Bezuvjetna radost

/ prijevod Alminina 24 aforizma, uz moju dodatnu slobodnu interpretaciju/

Ponavljanje ovih aforizama uz duboku konteplaciju, otvara vrata za dublje uvide i promjene, sve dok ovi aforizmi ne postanu integrirani dio našeg životnog iskustva ili funkcioniranja.

To nisu afirmacije, kojima bi eventualno jačali svoje pozitivne programe i pozivna uvjerenja, kako inače afirmacije djeluju. Naš cilj nije zamijeniti negativne programe sa pozitivnim, nego transcediranti i pozitivne i negativne instrumente dualnosti. Puštajući ih u svoj život olakšavamo svjesni povratak u svoju pravu vječnu, cjelovitu prirodu, koja je inače stalno tu.



1. Moja epifiza je ulaz za Božansku Volju.

Tada prestaje obrnuta zrcalna refleksija u području epifize i moja mala volja je ujedinjena sa beskrajnom božanskom voljom.

2. Živim bez smjerova i referentnih točaka.

Otvorena sam za božansku ekspresiju u trenutku, bez prethodnih smjernica, uputa, plana, rasporeda, naredbi, starih iskustava, uobičajenih pravaca ili navika, bez programa ili uvjerenja, bez pozivanja i oslanjanja na prethodna znanja, iskustva, bez uspoređivanja s prethodnim iskustvima i određenim očekivanjima.

Prostor i linearno vrijeme su instrumenti, koji omogućuju igru u dualnosti. To su iluzorne kategorije. Tako su to i fizički smjerovi u prostoru, gore, dolje, lijevo, desno, ispred, iza itd. Smjer psiholoških kretanja u kontekstu ideologija, namjere, emocija i sl. je također dio unutar zamišljene dualne igre.

Pa kako mogu živjeti bez ikakvog, plana, smjera ili namjere ? Odgovor je u stvarnom direktnom iskustvu i značenju naše potpune predaje božanskom Izvoru u nama samima.

Imamo li ga ili nemamo, treće ne postoji ?

Deklarativno svi govorimo o predaji Bogu, ali ispod toga imamo uvjek neke svoje manje ili više suptilno skrivene uvjete i namjere maloga ja. Božansko u nama se izražava u trenutku, u potpuno savršenoj povezanosti sa cjelinom. Božju namjeru ili glas božji prepoznajemo kao inspiraciju trenutka. U tom trenutku dobivamo najviše znanje, no otpuštamo ga, jer u sljedećem trenu izvire nova inspiracija i znanje. Tu nema linearnosti, niti prošlosti, niti budućnosti, stoga niti iluzije.

Malo ja može funkcionirati samo ako se oslanja na neke poznate referentne točke iz prošlosti. Ono može preživjeti, samo ako kontrolira svoje životne okolnosti. Njegov najveći strah je strah od gubitka strukture i strah od gubitka poznatog oslonca. Božanski izričaj trenutka je kreiranje fluidnog oblika i njegovo diskreiranje u sljedećem trenutku, jer se onda opet kreira nešto novo. Iluzija permanentnosti oblika je kategorija maloga ja.

Iscjeljenje mozga s njegovim pravim funkcioniranjem, započinje sa usvajanjem i življenjem principa potpune predaje beskonačnom životu. Tada otpadaju motvi traženja sigurnosti u promjenjljivim prolaznim vanjskim oblicima ili iskustvima. Postajemo jedna volja, koja kreira božansko savršenstvo i uživamo u tome te tako ispunjavamo osnovnu svrhu ove dualne igre.

3. Postojim u bezgraničnoj jednoti.

Dualna kategorija odnosa je instrument u iluzornoj igri. Stvarno realno postojanje ili egzistencija je samo u jednoti, koja nema granica. Postoji samo jedno realno božansko biće, koje se izražava kao beskonačna mnogostrukost.

4. Ja jesam jednota, u poravnjanju sa Voljom Beskonačnog Božanskog.

Ja jesam jedna volja i namjera. Ne opirem se životu, nego jesam njegov izraz.

5. Napuštanjem svih sustava uvjerenja, ostaje autentičnost.

Kada odustanemo i ostavimo sva svoja uvjerenja, postajemo autentični božanski izraz. Nema više komplicirane strategije kontrole ega i našeg uklapanja u socijalnu sredinu. Strategije kako ne povrijediti druge i sebe, kako opstati, kako biti voljen, ispunjen, siguran, bogat ili priznat, itd.

