Bezuvjetna radost

Ono što je stvoreno od atoma I elektromagnetskog polja i misli ima svoj početak i kraj. Želja bogova i čovjeka da takvu formu učini trajnom ili vječnom je uzaludna. Taj dio iskustva zovemo iluzijom.Ona je neminovno prolazna.

Prije sam spomenula da se ispod toga nalaze čestice svjesnosti uronjene u polje čiste svjesnosti.
To je jedini realni dio koji nema početak ni kraj.
Osjećajući i znajući taj dio koji je vječan uzaludno forsiramo tu vječnost u površnom prolaznom iskustvu iluzije.
Pokušavamo praviti intervencije na nivou iluzije i tu se vrtimo zarobljeni između dva polariteta.

Vezujemo se za prolazne oblike i pogrešno tumačimo besmrtnost, koju vidimo kao trajnost jedne forme fizičkog tijela .To zamišljamo u iluziji linearnog vremena.

Vječno tijelo svjesnosti je trajno i živo van vremena.
Ako pogledamo sadašnjih tren, unutar iluzije vremena, kao prozora u vječnost, tu možemo susresti svoju realnost tijela.
Ona je van kreacije koju misli manifestiraju kao atomsku materiju.
Kroz taj prozor nastaje vanjski prolazni atomski oblik tog trenutka.
Mi ga želimo produžiti kroz izmišljanje linearnog vremena.Razvučemo ideju tog oblika na liniji prema budućnosti .Tako taj oblik iz bivšeg sadašnjeg trenutka postaje prošlost, po čijem obrascu želimo ponavljati isto u budućnosti.
Vezani smo za oblik, ovisni smo o gustoći materije, koja nam postaje referentna točka postojanja.
Identificirani smo sa prolaznim sadržajem misli emocija i fizičkim oblicima. Želja za trajnosti iluzornih oblika stvara bol kad neminovno nestaju.

Iskustvo iluzorno dijeli realnu cjelovitost na tijelo, dušu i duh i odvojena iskustva te iluzije.
Svrha tog iskustva je iskustvo uživanja u nevezanosti niti za jednu perspertivu percepcije .

Nevezanost za iskustva duše koje doživljavamo prolazno za vrijeme smrti. Nevezanost za prolazno iskustvo duha koje se doživljava za vrijeme uzašća kao uzašli majstor i nevezanost za iluziju atomske prolazne materije za vrije tzv. života.

Trajnost je ispod svih tih prolaznih iskustava.To kognitivno ne možemo obuhvatiti.

I naprednije polje namjere kada svjesno možemo kreirati atomske oblike za koje nismo vezani, je isto prolazna kreacija.
Tu se uđe u nevezano stanje ekspanzije, koja je naša stvarna priroda i na tren obrati pažnja na namjeru oblika, koji želimo kreirati te se ta vizija otpusti.Ta namjera nije više u području ideje nedostatka i potrebitosti, nego u području slobode i nevezane kreacije.No i to je područje nepermanentnosti, jer ta kreacija ima početak te će stoga morati imati i kraj.
Taj način je način na koji vječno božansko kreira prolaznu kreaciju za koje nije vezano, samo radi svrhe svjesne i nevezane igre. Kako što i mi snimamo izmišljene filmove za svoju zabavu.

"Iznad "toga su realne čestice svjesnosti, koje po istom obrascu kreiraju prolazne atome.
Tako je vanjski prolazni materijalni atomski oblik usklađen sa svojim realnim i živim dijelom čestica svjesnosti.Onda kažemo da je vanjski oblik jedno s unutarnjim ili da smo povezani s božanskim izvorom.
Tada je prolazni oblik dio jedinstva i usklađen je sa cjelovitosti iluzije mnoštva.No time nije postao besmrtan, jer atomi to nisu.

Alminino fizičko tijelo je sada u području realnog , što kognitivno ne možemo potpuno obuhvatiti.

To je vrijedan primjer, koji može pomoći u otpuštanju staha od vezanja za iluzorni atomski nivo.I nakon odljuštenja vela iluzije Almine postoji i djeluje u tzv 3D.

Naravno da svatko mora proći kroz svoje direktno iskustvo, jer kognitivni uvidi su samo jedan od instrumenata igre evolucije.

Meni njen primjer daje više hrabrosti za prepuštanje neznanom ili za potpuno micanje kompulzivne potrebe za kontrolom životnih okolnosti.
Ona mi je inspirator.

Imam puno inspiratora za razne druge nivoe i oblike iskustava, a svi oni vode istom.

Svatko od vas ima svoj put i svoje inspiratore, koji podsjećaju na jednu jedinu istu našu realnu vječnu prirodu.

Blagoslovljeni bili s stalnom svješnošću u jednom jedinom vječnom realnom trenutku!

