Bezuvjetna radost

Današnji uvid je potekao uz inspiracijiu Chopra Deepak-a, kojem od srca zahvaljujem na tome :

Rasvijetlila mi se stvarna i dublja funkcija naše potrebitosti.
Sve što je u našem iskustvu ima neki smisao, pa i tako i potrebitost.

Ako smo identificirani kao biće, koje je potrebito, onda upadamo u probleme dualne igre, jer nismo ukorijenjeni u stvarnom božanskom selfu.

Ali ako potrebitosti doživljavamo iz svog stvarnog selfa ili esencije, koja je cjelovita, s obiljem, zadovoljstvom i potpunim ispunjenjem, onda nam potrebitost služi samo kao trenutni poticaj za vanjsko kreiranje.

Potrebitost je poput vanjskog skretničara, koji nas usmijerava na kreiranje nekog vanjskog iskustva u zamišljenoj igri dualnosti.

Iluzija kako je negdje nečega manje, nas usmijerava prema tamo, gdje je toga više, odnosno na kreiranje toga.
To je pozitivni poticaj za igru ko-kreacije. /bez obzira što sama potrebitost izgleda kao nešto negativno ili neželjeno /

Pošto nismo identificirani s tim trenutnim manjkom, mi iz svoje ispunjenosti radosno igramo igru stvaranja iskustva vanjskog obilja.

Potrebitost je poput površnih mreškanja na vodi, dok je moj stvarni identitet u dubini mirne vode.
Potrebitost me samo trenutno usmjerava !

Kada sam osjetila npr. glad- potreba za hranom, to je poticaj za uživanje u hrani.

Ili kada se osjetim usamljeno, onda je to poticaj da u drugoj osobi potražim njenu esenciju, gdje ćemo zajedno zavibrirati s ljubavlju i bliskošću i tako zaigrati igru komunikacije između dvoje.

Ili ako osjetim neku fizičku bol, što znači nedostatak dobrog osjećanja i potrebitost za harmonijom, ta bol mi je skretnica, koja me usmjerava na odabir onih iskustava, gdje se mogu osjećati ispunjenje, protočnije i fizički vitalnije.
Ako sam centrirana u svojoj esenciji, tada će možda iznutra doći impuls da se fizički pokrenem ili izmasiram taj dio tijela.
Taj signal ili skretnica, potreba za pokretom, je znak da iz stanja mirovanja ili stagnacije pređem u aktivnost, gdje ću biti poravnata sa tijekom božanskog obilja i vitalne energije.

Ili ako osjetim nemir, nezadovoljstvo ili neku drugu negativnu emociju /potrebitost za iskonskim mirom, zadovoljstvom itd./ to je poticaj da uđem dublje u sebe ili signal kako sam se previše uživila u iluziju neke negativne emocije i da je trenutak da se sjetim tko sam.
To prisjećanje može ići kroz povezivanje sa sobom u miru ili meditaciji ili kroz povezivanje sa esencijom prirode ili drugih ljudi.

Ili ako se osjećamo siromašni s nedostatkom novca da npr. kupimo lijepi auto, ta potrebitost nam je prije svega signal ili simptom potrebe za prisjećanjem tko smo, u slučaju da je počela jačati identifikacija s ulogom siromašne osobe.
To je prvenstveno trenutni poticaj da poduzmemo neke akcije, koje će nam omogućiti veću zaradu ili neki drugi način, koji će omogućiti da imamo iskustvo s autom.
Ta površna želja za lijepim autom je izraz naše esencije, koja želi novu avanturu kroz iskustvo vožnje s autom.
Esencija je ispunjena i zadovoljna i njoj ne treba taj auto kako bi je ispunio.
No naša površna potrebitost nas usmjeri prema tome vanjskom iskustvu.

Ako se vežemo za vanjsku želju i potrebitost za novcem i autom, taj naš stav će nas sve više udaljavati od ispunjenja i mi ćemo biti u patnji.

No ako stalno ostajemo centrirani, onda ćemo od trenutka do trenutka dobivati vodstvo, koje će u konačnosti kreirati slijed događaja s rezultatom imanja auta ili više novca.
Dakle, trenutni osjećaj potrebe za autom je skretnica, koja nas usmijerava na put, gdje ćemo imati razna nova iskustva s rezultatom manifestacije auta.

S obzirom da sve vodi esencija, koja se nije vezala za prisustvo trenutne potrebitosti, taj put neće biti naporan uz teški rad, nego već sam po sebi avantura.
Tu nema snažnog očekivanja i straha od neispunjenja, jer postoji bazično povjerenje u život, odnosno u svoju samo-suverenost.

Ako osjetimo npr. zavist ili ljubomoru prema nekome, to je znak naše potrebitosti da budemo poput te osobe.
Tada nam ta potrebitost može biti pozitivni stimulans da i mi izrazimo te kvalitete, koje trenutno izražava druga osoba.

Vidimo kao je funkcija potrebitosti samo kao trenutni inspirator za odabir daljeg smjera u dualnom iskustvu.

Ukoliko počinjemo osjećati potrebitost kao neko trajnije stanje, u trenutku osvještavanja te identifikacije, to je opet skretnica prema našoj unutrašnjosti i svom stvarnom ja.

Ako ne osvijestimo to, onda ostajemo zarobljeni u toj iluziji potrebitosti, sve do sljedeće prilike za osviještenje.
Tako možemo dugo ostajati u stanju zavisti ili ljubomore ili nekoj drugoj iluzornoj emociji, koja postaju obrazac našeg trajnijeg iskustva.

Tada je potrebitost naša jedina istina, uz osjećaj nemoći da išta promijenimo, uz naporne pokušaje kontroliranja životnih okolnosti.
Tada smo zarobljeni u iluziji potrebitosti i u svom površnom zamišljenom iskustvu odvojenosti.

