Bezuvjetna radost

Naša životna priča i uloge s kojima se identificiramo grade odjeću koju oblačimo na naše istinsko ili pravo ja. Pažnja nam je uglavnom na toj odjeći, pa smo prividno zaboravili tko smo mi zaista.

Svaka osoba ima bar kraće iskustvo tzv. duhovne transcedencije ili drugačijeg stanja svijesti u kojem je u kontaktu sa istinskim samim sobom.

Stanje meditacije, kada utihnu misli i emocije, nije rezervirano samo za duhovne aspirante.



Postoje mnoge životne situacije kada svi imaju iskustvo dubljeg mira, tišine i bezuvjetne radosti ili ljubavi, kada imaju iskustvo svojeg pravog, realnog i živog ja. Uglavnom su to kraća direktna iskustva svoje neuvjetovane prave prirode, koja se izmjenjuju sa našom uobičajenom bukom u umu, koji stalno nešto prosuđuje, uspoređuje i pokušava kontrolirati.

Sva duhovna stremljenja su usmjerena prema traženju tzv. prosvjetljenja ili uzvišenog duhovnog iskustva, no ljudi nisu svjesni da to iskustvo imaju stalno te nastavljaju lutati u krug u potrazi za njim i ne znajući kako je to traženo stanje svijesti uobičajeno, oduvijek poznato i stalno pred nosom. Ljudi ga ili nisu u potpunosti svjesni ili su svjesni, no imaju očekivanja da to iskustvo treba biti drugačije. Projeciraju ga u budućnost, no iskustvo sebe i svoje cjelovitosti je prisutno samo u trenutku sada. Ono je van koncepata i definicija i teško se može riječima opisati.

Iskustva svog pravog ja su uobično kraća i možda stoga i neprepoznata kao neka drugačija stanja svijesti. Tzv. uobičajeno, normalno stanje svijesti je kada naš um ima bučan i stalan unutarnji dijalog i kada smo identificirani sa raznim ulogama te kada automatski etiketiramo sve s čime dolazimo u kontakt. Ta stanja mira i tišine našeg pravog ja nisu dovoljno atraktivna egu i on ih ne smatra nečim posebnim. I tako ego nastavlja igru duhovnog traganja.

Svaka majka i roditelj su osobito blagoslovljeni pravim iskustvima sebe kroz nerođenu djecu i najraniju dob djeteta. Svaka osoba koja ima kućnog ljubimca ili uzgaja u kući cvijeće ima to isto iskustvo. Mnogi sportaši imaju to tzv. iskustvo zone. Vježbanje hatha yoge je još jedan način za svjesnost svoje esencije i za direktni kontakt sa samim sobom. Kuharice, spremaćice, administratori, intelektualci, radnici ili neradnici tj. ljudi bilo koje profesije, koji su svjesni trenutka u kome nešto čine, imaju bezbroj takvih iskustava. Stanje između budnosti i sna je također trenutak tog blaženog iskustva.
Djelovanje umjetnika ili bilo koji kreativni akt u kome smo potpuno prisutni u svakom trenutku, izvor je tog iskustva. U stvari kreativno stvaranje novoga moguće je samo ako dolazi iz takvog iskustva. Ako je stvaranje rezulat starog uvjerenja ili programa, onda to i nije stvaranje, nego repliciranje i ponavljanje iste ili slične prošlosti.

Kada žena uđe u ulogu majke, onda je ona automatski izbačena iz direktnog kontakta i iskustva jednote sa svojim djetetom. Kada kuhar planira što će kuhati u budućnosti, on više nije prisutan u trenutku i izgubio je kontakt sa sobom i esencijom namirnica tj sa povezanosti s božanskim izvorom. Kada je sportaš u stresu radi očekivanja dobrog rezultata, on više nije povezan sa sobom, niti sa igrom.



