničene perspektive ne možemo vidjeti cjelovitu sliku.
Ono što se može činiti negativnim, služi svrsi u velikoj shemi stvari.

Padanje lišća u jesen i ogoljela stabla su obećanja novoga, koje će donijeti u proljeće.
Je li zato padanje lišća loše ili su ogoljela stabla smrt prekrasnih bujnih drveća ?
Je li bujnost stabla s podovima, poželjnije od golog stabla ?
Je li moguć rast plodova, bez godišnjih ciklusa drveća?
Moramo li drvo promatrati kroz njegovu funkciju, korist i značenje koju ima za nas?
O čemu ovisi ljepota stabla ?

Da, dobro, dobro, ali opet pitam kako nadići suptilno vezivanje ?

Dobro, ponovimo i dodajmo :
budna svjesnost trenutka..... centriranost u svojoj mirnoj esenciji.........nepristrano promatranje ili pažnja na suptilnijim osjećajima...pažnja na mislima i uvjerenjima........svjesnost razdvaja etiketu od esencije.............prepoznajemo da je to površna mentalna i emocionalna etiketa, a ne istina ili stvarnost....... promatramo ta površna mreškanja, kao igru bez vezivanja i ozbiljnosti....napravili smo pukotinu između značenja objekata i samih objekata i tako se odvezali od površnog dualnog značenja..........kroz pukotinu snažnije prosijava esencija, koja nema značenja, forme i koja je van prostora i vremena.. ....esencija promatra površnu vanjsku igru.......napravili smo obrat za 180 stupnjeva i iz vezanosti za vanjsku pojavnost, promjenili smo perspektivu promatranja iz nutra na van........gledamo iz drugog ugla..........identificirani smo sa najvišim ja, a ne sa malim površnim, odvojenim ja..........nismo identificirani sa značenjem prosudbi, osuđivanja i sa definicijama prividno odvojenih oblika.....centrirani smo u svojoj sigurnoj točki, koja ne ovisi o vanjskom značenju........svjesni smo da nas ništa vanjsko ne može upotpuniti, niti umanjiti, jer smo apriori cjeloviti........sve više smo svjesni iluzornosti ili umišljaja dualne pojavnosti, koja je samo projekcija ili hologram......... i dalje se koristimo prosudbama, ali nevezano.........kada ne bi bilo prosudbi, ne bi bilo iluzije komunikacije.......nastavljamo igrati razne igre odnosa, ali nevezano i lagano.............točkice da sami nastavite nadopisivati..................

Budući da ljudi uglavnom žive kako bi bili prihvaćeni od drugih oko sebe, oni otvaraju svoje živote za utjecaje na suptilnim razinama i tada se osjećaji i misli drugih ljudi projeciraju na njih.

Trebamo shvatiti da svako prosuđivanje koje imamo o drugom, bilo dobro ili loše, nameće naš utjecaj na drugog.
Općenito govoreći, svaki utjecaj ili nametanje svoga viđenja ili volje je crna magija. Pri tome ne mislim na ono što taj pojam inače najčešće znaći, zlonamjerni utjecaj na nekoga.

Božanska magija je izražavanje jedne jedine volje, bez iluzije postojanja suprostavljenih i odvojenih namjera ili uvjerenja.
Najpozitivnija akcija kojom želimo nekom pomoći ili spasiti ga, je nametanje svoje dobre namjere ili volje.
Grubo zvuči, no sve to činimo u svijesti dualnosti je crna magija, jer se dualnost temelji na iluziji odvojenosti volje ili namjera, pa je neminovna borba, nametanje i utjecanje.

Kako se ne vezivati i nadići kompulzivno utjecanje?

Lijek je u tome da svjesno tražimo u drugima pozitivno, koje je na površini i da osjetimo njihovu neutralnu esenciju, koja je ispod pojavnosti.
To možemo samo onda, kada sami nismo uhvaćeni u površnom sloju velova dualnosti, nego smo centrirani u cjelovitosti. Samo onda kada smo u božanskom magičnom stanju stvaranja.

Preduvjet oslobođenju je odvezivanje od tog što će drugi reći ili misliti o nama tj. da li će nas prihvatiti ili odbaciti.
Tako se na nas ne ljepe više emocije drugih ljudi i razni suptilni utjecaji.
Iz toga stanja postajemo efikasniji, nepristrani promatraći sa još većom jasnoćom.