Želja za razmjenom ljubavi s drugom osobom je naš unutarnji impuls da sve uključimo u sebe u svom vanjskom iskustvu i da naše vanjsko iskustvo bude potpuni izraz jedinstva, koje vječno osjećamo unutra.
Unutra se osjećamo jedno sa svime u trajnoj bezuvjetnoj ljubavi.
No trenutna potreba za nekom drugom osobom, koja prividno izgleda odvojena od nas, poticaj je ili skretnica da iz esencije pokrenemo vanjsko iskustvo ljubavi.
Javi se trenutna želja da se npr. susretnemo s nekom osobom i ta trenutna potrebitost je skretnica na put prema vanjskom iskustvu razmjene ljubavi.

Ako se opet previše zaigramo i zaboravimo na našu esenciju, koja je sama ljubav, onda možemo imati iskustvo odbijanja od druge osobe i onda to doživimo kao bolnu i povređujuću istinu ili kao produbljenje naše vanjske potrebe za dobivanjem ljubavi izvana.
Ta povređivanja nam sekundarno postaju dokaz, kako smo odvojeni i tako ostajemo zarobljeni u svom vanjskom prividu odvojenosti.

Mi nikad ne možemo dobiti ljubav izvana, mada imamo dojam kako je to tako.

Ljubav u vanjskom iskustvu je uvijek rezultat spajanja dvije osobe na mjestu, gdje su one jedno.

Ta igra vanjskog zaborava kako smo jedno, samo može pojačati trenutno iskustvo ljubavi, koja kao dolazi od druge osobe.
To je razlog za još veće uživanje naše esencije, koja je tako na van ispoljila svoju ljubav i igra igru vanjske razmjene ljubavi.

Tako jedno jedino božansko biće kroz zamišljanje svoje mnogostrukosti ili sebe kao dvije odvojene osobe, ima pojačano iskustvo ljubavi prema samom sebi.
Kroz zamišljanje onoga što nije ili stvaranje iluzije dualnosti, naglašava se iskustvo onoga što jeste i esencija tako uživa kroz vanjske zamišljene manifestacije.
Tako se kroz nevino čuđenje u trenutku stvorenog novog iskustva s poticajem trenutne potrebitosti, unutarnje božansko raduje svom vanjskom iskustvu.

Tako je samo ako nema vezivanja za to iskustvo potrebitosti, gdje potrebitost postaje kategorija u zamišljenom linearnom vremenu.

Naša esencija je poput mirne dubine mora, koje ima beskrajni potencijal za kreiranjem raznih oblika i smjerova površnih valova.
Kada se uzdigne jedan valič, onda se stvori i udubina ili prividni nedostatak vode i možemo onda reći da valić tada ima potrebu da siđe u tu udubinu kako bi more imalo vanjsko iskustvo ispunjenja i jedinstva.

Sama esencija je tiha i mirna poput instrumenta, koji još ne svira svoju glazbu, a ima potencijal da odsvira bezbroj prekrasnih skladbi.
Te skladbe su trenutni izričaji esencije ili vanjske manifestacije potencijala tog instrumenta.

Kada se odsvira jedna nota, ona prekine tišinu esencije i esencija tada ima radosno iskustvo svog vanjskog izričaja.

Svatko od nas ima svoj individualni instrument i originalnu božansku pjesmu i svi zajedno sudjelujemo u savršenoj simfoniji.

Nemojmo se vezati za signale potrebitosti, jer su oni samo momentalni pokazivači našeg sljedećeg vanjskog koraka na putu savršenog božanskog unutarnjeg ispoljavanja ili skladnog božanskog muzičkog djela.

Oznake: potrebitosti, svrha, jedinstvo

Još malo razmišljanja o tzv. matrixu.

Postoje dvije osnovne prvostvorene vrste matrixa, /ljudski i božanski /no kada kažemo matrix obično mislimo na kolektivni ljudski odvojeni matrix.
/Čovjek je u svom snu kreirao tzv. vanzemaljske subkreacije iz svog DNK te su onda i to dalji oblici matrixa, koji se kombiniraju s ljudskim, no u daljoj raspravi zovimo ga samo ljudski matrix, bez obzira na genetske manipulacije i razne kombinacije u snu čovjeka i daljih zamišljenih subkreacija /

Ljudski matrix je veo iluzije, koji je prevučen preko originalne božanske individualizacije ili kreacije. Taj veo je odvojena subkreacija.

Božanska individualizacija je drugi oblik matixa, božanskog matrixa ili sna.

Božansku individualizaciju nazivamo autentičnim božanski izrazom jedne volje.

Božanska kreacija je dakle isto jedan oblik sna, ali božanskog sna, što znači da je to zamišljanje cjelovitog božanskog i ono je potpuno usklađeno u svim svojim "dijelovima ".

O božanskom snu govorimo kao o živom ili realnom, no u suštini niti jedan oblik ili forma nisu stvarni.

Stvarna je samo božanska esencija, koja nema oblika i koja je van svete geometrije, matematike, van pojma energije, svjetlosti, ljubavi, atoma, DNK , elektromagnetskog zračenja, prostora, vremena i svega onoga što ima neki individualni izričaj ili formu.

Čovjek stvara subkreacije koje su odvojene od božanskog sna, a božansko kreira ili sanja svoje individualizacije, koje su povezane u cjelini i imaju beskonačni potencijal re-kreiranja u svakom trenu.

Čovjek ima dar kreiranja subkreacija u svom umu i one nisu realne i zato kažemo kako su one san ili iluzija.
To je san koji sanja čovjek, kroz izmišljena uvjerenja i značenja, koja stavlja poput vela ili mreže matrice /matrixa / na živu i stvarnu božansku kreaciju, na božanski matrix jednote.