Male bebe, psi i ostale životinje nemaju mišljenje ili koncepte o nama i zato pogledom u njihove oči povezujemo svoju esenciju s njihovom tj. osjetimo jedinstvo života.
Osjetimo se življim, stvarnijim i istinski radosnijim. To je susret van naše osobnosti i van uobičajenih misli, emocija i navika. To je bar na trenutak prozor u ljubavnu tišinu i našu istinsku bit. Pauza od mišljenja tko smo i uloga koje trebamo igrati. To je stvarni razlog naše sreće, ushićenosti, radosti i ljubavi u takvim trenucima, a ne ono što nam um naknadno prilijepi na to iskustvo.
Bebe, životinje i rijetke prosvjetljene osobe nas vide u trenutku, bez naše prošlosti i odjeće identiteta. To nam omogućuje da i mi njih isto tako vidimo, bar na kratko, jer oni ne reflektiraju na nas nikakvu umnu ili emocionalnu refleksiju. Drugim riječima osjetimo ispunjenje svoje vlastite životnosti, koja je ista kod svih bića. To je ono „mjesto“ gdje smo svi jedno i isti, bez uloga i sadržaja specifične životne priče. U tim trenucima smo ono što zaista jesmo.
Isto iskustvo imamo i sa prirodom.
To su susreti dublje inteligencije i žive svjesnosti. To su trenuci oslobođenja od svih ograničenja, prosuđivanja ili uspoređivanja, koje je naš um stvorio.
Dakle, mala beba u našem naručju, aktivira nam našu nevinu božanstvenost i to je ono u čemu uživamo. Znači nije susret s bebom uzrok naše radosti, jer ta radost je oduvjek bila u nama. U kontaktu sa nevinim djetešcem i mi smo počeli rezonirati s tom nevinom radošću. Dva nevina bića se prepoznaju.
Naša esencija prepoznaje esenciju cvijeta, van uobičajenog konceptualnog etiketiranja.



Tzv. opasni ili adrenalinski sportovi imaju tu istu funkciju. To su trenuci kada nam je sva pažnja na sadašnjem trenutku i kada radi opasnosti, misli i uobičajeno razmišljanje na kratko zastanu. Ako skačemo s vrha brda, onda smo u tom trenu svjesni svega što je prisutno pred nama i u nama. Tako dolazimo u kontakt sa svojom esencijom i životnošću. To je razlog zašto onda ponavljamo takvu aktivnost, jer se osjećamo živima i oslobođenima od uobičajene patnje ili identifikacije. Tada sekunde traju čitavu vječnost i privremeno smo oslobođeni uobičajenog linearnog vremena.

Isto iskustvo imaju i oni koji su bili u životno ugrožavajućim situacijama. Npr. u saobraćajnoj nesreći kada se sjećaju svih detalja i kada je „vrijeme stalo „. U tom trenutku dolazi iz naše esencije ili veze sa božanskim izvorom prava i adekvatna odluka što učiniti, ako nešto treba učiniti. Niži um i njegovo uobičajeni dijalog nema širu sliku svega što se dešava u tom životno ugrožavajućem trenutku i ne bi donio pravu odluku što treba činiti. Mali, niži um zapadne u stanje panike i tada obično ne činimo ono što je najbolje za nas. Za razliku od toga svi se sjećaju stanja neobičnog mira, fokusiranosti u nekoj kriznoj situaciji, gdje je spontano izašla neka odluka tj. smjer kojim treba nastaviti. Ta odluka je došla iz šire vizije naše cjelovitosti i povezanosti našeg pravog ja sa beskonačnim božanskim.

Kako mogu namjerno sada biti svjesna sebe, svoje najdublje esencije, koja je jedno sa svim životom ?



Slušam zvuk npr. zvona koje posupno postaje sve tiše i na kraju nestaje.

Sva pažnja mi je na toj određenoj frekvenciji zvuka.
U trenutku kada moja svjesnost dotakne tišinu, koja više nema oblik, došla sam u kontak sa tihom esencijom, iz koje izviru svi oblici i svi zvukovi.
Ta esencija bez oblika, bez sadržaja , bez značenja je sama svjesnost .
U tišini mi postajemo svjesni svoje svjesnosti.

Naše stvarnog ja je „izgrađeno“ od čiste svjesnosti.

