Pregled posta

SVI IMAJU ISKUSTVO SVOG ISTINSKOG JA

Naša životna priča i uloge s kojima se identificiramo grade odjeću koju oblačimo na naše istinsko ili pravo ja. Pažnja nam je uglavnom na toj odjeći, pa smo prividno zaboravili tko smo mi zaista.

Svaka osoba ima bar kraće iskustvo tzv. duhovne transcedencije ili drugačijeg stanja svijesti u kojem je u kontaktu sa istinskim samim sobom.

Stanje meditacije, kada utihnu misli i emocije, nije rezervirano samo za duhovne aspirante.

Postoje mnoge životne situacije kada svi imaju iskustvo dubljeg mira, tišine i bezuvjetne radosti ili ljubavi, kada imaju iskustvo svojeg pravog, realnog i živog ja. Uglavnom su to kraća direktna iskustva svoje neuvjetovane prave prirode, koja se izmjenjuju sa našom uobičajenom bukom u umu, koji stalno nešto prosuđuje, uspoređuje i pokušava kontrolirati.

Sva duhovna stremljenja su usmjerena prema traženju tzv. prosvjetljenja ili uzvišenog duhovnog iskustva, no ljudi nisu svjesni da to iskustvo imaju stalno te nastavljaju lutati u krug u potrazi za njim i ne znajući kako je to traženo stanje svijesti uobičajeno, oduvijek poznato i stalno pred nosom. Ljudi ga ili nisu u potpunosti svjesni ili su svjesni, no imaju očekivanja da to iskustvo treba biti drugačije. Projeciraju ga u budućnost, no iskustvo sebe i svoje cjelovitosti je prisutno samo u trenutku sada. Ono je van koncepata i definicija i teško se može riječima opisati.

Iskustva svog pravog ja su uobično kraća i možda stoga i neprepoznata kao neka drugačija stanja svijesti. Tzv. uobičajeno, normalno stanje svijesti je kada naš um ima bučan i stalan unutarnji dijalog i kada smo identificirani sa raznim ulogama te kada automatski etiketiramo sve s čime dolazimo u kontakt. Ta stanja mira i tišine našeg pravog ja nisu dovoljno atraktivna egu i on ih ne smatra nečim posebnim. I tako ego nastavlja igru duhovnog traganja.

Svaka majka i roditelj su osobito blagoslovljeni pravim iskustvima sebe kroz nerođenu djecu i najraniju dob djeteta. Svaka osoba koja ima kućnog ljubimca ili uzgaja u kući cvijeće ima to isto iskustvo. Mnogi sportaši imaju to tzv. iskustvo zone. Vježbanje hatha yoge je još jedan način za svjesnost svoje esencije i za direktni kontakt sa samim sobom. Kuharice, spremaćice, administratori, intelektualci, radnici ili neradnici tj. ljudi bilo koje profesije, koji su svjesni trenutka u kome nešto čine, imaju bezbroj takvih iskustava. Stanje između budnosti i sna je također trenutak tog blaženog iskustva.
Djelovanje umjetnika ili bilo koji kreativni akt u kome smo potpuno prisutni u svakom trenutku, izvor je tog iskustva. U stvari kreativno stvaranje novoga moguće je samo ako dolazi iz takvog iskustva. Ako je stvaranje rezulat starog uvjerenja ili programa, onda to i nije stvaranje, nego repliciranje i ponavljanje iste ili slične prošlosti.

Kada žena uđe u ulogu majke, onda je ona automatski izbačena iz direktnog kontakta i iskustva jednote sa svojim djetetom. Kada kuhar planira što će kuhati u budućnosti, on više nije prisutan u trenutku i izgubio je kontakt sa sobom i esencijom namirnica tj sa povezanosti s božanskim izvorom. Kada je sportaš u stresu radi očekivanja dobrog rezultata, on više nije povezan sa sobom, niti sa igrom.