Kada govorimo o matrixu i potrebi naše nevezanosti za njega ili izlasku iz matrixa, tada prvenstveno mislimo na izlazak iz ljudske kolektivne subkreacije, koja stvara dojam odvojenosti i dualnosti. / Ezoterijska literatura ne poznaje božanski matrix i prema njoj to je naš krajnji cilj duhovnog napredovanja. /

Naša originalna individualnost u svakom trenu, kroz inspiraciju /rezultat jednote sa jednom voljom božanskog izvora / izražava autentično neku živu božansku kvalitetu i ona se manifestira u vanjskom doživljaju.
Za tu manifestaciju kažemo kako je realna,živa i izraz božanske volje, koja drži u savršenstvu sve manifestacije. / to je božanski matrix kojega je smislilo cjelovito božansko/.
Zato sve glatko teče kada slušamo sebe ili svoje vodstvo, odnosno kada smo sami izraz cjelovitog božanskog.

No čovjek paralelno sanja svoj san i pažnja mu je na njemu, a ne na potencijalu za autentično izražavanje.
Zato je njegov san,koji se sastoji od uvjerenja i programa za njega realan, mada on ne postoji u početnoj originalnoj božanskoj realnosti ili u njegovom snu.

Dok nam je pažnja na zamišljanju ili sanjanju, mi smo sa svojom pažnjom identificirani s vanjskim velom iluzije i u isto vrijeme u našem iskustvu se ne izražava autentično neka božanska živa kvaliteta u cjelovitosti. Kažemo živa, zato što obiluje energijom i nema ograničenja.

Pojam energije je u svakom slučaju iluzija, no u ljudskom matrixu ta energija je ograničena, jer taj matrix pretpostavlja odvojenost i nedostatak, dok je u božanskom matrixu energija beskonačna.

Mi živimo u arteficijelnom, zamišljenom svijetu sna i ne surađujemo s jednom voljom božanskog.
Zbog toga imamo dojam, kako joj se opiremo i onda osjećamo napetost i patnju.

U božanskom snu ili matrixu nema patnje, jer je je sve usklađeno sa tijekom božanske energije, koja teče s izvora. Nema otpora ili suprostavljanja tijeku božanskog.

Kada ne izrazimo neku božansku kvalitetu na tom mjestu će biti izražena neka kvaliteta vela ili ljudske iluzije tj. naše uvjerenje ili kolektivno uvjetovanje.
To je poput ožiljka na rani, koji pokušava zakrpati trenutnu rupu u ne-izražavanju jedne božanske volje. Taj ožiljak ili krasta je naš veo iluzije tj. uvjerenje i emocija, koje su dio ljudskog kolektivno izmišljenog matrixa.

Dakle, kada nema autentičnog izričaja, na tom mjestu nalazimo zakrpu ili krastu, koja je neki naš program. Mi vjerujemo kako je ta krasta realnost.

Kad uđemo dublje u ranu, ispod kraste, dolazimo do naše dubine i naše božanske cjelovitosti, gdje onda na van bude izražena neka autentična božanska kvaliteta.
Kada nju manifestiramo na van, automatski nestaje iluzija o rani i krasti. Božanska kvaliteta jedne volje se izrazi i nema više niti rane niti nikakvog procjepa, niti potrebe da na tom bude umjetna krasta, uvjerenje ili rešetka matrixa.

Kako to činimo ?
Tako da uđemo u mir i tako se povežemo sa svojom esencijom ili božanskom dubinom i odatle pustimo da spontano izađe naš autentični izričaj.

Dakle, ne zadržavamo svjesnost na nivou površnog matrixa ili velova iluzije i tu ne tražimo izlaz iz problema ili odluku za slijedeći korak. Ne vrtimo se u površnim krugovima unutar vela ljudske iluzije.

Ne trebamo tražiti nikakvo iscjeljenje neke rane ili patnje, koja je rezultat putovanja protiv struje božanskog izvora.
Samim tim što svjesnost prebacimo na stvarno cjelovito ja, sve se automatski iscjeljuje.

Tamo gdje se izražava realna i stvarna božanska esencija istovremeno ne može egzistirati nestvarno ili iluzija.
Autentičnost automatski liječi iluziju odvojenosti.
Sve naše igre oko liječenja su manje-više programi unutar matrixa.

Oni programi ili pokazivači, koji usmjeravaju na esenciju su efikasni, no samo zato, jer nas vrate u našu cjelovitost, gdje bolest nikada niti nije postojala niti može postojati.

Pravo i potpuno spontano iscjeljenje nastaje kada smo na nivou božanske esencije, koja nema još nikakvu formu ili namjeru i koja posjeduje beskonačni još nemanifestirani božanski potencijal.
To je „mjesto „ iz koga nastaje božanski matrix sa svim svojim individualizacijama, koje su dio skladne jednote.

Iscjeljenje dualnosti nastaje i kada smo sa svjesnošću na nivou božanskog matrixa jednote.
To je stepenica dublje ili šire od ljudskog matixa, koji je poput zatvora za božanske svjesnosti i individualizacije.
Sa tog nivoa jednote se možemo osloboditi od svih ograničenja i svih vezujućih velova ili programa, koji nas definiraju kao odvojene i nedostatne.

Dakle, možemo reći kako postoje tri osnovna „sloja“ :

-božanska esencija bez oblika i bez ikakvog plana ili namjere,
-božanski matrix, gdje nastaje božanski plan i iluzija mnoštva autentičnih, izvornih. živih individualnosti
-i ljudski matrix dualnosti, sa svojim odvojenim namjerama i planovima, koje se suprostavljaju jednoti.

Na nivou božanske esencije, još ne postoji nikakav DNK, a na nivou božanskog matrixa postoji njegova kreacija i originalni božanski DNK.
Kada dođemo na površni nivo ljudskog kolektivnog matrixa, nailazimo na ljudski DNK, koji se manifestira kao distorzija božanskog DNK, radi toga što je preko originalnog DNK prebačen veo iluzije ljudskog matrixa.