Oznake: plaža

Terorizam, epidemije, ratovi, ekonomska kriza itd. dominiraju u javnim medijma i drže nam pažnju na strahu i nesigurnosti. S druge strane čeznemo za suprotnim i skloni smo potiskivanju svega negativnog.
Tamo gdje nam je pažnja to jača. Zauzeli smo obrambeni stav i očekujemo negativnost i opasnost.
Naša civilizacija je sistematski programirana za ovaj apokaliptički trenutak kroz razne religijske pravce. Snimali su se mnogi filmovi koji su učvrstili te programe. Tzv. realnost je onakva kakvi su naši mentalni programi i uvjerenja. Kolektivno nesvjesno je uvjetovano za ovakvu priču i mi to prglašavamo realnošću.




Što više želimo duhovno oslobođenje, sreću, obilje, mir i sklad, tim više aktiviramo pojavu suprotnog polariteta.
U dualnosti dva polariteta trebaju biti u balansu. Naglašavajući pozitivni pol klatna, zazivamo negativni pol klatna. Zato duhovno buđenje izaziva toliko kaosa, kome sada svjedočimo.

Sve što je potisnuto ili blokirano ubrzano izlazi na površinu i tako se ucjeljuje sa svojim suprotnim polom.

Zato će često pozitivna osoba u svojoj okolini izazivati, negativne reakcije drugih. Njena ljubav izvlači potisnutu mržnju i ostale negativnosti kod drugih, ali tako i pomaže u iscjeljenju.
Zato oni koji se ne žele probuditi izbjegavaju, ismijavaju ili kritiziraju sva duhovna nastojanja ili samo prisustvo onih koji su na višoj frekvenciji ljubavi i mira. Svoje potisnute emocije projeciraju na njih i stvaraju privid kao da su te mirne i duhovne osobe uzrok njihovog lošeg osjećanja ili ih proglašavaju da su oni negativni ili čudaci ili van realnosti.
U drugima vidimo ono što smo mi sami.

Ljudi u ekspresiji niže vibracije nisu „krivi „ za takve negativne reakcije, jer su preplavljeni potisnutim sadržajima i identificiraju se s njima te nemaju dovoljno budne svjesnosti, da taj tren to nadiđu.
No oni svojim prisustvom testiraju i trenutne pozitivce, hoće li oni zadržati tu svoju višu vibraciju ili će početi rezonirati sa nižom vibracijom ljutnje, svađe, opravdavanja, povređenosti ili borbe. Onaj koji se žali da je za svoju pozitivnost i dobru namjeru dobio šamar, na istom je nivou, kao onaj koji daje šamar.

Transcedentno stanje bezuvjetne ljubavi je nadišlo samosažaljenje, samohvalu, borbu i prosuđivanje drugih. Ljudi u tom stanju su nedodirljivi i nepovredivi za sve napade nižih frekvencija. Oni su svjesni svega, no ne identificiraju se više sa ulogama žrtve.



Kaos, nered i demoni su samo jedan pol unutar dualnosti i oni ne mogu biti pobijeđeni unutar nje. Zato priče o svjetloradnicima, koji u konačnici, u dualnosti, pobjeđuju i iskorjenjuju zlo, tamu i negativno, ne drže vodu. Svaka pobjeda je kratkotrajna, jer klatno dualnosti prevagne na drugu stranu i dovodi do pobjede suprotnog tabora. I tako stalno u krug.

To je samo iluzorna igra i vjerovanje u takve priče nas zadržava u stanju dualne borbe.

Samo kroz transcediranje dualnosti, možemo nadići i tzv. pozitivno i negativno.
Tu nema straha od zla, niti težnje za dobrim.

Dojam povećanja prisutnosti kaosa, terorizma, rata i bolesti nastalo je zato što je slijepac počeo bolje vidjeti. Dok je imao tamne naočale nije vidio sve te potisnute sadržaje, koji su stalno bili prisutni. Kada ih je skinuo oni su postali vidljivi.
U isto vrijeme ima i sve više ljubavi, dobrote i slobode. Ta dva pola su naglašenija i njihova borba je u svom maksimumu. To grublje buđenje, nam olakšava da shvatmo kao je to samo igra. Što je očitije, više potiče našu želju za promjenom. Buđenje u svom realnom transcedentnom stanju je tako brže i lakše.