Gasimo svoju pažnju na van, koja je primarno bila okrenuta na vanjsko i na odnose u iluziji odvojenosti. Pažnja nam je na unutarnjoj inspiraciji, gdje smo jedno s božanskim Izvorom. Nema više kontrole malog ja i tada ostaje naš autentični izraz. Autentičnost se ne odnosi na autentično izražavanje našeg maloga ja, koji više ne mari za prihvaćanje ili odbijanje okoline. Autentičnost božanskog izričaja u sebi ima ukomponirano savršenstvo, kojim ćemo i bez razmišljanja, biti uklopljena savršena puzzla u slici božanske sveukupne igre. Autentično izražavanje je jedino povezano sa našom stvarnom moći, osjećajem radosti, uživanja i sigurnosti. Naša uvjerenja i programi nam mogu priuštiti blijedu sliku ovog iskustva, uz to da je ono prolazno i u sebi nosi neminovnost suprotnog negativnog polariteta iskustva.

6. Prigrlila sam neznano razvijanje, otkrivanje egzistencije.

Prihvaćam, obuhvaćam, grlim svaki trenutak, u kome se otkriva nova nepoznata kreacija božanske jedne namjere. Priroda beskonačnog božanskog kreiranja je neznana.

Ne oslanjam se na poznata uvjerenja, prosudbe i etikete, koje sam naljepila na božansku kreaciju oblika.

Nema božjeg plana o kome inače znamo govoriti. Božji plan je povezan za naš nivo, gdje smo još uvjek vođeni svojim uvjerenjima i programima. Kada živimo u iluziji odvojenosti, gdje su odvojeni naše tijelo, duh i duša, onda naša odvojena duša i duh imaju širu viziju, nego naše malo ja. Tada slijedimo svoje mudrije vodstvo višeg ja, koji vidi širu sliku i možemo reći da ima plan u iluzorno linearnom vremenu. To je sve dio iluzorne igre i mi svoju odvojenu dušu i duh smatramo kao svoje naprednije dijelove. Kada smo u svom realnom stanju /uskrsnuće / nema odvojenosti duha, duše i tijela, jer su oni jedno. Nema nižeg i višeg ja, niti linearnog vremena i karmičkog ponavljajućeg kruga , gdje se po spirali krećemo u skladu sa božanskim planom. To je samo igra duhovnog razvoja.

Naša prava priroda je beskonačno božansko neznano i nemanifestirano. Igra se sastoji da iz mora beskrajnih mogućnosti, kroz inspiraciju, izabiremo neku formu, koja tako postaje znana. U sljedećem trenu kreiramo drugu fluidnu znanu formu ili izričaj. Tako se mi kao jedinstveno božansko, igramo igre otkrivanja i stvaranja.

Dakle, grlim svoju pravu beskonačnu prirodu jedinstva i uživam u trenucima otkrivanja ili pretvaranja neznanog u znano. Nisam vezana za znano i u sljedećem trenu otkrivam novu ekspresiju.

7. Budnost i san su stopljeni jedno.

Stanje uskrsnuća briše odvojenost života i smrti, kao i odvojenost našeg budnog stanja svijesti od stanja svijesti pri spavanju i sanjanju. Duša, duh i tijelo su jedno i za vrijeme sna nema više odvajanja duše i njenog putovanja astralom. Također nema više ni smrti u kojoj se srebrna nit odvaja od fizičkog tijela. Ovo nije nekakav nedostižan cilj nekih rijetkih pojedinaca, u nekom dalekom budućem vremenu. Ono što jedna osoba ostvari svojom svjesnošću je promjena koja je dostupna svim iluzorno odvojenim dijelovima holograma. Naša prava jedinstvena priroda je oduvjek tu i za nju nije potreban duhovni razvoj. Iluzija duhovnog razvoja je igra u kojoj smo preko relnog stavili velove iluzije. Velovi se sastoje od uverenja i značenja, koje smo pridružili stvarnim oblicima kreacije. Ako svoju svijest maknemo sa velova iluzije i usmjerimo je na svoju pravu prirodu ili esenciju, koja se nalazi u svim prividno odvojenim objektima, onda možemo reći da smo probuđeni. Nestaje privid odvojenosti.

