„Kako ti vidiš odnos slobode, empatije i ljubavi i što misliš o „tri principa „?“
Evo jednog viđenja odgovora na pitanje moje drage prijateljice :
Na nivou dualnosti sloboda jednoga maloga ja može ugroziti slobodu drugoga, ali da toga nisu niti svjesni i onda kada imaju najbolje namjere.To je zato što nemaju viđenje široke slike savršenstva, gdje je sve usklađeno. Ja sada želim auto i mislim da nikoga to ne ugrožava, no nemam širu sliku i ne mogu to znati. Malo ja je motivirano svojim željama, koje trebaju očuvati njegove iluzorne granice. Ako je malo ja naučilo razlikovati svoj unutarnji dijalog od glasa s Izvora, onda se počinje ponašati usklađeno sa cjelinom i tada je motivacija za autom potaknuta iz njegovog višeg ja ili Izvora.
Kako to možemo razlikovati? Po tome je li postoji jaka potrebitost i želja, uz istovremeni strah od neostvarenja /ego / ili je to samo naša preferencija, sklonost, koja se ne mora ostvariti, ali bi nas radovalo njeno ostvarenje. Ako ta radost ide s mirom, sigurnošću ili jednostavnim znanjem, kako je tijeku nabavka auta, onda je to volja božja tj. ujedinjena naša volja s božjom. Ako se javljaju strahovi, brige sumnje, to može značiti ili da se um sekundarno uključio u namjeru jednote ili da je to od početka bila samo odvojena kreacija maloga uma. S vremenom se to raščišćava i razlikujemo što je što.
U tom procesu je bitno prihvaćanje, prepuštanje i ne insistiranje na realizaciji, jer tako blokiramo proces ostvarenja.
Kažeš: “ Vodi li to u apsolutnu slobodu bez obzira na ozljeđivanje drugih i slobodu koja zaboravlja na ljubav i empatiju. ?. „
Apsolutna sloboda je moguća samo kada smo jedno s Izvorom. Tada nestaje i iluzija slobodne volje i nema dualnog suprostavljanja, ali niti odvojene ljudske ljubavi, niti povređivanja.
Ne zaboravlja se na ljubav i empatiju kada smo jedno s Izvorom, jer je ona ugrađena u osnovno iskustvo i svaki manji dio igre je savršeno uklopljen u cjelinu te nema povređivanja. Kreirano je iz najšire božanske cjelovite vizije i sve puzzle su savršeno uklopljene. Tada nije niti moguće povređivanje. Svako slobodno djelovanje je istovremeno integrirana frekvencija ljubavi i empatije. Mi smo kreator i kreacija, koji nisu odvojeni i ne promatraju sebe odvojeno. Pri tome mi ne razmišljamo da li povređujemo ili o kvaliteti ljubavi i empatije, jer to jesmo i svojim bivanjem i djelovanjem. Automatski vibriramo cjelovito. Kreacija je direktni izraz božanskog savršenstva, a ne njegova obrnuta iluzorna slika.
Sada, dok nismo u potpunoj jednoti stalno, onda smo dominantno u kognitivnom procesu maloga ja, koji uspoređuje, odvaja i kontrolira iskustva, kako bi se zaštitio.
To ne znači da u jednoti više nema maloga ja. On ostaje kao instrument, kroz koji božansko uživa u fokusiranju na detalje onoga što je kreirao. No tada više nema etiketiranja i prosudbi poput, ovo je dobro ili loše u dualnom prosuđujućem smislu. Razlikovanje oblika i dalje ostaje, ali bez uspoređivanja. Razlikovanje / discerment / nije isto što i prosuđivanje /judgment /.
To je kao kada slikar slika i kaže: „ovdje ću staviti više plave, a ovdje žute.....“. On uživa u spontanom slobodnom fluidnom kreiranju, koje kao inspiracija dolazi s Izvora. /Izvor mu ne naređuje npr. :“ dodaj bijelu boju i sl. „, jer je on kokreator u igri stvaranja/. Pri tome razlikuje oblike i sliku i uživa u samom procesu, ali je ne prosuđuje i ne proglašava neke dijelove za remek djelo, a druge za grešku ili kić. Vidi fokusirano detalje, ali istovremeno vidi savršenstvo cjeline. Nije vezan za kreaciju i ne pokušava je zadržati, jer u svakom trenutku izranja nešto novo, uzbuđujuće, nadahnjujuće i začuđujuće. Nema potrebe za komparacijom i stvaranjem linearnog vremena, gdje bi nešto iz prošlosti bilo bolje ili lošije.
Misli i oblici su postale instrument /sluga/ Izvora, kroz koje on kreira avanturu zadovoljstva, sada.
Prividni je apsurd: „Mi kao svjesni slobodni kreatori koji slobodno biramo što hoćemo kreirati i s druge strane naša predaja božanskom te prihvaćanje svega i odustajanje od sitnih želja „.
Ovo nije apsurd kada smo jednota tj. kada smo jedna božanska volja. U trenutku dolazi inspiracija iznutra i mi je slobodno formiramo u rezonanciji sa inspiracijom izvana. Unutarnje i vanjsko nije odvojeno.
Predaja božanskom je važeća i bitna za vrijeme dok smo u iluziji odvojenosti i kada ego ima iluziju da egzistira sam te ima odvojenu volju. U jednoti mi jesmo Bog koji ima ljudsko iskustvo i kreira slobodno. Ima široku i usku viziju istovremeno. To je igra ili eksperiment i nema greške ili krivice. To je avantura bez osude i nema povređivanja, jer je sve usklađeno, savršeno. Nema obrnute refleksije u ogledalu ili sjena, nego je sve izraz božanskog.