Rušenje staroga neophodno je za izgradnju novoga. Kaos i destrukcija u nižem redu omogućuje kreiranje višeg reda na tom istom mjestu. To inače ide u spirali i tako se penjemo na više evolucijske nivoe. Staro umire i novo se rađa.
Sada smo kolektivno došli do točke, kada je moguće čak preskočiti taj linearni duhovni razvoj u spirali i direktno transcedirati dualizam.To je moguće zato što to čini sve veći broj ljudi. Efekt 100-tog majmuna djeluje i ubrzava kolektivno buđenje. Svaka promjena u jedinki odražava se holagrafski na cjelinu.


Transcediranje dualnosti ne znači da više ne igramo dualne igre. Igramo ih i dalje, ali bez identifikacije s njima.
Ako nam je pažnja na unutarnjem miru i sigurnosti, onda se mijenja i karakter vanjskog iskustva.

SVE VIŠE IMAMO DIREKTNO ISKUSTVO KAKO SAMI KREIRAMO VANJSKO, KROZ SVJESNO MIJENJANJE UNUTARNJEG.
To znači da smo preuzeli odgovornost za svoju vanjsku kreaciju.

Hoćemo li onda i dalje kreirati nesigurnost, strah, ratove i oskudicu ?

Oznake: plaža

„Kako ti vidiš odnos slobode, empatije i ljubavi i što misliš o „tri principa „?“

Evo jednog viđenja odgovora na pitanje moje drage prijateljice :

Na nivou dualnosti sloboda jednoga maloga ja može ugroziti slobodu drugoga, ali da toga nisu niti svjesni i onda kada imaju najbolje namjere.To je zato što nemaju viđenje široke slike savršenstva, gdje je sve usklađeno. Ja sada želim auto i mislim da nikoga to ne ugrožava, no nemam širu sliku i ne mogu to znati. Malo ja je motivirano svojim željama, koje trebaju očuvati njegove iluzorne granice. Ako je malo ja naučilo razlikovati svoj unutarnji dijalog od glasa s Izvora, onda se počinje ponašati usklađeno sa cjelinom i tada je motivacija za autom potaknuta iz njegovog višeg ja ili Izvora.

Kako to možemo razlikovati? Po tome je li postoji jaka potrebitost i želja, uz istovremeni strah od neostvarenja /ego / ili je to samo naša preferencija, sklonost, koja se ne mora ostvariti, ali bi nas radovalo njeno ostvarenje. Ako ta radost ide s mirom, sigurnošću ili jednostavnim znanjem, kako je tijeku nabavka auta, onda je to volja božja tj. ujedinjena naša volja s božjom. Ako se javljaju strahovi, brige sumnje, to može značiti ili da se um sekundarno uključio u namjeru jednote ili da je to od početka bila samo odvojena kreacija maloga uma. S vremenom se to raščišćava i razlikujemo što je što.
U tom procesu je bitno prihvaćanje, prepuštanje i ne insistiranje na realizaciji, jer tako blokiramo proces ostvarenja.

Kažeš: “ Vodi li to u apsolutnu slobodu bez obzira na ozljeđivanje drugih i slobodu koja zaboravlja na ljubav i empatiju. ?. „

Apsolutna sloboda je moguća samo kada smo jedno s Izvorom. Tada nestaje i iluzija slobodne volje i nema dualnog suprostavljanja, ali niti odvojene ljudske ljubavi, niti povređivanja.
Ne zaboravlja se na ljubav i empatiju kada smo jedno s Izvorom, jer je ona ugrađena u osnovno iskustvo i svaki manji dio igre je savršeno uklopljen u cjelinu te nema povređivanja. Kreirano je iz najšire božanske cjelovite vizije i sve puzzle su savršeno uklopljene. Tada nije niti moguće povređivanje. Svako slobodno djelovanje je istovremeno integrirana frekvencija ljubavi i empatije. Mi smo kreator i kreacija, koji nisu odvojeni i ne promatraju sebe odvojeno. Pri tome mi ne razmišljamo da li povređujemo ili o kvaliteti ljubavi i empatije, jer to jesmo i svojim bivanjem i djelovanjem. Automatski vibriramo cjelovito. Kreacija je direktni izraz božanskog savršenstva, a ne njegova obrnuta iluzorna slika.