8. Sve sub-kreacije realnosti se rastapaju, kako bi savršenstvo bilo otkriveno.

Naš um i malo ja kreiraju slobodno svoju iluziju. Tako je i nastala iluzija kako imamo slobodnu volju. Slobodni smo zamisliti što god želimo i svojom percepcijom doživjeti to kao jedinu realnost. No to što um stvori je veo, koji prikriva savršenstvo realne božanske kreacije. Dolazi do distorzije i borbe unutar dualnosti, koja prekriva savršenu usklađenost i povezanost svih oblika kreacije. Kada maknemo velove ili sub-kreacije uma, ostaje realno božansko savršenstvo jednote. Velovi se automatski rastapaju, kada smo centrirani u svojoj esencijalnoj božanskoj prirodi. Tada imamo direktno iskustvo božjeg savršenstva, jer onda mi to i jesmo.

9. Moje iskustvo života je uvjek pomlađujuće.

U svakom trenutku se kreira nešto novo. To novo može imati sličnu formu kao prethodna kreacija, pa se linearno promatrajući može steći dojam kako se ništa nije promijenilo. No svaki trenutak je trenutak smrti i rođenja. To je vječno regeneriranje i možemo onda reći i pomlađivanje.

10. Kada sa stavom čuđenja zagrlim otkrivanje života, punoća je moja.

Očekivanja koja su bazirana na prethodnim uvjerenjima i iskustvima trebamo zamjeniti sa tzv. stavom očekivanja čuda, na način kako djeca sa svježim čuđenjem promatraju tekuća nova iznenađenja života. Sa punom pažnjom u trenutku imamo direktno iskustvo života i svježu živu percepciju punoće života. Poznate objekte gledamo svježim očima i nikad nisu isti, jer kroz njih promatramo stvarni ples života. Nema dosade i automatskog nesvjesnog etiketiranja oblika koji su pred nama. Ne dijelimo ljude na prijatelje i neprijatelje ili sl. prema našim prethodnim iskustvima s njima. Vidimo živog čovjeka ispred sebe i dok smo jedno u našim esencijama, svjesni smo njegove trenutne vanjske božanske ekspresije i uživamo u punini iskustva. Ne tražimo da nas vanjski objekti, situacije ili ljudi ispune ili učine sretnim. Mi smo ispunjeni u svojoj pravoj božanskoj jedinstvenoj prirodi i tako se slobodno igramo sa raznim novim oblicima kreiranim u trenutku. Divljenje ili čuđenje je izraz zadovoljstva u procesu kreiranja božanskog obilja i raznolikosti. Nemamo nikakva očekivanja od vanjskih objekata, koja bi ona trebala zadovoljiti i jednako prihvaćamo sve sa otvorenom zainteresiranošću, čuđenjem i pažnjom na trenutak sada.

11. Kroz predano povjerenje, ja sam potpuno fluidna.

Predano povjerenje znači da smo jedno s božanskim Izvorom. Realna kreacija je fluidna, kao što su i valovi u oceanu. Trenutna individualizacija vala, fluidno mijenja svoje oblike i nikad ne može biti odvojena od oceana.

12. Otkrića i saznanja se objavljuju kroz kultivaciju omniperspektive.

Naša stvarna percepcija božanske multidimenzionalnosti direktno se doživljava kada proširimo svoju perspektivu promatranja. Što se tiče vanjskih osjetila, ona se spajaju te se tako boji pridružuje zvuk, okus, miris i opip. Otkrivamo božansku realnost kroz istovremeno iskustvo fokusiranog i proširenog promatranja. „Ulazimo u tuđe cipele „ i tako mijenjamo svoj stari pogled na kreaciju. Ono što izgleda kao problem, postaje naš saveznik i izvor radosti u igri.

13. Napuštajući mali self, postajem Jedan Život.

Odricanjem od svoje identifikacije sa egom, automatski imam iskustvo Jednog života.

14. Očarana sam sa svojim otkrivanjem egistencije.

Oduševljena sam, ushićena sam, zadovoljna sam i uživam u svakom trenutku iz koga izvire kreacija. Puna pažnja mi je na trenutku i vječnom životu sada.