Male bebe, psi i ostale životinje nemaju mišljenje ili koncepte o nama i zato pogledom u njihove oči povezujemo svoju esenciju s njihovom tj. osjetimo jedinstvo života.
Osjetimo se življim, stvarnijim i istinski radosnijim. To je susret van naše osobnosti i van uobičajenih misli, emocija i navika. To je bar na trenutak prozor u ljubavnu tišinu i našu istinsku bit. Pauza od mišljenja tko smo i uloga koje trebamo igrati. To je stvarni razlog naše sreće, ushićenosti, radosti i ljubavi u takvim trenucima, a ne ono što nam um naknadno prilijepi na to iskustvo.
Bebe, životinje i rijetke prosvjetljene osobe nas vide u trenutku, bez naše prošlosti i odjeće identiteta. To nam omogućuje da i mi njih isto tako vidimo, bar na kratko, jer oni ne reflektiraju na nas nikakvu umnu ili emocionalnu refleksiju. Drugim riječima osjetimo ispunjenje svoje vlastite životnosti, koja je ista kod svih bića. To je ono „mjesto“ gdje smo svi jedno i isti, bez uloga i sadržaja specifične životne priče. U tim trenucima smo ono što zaista jesmo.
Isto iskustvo imamo i sa prirodom.
To su susreti dublje inteligencije i žive svjesnosti. To su trenuci oslobođenja od svih ograničenja, prosuđivanja ili uspoređivanja, koje je naš um stvorio.
Dakle, mala beba u našem naručju, aktivira nam našu nevinu božanstvenost i to je ono u čemu uživamo. Znači nije susret s bebom uzrok naše radosti, jer ta radost je oduvjek bila u nama. U kontaktu sa nevinim djetešcem i mi smo počeli rezonirati s tom nevinom radošću. Dva nevina bića se prepoznaju.
Naša esencija prepoznaje esenciju cvijeta, van uobičajenog konceptualnog etiketiranja.



Tzv. opasni ili adrenalinski sportovi imaju tu istu funkciju. To su trenuci kada nam je sva pažnja na sadašnjem trenutku i kada radi opasnosti, misli i uobičajeno razmišljanje na kratko zastanu. Ako skačemo s vrha brda, onda smo u tom trenu svjesni svega što je prisutno pred nama i u nama. Tako dolazimo u kontakt sa svojom esencijom i životnošću. To je razlog zašto onda ponavljamo takvu aktivnost, jer se osjećamo živima i oslobođenima od uobičajene patnje ili identifikacije. Tada sekunde traju čitavu vječnost i privremeno smo oslobođeni uobičajenog linearnog vremena.

Isto iskustvo imaju i oni koji su bili u životno ugrožavajućim situacijama. Npr. u saobraćajnoj nesreći kada se sjećaju svih detalja i kada je „vrijeme stalo „. U tom trenutku dolazi iz naše esencije ili veze sa božanskim izvorom prava i adekvatna odluka što učiniti, ako nešto treba učiniti. Niži um i njegovo uobičajeni dijalog nema širu sliku svega što se dešava u tom životno ugrožavajućem trenutku i ne bi donio pravu odluku što treba činiti. Mali, niži um zapadne u stanje panike i tada obično ne činimo ono što je najbolje za nas. Za razliku od toga svi se sjećaju stanja neobičnog mira, fokusiranosti u nekoj kriznoj situaciji, gdje je spontano izašla neka odluka tj. smjer kojim treba nastaviti. Ta odluka je došla iz šire vizije naše cjelovitosti i povezanosti našeg pravog ja sa beskonačnim božanskim.

Kako mogu namjerno sada biti svjesna sebe, svoje najdublje esencije, koja je jedno sa svim životom ?



Slušam zvuk npr. zvona koje posupno postaje sve tiše i na kraju nestaje.

Sva pažnja mi je na toj određenoj frekvenciji zvuka.
U trenutku kada moja svjesnost dotakne tišinu, koja više nema oblik, došla sam u kontak sa tihom esencijom, iz koje izviru svi oblici i svi zvukovi.
Ta esencija bez oblika, bez sadržaja , bez značenja je sama svjesnost .
U tišini mi postajemo svjesni svoje svjesnosti.

Naše stvarnog ja je „izgrađeno“ od čiste svjesnosti.


Post je objavljen 04.11.2016. u 21:57 sati.