Sada, dok nismo u potpunoj jednoti stalno, onda smo dominantno u kognitivnom procesu maloga ja, koji uspoređuje, odvaja i kontrolira iskustva, kako bi se zaštitio.
To ne znači da u jednoti više nema maloga ja. On ostaje kao instrument, kroz koji božansko uživa u fokusiranju na detalje onoga što je kreirao. No tada više nema etiketiranja i prosudbi poput, ovo je dobro ili loše u dualnom prosuđujućem smislu. Razlikovanje oblika i dalje ostaje, ali bez uspoređivanja. Razlikovanje / discerment / nije isto što i prosuđivanje /judgment /.

To je kao kada slikar slika i kaže: „ovdje ću staviti više plave, a ovdje žute.....“. On uživa u spontanom slobodnom fluidnom kreiranju, koje kao inspiracija dolazi s Izvora. /Izvor mu ne naređuje npr. :“ dodaj bijelu boju i sl. „, jer je on kokreator u igri stvaranja/. Pri tome razlikuje oblike i sliku i uživa u samom procesu, ali je ne prosuđuje i ne proglašava neke dijelove za remek djelo, a druge za grešku ili kić. Vidi fokusirano detalje, ali istovremeno vidi savršenstvo cjeline. Nije vezan za kreaciju i ne pokušava je zadržati, jer u svakom trenutku izranja nešto novo, uzbuđujuće, nadahnjujuće i začuđujuće. Nema potrebe za komparacijom i stvaranjem linearnog vremena, gdje bi nešto iz prošlosti bilo bolje ili lošije.
Misli i oblici su postale instrument /sluga/ Izvora, kroz koje on kreira avanturu zadovoljstva, sada.

Prividni je apsurd: „Mi kao svjesni slobodni kreatori koji slobodno biramo što hoćemo kreirati i s druge strane naša predaja božanskom te prihvaćanje svega i odustajanje od sitnih želja „.
Ovo nije apsurd kada smo jednota tj. kada smo jedna božanska volja. U trenutku dolazi inspiracija iznutra i mi je slobodno formiramo u rezonanciji sa inspiracijom izvana. Unutarnje i vanjsko nije odvojeno.

Predaja božanskom je važeća i bitna za vrijeme dok smo u iluziji odvojenosti i kada ego ima iluziju da egzistira sam te ima odvojenu volju. U jednoti mi jesmo Bog koji ima ljudsko iskustvo i kreira slobodno. Ima široku i usku viziju istovremeno. To je igra ili eksperiment i nema greške ili krivice. To je avantura bez osude i nema povređivanja, jer je sve usklađeno, savršeno. Nema obrnute refleksije u ogledalu ili sjena, nego je sve izraz božanskog.

Što s tiče „ Tri principa „ koliko sam do sada vidjela sviđaju mi se. Njihova svrha je da se ubrza proces dobivanja dubljih uvida u to kako funkcioniraju božanski um, svjesnost i misao. Dakle, u tome nam može pomoći samo ona osoba koja je spoznala svoje pravo ja i tada ona na nas djeluje iz njega. Njena esencija komunicira sa našom esencijom i tada se dešava alkemija dubljih uvida i iscjeljenja. Sama teorija o principima ne znači ništa, pogotovo ako osoba nije spremna. Samo iznošenje doktrine ne mora ništa pokrenuti, jer je to individualni duboki proces.

Tu nastaje glavni preokret u razumijevanju kako sami kreiramo tj. projeciramo svoju realnost kroz svoja uvjerenja i da ne postoji nikakva vanjska objektivna stvarnost, koja nas eventualno može ugroziti. Tako se učimo preuzimati odgovornost za sve u okolini, jer smo sve mi reflektirali tj. kreitrali / najveći dio s kolektivnim nesvjesnim pristankom i dio sami svojim uvjerenjima i starim iskustvima./
Moja je odgovornost, ali ne i krivica, za rat siromaštvo itd. Izabrala sam vjerovati u nepravde i kaos itd.