Oznake: Iluzija čestice svjesnosti atomi vječnost

KADA JEDAN POLARITET U DUALNOSTI VREDNUJEMO VIŠE, TIME ODRŽAVAMO SEPARACIJU, ILUZIJU ODVOJENOSTI.
Almine

Tako naša želja za pozitivnim i borba protiv negativnog, garantira održavanje iluzije odvojenosti od prirodne božanske cjelovitosti. Um prosuđuje i etiketira sve i kategorizira sve u dva odvojena polariteta. /dobro-loše, željeno-neželjeno, pozitivno-negativno/

Božansku cjelovitost čini svjesnost, koja sve prožima.

Um je taj koji preko svojih odvojenih etiketa i koncepata dijeli realnost.

Ako smo identificirani sa ograničenom količinom svjesnosti, koja je zarobljena u umu, onda to i postajemo u svom zamišljaju.

Zamišljeni polaritet između personificiranog koncepta Vraga i Boga, održava našu iluziju odvojenosti od božanske cjelovitosti. Borba protiv zla i negativnog je glavni motor za održavanje iluzije odvojenosti od božanskog, koje je u svemu.

Kojeg li apsurda!

Boreći se za pozitivnost i Boga, mi se odjeljujemo od urođenog božanskog u nama !
/Nema predaje onome što jeste, nego preferiramo više pozitivni polaritet iskustva.
Nema jednakog prihvaćanja i pozitivnog i negativnog ./

Oznake: iluzija, dualnost, pozitivno, negativno

Moram je riječ koja ukazuje na dublji korijen uvjetovanja i življenja po programima, umjesto autentične spontane ekspresije, koja je izraz jedinstva božanske volje i volje malog ja.

U zatvoru uvjetovanja nas drži želja i strah, a krivica je ta koja često postaje naš glavni pozadinski motivator za akciju.

Kada u glavi zazvoni poruka moram, to nam je signal kako nismo autentični i da trenutno djelujemo po diktatu starih programa kolektivnog i individualnog matrixa.

Uvukli smo se u strukturu kolektivnog nesvjesnog i nesvjesno prešutno igramo po njegovim pravilima, kako bi preživjeli, kako bi se bolje uklopili u društvo, kako bi imali ugodna i ljepša iskustva itd. itd.

I što sada sa ovim uvidom, koji možda imam već dugo, a "moram " i dalje kroji moj život ?

Evo prilike za dublju kontemplaciju na moram !

Suprotno od moram, je prepuštam se neznanom.

I to najvjerojatnije činimo u mnogim situacijama i stoga imamo iskustvo, kako to izgleda biti autentičan. No je li to potpuna i stalna autentičnost ?

Moram, unutarnje naredbe, navika uvjetovanja, ovisnost i kompulzivna potreba ega da kontrolira, imaju svrhu preživljavanja.
U tom području ostaju programi, koje slijepo slijedimo kako bi opstali i uklopili se.

Moram raditi kako bi dobio plaću i imao novaca, da mogu plaćati režije, da mogu imati stalno sigurno prebivalište, hranu i da mogu održavati navike, koje me raduju i priuštiti si luksuz itd..

Dugi lanac upletenih uvjetovanja, mreža sustava, koji nazivamo normalnim životom.

Moram, proizlazi iz otpora i suprostavljanja trenutnoj božanskoj struji, koja želi raskinuti staru strukturu programa.

Trošimo energiju na održavanje stare strukture i to iziskuje napor, tenziju i osjećaj moranja.
Naporno radimo da održimo stare navike i poznatu strukturu matrixa, koji nam daje osjećaj predvidivosti ili lažne sigurnosti. Stvaramo branu koja nas „čuva“ od žive rijeke života.

"Moram", znači uloži dodatnu energiju protiv božanske struje, kako bi i dalje imao osjećaj sigurnosti, koju daju programi i kako bi održao fiksne poznate referentne točke i objekte svoje identifikacije.

Moram kontrolirati svoj život da budem u programima uspjeha i izbjegnem programe neuspjeha.

Kada je moram povezan sa neutralnim rutinskim programima i navikama onda se otpor očituje kao dosada i nemotiviranost.

Kada je moram povezan s negativnim programima onda je otpor snažniji /Moram se smješkati, a mrzim ga. Moram obaviti taj posao i to me ljuti itd. Moram ići na sastanak, a bojim se. /

Kada je moram povezan s pozitivnim programima isto često osjećamo inicijalni otpor / Moram otići u kino, jer ću se tamo zabaviti, no trenutno mi se ne da. Moram biti dobar, jer će me voljeti i bolje ću se osjećati. Moram položiti ispit, jer ću tako imati veću plaću. Moram se prepustiti životu. Moram ići u prirodu i više se kretati i zdravo jesti. Moram biti miran. /.

Otpora nema, kada je naše ponašanje autentično i kada iznutra dobivamo pozitivnu motivaciju.
Kada ta motivacija dolazi samo iz poznavanja pozitivnih efekata pozitivnih programa, onda treba u to uložiti dodatnu ograničenu energiju, koja ide sa "moram ".
Nema unutarnjeg, bezuvjetnog motora, koji vodi naše ponašanje, nego je sve iz površnog odvojenog uma i brojnih uvjetovanja.