15. Ja sam katalizator za ushićeni, čudesni život.

U trenutku dobivam božansku inspiraciju i učestvujem u ko-kreiranju savršenog života. Pošto sam Jedno sa svime, ja, Jedno, sam ta koja stvara život i uživa s ushićenjem u tome.

16. Ja sam nepromjenjiva promjena i živim iz vječne perspektive u trenutku.

Fluidno gibanje kreacije nema kraja niti početka.Vječnost se ne odnosi na nepromjenjvost oblika, nego na našu realnu beskonačnu božansku prirodu. Naša esencija je nepromjenjiva i u sebi ima potencijal kreiranja bezbroja mogućnosti. Ono što izgleda promjenjivo su trenutni vanjski fluidni oblici. Tako mi kao Jedno smo istovremeno nepromjenjivi i promjenjivi.

17. Moja samo-nametnuta ograničenja se rastapaju.

Uvjerenja, prosudbe, želje i emocije stvaraju svijet ograničenja i privida odvojenosti. Tako ispitujemo razne mogućnosti kreiranja i možemo igrati zamišljenu igru. Sva ograničenja su samo-nametnuta. Ako slobodnom voljom prihvatimo neko kolektivno uvjerenje i ograničenje, to je naš izbor.Nikada nismo žrtve, je sve sami odabiremo i stoga možemo činiti i drugačije izbore, unutar ove zamišljene igre.

18. Uživam u iskustvu otkrivanja, razvijanja egzistencije.

Puna prisutnost i predaja u trenutku je izvor našeg uživanja. Dualno kreiranje oblika, koje je rezultat jedne volje je sekundarni izvor užitka. No kada nema odvojenosti između esencije i vanjske projekcije oblika, onda uživam stalno. Vanjsko i unutarnje je postalo jedno. Svjesna sam da svojom unutarnjom promjenom činim automatski i vanjsku promjenu. Unutarnja božanska inspiracija je vidliva i vani.

19. Slobodna sam od iluzorne realnosti suprotnosti.

Dualni svijet suprotnosti je superponiran na jedinstvenu božansku prirodu. Kada nisam identificirana sa dualnim polovima, onda sam oslobođena od iluzije ili kažem da sam probuđena. Nisam identificirana sa osobnošću, sa ulogama, niti sa dobrim, niti sa lošim. Slobodna sam.

20. Radije nego da gledamo na ono što ne možemo učiniti, vjerujmo sebi: Najviši čin magije je čin ponovnog pisanja života.

U svakom trenutku re-kreiramo trenutke svog života. Čin kreiranja ili stvaranja možemo nazvati magijom i to je naše božansko pravo i sposobnost. Navika traženja opasnosti i onoga što nije božansko, nego njegova obrnuta slika u ogledalu, može biti prekinuta.

21. Živim u nedjeljivoj Jednoti.

Živim sa jednom nogom u svojoj mirnoj esenciji, a sa drugom u iluziji kretanja i stvaranja oblika. Svjesna sam svoje prave božanske pirode i ne identificiram se više sa ulogama u igri zamišljene odvojenosti.

22. Živim u beskonačnom otkrivanju milosti.

Kada živimo jednu volju i tečemo niz rijeku božanske namjere, sve je milostivo. Sve se odvija lako, skladno i nježno. Nema više suprostavljanja božanskom tijeku, na što možemo gledati kao božju kaznu, ako dualno personificiramo božansko. Kada nismo prepušteni božanskom vodstvu, onda naše lekcije postaju bolne i prisilne, gledano iz perspektive malog ja. Tzv. milostivost je jedina prava priroda, s kojom se odvija kreiranje. Ne ispunjenje želje malog ja, koja je prividno odvojena od božanskog tijeka, samo je iluzorna percepcija malog ja. Ništa se ne odvija van božanske milosti i savršenstva, osim u zamišljenoj igri malih egića.

23. U odsutnosti uma i emocija, živim u egzistenciji ushićenja.

Um i emocije su instrumenti kojima upravlja naša božanska esencija. Mali i veliki ja su jedno. Kada zamislimo da smo odvojeni, malo ja počinje provoditi svoju volju, bez da je svjesno cjelovitosti svih među-odnosa, koji su inače savršeno skladni, kada su dio jedne volje. U meditaciji imamo iskustvo odsutnosti misli i emocija i direktno iskustvo svoje esencije, koja se izražava kao mir, radost, osjećaj ispunjenja i oduševljenja. Uskrslo biće je kontinuirano u stanju, koji možemo nazvati kao meditacija.