Dakle, prvo prestanemo igrati igru dobra protiv zla u grubljoj formi, a nakon toga se izdižemo iznad vezanosti za samu suptilniju formu dualnosti.

Tako npr. kada gledamo svađu između HDZ-a i SDP-a, ne navijamo navezano niti za jednog, niti za onoga tko je više u pravu ili koji ima bolje i pravednije iznesene argumente ili pozitivnije dokaze ili onoga tko je trenutno u pravu.
Svjesno i nevezano promatramo, pratimo svoje osjećaje, misli i reakcije, što je iznad prosudbi, simpatija, preferencija , naučene moralnosti ili samog formalnog članstva.

Ako nas igra uvuče u vezano opredjeljivanje i to prepoznajemo i vraćamo se nazad u neutralnost i u svoj centar.

Neutralnost nije nezainteresiranost ili tupost, naprotiv to je mjesto veće vitalnosti i mjesto iz koje možemo crpiti više strasti za igru, ali uz nevezanost i lakoću. U protivnom je ta strast fanatizam.

Možemo i uživati u nevezanom navijanju za svog favorita, ali da pri tome znamo da to nije stvarno.
To se može kombinirati u valovima veće i manje identifikacije sa obaveznim vraćanjem u svoj centar.
Dakle, povremena kraća asocijacija, vezivanje i identifikacija je dio prirodnog funkcioniranja u svijetu.

Kada bi bili isključivo u svom besmrtnom centru, ne bi imali potrebe niti promatrati tu igru, niti se povremeno uključivati u nju. Bili bi samo u nirvani van svijeta. Ovdje smo da igramo igre.......ali bez fiksne zarobljenosti u njima.

Nakon faze sposobnosti dezidentifikacije sa površnom igrom očitijih značenja, počinjemo se buditi iz svih vezanosti za suptilne prosudbe....budimo se iz sna dualnosti !

Oznake: prosuđivanje, osuđivanje, dualnost

Uloga učenika ima u sebi elemente žrtve i gladnog ovisnika, koji se kači na učitelja : “Ja sam mali, nedostatan, nemam dovoljno znanja i razumijevanja, nepotpun sam, jadan, treba još puno učiti, ne mogu sam, potrebna mi je zaštita i pomoć učitelja, eksperata i onih koji su bolji i veći od mene, ne valjam, spasi me, nauči me, učini me boljim, kompetentnijim, većim, važnijim, stručnijim, sposobnijim, ………..itd . itd..“

Što to znači da trebam prestati igrati sve uloge, jer su svugdje utkani neki elementi učitelja i učenika ?

Naravno da ne !
Kad bi prestali igrati razne uloge, ne bi nas niti bilo u ovom svijetu.
Razlika je igramo li ih svjesno ili nesvjesno tj. jesmo li identificirani s njima i iz njih crpimo identitete ili ne.

A sada što kažete na ove naprednije izjave ?

“ Otvorena sam za učenje .
U svakom trenu sam učenik i učitelj.
Cijeli život je učenje.
Skromni su oni koji priznaju da ne znaju i prihvaćaju nova znanja te tako rastu i razvijaju se ! ……itd.”

Istina, to su naprednija uvjerenja, koja otvaraju naše šire mogućnosti i zdravija napredovanja, no ne zaboravimo kako su to ipak samo uvjerenja, a ne autentična, živa, svježa vrhunska znanja, koja u trenutku dolaze s božanskog izvora.

Jednom su to bili živi uvidi i znanja koja su došla s izvora, no mi smo ih zamrznuli i sačuvali u kolekciji mudrih izreka, koje su ostale samo uvjerenja i postaju knjiško znanje u iluzornom linearnom vremenu.

To su funkcionalnija uvjerenja od uvjerenja, koja imaju u sebi elemente žrtve, no ne zaboravimo, kako su to ipak samo uvjerenja.
Kroz takva uvjerenja širimo dotadašnje granice i napredujemo po zamišljenoj ljestvici duhovnog napredovanja unutar dualne igre, ali to nije naš živi i autentični izraz. Ostajemo u matrixu, no taj matrix ima šire i fleksibilnije granice.

Zašto to sada govorim, kada mi stalno u razgovoru i dok ja sada ovo pišem baratamo riječima, pojmovima, definicijama i uvjerenjima, koje više nisu trenutni izraz nego dio linearnog znanja i logičkog razumijevanja ?