Možemo reći da je došlo do mutacije, no to je samo efekt iskrivljenih projekcija.
Tako se stječe dojam blokiranja ispoljavanja pojedinih čistih božanskih kvaliteta i na njihovom mjestu izražavanja ljudskih programa.
No ako prebacimo svoju pažnju na naš originalni božanski DNK ili božanski matrix, onda smo automatski rastočili iluziju blokade ili mutacije ili distorzije, koja se prethodno manifestirala npr. kao bolest.

Svakom čovjeku je stalno dostupan njegov originalni božanski DNK, gdje je on jedno sa cijelom božanskom kreacijom.
Ako nije identificiran s velom iluzije ljudskog matrixa i njegovih odvojenih programa, onda je slobodan od okova kolektivnog matrixa odvojenosti. Tada sanja božanski san u kome je njegova individualnost dio cjeline, koja skladno surađuje.

AUTENTIČNO IZRAŽAVANJE RASTAPA LJUDSKU ILUZIJU, KOJA JE SAMO SJENA U DUALNOSTI!

SVJETLO AUTENTIČNOSTI UKLANJA RAZNE OBLIKE SJENA I ONE PRESTAJU POSTOJATI!

PROCJEP RANE NE POSTOJI, KADA JE IZRAŽENA CJELOVITOST, NEMA PUKOTINE, JER JE SVE CJELINA !

Pukotina i rana su samo zamišljene u ljudskom snu. Nema ih u božanskom snu.

Primjer:

Razlika između uvjetne i bezuvjetne ljubavi.
/ razlikovanje simptoma ulovljenosti u ljudskom matrixu i slobodnog bivanja u božanskom matrixu, gdje je bezuvjetna ljubav /

Uvjetna ljubav ima elemente trebanja ili potrebitosti, postoje očekivanja da nam ljubav i uloženi resursi budu vraćeni, što znači da smo utemeljeni na nedostatku. Mi sami nismo sebi dostatni i očekujemo da nas druga osoba ispuni i nadopuni izvana. Postoji sumnja, strah i napetost u takvom odnosu.

Ako smo u dilemi je li nekoga volimo bezuvjetno, potražimo ove elemente i odmah ćemo znati.

„Ja sam zaljubljen u tebe i napraviti ću ti ugodno iznenađenje da te obradujem i pokažem ti koliko te volim i koliko mi je stalo do tebe. Odvesti ću te na večeru u lijepi skupi restoran !“
/Ako mi uzvratiš znati ću da i ti mene voliš, no ako ne.........jao meni i ...jao tebi.....tu počinje klasična igra povređivanja, svađe, kontroliranja, ucjenjivanja, manipuliranja, žaljenja, ljutnje itd.itd.itd.
„OČEKUJEM da budeš empatična, da mi daš pažnju, komplimente, razumijevanje, podršku, zahvalnost, da uvjek budeš uz mene i da mi budeš na raspolaganju....i da budeš samo moja većeras i zauvjek. Želim posjedovati tvoje tijelo i dušu i moraš mi biti odana i vjerna ! TREBAM te ! Bez tebe ne mogu živjeti ! NEDOSTAJEŠ MI ! NAPETO iščekujem naš trenutak sjedinjenja ! SUMNJAM I BOJIM SE da li ćemo uspjeti.......itd. „

Znači to je sve jedan klasični program uvetovanja, koji ima puno podvarijanti u kolektivnom nesvjesnom.

To je matrix ili krasta na rani, gdje nije autentično izražena bezuvjetna ljubav.

Mi ovo gore prikazano zovemo ljubavlju i najvišom ljudskom vrjednosti. No upravo ti naši programi očekivanja, na koje se koncentriramo i koji su „krasta na rani „, blokiraju bezuvjetnu ljubav da bude dio našeg iskustva. Ta ljubav je stalno tu, no mi ne obraćamo pažnju na nju.

Tamo gdje se nismo autentično izrazili, uvjek postoji ovisnost, kao kompenzacija za ono što nismo dobili iz beskonačnog božanskog izvora.
Tako partneri postaju ovisni jedan o drugom ili smo ovisni o hrani ili novcu ili bilo čemu u vanjskom.
"Ja sam nepotpuna i vanjsko me treba upotpuniti, vanjski bog, religiozna i moralna uvjerenja, ljudi, stvari, postignuća, situacije itd. "

U matrixu djeluje tzv. zakon kompenzacije, gdje za sve što uzmemo moramo nekako i platiti. Resursi su ograničeni.

Ako iz dubine izrazimo bezuvjetnu ljubav prema drugoj osobi, onda ova zajednička večera ima sasvim drugačiji predznak.
Druga osoba će osjetiti dubinu te ljubavi i zaista će to biti ljubavno slavlje dva aspekta božanstva, a ne nesvjesni kupoprodajni ugovor sa maskom uvjetovane zaljubljenosti, koja kao puno daje, no još više očekuje.

Ljubav bez uvjeta će automatski iscijeliti sve programe, gdje je bilo potrebitosti, očekivanja, nedostatka, sumnje i napetosti.
Tako ne može biti razočaranja, niti potrebe da se druga osoba kontrolira, kako bi iz tog odnosa dobili što više resursa ili bar sačuvali svoje. Sve igre automatski otpadaju. Živo božansko slavi ljubav u svom cjelovitom matrixu!

Drugi još opipljiviji program kolektivnog ljudskog matrixa je primjer ovisnosti o cigareti.

Kada ne izražavamo autentično svoju radost, opuštenost, smirenost itd, onda na tom mjestu nastaje ožiljak ili krasta, koji se zove program pušenja. To pušenje nam daje blijedi surogat onoga što bi doživjeli da smo spontano bili prepušteni životu. I tako postajemo sve više ovisni o pušenju i sve dalje od svoje autentičnosti.
Zarobljeni smo u krugu programa pušenja.To postaje naš jedini način, na koji se možemo opustiti i privremeno zaustaviti patnju, nemir, strahove itd. itd.