Nema više identifikacije sa mislima i emocijama, koje povremeno izviru i dio su vanjske igre. Stanje ushićenja je stalno i dominantna potka ili posuda u kojoj se muti površna igra života. Nisam više žrtva misli ili emocija i znam tko sam.

24. Moja egzistencija je androgina ekspresija sjajne milosti Jednog Života.

Došlo je do stapanja muškog i ženskog, do transcediranja dualnih polariteta. Jedan život se izražava kroz moju transcediranu dualnost. Skladni, milostivi tijek jednog života se izražava kao jedinstvo ili istovremenost moje receptivnosti i proaktivnosti. Kada npr. hodam u isto vrijeme sam potpuno receptivna za sve impulse, koji su u tom trenutku prisutni /meditacija u hodu /. Ili kada sam u ženskoj pasivnosti ili receptivnosti tj. mirovanju, svjesna sam muške komponente kretanja svog prsnog koša prilikom disanja. U ženskom ili muškom vanjskom tijelu je došlo do unutarnjeg spajanja uma i srca, emocija i misli, naše muške aktivne prirode i ženske pasivne prirode i do spajanja ide i pingale. Kada je nadiđena borba unutarnjih suprotnosti, ne opiremo se životu i jednoj božanskoj volji i sve se odvija milostivo.

Terorizam, epidemije, ratovi, ekonomska kriza itd. dominiraju u javnim medijma i drže nam pažnju na strahu i nesigurnosti. S druge strane čeznemo za suprotnim i skloni smo potiskivanju svega negativnog.
Tamo gdje nam je pažnja to jača. Zauzeli smo obrambeni stav i očekujemo negativnost i opasnost.
Naša civilizacija je sistematski programirana za ovaj apokaliptički trenutak kroz razne religijske pravce. Snimali su se mnogi filmovi koji su učvrstili te programe. Tzv. realnost je onakva kakvi su naši mentalni programi i uvjerenja. Kolektivno nesvjesno je uvjetovano za ovakvu priču i mi to prglašavamo realnošću.




Što više želimo duhovno oslobođenje, sreću, obilje, mir i sklad, tim više aktiviramo pojavu suprotnog polariteta.
U dualnosti dva polariteta trebaju biti u balansu. Naglašavajući pozitivni pol klatna, zazivamo negativni pol klatna. Zato duhovno buđenje izaziva toliko kaosa, kome sada svjedočimo.

Sve što je potisnuto ili blokirano ubrzano izlazi na površinu i tako se ucjeljuje sa svojim suprotnim polom.

Zato će često pozitivna osoba u svojoj okolini izazivati, negativne reakcije drugih. Njena ljubav izvlači potisnutu mržnju i ostale negativnosti kod drugih, ali tako i pomaže u iscjeljenju.
Zato oni koji se ne žele probuditi izbjegavaju, ismijavaju ili kritiziraju sva duhovna nastojanja ili samo prisustvo onih koji su na višoj frekvenciji ljubavi i mira. Svoje potisnute emocije projeciraju na njih i stvaraju privid kao da su te mirne i duhovne osobe uzrok njihovog lošeg osjećanja ili ih proglašavaju da su oni negativni ili čudaci ili van realnosti.
U drugima vidimo ono što smo mi sami.

Ljudi u ekspresiji niže vibracije nisu „krivi „ za takve negativne reakcije, jer su preplavljeni potisnutim sadržajima i identificiraju se s njima te nemaju dovoljno budne svjesnosti, da taj tren to nadiđu.
No oni svojim prisustvom testiraju i trenutne pozitivce, hoće li oni zadržati tu svoju višu vibraciju ili će početi rezonirati sa nižom vibracijom ljutnje, svađe, opravdavanja, povređenosti ili borbe. Onaj koji se žali da je za svoju pozitivnost i dobru namjeru dobio šamar, na istom je nivou, kao onaj koji daje šamar.

Transcedentno stanje bezuvjetne ljubavi je nadišlo samosažaljenje, samohvalu, borbu i prosuđivanje drugih. Ljudi u tom stanju su nedodirljivi i nepovredivi za sve napade nižih frekvencija. Oni su svjesni svega, no ne identificiraju se više sa ulogama žrtve.