Kada smo strastveno uvučeni u neki program uspjeha, čini nam se da motivacija dolazi iz našeg srca, no ako se pažljivije promatramo kad-tad ćemo uloviti neko "moram ", u slijedu tog programa.
Moram uspjeti, je temeljni okvir unutar kojeg se taj uspjeh dešava. Čim imamo očekivanje, onda tu svakako imamo i ono "moram ". Inicijalni uspjeh nas napuni pozitivnom energijom, koja je gorivo za dalje, no ako smo vezani za cilj, ubrzo će dio te energije biti potrošen na strahove od neuspjeha, s puno "moram ", kako bi se zaštitili i kontrolirali uspjeh.

Duhovni tragaoci koriste "moram ", kako bi nadvladali neke svoje strahove, otpore ili ograničenja.
Bojim se pauka, ali se moram suočiti s njim.

O čemu se tu radi ?

Kada smo ušuškani u svoje rutinske programe, koji nam daju osjećaj sigurnosti i koji hrane naš osjećaj da smo u tome dobro, život nam kad-tad donese neki izazov, kako bi nas izbavio iz te stare rutine i kako bi obratili pažnju na stvarno unutarnje vodstvo trenutka.
Iz persepektive ega taj izazov smatramo negativnim i imamo otpor prema njemu.

Unutar navike sve glatko teče, jer je to utabana poznata staza, no za promjenu smjera i kidanje starog obrasca treba dodatna energija, a to boli i plaši.

Namjerno skakanje u prazno i nepoznato je opasno.

Moram skočiti je situacija otpora protiv otpora.

Ali to je samo iz perspektive malog ja koji ima strah od skakanja u nepoznato.

Naše autentično ja, nije nikada čulo za riječ moram!
Malo ja tada ima samo preferencije za koje nije vezano ! /Rado bi iskusio to i to, no ne mora baš tako bit, jer ja sam u svakom slučaju sigurno, ispunjeno i dobro. /
Tada sve teče bez napora i uz osjećaj mira, radosti, lakoće i entuzijastične nadahnutosti.

Moram je dio mreže koju zovemo obaveze : obaveza prema suptilnim obećanjima data sebi, prema drugima, prema tradiciji, normama, zakonima, prema održavanju imiđa dobre osobe ili osobe kakvom želimo da nas drugi vide, obaveza prema savjesnom obavljanju dužnosti, služenju drugima i njihovim očekivanjima, obaveza prema društvu, obitelji, prema održavanju zdravlja svog tijela i psihe, obaveza prema poštivanju društvenih, religioznih normi, obaveza prema konceptu Boga, itd. itd. itd.

Unutar zapletenosti u mreži "moram " i u mreži obaveza, nema rješenja ili izlaska. Samo fluktuiramo između dva polariteta tih programa, koji su nam ponekad ugodni a ponekad neugodni.

Lijek !
Dobro poznati pravo-lijek……prepuštanje u trenutku svojoj proširenoj svjesnosti, svom pravom ja ili osjećaju mira i praznine, čime smo povukli pažnju i energiju iz površnih dualnih programa matrixa.
Transcedencija matrixa u trenutku.

Tako dajemo priliku svom autentičnom ja da se ispolji, izvan okvira "moram ".

Kada uđemo u stanje pravog ja, najvjerojatnije će glasno vrisnuti ponovo glas "moram " i ukazati nam na važnost i hitnost našeg programiranog djelovanja. Tada ćemo opet vratiti pažnju ka svojem pravom ja i tako opetovano, dok god ne oslabi osjećaj tjelesne napetosti, emocionalne nelagode i naređujućeg glasa u glavi.

Nakon toga možemo učiniti ono što je prije bilo pod moram, no tada to isto više nema taj isti naboj i onda to isto, činimo s većom slobodom…ili nećemo to učiniti i opet se dobro osjećati.

Postupno tako kroz svoju svjesnost topimo slojeve velova moram i otvaramo vrata i za druge mogućnosti.

Tako mijenjamo odnos prema onome što smo nekada vidjeli kao dužnost.

Uklanjamo etikete značenja, koja smo stavljali na neutralne akcije, događaje ili pojave i tako ih proglašavali kao poželjna, neželjena, dobra ili loša.

Možda smo otišli s posla koji nas nije radovao i na drugi način dolazimo do novca, koji je dovoljan za preživljavanje i više od toga.
Ostali smo i dalje u kolektivnom matrixu , no nismo više čvrsto identificirani s njim i njegovim pravilima. Uživamo u novim kreativnim načinima ige.

Možda smo ostali na istom radnom mjestu, no sve doživljavamo iz drugačije perspektive i dozvoljavamo svojoj autentičnosti da se ispoljava.

I kada čujemo opet glas "moram ", svjesni smo ga i on postaje naš prijatelj, koji nas usmjerava prema esenciji i autentičnosti.
On je tada naš skretničar, koji nam kaže da ne mora nastaviti kroz opiranje životu.

Oznake: moram, dužnost, matrix, autentičnost