Bezuvjetna radost

Uloga učenika ima u sebi elemente žrtve i gladnog ovisnika, koji se kači na učitelja : “Ja sam mali, nedostatan, nemam dovoljno znanja i razumijevanja, nepotpun sam, jadan, treba još puno učiti, ne mogu sam, potrebna mi je zaštita i pomoć učitelja, eksperata i onih koji su bolji i veći od mene, ne valjam, spasi me, nauči me, učini me boljim, kompetentnijim, većim, važnijim, stručnijim, sposobnijim, ………..itd . itd..“

Što to znači da trebam prestati igrati sve uloge, jer su svugdje utkani neki elementi učitelja i učenika ?

Naravno da ne !
Kad bi prestali igrati razne uloge, ne bi nas niti bilo u ovom svijetu.
Razlika je igramo li ih svjesno ili nesvjesno tj. jesmo li identificirani s njima i iz njih crpimo identitete ili ne.

A sada što kažete na ove naprednije izjave ?

“ Otvorena sam za učenje .
U svakom trenu sam učenik i učitelj.
Cijeli život je učenje.
Skromni su oni koji priznaju da ne znaju i prihvaćaju nova znanja te tako rastu i razvijaju se ! ……itd.”

Istina, to su naprednija uvjerenja, koja otvaraju naše šire mogućnosti i zdravija napredovanja, no ne zaboravimo kako su to ipak samo uvjerenja, a ne autentična, živa, svježa vrhunska znanja, koja u trenutku dolaze s božanskog izvora.

Jednom su to bili živi uvidi i znanja koja su došla s izvora, no mi smo ih zamrznuli i sačuvali u kolekciji mudrih izreka, koje su ostale samo uvjerenja i postaju knjiško znanje u iluzornom linearnom vremenu.

To su funkcionalnija uvjerenja od uvjerenja, koja imaju u sebi elemente žrtve, no ne zaboravimo, kako su to ipak samo uvjerenja.
Kroz takva uvjerenja širimo dotadašnje granice i napredujemo po zamišljenoj ljestvici duhovnog napredovanja unutar dualne igre, ali to nije naš živi i autentični izraz. Ostajemo u matrixu, no taj matrix ima šire i fleksibilnije granice.

Zašto to sada govorim, kada mi stalno u razgovoru i dok ja sada ovo pišem baratamo riječima, pojmovima, definicijama i uvjerenjima, koje više nisu trenutni izraz nego dio linearnog znanja i logičkog razumijevanja ?

Samo zato da naglasim razliku između svježeg uvida, koji dolazi s izvora u trenutku i repetitivnog ponavljanja tog i drugih uvida, kada se stvara zamrznuto učenje, teorija, dogma, nauka i razne discipline poput psihologije, filozofije i sve ostale ljudske izvedenice.

To ne znači da ćemo prekinuti razgovarati i koristiti se riječima, simbolima, pojmovima, definicijama i sl., jer bez toga nije niti moguća verbalna komunikacija. To znači da ćemo ih razlikovati od svog autentičnog trenutačnog živog izričaja.

Kada sebi postavimo neko pitanje, iz nutra dolaze svježi odgovori trenutka.
Ti odgovori se mogu poslužiti već od prije s gotovim pojmovima i definicijama ili starim mudrim zamrznutim uvjerenjima, kao vanjskim instrumentom izričaja, no oni su tada oživljeni.

Rečenica :”U svakom trenu sam učenik i učitelj !”, može opet postati živa ako je došla u trenutku kao odgovor na pitanje upućeno svojoj nutrini.

Ta rečenica ili uvjerenje je tada nadahnuta božanskom inspiracijom i oživljena beskonačnom božanskom svjesnošću ili energijom. To je oživljeno uvjerenje.
Kada ga izgovorimo, slušaoci ili čitaoci osjete razliku u odnosu na suho filozofiranje i baratanje mrtvim definicijama, koje se odvija u iluzornom linearnom vremenu, bez povezanosti sa božanskom cjelovitošću.
Osjete živost, svježinu, koja je ispod te površne izjave ili rečenice.
Božansko se izrazilo kroz tu rečenicu, koja je postala tada samo instrument izričaja.

Tu nema identifikacije sa uvjerenjem kako smo istovremeno učenik i učitelj, koja nas zadržava u iluziji, nego je ovo uvjerenje samo trenutno vozilo za božansko.
Božansko koristi kao prozor tu rečenicu da bi doprlo do nas i drugih. Preciznije rečeno : “ Božansko priča samom sebi, jer postoji samo jedno jedino biće, kako bi povećalo svoj užitak kroz igru mnoštva.” .

Ako se zaljubimo u tu izjavu, možemo je dalje stalno ponavljati, no ona više nema tu živost, niti moć, kao što je bilo dok je izgovorena u živom trenutku.

Potrebno je preispitati svoje motive zašto nešto radimo i od kuda to dolazi !
Osvijestiti s čime smo se identificirali i iz kojih identifikacija crpimo energiju.
Provjeriti jesu li rečenice koje izgovaramo inspirirane božanskim u trenutku ili su to ponavljajuća beživotna uvjerenja.