Kada osoba zapali cigaretu, sam taj akt koncentracije na akt pušenja, oslobađa je od trenutnih agresivnih emocija i unutarnjeg dijaloga.
To je trenutno prebacivanje pažnje sa okolnog i unutarnjeg stresa na akt pušenja. To je nešto poput meditacije i zato djeluje. No to nije meditacija ! To je uglavnom bijeg s jednog neugodnijeg objekta matrixa na drugi, na program pušenja. Sa stresnijeg, na manje stresan.

Dakle, to je samo prebacivanje pažnje po vanjskom velu iluzije. Tako se ostaje zarobljen u površnom ljudskom matrixu.
Prava meditacija bi bila da pažnju prebacimo na unutra i pri tome se sasvim predamo svom proširenju, jedinstvu i cjelovitosti ili još dublje, svojoj esenciji bez oblika.
Za to nam naravno ne treba cigareta, jer to činimo direktno.

Možda je nekome cigareta triger za ulazak dublje, no to je vrlo rijetko. Ostaje se uglavnom u zarobljenosti matrixa.
Cigareta je pokušaj bijega, no ono od čega bježimo time samo ojačavamo i vrtimo se u krugu.

Osoba koja uspije dosegnuti svoju cjelovitost i izražavati se autentično, neće morati ići na neki program odvikavanja od pušenja, jer će u svojoj izvornosti doživljavati puno veće ispunjenje, nego što mu to donosi cigareta.
Rana sa ožiljkom pušenja će automatski nestati i tako i ovisnost o pušenju. Bez borbe, otpora i napora.

Svi programi odvikavanja od pušenja su oblik borbe, program protiv programa i to je teško, naporno i bolno i ne donosi trajne rezultate.
Možemo oscilirati između dva programa- program okorjelog pušača i program apstinenta, osobe koja trenutno uspijeva savladati potrebu za pušenjem. To su dva polariteta dualnog klatna i neminovno se ljudi kreću amo-tamo od jednog do drugog, osim ako ne izađu van klatna ili matrixa, gdje klackanje prestaje.

Zato treba dublje zaroniti kod svih svojih ovisnosti i pogledati što nam neki vanjski ožiljak na rani zamjenjuje i što iz nutra nije izraženo. I onda se svjesno prepustiti tom izričaju iznutra.

Mreža vanjskog matrixa nam nije potrebna, kada se direktno spontano izražavamo.

Pri tome se ne borimo protiv iluzije, nego smo samo preusmjerili pažnju, energiju, svjesnost i moć u onaj dio sebe, koji je živ.

No mi u mreži matrixa nalazimo svoju sigurnost i ne možemo samo tako izaći iz isprepletenosti tih raznih uvjetovanja, koji su za nas jedina realnost.
Matrix je san.
Nije potreban nikakav rad na sebi ili matrixu da ga zaobiđemo.

Sve je stvar prebacivanja fokusa naše pažnje ili promjene ugla percepcije, što zovemo buđenjem.

Za to nije potrebno linearno vrijeme. Ono postoji samo unutar uvjetovanih programa.

Većina psiholoških i duhovih tehnika rade samo unutar mreže matrixa i zato se ljudi obično vrte u krugu i zarobljeni su u linearnom vremenu.
Stalo rade na sebi i pročišćavaju se, no ostaju u zagrljaju matrixa.
Oni samo traže neku bolju verziju matrixa za sebe, kako bi im bilo ugodnije i lakše.
Žive u površnom sloju velova iluzije, uhvaćeni u vanjskoj mreži, koja nije ništa drugo nego sklop mentalnih uvjerenja ili umišljanja malih ja.
Žive u ranama, koje privremeno zatvaraju kraste.
Život im otvara rane i to ih boli, no svrha tog otvaranja je da iz dubine prosija svjetlost, koja iscjeljuje tu iluziju rane.
No oni uporno zatvaraju samo površno te rane i krpaju ih s novim krastama i ne idu dublje, jer se panično boje nepoznatog i napuštanja poznatih programa.
Tako jedan program samo zamjene s nekim drugim, kao boljim, no ubrzo i taj drugi program pokaže svoj suprotni polaritet, što je nužno u dualnosti.
Tako rane ostaju, krvare, privremeno zacjeljuju s iluzornim olakšanjem i tako u krug.

Nije nužno kopati po svim slojevima ožiljaka rana, što se inače radi npr. u klasičnoj psihoanalizi.
To je put prema našoj dubini i osvještavanje potisnutog je u svakom slučaju iscjeljujuće.
No obično to postane samo igra otkrivanja dubljih slojeva velova, kojoj krajnji cilj nije nikad potpuno otkrivanje i stvarno oslobođenje.
Ostaje se samo u području površnih velova ili programa.

Zašto se zadržavati u kopanju po iluzornim programima ili analizi sastava pojedinih rešetki matrixa, kada direktno možemo preskočiti te velove i svjesnost usmjeriti u svoju realnu dubinu ili esenciju ?

Tamo je naša stvarnija, autentična ekspresija i ona tada izlazi direktno van kao živa manifestacija.

Kažemo da je živa, jer nema rascjepa između božanske esencije, božanskog matrixa i ljudskog matrixa.

Onda se automatski tope svi slojevi velova ili slojevi krasti, koji zatvaraju prividnu ranu ili rascjep-odvojenost.
To ne znači da smo ih potpuno uklonili, ako već slijedeći tren vratimo pažnju na neki vrišteči program, koji po svaku cijenu želi zadržati našu pažnju na vani. /kao u primjeru sa stresnom pripremom za sastanak, gdje uvijek ima nešto jako važno ili životno spašavajuće, na čemu moramo držati pažnju. /

Ljudi se često pitaju kako je Bog mogao stvoriti toliko patnje i zašto ima toliko ubica, kriminalaca i nepravde ?