Samo zato da naglasim razliku između svježeg uvida, koji dolazi s izvora u trenutku i repetitivnog ponavljanja tog i drugih uvida, kada se stvara zamrznuto učenje, teorija, dogma, nauka i razne discipline poput psihologije, filozofije i sve ostale ljudske izvedenice.

To ne znači da ćemo prekinuti razgovarati i koristiti se riječima, simbolima, pojmovima, definicijama i sl., jer bez toga nije niti moguća verbalna komunikacija. To znači da ćemo ih razlikovati od svog autentičnog trenutačnog živog izričaja.

Kada sebi postavimo neko pitanje, iz nutra dolaze svježi odgovori trenutka.
Ti odgovori se mogu poslužiti već od prije s gotovim pojmovima i definicijama ili starim mudrim zamrznutim uvjerenjima, kao vanjskim instrumentom izričaja, no oni su tada oživljeni.

Rečenica :”U svakom trenu sam učenik i učitelj !”, može opet postati živa ako je došla u trenutku kao odgovor na pitanje upućeno svojoj nutrini.

Ta rečenica ili uvjerenje je tada nadahnuta božanskom inspiracijom i oživljena beskonačnom božanskom svjesnošću ili energijom. To je oživljeno uvjerenje.
Kada ga izgovorimo, slušaoci ili čitaoci osjete razliku u odnosu na suho filozofiranje i baratanje mrtvim definicijama, koje se odvija u iluzornom linearnom vremenu, bez povezanosti sa božanskom cjelovitošću.
Osjete živost, svježinu, koja je ispod te površne izjave ili rečenice.
Božansko se izrazilo kroz tu rečenicu, koja je postala tada samo instrument izričaja.

Tu nema identifikacije sa uvjerenjem kako smo istovremeno učenik i učitelj, koja nas zadržava u iluziji, nego je ovo uvjerenje samo trenutno vozilo za božansko.
Božansko koristi kao prozor tu rečenicu da bi doprlo do nas i drugih. Preciznije rečeno : “ Božansko priča samom sebi, jer postoji samo jedno jedino biće, kako bi povećalo svoj užitak kroz igru mnoštva.” .

Ako se zaljubimo u tu izjavu, možemo je dalje stalno ponavljati, no ona više nema tu živost, niti moć, kao što je bilo dok je izgovorena u živom trenutku.

Potrebno je preispitati svoje motive zašto nešto radimo i od kuda to dolazi !
Osvijestiti s čime smo se identificirali i iz kojih identifikacija crpimo energiju.
Provjeriti jesu li rečenice koje izgovaramo inspirirane božanskim u trenutku ili su to ponavljajuća beživotna uvjerenja.

Kažem provjeriti, što je akcija vezana za iluzorno linearno vrijeme, no i to ima svoju vrijednost u procesu naknadnog osvještavanja.
Izgovorimo neko uvjerenje ili rečenicu i naknadno pogledamo od kuda je došla.
Je li bila praćena osjećajem nadahnuća, lakoće, inspiracije, svježine, radosti, novog uvida, otkrovljenja ?
To nam pomaže u svjesnom razlikovanju kada smo autentični, a kada smo pokvareni magnetofon, koji stalno ponavlja isto.
Tako sve više u trenutku razlikujemo odakle nešto dolazi. Dok smo u trenutku sada, govorimo iz inspiracije i svjesni smo toga sve snažnije.
Isto tako se prije ulovimo kako pričamo suhu naučenu priču i kada to osvjestimo sve ranije i ranije prekidamo ponavljanje te naučene igre.
Tako “utreniravamo” pojačanu prisutnost svoje svjesnosti u ulozi promatrača. Ulozi promatrača…….. eto opet uloga ! Nakon toga dolazimo do stadija, gdje je promatrač i promatrano jedno i tada to više nije uloga.

Jedan od uobičajenih motiva bivanjem učenikom ili učiteljem je privlačenje tuđe pažnje i na taj način se dobiva energija od drugih.
Dva su načina : “ Pogledajte me ja sve znam i mogu ! “ ili “Pomozite mi, ne znam i ne mogu sam! “
Tako k sebi privučemo druge da oni uglavnom dobrovoljno igraju komplementarne uloge u kojima jedni drugima uzimamo i dajemo energiju. /ne hranimo se s božanskog nepresušnog izvora, nego uzajamno potkradamo, uz ideju kroničnog nedostatka i nepotpunosti. Energija se pretače iz jednog polariteta u drugi i tako u krug, uz stalnu borbu i tenziju. /

Za podjelu svojih znanja ili uvida motivi mogu biti i pozitivni .
Dječja želja da s drugima podjelimo svoju radost trenutne inspiracije i onda smo nestrpljivi da to podijelimo s drugima ili počnemo zapisivati te svoje uvide.
“Želim s drugima podijeliti svoje nove uvide i njima pomoći da se i oni osjećaju dobro kao ja !”