Što s tiče „ Tri principa „ koliko sam do sada vidjela sviđaju mi se. Njihova svrha je da se ubrza proces dobivanja dubljih uvida u to kako funkcioniraju božanski um, svjesnost i misao. Dakle, u tome nam može pomoći samo ona osoba koja je spoznala svoje pravo ja i tada ona na nas djeluje iz njega. Njena esencija komunicira sa našom esencijom i tada se dešava alkemija dubljih uvida i iscjeljenja. Sama teorija o principima ne znači ništa, pogotovo ako osoba nije spremna. Samo iznošenje doktrine ne mora ništa pokrenuti, jer je to individualni duboki proces.
Tu nastaje glavni preokret u razumijevanju kako sami kreiramo tj. projeciramo svoju realnost kroz svoja uvjerenja i da ne postoji nikakva vanjska objektivna stvarnost, koja nas eventualno može ugroziti. Tako se učimo preuzimati odgovornost za sve u okolini, jer smo sve mi reflektirali tj. kreitrali / najveći dio s kolektivnim nesvjesnim pristankom i dio sami svojim uvjerenjima i starim iskustvima./
Moja je odgovornost, ali ne i krivica, za rat siromaštvo itd. Izabrala sam vjerovati u nepravde i kaos itd.
No, stvar je vrlo jednostavna u osnovi. To su sve samo misli i prateće emocije. Osvještavajući ih one nestaju i tako omogućujemo božanskoj inteligenciji ili umu da iz svoje šire vizije, kroz malo ja, kreira benevolentnu realnost.
Uvjerenja poput :“To je nemoguće promijeniti, ili tko sam ja mala, da mogu mijenjati svijet, itd. „, su samo uvjerenja.
Uvjerenje ja sam savršena i moćna je jednako snažno i vrijedno kao uvjerenje da sam grešna i slaba.
Tri principa nas mogu osloboditi od igranja uloge žrtve, ako ih počnemo iskustveno živjeti.
Ima li stablo uvjerenje i emociju da u jesen umire i da je padanje lišća štetno i tužno ? Kada umire kukac ili životinja mi ga personificiramo i etiketiramo prema svojim iskustvima, kao gubitak i loš događaj. Nisu li prirodni ciklusi i godišnja doba nešto što je van etiketiranja i što možemo i trebamo samo kroz direktno iskustvo iskušavati.
Dobro je da neke stvari manje etiketiramo i tako npr. ne idemo na sprovod, niti ne cmizdrimo, kada noć umire, niti ne slavimo krstitke kada se dan rodi.
Kraj kompulzivnom etiketiranju !
Sve što činimo, činimo sami sebi, jer postoji samo Jedno biće s iluzijom mnogostrukosti.
Ali s druge strane i sama kategorija ozljeđivanja je prosudba. Ja jedem druga živa bića /mikrobe, meso i biljke / i to je loše, zlo i povređivanje. Ovo zadnje je samo naša etiketa. Kao što i najgore iskustvo npr.silovanja za neku žnu može biti kraj života i dalje farbanje svega u crno, dok neka druga stavi drugačiju etiketu na to iskustvo. Npr. nazove ga izazovom, koji je potiče da bude bolja, da raste itd.......
Mi kreiramo i određujemo značaj nekog iskustva, koje je samo po sebi neutralno. „Tri principa „ govore o tome kako mi projeciramo naše misli i tako kreiramo kvalitetu iskustva. Promijenimo prosudbe iz negativnog u pozitivno i onda imamo drugačije iskustvo. Nešto izgleda loše za sve, zato jer smo pristali na kolektivna uvjerenja i tako nam to postaje sve uvjerljivije i imamo sve više dokaza, kada svi ponavljamo stalno ta ista uvjerenja. To postaje kao neoboriva istina, koja se više ne preispituje.
U nemanifestiranom božanskom nisu još diferencirane kvalitete ljubavi, empatije i slobode i sl..
Kasnije u jednoti su kao jedna manifestirana vibracija, koja objedinjuje sve kvalitete. Mir, ljubav, radost, ispunjenost, sigurnost i sloboda su ista cjelovita vibracija.
Kako padamo u dualnost, sve više odvajamo te kvalitete kao odvojene, mada one nikad nisu stvarno odvojene. Ali igra time postaje zabavnija, kada ih um prividno odvoji. Stvaramo im i iluzornu suprotnost i borbu između njih. Sve je u redu, dok se ne identificiramo s igrom i ne zaboravimo kako smo mi kreatori, a ne odvojena kreacija.
Empatija je osjećanje tuđih emocija, kao što je telepatija svjesnost tuđih misli. Oni se spontano pojavljuju kada se očistimo od potisnutih sadržaja i ne bježimo od njih, tj. kada se ujedini naše srce sa umom. Empati osjećaju tuđu bol i emocije, ali se ne vezuju za njih, pa tako olakšavaju rastakanje tih iluzornih emocija. Tada možemo reći da preuzimamo tuđe, no to nije istina. Postoji samo jedno biće i ono je svjesno svih eksperimenata u umnom izmišljavanju mnoštva. To jedno biće je nepovredivo. Ako bježimo od boli i slobodu koristimo kao sredstvo svoje ugode, onda ne možemo biti empati i iscjeljivati velove iluzije.
I sam termin slobode je nastao kao posljedica dualne igre, jer on automatski kreira i neslobodu. Ono što smatramo slobodom je dio naše cjelovitosti za koju se ne trebamo boriti, jer to jesmo.
Toliko riječi za ono što svi imamo i znamo u svojoj esenciji, no eto i to je dio igre otkrivanja i kreiranja !
Post je objavljen 05.07.2016. u 21:51 sati.