Kažem provjeriti, što je akcija vezana za iluzorno linearno vrijeme, no i to ima svoju vrijednost u procesu naknadnog osvještavanja.
Izgovorimo neko uvjerenje ili rečenicu i naknadno pogledamo od kuda je došla.
Je li bila praćena osjećajem nadahnuća, lakoće, inspiracije, svježine, radosti, novog uvida, otkrovljenja ?
To nam pomaže u svjesnom razlikovanju kada smo autentični, a kada smo pokvareni magnetofon, koji stalno ponavlja isto.
Tako sve više u trenutku razlikujemo odakle nešto dolazi. Dok smo u trenutku sada, govorimo iz inspiracije i svjesni smo toga sve snažnije.
Isto tako se prije ulovimo kako pričamo suhu naučenu priču i kada to osvjestimo sve ranije i ranije prekidamo ponavljanje te naučene igre.
Tako “utreniravamo” pojačanu prisutnost svoje svjesnosti u ulozi promatrača. Ulozi promatrača…….. eto opet uloga ! Nakon toga dolazimo do stadija, gdje je promatrač i promatrano jedno i tada to više nije uloga.

Jedan od uobičajenih motiva bivanjem učenikom ili učiteljem je privlačenje tuđe pažnje i na taj način se dobiva energija od drugih.
Dva su načina : “ Pogledajte me ja sve znam i mogu ! “ ili “Pomozite mi, ne znam i ne mogu sam! “
Tako k sebi privučemo druge da oni uglavnom dobrovoljno igraju komplementarne uloge u kojima jedni drugima uzimamo i dajemo energiju. /ne hranimo se s božanskog nepresušnog izvora, nego uzajamno potkradamo, uz ideju kroničnog nedostatka i nepotpunosti. Energija se pretače iz jednog polariteta u drugi i tako u krug, uz stalnu borbu i tenziju. /

Za podjelu svojih znanja ili uvida motivi mogu biti i pozitivni .
Dječja želja da s drugima podjelimo svoju radost trenutne inspiracije i onda smo nestrpljivi da to podijelimo s drugima ili počnemo zapisivati te svoje uvide.
“Želim s drugima podijeliti svoje nove uvide i njima pomoći da se i oni osjećaju dobro kao ja !”

To je super, no ima i tu kvaka, da onog trena kada se nešto zapiše ili verbalno ponavlja, to postaje mrtvo, jer podliježe linearnom vremenu.

Kroz to se također lako sklizne u identifikaciju s ulogom učitelja, glasnogovornika, znalca, ulogom sveca, ulogom duhovnog učitelja, spasioca itd.
Malo ja ima skolonost da na jedan svježi i živi uvid, napravi naknadnu elaboraciju i filozofsku raspravu, koja se sastoji od mrtvih starih uvjerenja, koja se povezuju u logičku cjelinu. Tako govornik ili pisac lako sklizne opet u svoju identifikaciju učitelja, koji zna bolje od drugih i tako crpi dobiti iz te uloge……privlači pažnju i uzima tuđu energiju…..osjeća se važnijim, zaslužnijim i većim i tako sebe privremeno spašava od svog osjećaja manje vrijednosti, nedostatnosti ili nepotpunosti …..itd..

No ima jedna dobra strana čak i u tome. Čitaoci koji čitaju nečije svježe uvide, makar oni bili zatrpani i sa teretom filozofskih starih uvjerenja, imaju priliku kroz to doći u kontakt sa samim sobom. I to im može potaknuti njihovo živo povezivanje s trenutkom i dobivanje njihovih novih uvida.

Po tome se razlikuju dobri učitelji, pisci i govornici, koji nadahnjuju od onih drugih koji su dosadni, jer pričaju samo površne priče, daju samo suhe informacije, fabule, bez svoje povezanosti sa božanskim izvorom i vrhunskom božanskom inteligencijom.
Dobro kazališno djelo ili roman se može puno puta čitati ili ponovno gledati, jer je tu manje bitna sama fabula, priča ili informacija. Kroz živu glumu glumaca i kroz povezanost pisca s božanskim i sami utonemo u tu božansku cjelovitost.
Ako ne možemo čitati neku knjigu, jer su nam rekli tko je na kraju npr. ubojica, to je znak kako ta knjiga nema umjetničku vrijednost ili nije nadahnuta božanskom živošću sa Izvora.

No i tu ima jedna kvaka. Ako netko nije spreman na višu vibraciju direknih uvida i njihovu božanstvenu energiju, neće moći čitati, slušati ili gledati sadržaje s višom vibracijom, jer će se javiti otpor prema onome tko to izvodi.
Može se javiti ljutnja, strah, uz dodatnu racionalizaciju kako je taj izvođač šarlatan, loš itd.
Ljudi se preplaše božanske beskonačnosti, koja ugrožava opstanak njihovog malog ja.
Ili jednostavno nisu spremni za neke tekstove ili sustrete s ljudima, koji imaju drugačiju vibraciju od njihovih.
Tada je sigurnije pogledati vijesti s uobičajenim crnjacima, nego pročitati knjigu nadahnutog pisca. Tako ne moraju ništa mijenjati i mogu ostati u staroj iluziji i rutini.

Netko će možda početi čitati neki tekst ili knjigu i poslje prvih par rečenica reći, ja to već sve znam, neću dalje čitati !
To može značiti dvije stvari.
Ili je to nenadahnut pisac ili čitaoc može čuti samo površni sloj informacije, bez da utone u dubinu.

Tu se otkriva još nešto novo, treća stvar. Osoba koja je povezana s božanskim izvorom će naći nadahnuće čak i u tekstu nenadahnutog pisca ili učitelja.

Eto sada se vraćam na poznatu mudru izreku prošlosti, koja sada opet može dobiti život : “Ljepota je u očima promatrača ! “,
uz aktualni prijevod “Nadahnuće je u srcima promatrača ili iskusioca “.

Oznake: učitelj, učenik, iluzija