To je super, no ima i tu kvaka, da onog trena kada se nešto zapiše ili verbalno ponavlja, to postaje mrtvo, jer podliježe linearnom vremenu.

Kroz to se također lako sklizne u identifikaciju s ulogom učitelja, glasnogovornika, znalca, ulogom sveca, ulogom duhovnog učitelja, spasioca itd.
Malo ja ima skolonost da na jedan svježi i živi uvid, napravi naknadnu elaboraciju i filozofsku raspravu, koja se sastoji od mrtvih starih uvjerenja, koja se povezuju u logičku cjelinu. Tako govornik ili pisac lako sklizne opet u svoju identifikaciju učitelja, koji zna bolje od drugih i tako crpi dobiti iz te uloge……privlači pažnju i uzima tuđu energiju…..osjeća se važnijim, zaslužnijim i većim i tako sebe privremeno spašava od svog osjećaja manje vrijednosti, nedostatnosti ili nepotpunosti …..itd..

No ima jedna dobra strana čak i u tome. Čitaoci koji čitaju nečije svježe uvide, makar oni bili zatrpani i sa teretom filozofskih starih uvjerenja, imaju priliku kroz to doći u kontakt sa samim sobom. I to im može potaknuti njihovo živo povezivanje s trenutkom i dobivanje njihovih novih uvida.

Po tome se razlikuju dobri učitelji, pisci i govornici, koji nadahnjuju od onih drugih koji su dosadni, jer pričaju samo površne priče, daju samo suhe informacije, fabule, bez svoje povezanosti sa božanskim izvorom i vrhunskom božanskom inteligencijom.
Dobro kazališno djelo ili roman se može puno puta čitati ili ponovno gledati, jer je tu manje bitna sama fabula, priča ili informacija. Kroz živu glumu glumaca i kroz povezanost pisca s božanskim i sami utonemo u tu božansku cjelovitost.
Ako ne možemo čitati neku knjigu, jer su nam rekli tko je na kraju npr. ubojica, to je znak kako ta knjiga nema umjetničku vrijednost ili nije nadahnuta božanskom živošću sa Izvora.

No i tu ima jedna kvaka. Ako netko nije spreman na višu vibraciju direknih uvida i njihovu božanstvenu energiju, neće moći čitati, slušati ili gledati sadržaje s višom vibracijom, jer će se javiti otpor prema onome tko to izvodi.
Može se javiti ljutnja, strah, uz dodatnu racionalizaciju kako je taj izvođač šarlatan, loš itd.
Ljudi se preplaše božanske beskonačnosti, koja ugrožava opstanak njihovog malog ja.
Ili jednostavno nisu spremni za neke tekstove ili sustrete s ljudima, koji imaju drugačiju vibraciju od njihovih.
Tada je sigurnije pogledati vijesti s uobičajenim crnjacima, nego pročitati knjigu nadahnutog pisca. Tako ne moraju ništa mijenjati i mogu ostati u staroj iluziji i rutini.

Netko će možda početi čitati neki tekst ili knjigu i poslje prvih par rečenica reći, ja to već sve znam, neću dalje čitati !
To može značiti dvije stvari.
Ili je to nenadahnut pisac ili čitaoc može čuti samo površni sloj informacije, bez da utone u dubinu.

Tu se otkriva još nešto novo, treća stvar. Osoba koja je povezana s božanskim izvorom će naći nadahnuće čak i u tekstu nenadahnutog pisca ili učitelja.

Eto sada se vraćam na poznatu mudru izreku prošlosti, koja sada opet može dobiti život : “Ljepota je u očima promatrača ! “,
uz aktualni prijevod “Nadahnuće je u srcima promatrača ili iskusioca “.

Oznake: učitelj, učenik, iluzija

Ako prema nekome osjetimo relaciju učitelj- učenik u smislu da učitelj ima ono što mi nemamo ii obrnuto da mi imamo ono što nema učenik, to je simptom zaglavljenja u iluziji odvojenosti.
Po tome znamo da smo ulovljeni u dualnoj igri nedostatnosti i postajanja u budućnosti.
Time samo hranimo i jačamo odvojenost i negiramo svoju moć, svoju božanstvenost i cjelovitost.