Cjelovito božansko u nama svima to nije stvorio.
To je samo čovjekov san ili veo, koji je prebacio preko jedinstvenog božanskog sna.
On je omogućen kroz iluziju obrnutog ogledala, koje daje iluzornu obrnutu sliku onoga stvarnoga božanskoga što jeste.
Dakle umišljaj onoga što nije, stvorio je dualni san, gdje se zamišljaju razne mogućnosti, na osnovu onoga što nije realno.

U božanskom matrixu nema ogledala, nego je sve direktni božanski izraz svega onoga što jeste, bez dualnih sjena ili refleksija, koje daju dojam obrnutog od ono što jeste.

Naš je izbor s kojim dijelom osoba ćemo komunicirati, s njhovim površnim velom uvjetovanja ili realnim božanskim.

Nije to lako, pogotovo ako vam npr. ubica prijeti nožem !
No duhovni majstor može ostati u svojoj esenciji i tako on ima direktno iskustvo esencije druge osobe, koja trenutno vani igra zamišljenu igru prijetnje ubistvom.
I dok je na tom nivou realnosti, za njega ne postoji stvarna opasnost. On nevezano promatra vanjsku igru ubice.
Ne ignorira ga i ne redefinira tu situaciju u neki drugi neopasni program, gdje po scenariju ubica odustaje od napada i ne ugrožava više nikoga. Svestan je sebe, svoje cjelovitosti i jedinstva s tom osobom i pušta da iz njegove esencije dođe inspiracija za autentično izražavanje.
Ubistvo ne postoji na nivou autentičog izražavanja te se neće niti tu manifestirati.

Majstor nema neku svoju već poznatu strategiju obrane, koja je prije funkcionirala, nego je prepušten trenutku. Ne planira ništa.
No ako je on npr. i majstor neke borilačke vještine i ako u tom trenu iz njegove esencije sponatano i autentično bude izražen neki hvat za onesposobljavanje napada ubice, on će to učiniti. No to neće doći iz njegove identifikacije sa majstorstvom borilačke vještine, nego kao fluidni autentični odgovor na situaciju.
Hvat borilačke vještine je samo instrument u rukama božanskog izvora.
Majstor na sebe pri tome ne gleda kao na majstora borilačke vještine, jer nije identificiran s tom ulogom, jer ona samo jedna od njegovih mogućnosti u igri.

Kada je majstor u svojoj esenciji, možda će mu iz nutra doći da samo mirno promatra ubicu i ne čini ništa i onda to njegovo polje mira razoruža pokušaj napada.
Ubica uđe u rezonanciju mira i u tom trenu ni on sam nije u vanjskoj ulozi, koju je tren prije igrao.
Obično takav ubica može ostati zbunjen i nije mu jasno zašto tako čudno reagira i ne slijedi više svoj površni program i prethodnu namjeru.

No samo jedan trenutak identifikacije majstora sa ulogom žrtve u takvoj situaciji, najvjerovatnije će dovesti da će majstor biti ubodeni nožem i to će možda još jače aktivirati njegove programe o smrtnosti, preživljavanju i sl. Zarobiti će mu potpuno pažnju u iluziji savladane žrtve ubice.

I to je onda njegova realnost. I ubica i žrtva tada igraju nesvjesno svoje komplemetarne uloge u kolektivnom matrixu i za njih je to jedina realnost. To je njihov nesvjesni izbor.


KOJI DIJELOVI MOJE BOŽANSTVENOSTI SU USPAVANI I NE IZRAŽAVAM IH ?- pitanje za izlazak iz dualnog matrixa bez namjere za izlaženjem. /Koji dio originalnog božanskog DNK je uspavan ? /

Odgovor nam olakšava osvještenost područja, gdje smo ovisni o nečemu.
To su znakovi da je na tom mjestu ožljak, kao zamjena za stvarno izražavanje.
Mi se pri tome ne borimo protiv te ovisnosti ili iluzije, nego imamo samo jasnu namjeru da ćemo se autentično izraziti.
Kakvu formu će imati taj izričaj, ne znamo, jer je on u području neznanog, kojem smo prepušteni.

Majstor pred kojim je ubica se ne gubi u analizi ili razumijevanju ili optuživanju ilozorne maske ubice. Ne rasipa svoju energiju kroz uključivanje u sadržaj površnog matrixa .

On može u sebi nespecifično izreći namjeru: KAO BOŽANSKO CJELOVITO BIĆE JA UKLANJAM SVOJU PAŽNJU SA VANJSKE ILUZIJE, UKLANJAM SVU ILUZIJU, KOJA JE PREDA MNOM /prijetnja nožem od strane ubice / I ISTOVREMENO BUDIM U SEBI ONO ŠTO JE U MENI USPAVANO I NE ŽIVIM, A OVA OSOBA TO PREDSTAVLJA !
/to što se pred njim pojavio ubica, znak je majstoru da nije izrazio neki svoj autentični dio i ubica ga samo podsjeća na to . „Ja sam sada ovdije s nožem, samo zato, što jedan dio sebe ne izražavaš autentično „, govori mu veo iluzije, koji je pred njim, ako se on otvori za pravu poruku te situacije. /

Psihologiziranje troši puno energije i kada pokušavamo razumjeti ono što je obrnuta refleksija stvarnog božanskog ili iluzija.
Tada se samo vrtimo u tumačenjima programa, koja su opet samo uvjerenja i to nije put izlaska van matrixa nego, ostanka u njemu.
Npr. razumijevanja razloga zašto je ubica to što je, samo je pregledavnje raznih slojeva velova programa i može pomoći da ubica odabere neki drugi program za nastavak svog života. Mi tad kažemo da smo izlječili ubicu, jer to on više nije.
To je veliki korak unutar matrixa, no ostaje se unutar njega.