Kaos, nered i demoni su samo jedan pol unutar dualnosti i oni ne mogu biti pobijeđeni unutar nje. Zato priče o svjetloradnicima, koji u konačnici, u dualnosti, pobjeđuju i iskorjenjuju zlo, tamu i negativno, ne drže vodu. Svaka pobjeda je kratkotrajna, jer klatno dualnosti prevagne na drugu stranu i dovodi do pobjede suprotnog tabora. I tako stalno u krug.

To je samo iluzorna igra i vjerovanje u takve priče nas zadržava u stanju dualne borbe.

Samo kroz transcediranje dualnosti, možemo nadići i tzv. pozitivno i negativno.
Tu nema straha od zla, niti težnje za dobrim.

Dojam povećanja prisutnosti kaosa, terorizma, rata i bolesti nastalo je zato što je slijepac počeo bolje vidjeti. Dok je imao tamne naočale nije vidio sve te potisnute sadržaje, koji su stalno bili prisutni. Kada ih je skinuo oni su postali vidljivi.
U isto vrijeme ima i sve više ljubavi, dobrote i slobode. Ta dva pola su naglašenija i njihova borba je u svom maksimumu. To grublje buđenje, nam olakšava da shvatmo kao je to samo igra. Što je očitije, više potiče našu želju za promjenom. Buđenje u svom realnom transcedentnom stanju je tako brže i lakše.

Rušenje staroga neophodno je za izgradnju novoga. Kaos i destrukcija u nižem redu omogućuje kreiranje višeg reda na tom istom mjestu. To inače ide u spirali i tako se penjemo na više evolucijske nivoe. Staro umire i novo se rađa.
Sada smo kolektivno došli do točke, kada je moguće čak preskočiti taj linearni duhovni razvoj u spirali i direktno transcedirati dualizam.To je moguće zato što to čini sve veći broj ljudi. Efekt 100-tog majmuna djeluje i ubrzava kolektivno buđenje. Svaka promjena u jedinki odražava se holagrafski na cjelinu.


Transcediranje dualnosti ne znači da više ne igramo dualne igre. Igramo ih i dalje, ali bez identifikacije s njima.
Ako nam je pažnja na unutarnjem miru i sigurnosti, onda se mijenja i karakter vanjskog iskustva.

SVE VIŠE IMAMO DIREKTNO ISKUSTVO KAKO SAMI KREIRAMO VANJSKO, KROZ SVJESNO MIJENJANJE UNUTARNJEG.
To znači da smo preuzeli odgovornost za svoju vanjsku kreaciju.

Hoćemo li onda i dalje kreirati nesigurnost, strah, ratove i oskudicu ?

Oznake: plaža

Možemo reći kako naša uvjerenja i emocije stvaraju mrežu ili matrix koja zaklanja naše direktno božansko iskustvo trenutka.

Naša nas uvjerenja i emocije drže u zarobljeništvu linearnog vremena. Um stvara svjetlosnu mrežu uvjerenja i prosudbi kojima definiramo prirodu našeg iskustva. U isto vrijeme emocije našega srca ili duše pletu svoju.mrežu.

Matrix fizičkog nivoa egzistencije je povezan sa uvjerenjima i vezivanjem za stečeno znanje te karmičko fluktuiranje unutar tog nivoa.



Matrix nivoa duše ili srca je povezan sa emocijama i karmom, koja se stvara i za vrijeme sna ili kada smo mrtvi ili na nivou spirita.
Da, postoje razni nivoi karme u iluzorno odvojenim nivoima egzistencije ! Duh, duša i tijelo nisu nikada odvojeni, osim u našim zamišljenim odvojenim iskustvima.



Velovi iluzije tijekom razdoblja smrti ili velovi duše ili srca

Fizički matrix je krut i gust, dok je emocionalni matrix fluidniji i flexibilniji. Tako duhovi mogu prolaziti kroz zidove i suptilne kreacije lakše mijenjaju oblike, nego što je to u fizičkom svijetu.

Matrix možemo zvati velovima iluzije. Oni zamagljuju stvarnost, koja dolazi od božanskog Izvora.



Mentalno prosuđivanje i uvjerenja su filteri ili velovi, koji zaklanjaju našu stvarnu beskonačnu fluidno promjenjivu prirodu trenutka.