Sve je u nama, jer postoji samo jedno realno božansko biće !

To ne znači da prividno odvojene druge individualnosti nemaju nešto interesantno za nas ili ono što će postati naš novi uvid. Bez obzira i što je i to dio igre odvojenosti,to je drugačiji pristup, jer nas ne uvlači u fiksnu identifikaciju sa malim ja, koji želi postati veći.

" Učimo " stalno ili otkrivamo širi self ili sebe i to je dio u kojem uživa naš realni self koji je van scenarija igre, oblika, prostora i vremena. U stvari se igramo igre učenja. Ta igra prestaje biti zabavna i inspirativna kada se fiksiramo tj identificiramo snažno u nekoj ulozi ili učenika ili učitelja.

Crkva je stoljećima osnaživala tu fiksaciju malih ljudi kao griješnih učenika, koji trebaju dobiti nešto ili naučiti od zamišljeno odvojenog Boga ili učitelja. Izmišljeni su i posrednici, svećenici koji su stepenica prema svemoćnom davatelju ili možemo reći i vrhovnom učitelju.To su slijedili svi ostali duhovni pokreti kroz uloge guru - aspirant. Svi svjetovni društveni sustavi slijede isti model autoriteta i onih malih ispod njih.
" Ti ne znaš i ja ću te naučiti " je osnovni motor i razlog sukoba u svim komunikacijama.
Iz toga proizlazi i opsesija biti u pravu.

Inspiracija je naš kompas koji nas vodi što i koga ćemo slušati. Kada nije inspirativno, onda se okrenimo dalje i "učimo " od drugih.
Ne postoji apsolutno znanje. Ono se u svakom trenu mijenja.
Oni koji ponavljaju isto knjiško znanje su papagaji, koji samo opetovano reproduciraju mrtva uvjerenja, s tendencijom da budućnost bude kopija prošlosti.

Kada osjetimo da nam je jako važno nekome nešto reći ili objasniti znači da smo se ubacili u ulogu učitelja i neka nam to bude alarm za stiskanje kočnice.
Kroz ulogu učitelja ili onoga koji nešto zna /npr novu informaciju, vijest, uvid ili trač / hranimo svoj identitet ili postojanje. Postajemo netko i malo ja ima dojam da je veće.

Ili obrnuto, kada se uhvatimo da nešto silno želimo doznati, što je uobičajeni motor i duhovnih aspiranata ili vječnih učenika, sjetimo se da smo upali u zamku ovisnosti o znanju ili informaciji, kroz koje želimo potvrditi svoj identitet i svoju veličinu. Opet alarm ! Glad za znanjem i razumijevanjem, jer nismo potpuni i odvojeni smo !
Sad smo mali, ali jednom u budućnosti ćemo biti prosvjetljniji i duhovniji ! Figa !

Ovisnost o znanju je jednaka ovisnost kao i bilo koja druga.
Svakom ovisnošću želimo popuniti rupu za koju vjerujemo da postoji. Rupe ne mogu postojati u beskrajnom oceanu božanske svjesnosti.

Kada smo prepušteni tom oceanu onda nam spontano izranja informacija ili znanje koje je primjereno trenutku i traje sam za taj trenutak. Nema potrebe za kolekcioniranjem tog znanja i čuvanja za poslije, jer je već u slijedećem trenutku ono opsolentno.

To se zove povjerenje u život, da će nam u svakom trenu dati ono što je potrebno i primjereno !

Oznake: učenik i učitelj

Komentar uz opis iskustva Almine :

The Seer’s Almine Journal, November 19, 2017
“… on this date in November 1999, I had just gone into the first stage of God-consciousness — except at the time, I didn’t know what was happening to me.- Kod većine ljudi na duhovnom putu početno je duhovno buđenje postupno i nježnije, no može biti i ovako kako opisuje Almine.
Ona tada nije bila svjesna što se dešava.
Oni koji su ovu i slijedeću fazu buđenja prošli nježnije, ponekad nisu još potpuno svjesni svoje žive božanstvenosti i dalje rade neke duhovne tehnike, koje su možda primjerene sam za one koji su u dubljem snu. Možda očekuju neke drastičnije promjene i skokove i ne cijene ono što je već prisutno i oživljeno. Vraćaju se u san i u igru duhovnog napredovanja i stalnog popravljanja.