Rana koja se manifestira kao program ubice nije iscjeljena.
Na to isto mjesto je došao neki drugi zdraviji program po kojem osoba nastavlja živjeti.
Na tom nivou djeluju više manje svi naši psihoterapijski smjerovi i većina duhovnih tehnika.

Prava iscjeljenja su ili spontana ili u rukama onih koji svjesno znaju bivati van ljudskog matrixa ili u božanskoj jednoti tj u svojoj esenciji.

JA NIŠTA NE ZNAM, NO MOGU DOSEĆI BILO ŠTO ILI SVE !- neka bude naša nova mantra, koja je izraz naše potpune prepuštenosti i slobode od svih matrixa.
To znači „da znamo „ kako mirovati u našoj esenciji, gdje još nema niti božanske kreacije, niti naše subkreacije.

Oznake: ljudski kolektivni matrix, božanski matrix

Možda se predhodni tekst čini prezahtjevan, jer se od nas traži skok u prazno i nepoznato.

No skok ne mora biti jedan veliki, nego puno malih poskoka, skokića, tijekom dana, ali redovito !

Mi ne poznajemo drugačije motive osim potrebitosti i zahtjevnosti prema vanjskoj okolini, pa možda brzo odustanemo u traženju tih motiva, jer su oni gotovo svugdje i jer je to preteško, a osim toga i ruši sve poznato.

No ipak,ne treba brzo odustati, jer darovi su ogromni, ako se oslobodimo svoje potrebitosti i zahtjevnosti usmjerene na van.

U tom procesu je bitno osvijestiti tren kada nismo autentični.

Možemo iskoristiti našu sklonost uvjetovanju i tako sebe uvjetovati na stalno vraćanje svijesti prema esenciji.
Tako instrument uvjetovanja postaje naš sluga !

To je već dovoljan dar ove namjere, da svjesno lovimo trenutke, kada smo samo robotski programi.

Možda ćete reći: „To je sve lijepo teoretski, no ja trebam živjeti u 3 D. Zaraditi za stan, poreze, kredite, hranu, planirati godišnji, dogovarati se sa drugima prema linearnom vremenu itd. Želim imati partnera koji me voli i koji brine za mene itd. „

Da, naravno to sve stoji, no ključno pitanje je odakle to sve radite ili tko to radi ?

Ili malo ja koje to uspijeva sve izbalansirati kroz veliki trud, napor i patnju ili vaše cjelovito ja, koje nije više vezano za ishode u vanjskom svijetu, pa su oni direktni božanski spontani izraz.
Tada se sve dešava u božjem tajmingu i puno bolje nego što malo ja to može planirati i zamisliti.
A tako-zvani neuspjesi i problemi tada više nisu etiketirani kao takvi i integralni su dio cjelovitog iskustva.

Svaki plan i program malog ja je blokada, koju stavlja na spontani fluidni tijek božanskog izričaja, koji bi se mogao manifestirati u njegovoj percepciji i iskustvu.

U stvari ako pogledamo dublje ta blokada postoji samo u doživljaju maloga ja, jer je ona dio sna ili iluzije. Malo ja zamišlja u umu određeni ishod, očekuje ga, brine radi njega i pažnja mu je na tome.
Pri tome propušta ono što je ispod vela iluzije i što je živi božanski izričaj. Taj božanski izričaj za tu individualnost nije njeno iskustvo, zato što mu je pažnja na njegovom očekivanju i to očekivanje ga blokira da vidi dublje.

San čovjeka nikada ne može blokirati božansko, može samo sebe zakinuti za direktno iskustvo božanskog izričaja jedne volje.

Božanski direkni živi izričaj za tu osobu ostaje samo kao neiskorišten potencijal, jer se vezao za svoje površno vanjsko iskustvo i program.

Dok spavam i sanjam da sam u pustinji, nisam svjesna da pored moga prozora teče rijeka i buja život oko nje. Moj san ne može zaustaviti tu rijeku i život oko nje, no može mi stvoriti iluziju da umirem od žeđi u pustinji. No mogu se probuditi i otiči u šetnju svojom stvarnom rijekom.

Znači kada se ne izrazimo autentično na tom mjestu se izrazio neki naš program ili uvjerenje ili san.

Taj program ima ograničenu količinu energije i vezuje svu naš pažnju na sebe.
To postaje naša stvarnost.
Dok pokušavamo kontrolirati svoju stvarnost, sve se više kontrahiramo i postajemo gušći i sve dalje smo od fluidnog i autentičnog izraza.

Sve smo dalje od svoje žive rijeke i bujne prirode uz nju.

Sve se više zapličemo i kada smo svjesni kako je to matrix ili san, nemamo snage pustiti to, jer se bojimo da će se onda čitav naš život raspasti.

To je razlog zašto ljudi teško mijenjaju svoje obasce i onda kada kognitivno sve razumiju.

Tako možda prepoznajemo da smo u matrix programu, kad u 8 moramo biti na sastanku, no ne odustajemo od brige, napetosti i razmišljanja sa stresom, vezano za pripremu tog sastanka.

Teško nam je reći STOP i svjesno proširiti svoju svjesnost, kako bi dobili pravo vodstvo i ostajemo u brizi i planiranju, jer je već 7 sati, a toliko toga treba još riješiti i izkontrolirati.
Nemamo sada vremena za božansko i njegovo vodstvo
. Možda pomislimo, ići ću u meditaciju kada prođe sastanak i ovaj stres i onda se mogu posvetiti duhovnosti i sebi.

Ne da se malo ja i uporno želi kontrolirati sve i shodno tome i ima takvo iskustvo.
Troši puno ograničene energije za plivanje protiv božanske struje.

Ako sastanak prođe dobro tj prema očekivanju malog ja , to mu je dokaz kako je uspio i kako tako treba stalno funkcionirati.