Naše srce ima također velove emocija, koje iskrivljuju jasnoću kreacije trenutka. „Ovo mi se sviđa, to želim, ovo mi nije drago, ovoga me je strah ili me ljuti“, su filteri ili velovi koji zaklanjaju čistoću našega srca.
Tako je naše vodstvo srca iskrivljeno i „zaprljano“ emocijama za koje smo se vezali.

Dakle, srce tada nije pouzdani vodič, koji izražava jednu božansku volju.

Kada nadiđemo velove iluzije ili matrix, onda imamo direktno iskustvo čistog srca i tihog uma.Tada slijedimo svoje unutarnje božansko vodstvo i nadišli smo iluziju mentalnih i emocionalnih programa.

Samoubica koji želi pobjeći od fizičkih problema odlazi na nivo duše, gdje se ipak mora suočiti s emocijama. Rješavanje problema je lakše, dok smo u tijelu i zato religije ne preporučuju samoubistvo.



Potisnute emocije razrješavamo tijekom sna, kada smo na suptilnom nivou duše, jer smo tada u kontaktu s emocijama. Pamćenje poruka sna i njihovih simbola nam olakšavaju nadilaženje velova iluzije srca.
Nekognitivno funkcioniranje našeg srca ili duše, naš kognitivni um može dijelom razumjeti kroz simbole.
Tako se integriraju nekognitivni um i kognitivni um tj. um i srce postaju jedno i nisu više odvojeni.
Ujedinjuju se dimenzije sna i budnosti te odvojenost iskustava života i smrti.

Um je oslobođen buke unutarnjeg mentalnog dijaloga, a srce od velova emocija i želja.
Tada kroz čistu inspiraciju sudjelujemo u kokreaciji božanske realnosti.

Moja draga prijateljica N.S. mi je prenijela poruku preminulog dragog Davora V.i rekla kako bi bilo dobro da ga uputim ka svjetlosti. Inače bih odmah to učinila, kako se to inače radi za pokojnike, no ovoga puta nisam. Nisam tako osjetila! Zašto ? Tada još nisam znala zašto.

Sada razmišljam o jednom tumačenju, koje sugerira da je viđenje svjetlosti prilikom umiranja zamka za duše da ostanu zarobljene u matrixu i u krugu inkarnacije.

Dok ovo pišem, to mi postaje jasnije i logično za razumjeti.

Bijelo svjetlo je povezano sa muškim principom i znanim, koje se neprestano otkriva iz beskonačnog bazena crne neznane ženske energije ili svjetla. Nivo duše i smrti je povezan sa crnom energijom neznanog i nespoznatljivog. Krug inkarnacija je igra otkrivanja neznanog i stvaranja svjetlosti, koja je povezana s fizičkim nivoom egzistencije.
Mi smo pogrešno izjednačili bijeli vidljivi spektar svjetlosti sa duhovnošću i našim najvišim ciljem duhovnosti. Budna duhovnost je povezana s jedinstvom crne i bijele energije tj. uskrsnućem, gdje su tijelo, duh i duša jedno.

Smrt je putovanje u neznano i boravak u suptilnijem obliku manje gustine. Nivoi astrala imaju i bijelu svjetlost znanoga, gdje duše ostaju zarobljene u nekoj astralnoj priči, koja može imati elemente raja ili pakla, ovisno o programu uvjerenja.
To su svjetlosni programi slični kao kada duša boravi sa fizičkim tijelom na zemlji, samo sa manjom gustoćom. Tu je moguće živjeti iluziju mladosti i neke rajske priče, koju um odabere. No to je jednaka iluzija, kao i kada slične priče projeciramo u 3D fizičkom svijetu.
Budistička priča kad umiremo i odlazimo u crno ništavilo ili na nivo nemanifestiranog je puno bliže istini.

IGRA SMRTI I ROĐENJA PRESTAJE S USKRSNUĆEM, TJ. BUĐENJEM IZ SNA ODVOJENOSTI.

Slijeđenje svjetlosti i vođiča koji nas vode u trenu umiranja je samo još jedan dio sna, gdje se prebacujemo na suptilniji nivo egzistencije. Smrt je povezana sa strahom od neznanog ili našeg širenja u svom crnom spektru energije. /Kada kažem crnoj, to ne znači negativno, što mi često nesvjesno izjednačujemo./
Fokusirana svjesnost u oblicima je povezana sa bijelom svjetlošću, a proširena svjesnost sa crnom svjetlosti.
Kada ih integriramo u sebi, dok smo u fizičkom tijelu, svaka stanica emanira jedinstvo muškog i ženskog tj. jedinstvo fizičkog i duše.