I couldn’t recognize my face – a stranger stared back at me from the mirror – or my name.-Ne prepoznavanje sebe u ogledalu- naglija dezidentifikacija sa imiđem tijela i dotadašnje iluzije osobnosti.

I couldn’t remember how to to use my body properly, so others had to help me walk, get up from sitting.- Brisanje automatike programa uobičajenih motoričkih pokreta, koji se inače nesvjesno okidaju uz pomoć autonomnog živčanog sustava. Tijelo je hologram ili biološki kompjuter u dualnom iskustvu. Nije autentični živi božanski izraz trenutka. Prelazak na živo vodstvo jedne božaske namjere može kod nekih biti ovako drastičan, no ne mora.

I felt completely empty, couldn’t remember from hour to hour what I had done (sometimes from minute to minute), and had extremely low energy. -Osjećaj praznine je znak oslobađanja od konstantnog unutarnjeg djaloga malog ja i suočavanje sa pomalo zastrašujućom prirodom našeg stvarnog ja koji nema strukture /gledano iz naučene perspektive malog ja /.
Gubitak pamćenja je znak prekida oslanjanja na stare programe, koji određuju što automatski treba biti odigrano u sljedećem linearnom trenutku. Ono što je bitno za trenutak izroni nenaporno, jer smo božanski izraz najviše inteligencije ili najvišeg mogućeg izbora, a ne ponavljajući stari poznati program, koji daje osjećaj sigurnosti radi predvidivosti. Prelazak na novi mod može bit zbunjujući i zastrašujući, no ne mora ako je postupniji.
Nizak nivo energije u ovoj početnoj fazi je radi drastičnijeg odsijecanja od uobičajenih vanjskih izvora energije, koje su svojstvene dualnom funkcioniranju, gdje se hranimo kroz vanjske uloge identifikacije i scenarije. Još nije u potpunosti uspostavljena i integrirana veza sa beskonačnim božanskom izvorom energije. Nema energije za vanjsku iluzornu refleksiju i ostaci malog ja to percipiraju kao nedostatak energije za naučeno uobičajeno funkcioniranje.

I had no desire to go anywhere and even going to the store for a loaf of bread, seemed to much. I didn’t have any preferences or desires, and my usual emotions were gone. - Odsudstvo uobičajenih emocija i želja je znak prekida vezanosti za vanjski svijet i uvjetovana očekivanja, da će nam vanjsko dati ispunjenje ili smisao.

My grown children were concerned that my inability to do simple things (like open a jar) and my detachment indicated some sort of brain dysfunction.- Ovakvo stanje je bilo zabrinjavajuće za Almininu okolinu, jer je izgledalo kao neki moždani ili psihički poremećaj- drugačije nego što je uobičajeno i tzv .normalno ili najčešće. Malo ja gubi kontrolu i to je za njega neželjeno iskustvo. Promjene u smislu gubitka kontrole malog ja, kod naših bliskih su direktna ugroza za naše malo ja.

All I wanted to do was sit and get lost in the vastness of my inner space. – Želja za mirovanjem i prepuštanjem beskonačnosti unutarnjeg prostora. Samo bivanje. Potpuno uranjanje u svoju beskonačnu pravu unutarnju prirodu. Još nije došlo do integracije vanjskog i unutarnjeg, što je sljedeća faza u kojoj osoba ponovo počinje funkcionirati u vanjskom svijetu, no ovoga puta kao božanski izraz, a ne kao uvjetovani skup naučenih programa. Ovo opisano stanje je stanje blaženstva u kome je potpuna nezainteresiranost za vanjske dotadašnje igre. Tu nema identifikacija, uloga, životne priče, svrhe i sl. Neki istočnjaci su u takvom stanju znali biti godinama, a ljudi oko njih su mislili kako je to konačna samorealizacija. To je samo jedan korak u vraćanju sebi u svoju cjelovitost. Umjesto vanjske iluzorne refleksije ili holograma dolazi do ujedinjenja tzv. vanjskog i unutarnjeg i osoba, ponovo funkcionira u svijetu, naravno promijenjena.

I couldn’t remember how to dress properly or apply makeup… I would stare at my mascara and wonder if it was some sort of writing implement.”- Ne snalaženje u rutinskim navikama i uobičajenim okolnostima. Naučene navike i značenja koja pridajemo vanjskim objektima gube dotadašnje značenje ili program. Etiketiranja i prosuđivanja, koja daju neutralnim objektima značenje, nisu više automatska i uvjetovana.

Oznake: simptomi buđenja