Za to isto vrijeme njegov maksimalni božanski potencijal nije iskorišten i osoba je bila gluha i slijepa za darove, koji su neiskorišteni ostali ispod njegovog vela sna.

Što znači prepustiti se ?
Imati bar toliko povjerenja u božansko i u 7 sati reći :“ Ok, Stop, obratiti pažnju na tijelo i buru emocija u njemu i u mentalu, disati svjesno i promatrati uz svjesno proširenje fokusa i disperziju pažnje.
Promatrati agresivni zov i buku malog ja :“Obrati pažnju na to da se još moraš lijepo obući, našminkati, provjeriti imaš li sve dokumente.......jesi li zvala gosp NN........ ako zabrljam na sastaku, neću dobiti povišicu, a ovisim o njoj i šefu.........“ i ponovo svjesno vraćati pažnju na mir i tišinu svoje esencije.

Vi koji čitate ovi, znam da to radite......no koliko često i uporno ?

Ako nema više ovako očito stresnih situacija, koliko je taj stres ostao u nekim suptilnijim i prikivenijim oblicima ?

Možda je vaš program takav da ne pristajete na takve situacije i možda ne ovisite više toliko o okolini i poprilično ste samostalni i samouvjereni.
No to je i dalje program, uglavnom.
Vi već znate dobre i provjerene strategije ili programe, koji vam daju veću slobodu, nego što je imaju drugi.
Možda ste i ponosni na to i svoju uspješnost, što je također jedan slatki i dragi program sa lancima, kojeg se ne želite odreči.

Moje očekivanje je da budem slobodna, bogata, voljena i to sam postigla. Uspješna sam ! Život me naučio kako je to moguće i nije bilo lako, no sada mogu držati tečajeve i prodavati recepte drugima, da oni to mogu isto postići.
Znam dosta psiholoških trikova i čitala sam knjigu „Tajna „......itd itd....

Sliči li vam ovaj oblik uspješnosti ove osobe na autentično spontano i prepušteno izražavanje, bez programa, uvjetovanja i ovisnosti o uspjehu i potrebitosti da se realizira kao pozitivni primjer drugima ?

Ili ....ja redovito meditiram i radim duhovnu praksu i vjerujem kako ću jednom u budućnosti biti prosvijetljenja i sretnija ....... sada još nisam pročišćena i imam puno toga za naučiti........ Autentičnost u nekoj budućnosti, dok izvorni život protječe sada, bez vaše pažnje na njemu.......naravno iluzija...

Ili.... treba mi pomoć Isusa Krista, jer ja sama ne mogu, jer sam mala i nemoćna.......Odnos prema Kristu uz potrebitost i osjećaj vlastite nedostatnosti i ograničenja.....je li to autentičan odnos u kome se kristova svjesnost stopila u cjelinu sa individualnosti osobe ?

Ili ......ja sam slobodni igrač i ne ovisim o poslodavcu i zarađujem dovoljno ...stoga sam slobodnija i duhovnija od drugih koji su ovisni o fiksnoj plaćici i moraju svaki dan ići na posao od 8 do 16........ program slobodnog uspješnog igrača .... je li to autentično izražavanje, oslobođeno od uspoređivanja sa drugima i vrednovanjima i nevezanost o zarađivanju u vanjskom svijetu ?.....je li to zarađivanje radi potrebitosti preživljavanja ili autentična slobodna igra s povjerenjem kako će život uvjek donijeti dovoljno i u kojoj mjeri ?

Ili.... ja sam sretna, jer imam divnog muža koji me obožava i zaljubljen je u mene, uzdržava me, pametan je, ima zavidnu poziciju u društvu, a i duhovan je i svi mu se dive.......je li to nevezanost za vanjski izvor ili drugu osobu, koji nas hrani i upotpunjava ?...koliko je taj odnos temeljen na potrebitosti i što bi ta osoba učinila i tko bi ona bila da joj umre muž ?

Ili.... ja sam skromna, ne trebam ništa i ne ovisim o vanjskim svjetskim aferama, ne ovisim o partneru, o djeci, o poslodavcu, ne mogu me povrijediti, ne treba mi puno novaca, nije mi važno kako sam obučena i što imam, volim ljude i žrtvujem se za njih itd......zvuči duhovno, lijepo, zar ne ?......no, sliči li to na program negacije potrebitosti, koji ipak ostaje program, samo druga stana medalje potrebitosti i očekivanja, duhovni program ili duhovna maska skromnosti, žrtvovanja i odvojenosti od drugih......gdje je tu autentičnost i strast spontanog bogatog života, uživanja u životu i svakom trenutku, bez programa, spašavanja drugih i siromašnog isposništva, bez uvjerenja kako postoje duhovno nerazvijeniji i potrebitiji ?

Ili ....ma nije važan scenario ili sadržaj životnog programa, jer ih ima bezbroj i svi oni u sebi nose elemente potrebitosti, nedostatka i očekivanja.....bitno je koliko smo spremni iskočiti iz njih.... ma čak niti to....bitno je koliko svjesno vraćamo pažnju na esenciju i koliki dio dana živimo u autentičnosti i tako slavimo život !!!

Tako korak po korak režemo lance vezanosti za kolektivni matrix i dolazimo do stvarne slobode ..

Sve manje kao "radimo na sebi " i sve više živimo stvarno i radujemo se običnim ali veličanstvenim trenucima, koje vidimo drugim očima.
na van sve izgleda slično,no ništa nije isto.

Idalje ćemo možda ići na posao ili samostalno raditi, živjeti sami ili s partnerom, jesti hranu i oblačiti se, voziti autom ili ići pješice.....itd. itd..
no nećemo više preživljavati nego živjeti....

/dobra mi je ova zadnja rečenica ....samo je kvari ovaj oblik futura.......,SADA, SADA, SADA !!!

Oznake: Matrix san sada