Tada kažemo da smo uskrsli i kada kao takvi odlazimo u svijet snova, onda to činimo u jedinstvu fizičkog i duše. Nema više odvajanja duše, koja ima svoje odvojeno iskustvo, dok je povezana srebrnom niti sa tijelom.

Jedno od najčvršćih uvjerenja je da kad- tad moramo umrijeti, što je i potkrepljeno iskustvom velikih duhovnih majstora ili autoriteta koji su umrli. Možemo se lakše osloboditi svih ostalih uvjerenja i programa unutar našeg individualnog i kolektivnog matrixa, osim ovoga da je smrt jedina sigurna neminovnost.

Je li to zaista tako ili je to samo skupina mentalnih uvjerenja i programa, koja kreiraju istovjetno iskustvo ?

Matrix je svjetlosna rešetka naših uvjerenja, koja su superponirana na našu stvarnu prirodu. Matrix može biti grublji na fizičkom nivou i suptilniji na nivou duše tj. u svijetu mrtvih. Cirkuliranje između jednog i drugoga smatramo neupitnom neminovnošću. Duša nas doziva i mami u svijet mrtvih, gdje nema fizičkih ograničenja, dok nas svjesnost tijela želi što duže zadržati živim i zdravima. To nas zadržava u svjesnosti odvojenosti i beskonačnom krugu reinkarnacija i borbe.

Slijediti bijelu svjetlost u trenutku umiranja znači da se nismo potpuno prepustili božanskom neznanom /crni spektar/.
To je nastavak naše težnje za vezivanje na znano i poznato, makar i na suptilnijim nivoima, mada ih nismo bili svjesni za vrijeme budnosti u fizičkom. To je ipak poznati svijet iz naših snova, za vrijeme noćnog spavanja i manje je „opasno“ od potpuno neznanog. Tako ostajemo u snu koji ima dva dijela: tzv. fizička dnevna budnost i noćno sanjanje, odnosno vrijeme života i smrti.

U trenutku umiranja mi dolazimo u kontakt sa suptilnijim nivoima i entitetima i sa bijelom svjetlosti, koja je dio tih suptilnijih dimenzija. Ako se vežemo za njih kao što smo se vezali za fizičko, ostajemo u snu, u području suptilnijih programa matrixa.

Nesvjesno slijediti razna religiozna tumačenja i duhovne doktrine nas može zadržavati u iluziji matrixa.

Ako je nekad davno jedan majstor imao direktno iskustvo i šire razumijevanje i viđenje božanske realnosti, to ne znači da je to važeće za ovaj trenutak. Jedino osobno direktno iskustvo trenutka je važeće. Slijediti viša učenja majstora iz prošlosti može pomoći kao putokaz u tzv, duhovnom razvoju, no kada ih tretiramo kao jedine istine, to nas može zavesti. Samo direktno osobno iskustvo trenutka !

Ne zaboravimo da je ovo vrijeme lažnih proroka i manipulacija i jedini način je da slušamo sebe i da se ne oslanjamo na vanjske autoritete, ma kako relevantno djelovali. Oni koji u svojoj dubini razlikuju manipulaciju od tzv. istine razlikovati će razne glasove iz vanjskog kaosa i biti će vođeni svojom povezanošću s božanskim Izvorom.

Ne zaboravimo da svaka manipulacija koristi naš strah i daje nam bar 2/3 tzv. slatkorječive istine ili informacija koja su u skladu sa našim višim moralnim načelima ili uvjerenjima, osim nekih prikrivenih ključnih točaka, gdje nas se usmjerava ili zavodi u drugom smjeru.

Priče o pozitivnim i negativnim vanzemaljcima ili političarima, teorije zavjere i sl. su jedan nivo dualne kreacije i bitno je ne zaplesti se na nivou borbe i prosuđivanja.

I DALJE ĆEMO NASTAVITI IGRATI IGRE I RAZNE ULOGE, NO BEZ POTPUNE IDENTIFIKACIJE I SA JEDNOM NOGOM U NAŠOJ BUDNOJ BOŽANSKOJ REALNOSTI.