No, stvar je vrlo jednostavna u osnovi. To su sve samo misli i prateće emocije. Osvještavajući ih one nestaju i tako omogućujemo božanskoj inteligenciji ili umu da iz svoje šire vizije, kroz malo ja, kreira benevolentnu realnost.
Uvjerenja poput :“To je nemoguće promijeniti, ili tko sam ja mala, da mogu mijenjati svijet, itd. „, su samo uvjerenja.
Uvjerenje ja sam savršena i moćna je jednako snažno i vrijedno kao uvjerenje da sam grešna i slaba.
Tri principa nas mogu osloboditi od igranja uloge žrtve, ako ih počnemo iskustveno živjeti.

Ima li stablo uvjerenje i emociju da u jesen umire i da je padanje lišća štetno i tužno ? Kada umire kukac ili životinja mi ga personificiramo i etiketiramo prema svojim iskustvima, kao gubitak i loš događaj. Nisu li prirodni ciklusi i godišnja doba nešto što je van etiketiranja i što možemo i trebamo samo kroz direktno iskustvo iskušavati.
Dobro je da neke stvari manje etiketiramo i tako npr. ne idemo na sprovod, niti ne cmizdrimo, kada noć umire, niti ne slavimo krstitke kada se dan rodi.

Kraj kompulzivnom etiketiranju !

Sve što činimo, činimo sami sebi, jer postoji samo Jedno biće s iluzijom mnogostrukosti.
Ali s druge strane i sama kategorija ozljeđivanja je prosudba. Ja jedem druga živa bića /mikrobe, meso i biljke / i to je loše, zlo i povređivanje. Ovo zadnje je samo naša etiketa. Kao što i najgore iskustvo npr.silovanja za neku žnu može biti kraj života i dalje farbanje svega u crno, dok neka druga stavi drugačiju etiketu na to iskustvo. Npr. nazove ga izazovom, koji je potiče da bude bolja, da raste itd.......

Mi kreiramo i određujemo značaj nekog iskustva, koje je samo po sebi neutralno. „Tri principa „ govore o tome kako mi projeciramo naše misli i tako kreiramo kvalitetu iskustva. Promijenimo prosudbe iz negativnog u pozitivno i onda imamo drugačije iskustvo. Nešto izgleda loše za sve, zato jer smo pristali na kolektivna uvjerenja i tako nam to postaje sve uvjerljivije i imamo sve više dokaza, kada svi ponavljamo stalno ta ista uvjerenja. To postaje kao neoboriva istina, koja se više ne preispituje.

U nemanifestiranom božanskom nisu još diferencirane kvalitete ljubavi, empatije i slobode i sl..

Kasnije u jednoti su kao jedna manifestirana vibracija, koja objedinjuje sve kvalitete. Mir, ljubav, radost, ispunjenost, sigurnost i sloboda su ista cjelovita vibracija.

Kako padamo u dualnost, sve više odvajamo te kvalitete kao odvojene, mada one nikad nisu stvarno odvojene. Ali igra time postaje zabavnija, kada ih um prividno odvoji. Stvaramo im i iluzornu suprotnost i borbu između njih. Sve je u redu, dok se ne identificiramo s igrom i ne zaboravimo kako smo mi kreatori, a ne odvojena kreacija.

Empatija je osjećanje tuđih emocija, kao što je telepatija svjesnost tuđih misli. Oni se spontano pojavljuju kada se očistimo od potisnutih sadržaja i ne bježimo od njih, tj. kada se ujedini naše srce sa umom. Empati osjećaju tuđu bol i emocije, ali se ne vezuju za njih, pa tako olakšavaju rastakanje tih iluzornih emocija. Tada možemo reći da preuzimamo tuđe, no to nije istina. Postoji samo jedno biće i ono je svjesno svih eksperimenata u umnom izmišljavanju mnoštva. To jedno biće je nepovredivo. Ako bježimo od boli i slobodu koristimo kao sredstvo svoje ugode, onda ne možemo biti empati i iscjeljivati velove iluzije.

I sam termin slobode je nastao kao posljedica dualne igre, jer on automatski kreira i neslobodu. Ono što smatramo slobodom je dio naše cjelovitosti za koju se ne trebamo boriti, jer to jesmo.

Toliko riječi za ono što svi imamo i znamo u svojoj esenciji, no eto i to je dio igre otkrivanja i kreiranja !

Oznake: plaža